Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-548/2023-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Tihane Marije Miladin, kao predsjednice vijeća, suca izvjestitelja Ivice Veselića i Vlatke Paškvalin Bošković, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja VĐ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Ivani Radić, odvjetnici iz Rijeke, Matije Gupca 16, protiv tužene Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb iz Zagreba, Magazinska cesta 69, OIB 53056966535, zastupane po punomoćniku Saši Poldanu, odvjetniku iz Odvjetničkog društvu Saša Poldan, Goran Gatara, Valentina Vižintin, Marko Komorski, Ana Babić i Soča Fruk Morina iz Rijeke, Jadranski trg 4, radi isplate, odlučujući o žalbi tužene protiv presude Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-1856/2021-22 od 12. prosinca 2022., u sjednici vijeća održanoj dana 17. veljače 2026.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tužene Raiffeisenbank Austria d.d. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-1856/2021-22 od 12. prosinca 2022..

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja je naloženo tuženoj isplatiti tužitelju iznos od 15.782,28 kn / 2.094,67 €[1] sa zakonskom zateznom kamatom pobliže određenom u izreci pobijane presude (stavak I izreke), te mu naknaditi troškove parničnog postupka u iznosu od 7.255,13 kn / 962,92 € s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom (stavak II izreke).

2. Protiv navedene presude žali se tužena, zbog svih žalbenih razloga iz odredbe čl. 353 st. 1 Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22, u daljnjem tekstu - ZPP), te predlaže pobijanu presudu ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, uz naknadu troška žalbenog postupka.

3. Žalba nije osnovana.

4. U ovoj pravnoj stvari tužitelj traži isplatu utuženog iznosa s pripadajućom zakonskim zateznim kamatama na ime isplata preplaćenih iznosa u odnosu na valutnu klauzulu, po kreditu podignutom u CHF.

5. Ispitujući prvostupanjsku presudu i postupak koji joj je prethodio, ovaj sud smatra da nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354 st. 2 ZPP, na koje ovaj sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti, temeljem odredbe čl. 365 st. 2 ZPP, te da nije pogrešno primijenio materijalno pravo.

6. Pobijana presuda je sastavljena sukladno odredbi čl. 338 ZPP, izreka je jasna i razumljiva, ne proturječi sama sebi niti razlozima presude, navedeni su razlozi o svim odlučnim činjenicama koji nisu nejasni niti proturječe izvedenim dokazima tako da je istu, suprotno žalbenim navodima tužene, moguće ispitati i nije počinjena posebno istaknuta bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354 st. 2 toč. 11 ZPP, na koju posebno ukazuje tužena.

7. Prvostupanjski sud je na temelju provedenog dokaznog postupka utvrdio sve okolnosti koje su relevantne za donošenje pravilne i zakonite odluke te je na osnovu izvedenih dokaza i njihove ocjene, u skladu sa odredbom čl. 8 ZPP, pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje.

8. Između stranaka nije sporno da su tužitelj, kao korisnik kredita i tužena, kao kreditor, dana 5. srpnja 2006. sklopile Ugovor o [broj kredita] (u daljnjem tekstu - Ugovor), da je tužena kao kreditor, tužitelju kao korisniku kredita, stavila na raspolaganje iznos od 18.528,93 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB za CHF na dan isplate kredita s kamatnom stopom 2,95% godišnje, koja je promjenjiva temeljem Odluke o kamatnim stopama banke. Rok otplate kredita ugovoren je na 84 mjeseca.

9. U tijeku postupka je utvrđeno da tužitelju prilikom sklapanja ugovora o kreditu nije bilo objašnjeno značenje valutne klauzule, niti se o valutnoj klauzuli pojedinačno pregovaralo, već mu je odredba o valutnoj klauzuli predočena na unaprijed formuliranom standardnom ugovoru, pa tužitelju tom prilikom nije omogućeno utjecati na tako unaprijed formuliranu odredbu, a da tužitelj kao korisnik kredita nije upozoren o mogućim posljedicama takvog ugovaranja.

10. Pravilno je prvostupanjski sud zaključio da ovako ugovorena odredba glede valutne klauzule dovodi do neravnoteže u pravima i obvezama kreditora i korisnika kredita, jer tužena nije na transparentan način informirala potrošače o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak, a koji je bio neusporedivo veći u odnosu na takav isti rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za euro.

11. Naime, odredbama čl. 81 st. 1 i 2 Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03, u daljnjem tekstu ZZP/03), a koje su u osnovi identične odredbama iz čl. 96 st. 1 i 2 Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12 i 56/13), propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a da se smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

12. Suprotno žalbenim navodima tužene, prvostupanjski sud je pravilno otklonio prigovor zastare, jer zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva u smislu odredbe čl. 323 st. 1 Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23 - u daljnjem tekstu ZOO), kao posljedice ništetnosti, u ovom slučaju ništetnosti ugovorne odredbe, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je ta ništetnost utvrđena, stoga je prigovor zastare u cijelosti neosnovan.

13. Naime, kako je to pravilno naveo i prvostupanjski sud, prema objedinjenom pravnom shvaćanju koje je zauzeto na sjednici Građanskog odjela VSRH od 31. siječnja 2022. o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskog zahtjeva kao posljedice ništetnosti ugovornih odredbi u CHF, ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

14. Prema tome zastarni rok počinje teći od pravomoćnosti sudske odluke u postupku kolektivne zaštite potrošača i s osnova ništetnosti odredaba ugovora o valutnoj klauzuli u CHF nastupa 14. lipnja 2023., obzirom da je u tome dijelu presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, temeljem presude Visokog trgovačkog suda br. Pž- 6632/2017, pravomoćna 14. lipnja 2018., pa je stoga konkretna tužba od 9. studenoga 2023. podnesena u okviru zastarnog roka od 5 godina.

15. Iz naprijed navedenih utvrđenja prvostupanjski sud zaključuje kako je potraživanje tužitelja u cijelosti osnovano.

16. Navedeno činjenično stanje kao pravilno utvrđeno prihvaća i ovaj sud. Tužena svojim žalbenim navodima osporava činjenično stanje utvrđeno od strane prvostupanjskog suda, te u žalbi iznosi vlastitu ocjenu dokaza koja se suprotstavlja ocjeni prvostupanjskog suda. Međutim, ta ocjena, prema stajalištu ovog suda, nema podlogu u rezultatu dokaznog postupka, te ne može dovesti u sumnju pravilnost i potpunost činjeničnog stanja utvrđenog od strane prvostupanjskog suda, pa je stoga činjenično stanje pravilno i potpuno utvrđeno.

17. Prema odredbi iz čl. 323 ZOO/05, ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan je, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo. Ako je sklapanje određenog ugovora zabranjeno samo jednoj strani, ugovor je valjan ako u zakonu nije što drugo predviđeno za određeni slučaj, a strana koja je povrijedila zakonsku zabranu snosit će odgovarajuće posljedice.

18. Suprotno žalbenim navodima tužene, valja reći da je ista povrijedila prava tužitelja, kao potrošača - korisnika kredita, tako što je u predmetnom potrošačkom Ugovoru koristila nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valutna klauzula, iz čega jasno proizlazi da je tužena jednostranim donošenjem odluka o valutnoj klauzuli, postupala protivno načelu savjesnosti i poštenja te na štetu druge ugovorne strane, ovdje tužitelja.

19. Tuženoj valja ukazati da je ujedno odredbom čl. 87 st. 1 ZZP/03 propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

20. U odnosu na žalbeni navod tužene da je ugovaranje valutne klauzule bilo zakonito i dopušteno, tuženoj valja ukazati na shvaćanje izraženo u presudu Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu koji se odnosi na povrede kolektivnih interesa i prava potrošača vezanih za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula) o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, te je dakle u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača pravomoćno utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. sklapajući ugovore o kreditima koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe-ugovaranjem valutne klauzule, na način da je ugovorena valuta CHF uz koju je vezana glavnica, a da tuženik nije tijekom pregovaranja i sklapanja ugovora potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke o zasnivanju kreditnog odnosa. Navedena presuda potvrđena je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., te presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Rev-2221/18 od 3. rujna 2019., a kojom su u cijelosti potvrđena ranija utvrđenja iz spora kolektivne pravne zaštite o tome kako su banke ugovorile nepoštenu i ništetnu odredbu o valuti švicarski franak.

21. Naime, u presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. (kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013.) utvrđeno je da prosječni potrošač nije znao da je uz valutnu klauzulu u švicarskim francima vezan rizik "valute utočišta" koji ne postoji kod valutne klauzule u eurima, pa tako nije znao niti da je, jer je to bitno za donošenje informirane odluke o sklapanju ugovora koji sadrži sporne odredbe trebao biti o tome obaviješten.

22. Jednako tako, odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Rev- 2221/18-11 od 3. rujna 2019. je utvrđeno da su tužene banke, među kojima je i tuženik, u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu, koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a sve suprotno odredbama čl. 81, 82 i 90 ZZP/03, tim više što je predmetni ugovor unaprijed formuliran od strane tuženika i da u konkretnom slučaju tužitelj nije imao utjecaj na njegov sadržaj.

23. Dakle, navedenom kolektivnom sporu odlučeno je o nepoštenosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, jer je ocijenjeno da su tužene banke, tako i tuženik, imale saznanja o izglednoj budućoj promjeni tečaja švicarskog franka prema kuni na štetu potrošača, a unatoč tome su ih poticali na sklapanje ugovora o kreditima s valutnom klauzulom u švicarskim francima, a iz dostupnih informacija potrošači nisu mogli razumjeti i predvidjeti ekonomske posljedice koje za njih proizlaze iz predloženih ugovornih odredbi kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak, te informirano odlučiti o sklapanju ili nesklapanju ugovora s takvim odredbama.

24. Stoga je i postupanje tužene po pitanju valutne klauzule unutar kolektivne tužbe i njezinog puta zaštite, riješeno na način da je utvrđeno kako tužena nije na transparentan način informirala potrošače o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak, a koji je bio neusporedivo veći u odnosu na takav isti rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za euro. Iz navedenih odluka proizlaze utvrđenja prema kojima odredbe kojima se glavnica veže za CHF već samim ugovaranjem proizvode neravnotežu između stranaka na teret potrošača, obzirom na to da tužena kao banka prihvaća samo opći rizik valutne klauzule, dok potrošač prihvaća i taj rizik, kao i dodatni rizik specifičan za CHF, a ugovorima potrošačima nije dana mogućnost koja bi kompenzirala takve rizike.

25. Naime, odredbom čl. 81 st. 2 i st. 3 ZZP/03, bilo je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u odnosima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, posebice ako potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, s time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njen sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

26. Osim toga, ugovorna odredba o valutnoj klauzuli nije odraz obaveznih zakonskih odredaba, jer je čl. 22 st. 1 ZOO, kojim je propisana mogućnost ugovaranja valutne klauzule, dispozitivna pravna norma, tako da ugovorna odredba o valutnoj klauzuli nije temeljem čl. 1 st. 2 Direktive 93/13 isključena iz primjene odredaba te Direktive, a što tužena problematizira u žalbi. Naime, u konkretnom slučaju, stranke su je ugovorile, ali se te ugovorne odredbe iz razloga iznesenih u obrazloženju, a koji se temelje na pravnim shvaćanjima trgovačkih sudova i Vrhovnog suda Republike Hrvatske, ništetne zbog čega odluka Suda Europske unije broj C-81/19 za konkretnu parnicu nije primjenjiva, a ni odluka istog Suda Europske unije broj C-243/20.24. Nadalje, na žalbene navode tužene, kako prvostupanjski sud nije proveo dokazivanje na okolnost jesu li utvrđenja u kolektivnom sporu uopće primjenjiva na pojedinačno određeni slučaj, odnosno kako sud nije ispitao i utvrdio pripada li tužitelj kategoriji "prosječnog potrošača" o kakvom potrošaču se raspravljalo u kolektivnom sporu pa da bi, eventualno, nakon provedenog dokaznog postupka, istog mogao kao takvog i opisati, odnosno kako prvostupanjski sud nije uopće utvrdio jesu li utvrđenja iz kolektivnog spora primjenjiva na ovaj pojedinačno određeni slučaj, valja odgovoriti da tužena u tom smjeru nije niti predlagala dokaze.

27. Slijedom svega navedenog, nisu osnovani navodi tužene kako se utvrđenja iz tog postupka ne mogu primijeniti u konkretnoj pravnoj stvari.

28. Naposljetku, valja reći da je odluka o troškovima postupka pravilna i po osnovu i po visini, a što se žalbom osporava samo paušalno (čl. 154 st. 1 i čl. 155 st. 1 ZPP).

29. Slijedom navedenoga, a obzirom da u postupku pred sudom prvog stupnja nisu počinjene niti bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354 st. 2 toč. 2, 4, 8, 9, 13 i 14 ZPP, na koje ovaj sud drugog stupnja, u skladu s odredbom čl. 365 st. 2 ZPP, pazi po službenoj dužnosti, valjalo je, po osnovi čl. 368 st. 1 ZPP, odlučiti kao u izreci.

U Zagrebu, dana 17. veljače 2026.

Predsjednica vijeća:

Tihana Marija Miladin