Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-1022/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda, predsjednika vijeća Slavice Garac, suca izvjestitelja i člana vijeća Diane Preglej te člana vijeća Nike Grospić Ivasović, u pravnoj stvari tužiteljice BE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnica Irena Blauhorn, odvjetnica u Zagrebu, protiv tuženika Erste & Steiermarkische Bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320, kojeg zastupa punomoćnik Damir Metelko, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević & Partneri d.o.o. Zagreb, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude i rješenja Općinskog suda u Karlovcu poslovni broj P-391/2023-12 od 20. prosinca 2024., u sjednici vijeća održanoj dana 17. veljače 2026.,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Karlovcu poslovni broj P-391/2023-12 od 20. prosinca 2024.

II Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška žalbenog postupka, kao neosnovan.

r i j e š i o  j e

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Karlovcu poslovni broj P-391/2023-12 od 20. prosinca 2024.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja je pod točkom I. izreke odlučeno:

„Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena odredba čl. 10. Ugovora o kreditu, broj 51400607-5103012924, solemniziranog kod Javnog bilježnika Blanke Žaja, pod poslovnim brojem OU-313/06 dana 05.06.2006.g., u dijelu koji glasi: za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan prije korištenja kredita platiti 01.000% (jedan posto) naknade na iznos kredita, obračunate s datumom Ugovora.

Tužena ERSTE&STEIERMARKISCHE BANK d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320 dužna je tužiteljici BE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplatiti iznos od 2.451,01 kn/325,30 EUR, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim po stopi od 15% godišnje, od 1. siječnja 2008. do 30. lipnja 2011. po stopi od 14% godišnje, od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. po stopi od 12% godišnje, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena počem od 20.06.2006.g. pa do isplate, u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.“

U točki II. izreke je naloženo tuženiku naknaditi tužiteljici troškove postupka isplatom iznosa od 370,29 EUR, s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke počam od dana donošenja prvostupanjske presude tj. 20. prosinca 2024. godine, do isplate, a sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

Rješenjem prvostupanjskog suda poslovni broj P-391/2023-12 od 20. prosinca 2024. je odbijen prigovor mjesne nenadležnosti prvostupanjskog suda.

2. Protiv navedene presude i rješenja žali se tuženik zbog svih zakonskih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 155/23 - dalje: ZPP) te predlaže preinačiti pobijanu presudu i odbiti tužbeni zahtjev, uz naknadu troškova parničnog postupka tuženiku, a podredno istu ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba tuženika je neosnovana.

5. S obzirom da pobijana presuda sadrži jasne razloge o odlučnim činjenicama i može se ispitati, da je izreka presude razumljiva i ne proturječi sama sebi ili razlozima presude, te ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i samih tih isprava, to nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a na koju se poziva žalitelj. Također nisu počinjene ni bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2, 4, 8, 9, 13. i 14. ZPP-a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a.

6. Odlučujući o osnovanosti tuženikovog prigovora mjesne nenadležnosti prvostupanjskog suda, taj je sud naveo sljedeće:

- da je imao u vidu Direktivu Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993., te Zakon o zaštiti potrošača ( NN 41/14. i 110/15. – dalje: ZZP),

- da su člankom 1. st. 3. Direktive Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. (dalje: Direktiva) regulirani nepošteni uvjeti u potrošačkim ugovorima te se smatra nepoštenom ona jednostrana određena klauzula koja suprotno načelu savjesnosti i poštenja prouzroči značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača,

- da je mjesna nadležnost određena u tipskom ugovoru, unaprijed formuliranom obrascu, pa se temeljem zakonske presumpcije ima uzeti da se radi o unaprijed formuliranim ugovornim odredbama o kojima tužiteljica kao stranka nije imala mogućnost pregovarati niti utjecati na njihov sadržaj,

- da je protivno načelu savjesnosti i poštenja kada stranke bez posebnog pregovaranja jedna drugoj uvjetuju nadležnost suda, čime u ovom slučaju tužitelj sebe dovodi u znatno povoljniji položaj od tuženika i time ga dovodi u neravnopravan položaj,

zbog čega prvostupanjski sud ocjenjuje da ugovorena mjesna nadležnost suda u sjedištu trgovca, tj. tuženika, zaista predstavlja situaciju iz čl. 50. t. 19. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", br. 41/14. i 110/15 – dalje: ZZP/14) pa budući su ispunjenje pretpostavke iz odredbe članka 49. ZZP/14, a uzimajući u obzir okolnosti navedene u članku 51. ZZP/14, zbog čega zaključuje da se takva odredba ima smatrati nepoštenom.

7. No, valja reći da je u vrijeme sklapanja spornog Ugovora na snazi bio Zakon o zaštiti potrošača iz 2003. ("Narodne novine", br. 96/03 – dalje. ZZP/03), koji je u odredbi čl. 81. propisivao da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (st. 1.), s time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca (st. 2.). U odredbi čl. 87. st. 1. ZZP/03 je bilo propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

S obzirom da se radi o sadržajno istim odredbama, to je i pravilnom primjenom materijalnog prava trebalo jednako odlučiti o tuženikovom prigovoru.

8. Tuženik u žalbi osporava pravilnost odluke u tom dijelu te ističe da u situaciji i da nije bila ugovorena mjesna nadležnost suda u Rijeci, u slučaju spora bi opet bio nadležan sud u Rijeci, i to u skladu s odredbama čl. 46. i 48. ZPP-a.

9. No, o ovdje treba reći da je odredbom čl. 46. st. 2. ZPP-a propisano da je u slučajevima predviđenim u tom Zakonu za suđenje osim suda općemjesne nadležnosti nadležan i drugi određeni sud.

10. Tako je odredbom čl. 59. ZPP-a propisano da je za suđenje u sporovima protiv pravne osobe koja ima poslovnu jedinicu izvan svog sjedišta, ako spor nastane u povodu djelatnosti te jedinice, pored suda opće mjesne nadležnosti nadležan je i sud na čijem se području ta poslovnica nalazi.

11. U konkretnom slučaju je sporni Ugovor sklopljen u poslovnoj jedinici tuženika u Karlovcu pa je sukladno naprijed citiranim odredbama u ovoj pravnoj stvari mjesno nadležan Općinski sud u Karlovcu.

12. Slijedom navedenoga i temeljem odredbe čl. 380. t. 2. ZPP-a je odlučeno kao u izreci ovog rješenja.

13. U odnosu na odluku o glavnoj stvari, prvostupanjski sud je u tijeku postupka utvrdio sljedeće:

- da nije sporno da su tužiteljica, kao korisnik kredita, i tuženik, kao kreditor 12. srpnja 2004. sklopili namjenski Ugovor o kreditu, broj 51400607-5101979384, kojim je tuženik odobrio i isplatio kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 50.602,00 CHF uz rok otplate od 240 mjeseca, te početnu redovnu kamatu po kamatnoj stopi od 4,99 % godišnje,

- da je tužiteljica u svom iskazu navela da je 2004. dizala kredit kod tuženika u iznosu od 50.602,00 CHF i to za kupnju stana u [adresa], pa joj je bilo rečeno da će za obradu kredita platiti naknadu u određenom postotku, ali s obzirom na protek vremena ne sjeća se u kojem iznosu, s time da je taj iznos bio uzet od odobrenih sredstava kredita; da zna da je uz to išla i procjena vrijednosti stana, ali se ne sjeća koliki je to trošak bio, s time da je to bio dodatni trošak; da je predmetna naknada već bila upisana u sam Ugovor o kreditu i oko toga se nije moglo pregovarati jer je to bila odluka banke; da tužiteljica tvrdi da joj ne bi bio odobren kredit da se odlučila odbiti platiti naknadu, jer je sve to bio dio paketa uzmi ili ostavi; da se u to vrijeme nije raspitivala o kreditima kod drugih banaka i u drugim valutama jer je bila klijent tuženika kao banke, pa su joj odmah rekli da može dobiti kredit u CHF, a taj novac joj je bio hitan jer je bila u postupku rastave braka, a novac joj je bio nužan ne bi li riješila stambeno pitanje,

- da iz obračuna naknade za bankarske usluge proizlazi da naknada za obradu kredita (ulazna naknada) iznosi 2.451,01 kn te da je ista naplaćena 20. lipnja 2006., što predstavlja protuvrijednost od 325,30 eura.

14. Polazeći od naprijed opisanih utvrđenja, sud prvog stupnja je ocijenio da se očito nije pregovaralo o pojedinačnim odredbama ugovora o kreditu pa tako ni o odredbi o isplati naknade za obradu kreditnog zahtjeva te se oko toga nije moglo pregovarati niti pregovaralo već je tužiteljica kao potrošač bila dovedena pred izbor uzmi ili ostavi. Stoga je zaključio da je tužiteljica kao potrošač dovedena u neravnopravan položaj u odnosu na banku, a odredbama članka 10. Ugovora o kreditu nije precizno označeno na što se naknada odnosi, što je uzrokovalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača, s obzirom da je morao platiti naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od (čak) 1% iznosa kredita za ulaznu naknadu. To iz razloga što tužiteljici prilikom zaključenja ugovora o kreditu od strane tuženika nisu pojašnjeni razlozi ugovaranja navedenih naknada, kao ni na što se točno odnose, niti je tužiteljici kao potrošaču bilo omogućeno da pristane na takve odredbe, pa su takve jednostrano određene ugovorne odredbe protivne načelu savjesnosti i poštenja iz odredbe članka 4. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 126/21, 114/22 i 156/22 – dalje: ZOO/05). Navedenu ocjenu prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.

15. Žalitelj u bitnome navodi da 2004. (kada je zaključen Ugovor o kreditu) nije postojalo nikakvo zakonsko ograničenje na ugovaranje ulazne naknade, koje je uvedeno u hrvatsko zakonodavstvo, i to izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" br. 143/23), te da je tužiteljica kao potrošač bila upoznata s obvezom plaćanja ulazne naknade te da je bila upoznata s točno određenim iznosom koji mora podmiriti za ulaznu naknadu.

16. Na opisane žalbene navode valja odgovoriti kako slijedi.

17. Zahtjev transparentnosti koji je sadržan u odredbi čl. 85. ZZP/03 (prema kojoj, ako, na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive), podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega.

18. Prema shvaćanju ovog suda, to ne traži nužno u ugovoru o kreditu specificirano navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetni iznos naknade za obradu i odobravanje kredita. Međutim, kod provođenja testa poštenosti mora se preispitati tiče li se navodna nepoštenost sporne odredbe, među ostalim, odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga.

19. Iz utvrđenja prvostupanjskog suda proizlazi da je tužiteljica informirana o obvezi plaćanja predmetne naknade, ali ne i o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini svaki od njih). S druge strane, proizlazi da je tužiteljica prije sklapanja ugovora imala informaciju o obvezi plaćanja predmetne naknade i da je mogao razumno izvesti zaključak o njenoj visini (jer je određena u postotku od iznosa kredita), ali ne i njenoj krajnjoj svrsi.

20. Imajući u vidu da se radi o stambenom kreditu, pri čemu je potrošač bio ograničen uvjetima iz ponude banke, može se zaključiti da tuženik nije postupao u dobroj vjeri i da tužiteljica kao potrošač nije imala objektivne mogućnosti ni za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za obradu i odobravanje kredita ni oko njenog ne/prihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, kako je to pravilno zaključio prvostupanjski sud (tako i u odlukama Vrhovnog suda RH broj Rev-673/2023 od 13. veljače 2024. i Rev-715/2024 od 22. svibnja 2024.).

21. Tuženik u žalbi opetovano ističe prigovor zastare.

22. Prvostupanjski sud je ocijenio da nije nastupila zastara potraživanja tužiteljice, s obzirom da je ništetnost utvrđena pobijanom presudom, prihvaćajući pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske prihvaćeno na sjednici održanoj 30. siječnja 2020. broj Su-IV-47/2020 u skladu s kojim zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05 (čl. 104. st. 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora .

23. Odredbom čl. 1115. ZOO/05 je propisano kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

24. U ovom slučaju je utvrđeno da su odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF nepoštene, što podrazumijeva nesavjesnost kreditne institucije pa zatezna kamata teče od dana stjecanja od strane tuženika, a kako je to pravilno odlučio prvostupanjski sud.

25. S obzirom da je sporna odredba, za koju tužiteljica tvrdi da se o njoj nije pojedinačno pregovaralo, bila unaprijed formulirana od strane tuženika, a tužiteljica nije imala utjecaj na njen sadržaj, dok, i po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, tuženik nije dokazao suprotno, odnosno da se o odredbi čl. 10. st. 1. Ugovora o kreditu pojedinačno pregovaralo, a što bio je dužan dokazati u smislu odredbe čl. 81. st. 4. ZZP-a, to je tuženikova žalba neosnovana u pogledu glavne stvari.

26. U odnosu na odluku o troškovima postupka valja reći da je postupak u ovoj pravnoj stvari pokrenut nakon 1. rujna 2019. pa se primjenjuje novelirana odredba čl. 365. st. 2. ZPP-a prema kojoj drugostupanjski sud po službenoj dužnosti ne ispituje pravilnost primjene materijalnog prava u odnosu na odluku o troškovima postupka.

27. Tuženik u žalbi ističe samo da je tužiteljici pogrešno dosuđen trošak pristupa punomoćnika na ročište za objavu presude u iznosu od 31,25 eura jer smatra da taj trošak nije bio potreban u smislu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP-a, dok u odnosu na preostali dio odluke o troškovima ne iznosi niti jedan konkretan žalbeni navod.

28. Odredbom čl. 335. st. 8. ZPP-a propisano je da će stanci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, sud na ročištu uručiti ovjereni prijepis presude. U konkretnom slučaju zamjenik punomoćnika tužiteljice je pristupio na ročište za objavu presude održano 20. prosinca 2024. na kojem mu je uručen ovjereni prijepis presude. Budući da strankama kojima je na ročištu za objavu presude uručena sudska odluka od toga dana teče rok za žalbu sukladno odredbi čl. 348. st. 1. ZPP-a, trošak pristupa na to ročište je trošak koji je potreban u smislu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP-a, neovisno o tome što je sud dužan presudu istaknuti na internetskoj stranici e-oglasne ploče sudova (čl. 335. st. 9. ZPP-a).

29. Kako je tužiteljica zahtjev za naknadu troška za pristup na ročište za objavu presude stavila do zaključenja glavne rasprave, čime je postupila sukladno odredbi čl. 164. st. 2. i 3. ZPP-a, to joj je pravilnom primjenom odredaba Tbr. 9. t. 3. i Tbr. 54. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", br. 138/23 – dalje: Tarifa) valjalo dosuditi navedeni trošak u iznosu od 31,50 eura.

30. Slijedom navedenoga i na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a je odlučeno kao u izreci presude.

31. Budući da tuženik nije uspio u žalbenom postupku, valjalo je u skladu s odredbama čl. 154. st. 1. i čl. 166. st. 1. ZPP-a odbiti njegov zahtjev za naknadu troška žalbenog postupka (točka II izreke).

32. Na kraju, sudu prvog stupnja se skreće pozornost na odredbu čl. 338. st. 4. ZPP- a kojom je propisano da će u obrazloženju sud sumarno izložiti zahtjeve stranaka, činjenice koje su iznijele i dokaze koje su predložile. U konkretnom slučaju je prvostupanjski sud u obrazloženju pobijane presude gotovo u cijelosti prepisao navode iz odgovora na tužbu i to na 8 (osam) stranica pobijane presude, što nije u skladu s citiranom zakonskom odredbom.

33. radi budućeg postupanja, sudu prvog stupnja se skreće pozornost na odredbu čl. 59. st. 3. Sudskog poslovnika ("Narodne novine" br. 37/14, 49/14, 8/15, 35/15, 123/15, 45/16, 29/17, 33/17, 34/17, 57/17, 101/18, 119/18, 81/19, 128/19, 39/20, 47/20, 138/20, 147/20, 70/21, 99/21, 145/21, 23/22, 12/23, 122/23 i 55/24 i 136/24), kojom je propisano da se odlomci u obrazloženju sudske odluke numeriraju se rednim arapskim brojevima (1., 2., 3., …), a koju je sud prvog stupnja propustio primijeniti.

U Zagrebu 17. veljače 2026.

Predsjednik vijeća:

Slavica Garac