Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-75/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću toga suda sastavljenom od sudaca Milene Frankić, kao predsjednice vijeća, Gordane Bošković Majerović kao suca izvjestitelja i člana vijeća i Vlaste Mrzljak, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ŽM, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupanog po punomoćniku Petru Markoviću, odvjetniku i drugim odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Eterović, Šarac i Topić j.t.d. u Zagrebu, protiv tuženika: ADDIKO BANK d.d.(prije: HYPO ALPE-ADRIA-BANK d.d.), OIB: 14036333877, Slavonska avenija 6, Zagreb, zastupanog po punomoćnici Iris Šanjug, odvjetnici iz Odvjetničkog društva Ćurković i Šanjug iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbama stranaka protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-1280/2020-45 od 8. rujna 2025., u sjednici vijeća održanoj dana 17. veljače 2026.,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tuženika kao neosnovana, te se potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-1280/2020-45 od 8. rujna 2025. u pobijanoj točki I, II, III., IV., V., VI. I VII. izreke.

II Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana te se potvrđuje navedena presuda u točki IX. izreke.

III Odbijaju se zahtjevi stranaka za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja citiranom u izreci odlučeno je:

„I. Utvrđuje da je ništetan i bez pravnog učinka dio odredbe sadržan u čl. 3. Ugovora o [broj kredita] od dana 19.06.2006.g. a koji glasi: "dekurzivno godišnje".

II. Utvrđuje da je ništetan i bez pravnog učinka dio odredbe sadržan u čl. 6. Ugovora o [broj kredita] od dana 19.06.2006.g. a koji glasi: "Banka je ovlaštena za cijelo vrijeme otplate kredita promijeniti kamatnu stopu u komercijalnu ako se korisnik kredita ne pridržava bilo koje odredbe ugovora. Nakon promjene kamatne stope, ista se mijenja sukladno odluci o kamatnim stopama tuženika ili drugog akta banke. Korisnik kredita svojim potpisom na ovom ugovoru izjavljuje da je suglasan i da bez prigovora prihvaća pismenu obavijest banke o visini kamatne stope i visini anuiteta u skladu s promijenjenom kamatnom stopom.“

III. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka odredba čl. 7. Ugovora o [broj kredita] od dana 19.06.2006.g. a koja glasi: "u skladu s odlukom o kamatnim stopama tuženika."

IV. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka odredba čl. 21. Ugovora o broj [broj ugovora] dana 19.06.2006.g. a koja glasi: " kao i odluku o kamatnim stopama tuženika."

V. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka odredba čl. 3. Ugovora o broj [broj ugovora] od dana 19.06.2006.g. a koja glasi: "u CHF, a naplaćuje u kunama po važećem srednjem tečaju za CHF tuženika na dan plaćanja.“

VI. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka odredba čl. 4. Ugovora o broj [broj ugovora] od dana 19.06.2006.g. a koja glasi: "u kunskoj protuvrijednosti 1.320,73 CHF ( tisućutristodvadeset švicarskih franaka i 73/100 ) obračunatih po srednjem tečaju za CHF tuženika na dan plaćanja."

VII. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d. da isplati tužitelju ŽM iznos 10.541,44 eur sa zateznom kamatom tekućom na iznos:

-na iznos od 31,90 eur od 10.12.2009. do isplate,

-na iznos od 28,39 eur od 10.12.2009. do isplate,

-na iznos od 50,16 eur od 28.01.2010. do isplate,

-na iznos od 53,45 eur od 27.02.2010. do isplate,

-na iznos od 52,97 eur od 26.03.2010. do isplate,

-na iznos od 68,84 eur od 01.04.2010. do isplate,

-na iznos od 65,85 eur od 01.05.2010. do isplate,

-na iznos od 74,14 eur od 02.06.2010. do isplate,

-na iznos od 98,01 eur od 28.08.2010. do isplate,

-na iznos od 144,84 eur od 28.08.2010. do isplate,

-na iznos od 126,21 eur od 19.10.2010. do isplate,

-na iznos od 126,24 eur od 28.10.2010. do isplate,

-na iznos od 115,35 eur od 03.11.2010. do isplate,

-na iznos od 173,01 eur od 01.01.2011. do isplate,

-na iznos od 202,99 eur od 27.01.2011. do isplate,

-na iznos od 168,86 eur od 17.02.2011. do isplate,

-na iznos od 167,12 eur od 29.03.2011. do isplate,

-na iznos od 171,15 eur od 21.04.2011. do isplate,

-na iznos od 221,40 eur od 30.07.2011. do isplate,

-na iznos od 280,18 eur od 30.07.2011. do isplate,

-na iznos od 289,75 eur od 10.08.2011. do isplate,

-na iznos od 350,32 eur od 20.08.2011. do isplate,

-na iznos od 294,82 eur od 06.09.2011. do isplate,

-na iznos od 222,04 eur od 20.10.2011. do isplate,

-na iznos od 234,29 eur od 28.01.2012. do isplate,

-na iznos od 259,09 eur od 28.01.2012. do isplate,

-na iznos od 258,44 eur od 18.02.2012. do isplate,

-na iznos od 260,53 eur od 30.03.2012. do isplate,

-na iznos od 252,28 eur od 20.04.2012. do isplate,

-na iznos od 252,12 eur od 17.05.2012. do isplate,

-na iznos od 255,07 eur od 22.05.2012. do isplate,

-na iznos od 253,98 eur od 26.07.2012. do isplate,

-na iznos od 254,23 eur od 26.07.2012. do isplate,

-na iznos od 251,29 eur od 11.10.2012. do isplate,

-na iznos od 241,79 eur od 11.10.2012. do isplate,

-na iznos od 244,09 eur od 11.10.2012. do isplate,

-na iznos od 255,68 eur od 01.11.2012. do isplate,

-na iznos od 261,50 eur od 05.12.2012. do isplate,

-na iznos od 257,43 eur od 16.02.2013. do isplate,

-na iznos od 242,64 eur od 16.02.2013. do isplate,

-na iznos od 248,47 eur od 26.04.2013. do isplate,

-na iznos od 244,19 eur od 21.05.2013. do isplate,

-na iznos od 231,49 eur od 19.06.2013. do isplate,

-na iznos od 227,43 eur od 20.07.2013. do isplate,

-na iznos od 229,53 eur od 30.07.2013. do isplate,

-na iznos od 248,07 eur od 26.10.2013. do isplate,

-na iznos od 248,17 eur od 26.10.2013. do isplate,

-na iznos od 248,28 eur od 05.11.2013. do isplate,

-na iznos od 246,03 eur od 03.12.2013. do isplate,

-na iznos od 251,15 eur od 03.12.2013. do isplate,

-na iznos od 92,46 eur od 03.12.2013. do isplate,

te mu isplatiti i trošak postupka u iznosu 3.970,99 eur sa zateznom kamatom od 8. rujna 2025. do isplate u visini stope zatezne kamate koja se od svakog pojedinog dospijeća do 31. srpnja 2015. određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, u razdoblju od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u razdoblju od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena te od 30. prosinca 2023. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.

VIII. Odbija se, kao neosnovan, tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu koji glasi: " Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d. da isplati tužitelju ŽM iznos 30.621,33 eur sa zateznom kamatom tekućom na iznos:

-na iznos od 0,88 eur od 28.01.2010. do isplate,

-na iznos od 53,45 eur od 27.02.2010. do isplate,

-na iznos od 52,97 eur od 26.03.2010. do isplate,

-na iznos od 68,84 eur od 01.04.2010. do isplate,

-na iznos od 65,85 eur od 01.05.2010. do isplate,

-na iznos od 74,14 eur od 02.06.2010. do isplate,

-na iznos od 98,01 eur od 28.08.2010. do isplate,

-na iznos od 144,84 eur od 28.08.2010. do isplate,

-na iznos od 126,21 eur od 19.10.2010. do isplate,

-na iznos od 126,24 eur od 28.10.2010. do isplate,

-na iznos od 115,35 eur od 03.11.2010. do isplate,

-na iznos od 173,01 eur od 01.01.2011. do isplate,

-na iznos od 202,99 eur od 27.01.2011. do isplate,

-na iznos od 168,86 eur od 17.02.2011. do isplate,

-na iznos od 167,12 eur od 29.03.2011. do isplate,

-na iznos od 171,15 eur od 21.04.2011. do isplate,

-na iznos od 221,40 eur od 30.07.2011. do isplate,

-na iznos od 280,18 eur od 30.07.2011. do isplate,

-na iznos od 289,75 eur od 10.08.2011. do isplate,

-na iznos od 350,32 eur od 20.08.2011. do isplate,

-na iznos od 294,82 eur od 06.09.2011. do isplate,

-na iznos od 222,04 eur od 20.10.2011. do isplate,

-na iznos od 234,29 eur od 28.01.2012. do isplate,

-na iznos od 259,09 eur od 28.01.2012. do isplate,

-na iznos od 258,44 eur od 18.02.2012. do isplate,

-na iznos od 260,53 eur od 30.03.2012. do isplate,

-na iznos od 252,28 eur od 20.04.2012. do isplate,

-na iznos od 252,12 eur od 17.05.2012. do isplate,

-na iznos od 255,07 eur od 22.05.2012. do isplate,

-na iznos od 253,98 eur od 26.07.2012. do isplate,

-na iznos od 254,23 eur od 26.07.2012. do isplate,

-na iznos od 251,29 eur od 11.10.2012. do isplate,

-na iznos od 241,79 eur od 11.10.2012. do isplate,

-na iznos od 244,09 eur od 11.10.2012. do isplate,

-na iznos od 255,68 eur od 01.11.2012. do isplate,

-na iznos od 261,50 eur od 05.12.2012. do isplate,

-na iznos od 257,43 eur od 16.02.2013. do isplate,

-na iznos od 242,64 eur od 16.02.2013. do isplate,

-na iznos od 248,47 eur od 26.04.2013. do isplate,

-na iznos od 244,19 eur od 21.05.2013. do isplate,

-na iznos od 231,49 eur od 19.06.2013. do isplate,

-na iznos od 227,43 eur od 20.07.2013. do isplate,

-na iznos od 229,53 eur od 30.07.2013. do isplate,

-na iznos od 248,07 eur od 26.10.2013. do isplate,

-na iznos od 248,17 eur od 26.10.2013. do isplate,

-na iznos od 248,28 eur od 05.11.2013. do isplate,

-na iznos od 246,03 eur od 03.12.2013. do isplate,

-na iznos od 251,15 eur od 03.12.2013. do isplate,

-na iznos od 92,46 eur od 03.12.2013. do isplate."

IX. Odbija se, kao neosnovan, zahtjev tužitelja za isplatu iznosa 4.193,91 eur kao i zahtjev za isplatu pojedinih mjesečnih iznosa preko iznosa pojedinačno dosuđenih u toč. VII. izreke.

2. Protiv navedene presude i odluke o troškovima postupka tuženik je podnio žalbu, kojom presudu pobija u točki I., II., III., IV., V., VI. I VII. izreke, zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br.: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 - dalje: ZPP), uz prijedlog da se presuda u pobijanom dijelu preinači u smislu žalbenih navoda, a tuženiku dosude troškovi postupka uvećani za troškove žalbe, podredno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Tužitelj je podnio žalbu protiv točke IX. presude, zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. ZPP, uz prijedlog da se presuda u tom dijelu preinači i tužitelju dosudi daljnji zatraženi iznos od 4.193,91 eur.

4. Na žalbe nije podnesen odgovor.

5. Žalbe nisu osnovane.

6. Ispitujući pobijanu odluku u smislu čl. 365. st. 2. ZPP, utvrđeno je da prvostupanjski sud nije počinio bitne povrede odredaba postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2, 4, 8, 9, 13 i 14 ZPP, na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, niti ona iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP, na koju se tuženik poziva. Presuda sadrži valjane razloge o svim odlučnim činjenicama, koje prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, a kako će biti nastavno obrazloženo.

7. U predmetnom postupku tužitelj traži isplatu preplaćenih iznosa po kreditu sklopljenom sa tuženikom, a radi ništetnosti odredaba ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi.

8. Između stranaka nije sporno da je između prednika tuženika kao kreditora i tužitelja, kao korisnika kredita, dana 19. lipnja 2006. sklopljen Ugovor o [broj kredita] sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, na osnovu kojeg ugovora je tužitelj kod prednika tuženika ishodio kredit u iznosu od 270.400,00 CHF u protuvrijednosti u kunama obračunato prema srednjem tečaju tuženika na da korištenja kredita, uz redovnu kamatnu stopu od 3,88% godišnje. Nije sporno niti da je ugovorena otplata kredita u mjesečnim anuitetima 1.320,73 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF važećim na dan plaćanja te da anuiteti dospijevaju na naplatu zadnjeg dana u mjesecu (članak 4. Ugovora), da je Hypo Alpe-Adria Bank d.d. pravni prednik tuženika, da je tuženik kao cedent 30. lipnja 2017. sklopio sa DDM Invest III AG, kao cesionarom, Ugovor o cesiji temeljem kojeg je tuženik ustupio cesionaru tražbinu – dospjela nenaplaćena novčana potraživanja zajedno sa odgovarajućim sredstvima osiguranja te da su zatim i 18. rujna 2017. sklopili i Ugovor o prijenosu sredstava osiguranja.

9. Prvostupanjski je sud obrazložio zašto nije prihvatio prigovor nedostatka pasivne legitimacije na strani tuženika. Pogrešno tuženik smatra da time što je tuženik temeljem Ugovora o cesiji od 30. lipnja 2017. ustupio svoju tražbinu s osnova Ugovora DDM Invest III AG da je time DDM Invest III AG preuzeo sva prava i obveze iz navedenog kredita pa time I odgovornost za bilo kakvo potraživanje temeljem predmetnog Ugovora o kreditu. Ovo zato što je ustupom tražbine i prava iz ugovora, došlo do promjene vjerovnika na način da je tražbinu ovlašten zahtijevati od tužitelja kao dužnika DDM Invest III AG kao novi vjerovnik, ne znači da tuženik kao raniji vjerovnik više nije ugovorna strana predmetnog Ugovora o kreditu. U konkretnom slučaju nije došlo do prijenosa Ugovora o kreditu kojim bi treća osoba postala nositelj svih prava i obveza iz prenesenog Ugovora u smislu čl. 127. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/05., 41/08., 125/11., 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23- dalje u tekstu ZOO).

9.1. Kako na DDM Invest III AG nije prenesen Ugovor o kreditu u smislu čl. 127. st. 1. ZOO, ustupom tražbine i prava iz Ugovora o kreditu, nije došlo do promjene ugovorne strane i tuženik, koji je formulirao sporne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi I valutnoj klauzuli je pasivno legitimiran za potraživanje u konkretnom slučaju (tako I VSRH u Rev 780/2021 od 7. svibnja 2025.). Dakle, temeljem opisanog Ugovora o cesiji tuženik je dakle, u skladu sa odredbom čl. 80. st.1. ZOO na treću osobu prenio svoje potraživanje prema tužitelju temeljem Ugovora o kreditu, a čime dakle, nije prenio svoje dugovanje (dug) niti se u konkretnom slučaju radi o preuzimanju duga.

10. Budući da se zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe, a što je predmet spora, pravno smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111 ZOO, potonji obvezno pravni odnos djeluje između sudionika tog odnosa (inter partes) u kojem je stjecatelj dužnik (ovdje tuženik),a vjerovnik (ovdje tužitelj) osoba čiji je dio imovine prešao u imovinu stjecatelja (tako i VSRH u Rev 155/2021 od 10. studenog 2021.). Prema tome, po tuženiku cedirano potraživanje dugovanja po Ugovoru o kreditu, ni na koji način ne utječe na pasivnu legitimaciju tuženika u ovoj pravnoj stvari, u kojoj je tuženik jedna od stranka odnosno dužnik obvezno-pravnog odnosa stjecanja bez osnove preplaćenih iznosa, a temeljem navedenih ništavih odredbi ugovora o kreditu te je u tom smislu prigovor promašene pasivne legitimacije neosnovan. Pritom valja dodati da sud nije, kao nepotrebno, navedenu treću osobu, na koju je prenijeta tražbina, obaviještavao o parnici u smislu čl. 211. ZPP jer na tu treću osobu dakle, nije prenesen ugovor o kreditu, nego je samo došlo do ustupa tražbine.

11. Tuženik je žalbu podnio i zbog zakonskog razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, ali navedeni žalbeni razlog ne obrazlaže, već upire na nedostatak razloga o odlučnim činjenicama, koja bitna povreda ZPP u predmetnom postupku nije počinjena. Sud je proveo sve predložene dokaze, osim dokaza saslušanjem javnog bilježnika koji nije relevantan u ovoj parnici, pri čemu je tuženik odustao od svojih prijedloga za saslušanje svjedoka – djelatnika banke, te je analizirao i pisanu izjavu ŽMG o načelnom postupanju s klijentima prilikom odobravanja kredita.

12. Odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/2017- 10 od 14. lipnja 2018., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-3948/2015-19 od 31. siječnja 2018., donesena u postupcima protiv ovdje tuženika a po tužbi Potrošača – Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača je utvrđeno da je tuženik u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena glavnica vezana za švicarski franak, što je prosječnom potrošaču nerazumljivo, nepošteno i prema tome ništetno jer su banke prije i u vrijeme zaključivanja ugovora propustile informirati potrošače o četiri činjenice: o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz euro (jer se tečajna politika Hrvatske narodne banke temeljila na održavanju stabilnog nominalnog tečaja kune prema euru, dok tečaj svih ostalih valuta u odnosu na kune nije bila pod kontrolom HNB, što proizlazi iz potvrde HNB od 7. lipnja 2013.), o tome da je rast tečaja švicarskog franka u kontekstu skorog uvođenja EURO zone gotovo potpuno izvjestan, te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope.

Navedena je presuda potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019.

13. Ovdje tuženica u tom predmetu također tuženik te je istom presudom, i u odnosu na tuženika, utvrđeno da je ista u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući s njima ugovore o kreditima u kojima je koristila ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Time je postupano suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN br. 93/03) i to čl. 81., 82. i 90 tog Zakona, u razdoblju od 1.1.2004. do 6.8.2007., te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima (NN br. 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99, 88/01, dalje: ZOO/91) u razdoblju od 10.9.2003. do 31.12.2008., koja povreda traje i nadalje.

14. U obrazloženju presude Visokog trgovačkog suda posl. br. Pž-7129/13 navodi se da se pojedini potrošači u postupku individualne pravne zaštite mogu pozvati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih prava i interesa, a što je u skladu s odredbom čl. 138.a. Zakona o zaštiti potrošača (NN br. 79/07, 125/07 i dr., dalje: ZZP) te odluka u tom postupku u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 131. st. 1. tog Zakona obvezuje ostale sudove u individualnim postupcima potrošača radi naknade štete uzrokovane postupanjem tuženika koje je predmet postupka povodom kolektivne tužbe.

15. U odluci Ustavnog suda U-III-5458/2021. od 30. lipnja 2022. obrazloženi su razlozi direktnog učinka presuda donesenih u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača propisanog u čl. 502.c. ZPP.

16. Zato je pravilan zaključak, da je odredba o valutnoj klauzuli u CHF nepoštena i time ništetna u smislu čl. 322. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (NN br. 35/05, 41/08, 78/15, dalje: ZOO/05).

17. Pri tom je utvrđeno, da u kontekstu spornog ugovora tužitelj ima status potrošača te predmetni ugovor ima status potrošačkog ugovora, što se u žalbi više ne osporava.

18. U odnosu na učinak odluke povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, sud je pravilno zaključio da odluka iz tog postupka ima učinak na ovaj postupak upravo tako što je sud sukladno odredbi članka 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 41/2014, 110/2015, 14/2019, dalje: ZZP), odnosno odredbe čl. 126. trenutno važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 19/22) i odredbi članka 502.c ZPP-a vezan za utvrđenja iz te parnice, a sve u vezi s odredbom članka 122. ZZP-a (odredba čl. 130. trenutno važećeg Zakona o zaštiti potrošača).

19. U pogledu ugovorene valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak (CHF) Trgovački sud u Zagrebu presudom pod poslovnim brojem P-1401/12 od 4. srpnja 2013., između ostalog, utvrdio je da je tuženik upravo u razdoblju na koje se odnosi i ovaj predmetni ugovor o kreditu (od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008.) povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja predmetnog ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjanje odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača u razdoblju od 1. travnja 2005. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. U tom postupku je nadalje od strane sudova obrazloženo da takva odredba nije bila razumljiva za klijente jer im nisu na valjan način objašnjene posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi po njih kao potrošače, time da su tužene banke kao trgovci bile svjesne rizika po korisnike kredite kao potrošače zbog ugovaranja ovih kredita uz primjenu valutne klauzule u švicarskim francima pri čemu su banke svjesno propustile o tome informirati klijente kao buduće korisnike kredita.

20. Zahtjev transparentnosti koji je sadržan u odredbi čl. 85. ZZP (prema kojoj, ako, na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive), podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega.

21. Kod ocjene postupanja suprotno načelu savjesnosti i poštenja (zahtjev dobre vjere), treba ocijeniti je li tuženici bilo razumno očekivati da bi potrošači prihvatiti takvu odredbu i slijedom pojedinačnih pregovora odnosno, je li banka uzela u obzir i zakonite interese potrošača pa da je shodno tomu mogla razumno pretpostaviti da bi potrošač pristao na spornu ugovornu odredbu. Iz okolnosti da se u konkretnom slučaju radi o tipskom ugovoru, da se o spornoj odredbi nije pregovaralo, prvostupanjski je sud osnovano zaključio da se radi o postupanju suprotnom načelu savjesnosti i poštenja.

22. U konkretnom slučaju se radi upravo o kreditu u kojem je ugovorena valutna klauzula kakva je bila predmet spora povodom tužbe za zaštitu kolektivnog interesa i prava potrošača.

23. U odnosu na nepoštenu ugovornu odredbu o promjenjivoj stopi redovne kamate i valutne klauzule vođen je sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu koji je 4. srpnja 2013. donio presudu poslovni broj P- 1401/2012 kojom je utvrđeno da je prednik tuženika (kao 5-tuženik) u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali sve na štetu potrošača pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03.) u razdoblju do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

24. Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva potvrđena je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. Vrhovni sud Republike Hrvatske je 9. travnja 2015. donio presudu poslovni broj Revt-249/14-2 kojom je odbijena, između ostalog, i revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda.

25. Tuženik nije dokazao, da bi u konkretnom slučaju na valjan način tužitelju kao potrošaču pri sklapanju ugovora ponudio valjano objašnjenje posljedica i dosega ugovornih odredbi po njega kao potrošača kao i da bi se o takvoj ugovornoj odredbi pojedinačnog pregovaralo.

26. Nadalje, time što je dopustio preinaku tužbenog zahtjeva nakon provedenog vještačenja, kada je tužitelj određeno postavio zahtjev za isplatu, pravilno je primijenjena odredba čl. 191. st.1. i 2. ZPP, kada je isto dopušteno. Pri tom se sud pozvao na pravno shvaćanje VSRH poslovni broj: Su-IV-123/2024-5 od 27. svibnja 2023. prema kojem taj sud takvu preinaku zahtjeva, kao u konkretnom slučaju, naziva "nepravom preinakom".

27. Budući da je odredbom iz čl. 323. ZOO propisano da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve što je primila na temelju takvog ugovora, a sve u kontekstu odredbe čl. 324. ZOO-a, tužitelj ima pravo na isplatu po osnovi onoga što je platila na temelju ništetnog dijela odredbi.

28. Radi toga je osnovano u smislu odredbe čl. 1111. i 1115. ZOO prvostupanjski sud usvojio tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu koji tuženik pobija žalbom.

29. Sud je pravilno odredio tijek zakonskih zateznih kamata od plaćanja pojedinih mjesečnih iznosa a ne od podnošenja tužbe jer je tuženik koristio nepoštenu ništetnu odredbu prilikom sklapanja ugovora tako da se isti može smatrati nesavjesnim stjecateljem pa je na stečeni novčani iznos po čl. 1115 ZOO-a dužan tužitelju platiti zakonsku zateznu kamatu počevši od dana stjecanja, tj. dana isplate anuiteta.

30. Predmet ovoga spora je povrat uplata za koje se u smislu članka 1111. ZOO neosnovano obogatio tuženik kada je dio imovine tužitelja prešao u njegovu imovinu na temelju ugovorne odredbe koja je, jer uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja, utvrđena ništetnom. Kako zakonska pravila vraćanja stečenog bez osnove (članci 1112. – 1120. ZOO) ne predviđaju nikakva uzajamna vraćanja niti je to po prirodi stvari moguće (pored činjenice da nikakva imovina tuženika nije bez pravne osnove prešla u imovinu tužiteljice), to prilikom ocjene osnovanosti kondikcijskog zahtjeva osnovano nisu uzete u obzir negativne tečajne razlike.

31. Iz pisanog nalaza i mišljenja financijskog vještaka, proizlazi da ukupna razlika između anuiteta s osnove valutne klauzule prema obračunu banke po srednjem tečaju banke važećem na dan valute, u odnosu na anuitete prema obračunu banke po srednjem tečaju banke važećem na dan isplate kredita, za sve anuitete za koje je Nalazom utvrđen više plaćeni iznos iznosi 115.944,80 kn, odnosno eurska protuvrijednost iznosi 15.388,53 eur. Ukupna razlika između anuiteta s osnove valutne klauzule prema obračunu banke po srednjem tečaju banke važećem na dan valute u odnosu na anuitete prema obračunu banke po srednjem tečaju banke važećem na dan isplate kredita za sve anuitete za koje je Nalazom utvrđen manje plaćeni iznos iznosi -4.921,32 kn, odnosno eurska protuvrijednost iznosi -653,18 eur.

32. U pisanoj dopuni nalaza i mišljenja, a vezano za prigovore tužitelja (list 236 spisa), kako vještak prilikom izrade nije uzeo u obzir razliku tečaja u preplaćenim kamatama, vještak navodi da tada ukupna razlika između iznosa kamata prema obračunu tuženika primjenom izmijenjenih kamatnih stopa u odnosu na iznose kamata, prema početnom otplatnom planu, za koje je nalazom utvrđen više plaćeni iznos, iznosi 42.154,40 CHF, odnosno kunska protuvrijednost iznosi 230.716,17 kn, odnosno eurska protuvrijednost iznosi 30.621,33 eur. Ukupna razlika s osnove valutne klauzule između anuiteta prema obračunu tuženika, umanjenom za razliku kamate, po srednjem tečaju tuženika važećem na dan valute u odnosu na anuitete prema obračunu tuženika, umanjenom za kamate, po srednjem tečaju tuženika važećem na dan isplate kredita iznosi 75.481,90 kn, odnosno eurska protuvrijednost iznosi 10.541,44 eur. Ukupna razlika između anuiteta s osnove valutne klauzule prema obračunu banke, umanjenom za razliku kamate, po srednjem tečaju banke važećem na dan valute, u odnosu na anuitete prema obračunu tuženika, umanjenom za kamate, po srednjem tečaju banke važećem na dan isplate kredita za sve anuitete za koje je Nalazom utvrđen manje plaćeni iznos iznosi – 3.942,80 kn, odnosno eurska protuvrijednost iznosi -523,30 eur.

33. U odnosu na iznose manje plaćenih anuiteta za razdoblja kada je tečaj CHF bio niži od tečaja u trenutku isplate kredita, a kako je to vidljivo iz dopune nalaza i mišljenja financijskog vještaka, valja reći da tužitelj nije ništa stekao plaćanjem manjih iznosa anuiteta pa time nisu ostvareni uvjeti na temelju kojih bi iznos više plaćenih anuiteta trebalo umanjiti za iznose manje plaćenih anuiteta. Naime, čl. 323 st. 2. ZOO propisano je da ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ugovora je odgovoran suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ako ovaj nije znao ili morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. Tuženik nije pregovarao s tužiteljem niti ga je informirao o odlučnim okolnostima vezanim za rizičnost valutne klauzule u CHF tako da je krivnja za ništetnost ugovornih odredbi na strani tuženika. Dakle, nije tužitelj kao stranka ugovora odgovoran za ništetnost navedenih odredbi već je, upravo suprotno, tuženik kao kreditor povrijedio kolektivne interese i prava potrošača zaključujući ugovore o kreditima korištenjem nepoštenih ugovornih odredbi. Osim toga, a u vezi tzv. negativne razlike valja reći da tuženik tijekom postupka nije postavilo protutužbeni zahtjev niti je na određen način istaknuo materijalnopravni prigovor prijeboja ili procesnopravni prigovor radi prebijanja, već je samo općenito osporavao visinu tužiteljeve tražbine pa stoga nema procesnih pretpostavki za bilo kakvo odlučivanje o osnovanosti ili neosnovanosti potraživanja tuženika s osnova restitucije u vezi s negativnom tečajnom razlikom na temelju nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu.

34. Prigovor zastare je djelomično osnovan, jer zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u postupku kolektivne zaštite potrošača (od 13. lipnja 2014. za odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i od 14. lipnja 2018. za valutnu klauzulu). Potraživanje iz ove parnice zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godina iz članka 225. ZOO.

35. Povodom dvojbi i nedoumica o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF, na sjednici Građanskog odjela VSRH od 31. siječnja 2022. zauzeto je pravno shvaćanje da, ako je ništetnost ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača.

36. Kako je, dakle, na sjednici Građanskog odjela VSRH od 31. siječnja 2022. zauzeto pravno shvaćanje da zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada to znači da se za sve anuitete zastara računa od pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 i to od 13. lipnja 2014. za odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i od 14. lipnja 2018. za valutnu klauzulu.

37. Tužba u ovom sporu je podnesena 4. ožujka 2020. iz čega slijedi da je zastarjela tražbina tužitelja koja se odnosi na potraživanje preplaćenih iznosa s osnove promjenjive kamatne stope jer je protekao zastarni rok od 5 godina iz članka 225. ZOO računajući od 13. lipnja 2014. Nasuprot tome, nije osnovan prigovor zastare u odnosu na zahtjev za isplatom preplaćenih iznosa s osnove razlike tečaja CHF, jer se zastarni rok od 5 godina računa od 14. lipnja 2018.

38. Slijedom navedenog, a kako to proizlazi iz prihvaćenog nalaza i mišljenja financijskog vještaka, tužitelju je dosuđen preplaćeni tečaj CHF po kreditu u iznosu 10.541,44 eur zajedno sa zateznom kamatom na pojedine preplaćene iznose počev sa anuitetom koji je dospio 31. listopada 2009. pa nadalje (toč. VII. izreke) , a u okviru zahtjeva tužitelja od 14. lipnja 2023. (toč. 8. zahtjeva). Pojedini preplaćeni iznosi vidljivi su iz tablice br. 2 Zaključka pisane dopune nalaza i mišljenja (list 251- 252 spisa), dok je za daljnje potraživani iznos 4.193,91 eur (do ukupno potraživanih 14.735,35 eur) kao i zahtjev za isplatu pojedinih mjesečnih iznosa preko dosuđenih iznosa, zahtjev odbijen kao neosnovan. Zbog osnovanog prigovora zastare za potraživanje preplate po osnovi ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi (30.621,33 eur sa pripadajućom kamatom) zahtjev je odbijen kao neosnovan jer se tuženik usprotivio povlačenju zahtjeva tužitelja u tom dijelu.

39. Neosnovano tužitelj prigovara odluci suda iz točke IX izreke, kojom je odbijen zahtjev za isplatu iznosa od 4.193,91 eur.

39.1. U konkretnom slučaju radi se, kako to proizlazi iz dopune nalaza i mišljenja vještaka, o iznosu koji je utemeljen na razlici tečaja u preplaćenim kamatama.

39.2. U odnosu na isplatu preplaćenog iznosa na temelju promjenjive kamatne stope tužbeni zahtjev je, kako je već navedeno, u zastari, pa je zastario i dio koji se odnosi na razliku tečaja u tim preplaćenim, ali zastarjelim kamatama. Radi toga je osnovano prvostupanjski sud tužitelju dosudio ukupnu razliku s osnove valutne klauzule između anuiteta prema obračunu tuženika, umanjenom za razliku kamate, po srednjem tečaju tuženika važećem na dan valute u odnosu na anuitete prema obračunu tuženika, umanjenom za kamate, po srednjem tečaju tuženika važećem na dan isplate kredita u iznosu od 10.451,44 eur, dok je u preostalom iznosu tužbeni zahtjev odbio.

39.3. Na svaki preplaćeni dosuđeni mjesečni iznos tužitelju pripada zatezna kamata sukladno članku 1115 ZOO i to od dana kada su izvršene uplate, a kako to proizlazi iz prihvaćenog nalaza i mišljenja financijskog vještaka. Naime, tuženik je nesavjestan od trenutka kada je primio uplate od strane tužitelja pa je dužan kamate platiti od dana plaćanja anuiteta, po čl. 29. st. 2. ZOO.

40. Prilikom donošenja odluke o troškovima pravilno je primijenjena odredba čl. 154. st. 5. i 155. st. 1. ZPP. Pravilno je sud postupio, kada je primijenio odredbe Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN br. 138/2023, dalje: OT)) koja se, prema Tbr. 52/3 OT, primjenjuje u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka. Taj trošak za tuženika nastaje tek nakon donošenja odluke, pa nisu osnovani navodi žalbe da bi tuženik na taj način bio oštećen niti da bi na taj način, odredbe OT bile primijenjene retroaktivno.

41. Osnovano je pri tom sud imao na umu stajalište izraženo u presudi suda EU u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 u toč. 5. izreke odlučeno je "čl. 6 st. 1 i čl. 7. st. 1. Direktive 93/13 te načelo djelotvornosti treba tumačiti na način da im se protivi sustav koji dopušta da dio postupovnih troškova snosi potrošač, ovisno o visini neosnovano plaćenih iznosa koji su mu vraćeni nakon utvrđenja ništavosti ugovoren odredbe zbog njezine nepoštenosti, s obzirom na to da takav sustav stvara znatnu prepreku koja potrošača može odvratiti od ostvarivanja prava na djelotvoran sudski nadzor eventualne nepoštenosti ugovorih odredaba, kako je dodijeljeno Direktivom 93/13. Navedena odluka Suda EU obvezuje sud da u sporovima gdje je tužitelj potrošač, takvom tužitelju u cijelosti pripadne naknada parničnog troška neovisno što nije u cijelosti uspio u sporu. Kako su navedene odredbe Direktive 93/13 obvezujuće i za hrvatski sud i po svojoj pravnoj snazi su iznad domaćeg prava, to proizlazi da ovdje nije moguće primijeniti odredbu čl. 154. st. 2. ZPP jer bi to bilo u suprotnosti sa navedenim odredbama Direktive 93/13. Naime, dio zahtjeva za isplatu je odbijen pozivom na zauzeto pravno shvaćanje VSRH iz siječnja 2022., a u vezi početka tijeka zastare dakle, nakon utuženja u ovom postupku i na koje tužitelj nije mogao utjecati. Dio zahtjeva odbijen je kao neosnovan u visini, ali je osnovan u odnosu na samu osnovu zahtjeva, te tuženiku u odnosu na isti tuženiku nisu nastali posebni troškovi jer nisu provođene posebne parnične radnje radi dokazivanja osnovanosti tog dijela tužbenog zahtjeva.

42. Strankama nisu dosuđeni troškovi žalbenog postupka jer nisu uspjele sa žalbama.

43. Na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP, te, u odnosu na troškove žalbenog postupka, na temelju čl. 166. st. 1. ZPP, odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu 17. veljače 2026.

Predsjednik vijeća

Milena Frankić