Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-1141/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

i

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda, predsjednika vijeća Slavice Garac, suca izvjestitelja i člana vijeća Diane Preglej te člana vijeća Nike Grospić Ivasović, u pravnoj stvari tužiteljice RH iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupaju punomoćnici iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Filip Gradišek i Ante Omazić iz Zagreba, Budmanijeva 5, protiv tuženika Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, kojeg zastupa punomoćnica Iris Šanjug, odvjetnica iz Odvjetničkog društva Ćurković i Šanjug d.o.o. Zagreb, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbama tužiteljice i tuženika protiv presude Općinskog suda u Zlataru, Stalna služba u Zaboku, poslovni broj P-1011/2023-28 od 30. siječnja 2025., u sjednici vijeća održanoj dana 17. veljače 2026.

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tužiteljice kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Zlataru, Stalna služba u Zaboku, poslovni broj P-1011/2023-28 od 30. siječnja 2025. u pobijanom dijelu pod IV. izreke kao neosnovana.

II Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Zlataru, Stalna služba u Zaboku, poslovni broj P-1011/2023-28 od 30. siječnja 2025. u pobijanom dijelu pod točkama I., II., III. i V. izreke.

III Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troška sastava žalbe, kao neosnovan.

IV. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška žalbenog postupka, kao neosnovan.

r i j e š i o  j e

I Odbija se žalba Republike Hrvatske kao djelomično neosnovana i potvrđuje odluka o trošku sadržana u točki VII. izreke presude Općinskog suda u Zlataru, Stalna služba u Zaboku, poslovni broj P-1011/2023-28 od 30. siječnja 2025. u dijelu u kojem je naloženo Republici Hrvatskoj naknaditi na teret državnog proračuna punomoćniku tužiteljice odvjetniku Anti Omaziću, OIB: [osobni identifikacijski broj], troškove delegacije predmeta u iznosu od 23,04 eura, na žiro-račun IBAN: [broj bankovnog računa], u roku od 15 dana.

II Uvažava se žalba Republike Hrvatske i preinačuje odluka o trošku sadržana u točki VII. izreke presude Općinskog suda u Zlataru, Stalna služba u Zaboku, poslovni broj P-1011/2023-28 od 30. siječnja 2025. u dijelu u kojem je naloženo Republici Hrvatskoj naknaditi punomoćniku tužiteljice odvjetniku Anti Omaziću, troškove delegacije predmeta u iznosu od 600,00 eura, i rješava:

Odbija se zahtjev punomoćnika Ante Omazića za naknadu troškova delegacije predmeta u iznosu od 600,00 eura, kao neosnovan.

III Odbija se zahtjev Republike Hrvatske za naknadu troška sastava žalbe u iznosu od 50,00 eura, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja su pod točkom I. izreke utvrđene ništetnim i bez pravnog učinka odredbe Ugovora o [broj kredita] sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, koji je potvrđen od strane javnog bilježnika Lidije Perić iz Osijeka pod brojem OU-843/2006, sklopljen dana 14. travnja 2006. između tužiteljice RH kao korisnika kredita i Slavonske banke d.d. Osijek - pravnog prednika tuženika Addiko bank d.d. kao banke, u dijelu u kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF, odnosno u dijelu:

- čl. 3. I. koji glasi: „ … u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 93.000,00 CHF

(slovima: devedeset tri tisuće švicarskih franaka)“

- čl. 3. II. koji glasi: „ … obračunatim po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke za devize na dan dospijeća, odnosno na dan plaćanja …“

- članak 3. II. koji glasi: „… u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 93.000,00 CHF (slovima: devedeset tri tisuće švicarskih franaka)“

- čl. 3. V. koji glasi: „ … CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju za devize Hrvatske narodne banke važećem na dan uplate … „.

Pod točkom II. izreke je utvrđeno da ne postoji tražbina tuženika Addiko Bank d.d. Zagreb prema tužiteljici RH u ukupnom iznosu od 140,50 EUR, sa zakonskim zateznim kamatama po stopi koja se do 31. prosinca 2007. godine određuje člankom 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 1. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. određuje člankom 29. stavkom 2. Zakona o obveznim odnosima za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, a od dana 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a koja se od dana 1. siječnja 2023. određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, koje teku od dospijeća svakog pojedinačno navedenog iznosa pa do isplate.

U točki III. izreke je naloženo tuženiku isplatiti tužiteljici s osnove ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, iznos od 3.167,29 eura, sa zateznim kamatama koje na navedeni iznos teku od dospijeća svakog pojedinačno navedenog iznosa pa do isplate, i to po stopi koja se do 31. srpnja 2015. određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

Pod točkom IV. izreke je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev tužiteljice RH u dijelu koji glasi: „Utvrđuju se ništetnim i bez pravnog učinka odredbe Ugovora o [broj kredita] sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, koji je potvrđen od strane javnog bilježnika Lidije Perić iz Osijeka pod brojem OU-843/2006, sklopljen dana 14. travnja 2006. između tužiteljice RH kao korisnika kredita i Slavonske banke d.d. Osijek - pravnog prednika tuženika Addiko bank d.d. kao banke, u dijelu:

- čl. 2 koji glasi: „ … u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 93.000,00 CHF (slovima: devedeset tri tisuće švicarskih franaka) prema srednjem tečaju za devize Hrvatske narodne banke važećem na dan korištenja kredita …“

U točki V. izreke je naloženo tuženiku naknaditi tužiteljici troškove parničnog postupka u iznosu od 2.168,26 eura, sa zakonskom zateznom kamatom, koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope (kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, tekućima od 30. siječnja 2025. do isplate, sve u roku od 15 dana

Pod točkom VI. izreke je odbijen zahtjev tužiteljice RH za naknadu troškova postupka preko dosuđenog iznosa iz točke V. izreke prvostupanjske presude.

U točki VII. izreke je naloženo Republici Hrvatskoj da na teret Državnog proračuna punomoćniku tužiteljice odvjetniku Anti Omaziću, OIB: [osobni identifikacijski broj] naknadi troškove delegacije predmeta u iznosu od 623,04 eura, na žiro-račun IBAN: [broj bankovnog računa], u roku od 15 dana.

Pod točkom VIII. izreke je naloženo Republici Hrvatskoj da na teret Državnog proračuna tužiteljici RH naknadi troškove delegacije predmeta u iznosu od 5,76 EUR, u roku od 15 dana.

2. Protiv navedene presude u točkama I., II. III. i V. izreke žali se tuženik zbog svih zakonskih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19 i 80/22 - dalje: ZPP) te predlaže preinačiti presudu u pobijanom dijelu i odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti kao neosnovan, uz naknadu parničnog troška tuženiku ili presudu ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Traži trošak sastava žalbe u ukupnom iznosu od 312,50 eura (s uključenim PDV-om) i trošak sudske pristojbe u neodređenom iznosu.

3. Protiv presude pod točkom IV. izreke žali se tužiteljica zbog svih zakonskih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. ZPP-a te predlaže preinačiti odluku u pobijanom dijelu i prihvatiti tužbeni zahtjev. Traži trošak sastava žalbe u ukupnom iznosu od 125,00 (s uključenim PDV-om).

4. Protiv odluke o trošku pod točkom VII. izreke žali se Republika Hrvatska zbog pogrešne primjene materijalnog prava iz odredbe čl. 353. st. 3. ZPP-a te predlaže preinačiti odluku u tom dijelu i odbiti zahtjev tužiteljice za naknadu troškova delegacije. Potražuje trošak sastava žalbe u iznosu od 50,00 eura.

5. S obzirom da Republika Hrvatska žalbom pobija samo odluku o trošku sadržanu u prvostupanjskoj presudi, u skladu s odredbom čl. 167. st. 1. ZPP-a smatra se da je podnijela žalbu na rješenje.

6. Odgovori na žalbe nisu podneseni.

7. Žalba tuženika je neosnovana.

8. Žalba tužiteljice je djelomično osnovana.

9. Žalba Republike Hrvatske je djelomično osnovana.

U odnosu na žalbu tuženika

10. S obzirom da su u pobijanoj presudi navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, da su razlozi jasni te da o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost, nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a na koju se poziva tuženik. Također nisu počinjene ni bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2, 4, 8, 9, 13. i 14. ZPP na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a.

11. U tijeku prvostupanjskog postupka je sud utvrdio sljedeće:

- da je tužiteljica kao korisnik kredita s pravnim prednikom tuženika Slavonskom bankom d.d. Osijek kao kreditorom 14. lipnja 2006. sklopila Ugovor o [broj kredita] sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, koji je solemniziran kod javnog bilježnika Lidije Perić iz Osijeka 20. travnja 2006., pod brojem OU-843/2006,

- da je navedenim Ugovorom banka tužiteljici odobrila stambeni kredit uz ulaganje u investicijski fond, u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 93.000,00 CHF; da je Ugovorom određeno da se na kredit u kunskoj protuvrijednosti zaračunavaju kamate, a visina kamatne stope je vezana za tromjesečni LIBOR CHF, s dodatkom marže od 1,5% dekurzivno godišnje; da se kamate obračunavaju i plaćaju mjesečno, a sve se podmiruje u kunama obračunatima po srednjem tečaju HNB-a za devize na dan dospijeća, odnosno na dan plaćanja kako je to određeno važećom Odlukom o kamatnim stopama Banke,

- da je trajanje kredita ugovoreno do 1. lipnja 2027., a korisnik kredita se obvezao mjesečno uplaćivati iznos od 198,07 CHF-a u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju za devize HNB-a važećem na dan uplate, a koja sredstva će se koristiti za kupovinu udjela u otvorenom investicijskom fondu HI-balanced fondu tijekom cijelog razdoblja trajanja kredita, počevši od 1. svibnja 2006., a uplate navedenog iznosa vršit će se svakog prvog u mjesecu za tekući mjesec; da je korisnik kredita izjavio da potpisom ugovora priznaje da je upoznat s efektivnom kamatnom stopom te mu je uručena otplatna tablica,

- da je Slavonska banka d.d. Osijek, na temelju odluka Glavne skupštine tog društva od 19. lipnja 2008. i Glavne skupštine društva HYPO ALPE-ADRIA-BANK d.d. iz Zagreba od 19. lipnja 2008., kojima se daje odobrenje na ugovor o pripajanju od 18. lipnja 2008., pripojena društvu HYPO ALPE-ADRIA-BANK d.d., čime je prestala postojati kao pravna osoba, a njezin univerzalni pravni sljednik postala je HYPO ALPE-ADRIA-BANK d.d.,

- da je tužiteljica u svom iskazu navela da se neposredno prije sklapanja Ugovora o kreditu razvela i da je ostala sama s dvoje djece, bez riješenog stambenog pitanja, te je kredit uzela kako bi sredstvima kredita riješila stambeno pitanje; da je u to vrijeme bila zaposlena u Slavonskoj banci d.d. na poslovima kontrole blagajni; da nije radila na poslovima vezanima uz kretanje tečaja valuta, niti uz kreditiranje građana, a u okviru poslova svog radnog mjesta kontrolirala je odgovara li izvještaj blagajne stvarnom stanju primljene efektive; da nije imala obrt niti je bila ikakvoj upravljačkoj dužnosti; da se nalazila u nezavidnoj situaciji jer je trebala sa svojom plaćom uzdržavati dvoje djece i ujedno riješiti stambeno pitanje te joj je u vrijeme sklapanja ugovora bio najpovoljniji kredit s valutnom klauzulom u CHF-u; da je smatrala da je valutna klauzula u principu ista bez obzira uz koju se valutu veže otplata kredita, da su se tada nudili krediti s valutnom klauzulom u EUR- u i CHF-u, a ona se odlučila na ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF-u jer joj je to bila najpovoljnija opcija u tom trenutku; da joj nitko u banci nije spominjao bilo kakav posebni valutni rizik za CHF u odnosu na EUR te je smatrala da se radi o jednakom valutnom riziku za obje valute; da nije znala da HNB nije štitila tečaj domaće valute u odnosu na CHF te joj za to nitko u banci nije rekao; da je predmetni kredit bio specifični proizvod tadašnje Slavonske banke d.d. koja je bila članica Hypo grupe i u Ugovoru je bilo navedeno ulaganje u investicijski fond; da kredit otplaćuje sukladno Ugovoru, uplatama u investicijski fond te bi u konačnici po otplati kredita trebala biti vlasnik udjela u investicijskom fondu; da su se takvi ugovori o kreditu s otplatom u investicijske fondove nudili su samo zaposlenicima banke; da su joj se uslijed rasta tečaja CHF-a mjesečni anuiteti povećali za 70-80%, što joj je stvorilo velike financijske probleme i još uvijek to financijski teško podnosi; da mjesečni anuitet predmetnog kredita sada iznosi oko 500,00 EUR, s time da je u iznosu mjesečnog anuiteta sadržan ulog u investicijski fond i redovna kamata; da još uvijek otplaćuje predmetni kredit i rok otplate kredita završava 2027. kada će cjelokupni njezin udio u investicijskom fondu biti isplaćen banci na ime glavnice kredita, a ona će platiti još eventualni ostatak glavnice, odnosno razliku ukoliko vrijednost njezinog udjela u investicijskom fondu neće biti dovoljna za isplatu cijele glavnice od 93.000,00 CHF.

12. U vrijeme sklapanja Ugovora između stranaka na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine", br. 96/23 – dalje: ZZP/03) koji je u čl. 3. t. 1. propisivao da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

13. Prvostupanjski sud pravilno utvrđuje, na temelju predmetnog Ugovora o kreditu i iskaza tužiteljice, da je ona Ugovor o kreditu sklopila kao fizička osoba i za vlastite potrebe radi rješavanja stambenog pitanja; da tužiteljica nije obavljala nikakvu samostalnu poslovnu djelatnost, nije imala otvoren obrt, niti trgovačko društvo, a iz samog sadržaja Ugovora proizlazi da se radi o potrošačkom ugovoru.

14. Sud prvog stupnja zaključuje da je tuženik nepotpuno informirao tužiteljicu kao korisnika kredita o rizicima ugovaranja kredita kod kojeg su otplata glavnice i redovna kamata te iznos kojeg se obvezala plaćati za investicijski fond vezani uz tečaj CHF i da je tužiteljici u tom smislu onemogućeno pregovaranje o valutnoj klauzuli, čime su povrijeđena njezina prava i interesi kao potrošača.

15. Kako je tužiteljica sklopila predmetni ugovor o kreditu u svojstvu potrošača i kako je namjena ugovora bila potrošačka, na predmetni slučaj primjenjuju se odredbe ZZP/03 te utvrđenja iz pravomoćnih presuda, donesenih u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača. Prvostupanjski sud je ocijenio da su ugovorne odredbe pod točkom I izreke presude nepoštene su i ništetne jer tužiteljica nije bila informirana o riziku u vidu mogućeg znatnog povećanja tečaja CHF, a takvu ocjenu prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.

16. Tuženik u žalbi ističe sljedeće: "prvostupanjski sud nije uzeo u obzir saslušanje javnog bilježnika“, da bi u nastavku žalbe naveo da je „odbijen prijedlog tuženika za saslušanjem javnog bilježnika“, tako da je konfuzan i proturječan taj žalbeni navod jer nije jasno je li sud saslušao javnog bilježnika pa njegov iskaz nije uzeo u obzir ili ga je odbio saslušati.

17. Iz sadržaja spisa je vidljivo da je tuženik u odgovoru na tužbu i na pripremnom ročištu održanom dana 8. svibnja 2024. (list 400-402 spisa) predložio saslušanje javnog bilježnika te da je sud prvog stupnja taj dokaz odbio provesti, uz obrazloženje da javni bilježnik nije ovlašten ugovornim stranama objašnjavati financijske rizike sklapanja ugovor o kreditu s određenim valutnim klauzulama.

18. Ovdje treba reći da solemnizacija ugovora nije dokaz da je javni bilježnik protumačio korisniku kredita učinke i pravne posljedice ugovaranja valutne klauzule u CHF. To iz razloga što u ugovorima koji sadrže odredbu kojom se glavnica kredita veže za valutu CHF nisu navedeni ni obrazloženi kriteriji na temelju kojih bi prosječni potrošač mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz te zaštitne klauzule (str. 53. presude Visokog trgovačkog suda broj Pž-6632/17 od 15. lipnja 2018.) pa javni bilježnik nije mogao objasniti tužiteljici kao korisniku kredita značaj i posljedice ugovaranja valutne klauzule u CHF jer isti nisu bili sadržani u ugovoru kojeg je solemnizirao.

19. Žalitelj smatra da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka jer je u cijelosti zanemario navode tuženika u pogledu Slavonske banke d.d. Osijek jer upravo ta banka nije bila obuhvaćena presudama po kolektivnoj tužbi potrošača, što znači da se tužitelj ne može pozivati na pravna utvrđenja i tumačenja tih presuda.

20. Suprotno žalbenim navodima, prvostupanjski sud je pravilno zaključio da se utvrđenja iz kolektivnog postupka odnose i na odredbe Ugovora o kreditu sklopljenog sa Slavonskom bankom d.d. To iz razloga što, kada je pokrenut kolektivni postupak za zaštitu potrošača pod poslovnim brojem P-1401/12, već je bilo izvršeno spajanje Slavonske banke d.d. Hypo Alpe Adria Bank d.d. te je tuženik pravni slijednik Hypo Alpe Adria Bank d.d., radi čega se tužiteljica u ovom sporu može pozvati na pravna utvrđenja iz presuda donesenih u sporu koji se vodio kod Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/12 u kojem je ovdje tuženik sudjelovao kao V. tuženik Addiko bank d.d. (ranije Hypo Alpe Adria bank d.d. Zagreb pravni prednik tuženika i pravni slijednik Slavonske banke d.d.) sve u smislu članka 502.c. ZPP-a u vezi s čl. 502.a. st. 1. ZPP-a.

21. Tuženik također ističe da je tužiteljica imala mogućnost prilikom sklapanja ugovora o kreditu odabrati kredit s fiksnom kamatnom stopom ili onom promjenjivom, a jednako tako je imala mogućnost odabrati želi li uzeti kunski kredit, kredit s valutnom klauzulom u EUR ili pak s valutnom klauzulom u CHF.

22. Okolnost da je tužiteljica mogla sklopiti ugovor o kreditu s fiksnom kamatnom stopom ili u kunama ili u valutnoj klauzuli EUR, nije od utjecanja na ništetnost odredbi konkretnog Ugovora o kreditu kojim je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora tuženik kao trgovac nije u cijelosti informirao tužiteljicu kao potrošača o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti o ugovaranju valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a što je utvrđeno u kolektivnom sporu.

23. Naime, s obzirom da je u postupku kolektivne zaštite potrošača utvrđeno da prilikom sklapanja potrošačkih ugovora stranke nisu pojedinačno pregovarale o pojedinim odredbama ugovora, a što proizlazi iz navoda tužiteljice iznesenih tijekom postupka, činjenica da je tužiteljica mogla samostalno odabrati između više predloženih ugovora o kredita i to s valutnom klauzulom vezano za CHF, nije od utjecaja na ocjenu da se radi o ništetnim ugovornim odredbama o promjenjivoj kamatnoj stopi i promjeni tečaja za valutu CHF, jer o tome stranke nisu međusobno pregovarale, a navedeno uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja te dovodi do toga da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, a dužnik svaku promjenu ne može predvidjeti niti provjeriti. Osim toga, u smislu odredbe čl. 220. st. 2. ZPP-a samo sud odlučuje o tome koje će od predloženih dokaza po strankama izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica, kao i koje će činjenice uzeti kao dokazane na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno, svih dokaza zajedno i na temelju rezultata cjelokupnog postupka pa nije u obvezi prihvatiti svaki dokazni prijedlog stranke ako smatra da on nije od važnosti za donošenje odluke.

24. Nadalje, tuženik osporava pravilnost načina izrada nalaza i mišljenja isključivo po prijedlogu tužiteljice, odnosno po početnoj otplatnoj kamatnoj stopi, a ne po promjenjivoj kamatnoj stopi u odnosu na kunske kredite koje su važile u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu jer to nije bila volja ugovornih strana.

25. Na opisani žalbeni navod treba odgovoriti da je na ugovorni odnos potrebno primijeniti odredbu o početnoj kamatnoj stopi sve do trenutka dok na propisni način ne dođe do nadomještanja dijela ugovorne odredbe koji je utvrđen ništetnim i uspostavi zakoniti mehanizam promjene kamatne stope (tako i VSRH u odluci broj Rev-1172/2018-2 od 19. ožujka 2019.).

26. S obzirom da tuženik nije uspostavio zakoniti mehanizam promjene kamatne stope tijekom cijelog ugovornog razdoblja, to nije bilo razloga za određivanjem vještačenja koje bi bilo provedeno na način da vještak izradi nalaz i mišljenje po promjenjivoj kamatnoj stopi koja je važila za kunske kredite u vrijeme trajanja predmetnog Ugovora o kreditu.

27. Žalitelj također ističe da je vještak u nalazu i mišljenju kazao kako su tzv. negativne razlike iznosile 140,50 eura za koje je tuženik pravovremeno istaknuo prigovor radi prebijanja, nakon čega je tužitelj navedene negativne razlike usvojio i za iste umanjio svoje potraživanje, slijedom čega tuženik smatra da nije bilo osnove da sud u točki II. izreke utvrdi da tražbine tuženika prema tužitelju u iznosu od 140,50 eura ne postoji kad je i vještak, a i sam tužitelj potvrdio istu pa je odluka u tom dijelu suprotna stanju spisa i ne može se ispitati.

28. Iz sadržaja spisa je vidljivo da je tužiteljica na ročištu održanom dana 7. listopada 2024. (list 441-442 spisa) jasno navela da je podneskom od 8. srpnja 2024. precizirala tužbeni zahtjev na način da je u svoju tražbinu uračunala tzv. negativne tečajne razlike na način da je za taj iznos smanjila tužbeni zahtjev, što je na toj raspravi nedvojbeno čuo zamjenik punomoćnika tuženika te je mogao povući svoj prigovor radi prebijanja, ali to nije učinio pa je sud prvog stupnja bio dužan odlučiti o tom prigovoru, u skladu s odredbom čl. 338. st. 3. ZPP-a.

29. S obzirom da je tužiteljica svoj tužbeni zahtjev umanjila za iznos tzv. negativnih razlika na koje se odnosio tuženikov prigovor radi prebijanja, to u trenutku donošenja prvostupanjske presude to potraživanje za koje je tuženik tražio da se izvrši prebijanje više nije postojalo pa je sud prvog stupnja pravilno odlučio kada je pod točkom II. izreke odlučio da ne postoji tražbina tuženika u iznosu od 140,50 eura.

30. U odnosu na tijek zatezne kamate, tuženik navodi kako smatra da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo prilikom dosude tijeka kamata, sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a, s obzirom da bi dan otkad teku zakonske zatezne kamate trebao biti dan podnošenja tužbe.

31. Odredbom čl. 1115. ZOO-a je propisano kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

32. U ovom slučaju je utvrđeno da su odredbe o valutnoj klauzuli u CHF nepoštene, što podrazumijeva nesavjesnost kreditne institucije pa zatezna kamata teče od dana stjecanja od strane tuženika, a kako je to pravilno odlučio prvostupanjski sud.

33. Konačno, u odnosu na odluku o troškovima postupka tuženik ističe da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je tužitelju dosudio trošak za sve radnje primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", br. 138/23 – dalje: Tarifa), i to za razdoblje prije njezinog stupanja na snagu 17. studenoga 2023.

34. Odredbom Tbr. 52. t. 3. Tarife propisano je da kada sud ili drugo tijelo odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane ili na teret proračunskih sredstava primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka.

35. S obzirom da je u vrijeme donošenja pobijane presude 30. siječnja 2025. bila na snazi odredba kojom je propisana vrijednost boda u iznosu od 2,00 eura (Tbr. 54. Tarife), to je prvostupanjski sud pravilnom primjenom odredbom Tbr. 52. t. 3. Tarife odlučio o troškovima postupka primjenom boda upravo u visini od 2,00 eura. Pobijana odluka o troškovima je u skladu s pravnim shvaćanjem izraženim u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-562/2024 od 7. svibnja 2024.

36. Ovdje valja dodati da je punomoćnica tuženika Iris Šanjug, iako u žalbi tvrdi da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je dosudio tužiteljICI parnični trošak primjenom vrijednosti boda od 2,00 eura, u svom troškovniku predanom na ročištu dana 17. prosinca 2024. (list 456 spisa) zatražila trošak upravo u vrijednosti boda od 2,00 eura, očito smatrajući da bi tuženiku pripadao trošak obračunat po toj vrijednosti boda (po kojoj je sud prvog stupnja i priznao trošak tužiteljICI).

37. Slijedom naprijed navedenoga i na temelju odredbe čl. 368 .st. 1. ZPP-a je odlučeno kao u točki II izreke.

38. S obzirom da je tuženik nije uspio u žalbenom postupku, na temelju odredaba čl. 154. st. 1. i čl. 166. st. 2. ZPP-a, odlučeno je nema pravo na naknadu troškova nagrade punomoćniku za sastav žalbe i sudske pristojbe na žalbu (točka III izreke).

U odnosu na žalbu tužiteljice

39. Tužiteljica u bitnome navodi da je u postupku kolektivne zaštite potrošača u presudi Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 utvrđeno da je ništetna odredba o valutnoj klauzuli švicarski franak u ugovorima o kreditu tuženika te smatra da ta ništetnost povlači za sobom ništetnost svih dijelova ugovora u kojima se navodi CHF klauzula, što uključuje i čl. 2. predmetnog Ugovora o kreditu. Ističe da nije sporno da je tužiteljica dobila tu kunsku protuv4ijednost kako to navodi sud u svom obrazloženju, ali je valutna klauzula CHF u cijelom Ugovoru o kreditu generalno ništetna, što obuhvaća i članak 2.

40. Prvostupanjski sud je u obrazloženju pobijane presude pod točkom 14.10. naveo da odredba čl. 2. Ugovora o kreditu, u kojoj je navedeno da se tužiteljici odobrava stambeni kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 93.000,00 CHF prema srednjem tečaju za devize HNB-a na dan korištenja kredita, nije ocijenjena ništetnom jer je tuženik doista tužiteljici isplatio kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 93.000,00 CHF prema srednjem tečaju HNB-a za devize važećem na dan korištenja kredita. Također je sud naveo da su ništetne ugovorne odredbe kojima je određeno da je tužiteljica dužna otplaćivati kredit plaćanjem redovnih kamata i iznosa u investicijski fond u mjesečnim anuitetima prema tečaju CHF-a (srednjem tečaju HNB-a za devize) na dan dospijeća, odnosno na dan plaćanja.

41. U odredbi čl. 2. Ugovora o kreditu je određen predmet Ugovora – stambeni kredit uz ulaganje u investicijski fond u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 93.000,00 CHF prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem na dan korištenja kredita u svrhu kupnje stana, a koji kredit je tužiteljici nedvojbeno isplaćen te je tužiteljica kreditom kupila stan.

42. Ugovorne odredbe koje su u točki I. izreke prvostupanjske presude utvrđene ništetnim (članci 3.I., 3.II i 3. V.) prvostupanjski sud smatra nepoštenim i time ništetnim jer tuženik nije informirao tužiteljicu o rizicima ugovaranja kredita kod kojeg su glavnica i redovna kamata te iznos kojeg se obvezala plaćati za investicijski fond vezani uz tečaj CHF.

43. Odredba članka 2. Ugovora o kreditu na temelju koje je tuženik isplatio tužiteljici kredit nije ništetna jer je tuženik u cijelosti izvršio obvezu koju je preuzeo tom ugovornom odredbom te ta jednokratna isplata cjelokupnog odobrenog kredita od stane tuženika ne predstavlja rizik za tužiteljicu, a koji rizik je za tužiteljicu nastupio naknadno – tijekom otplate kredita i upravo na taj rizik tuženik nije upozorio tužiteljicu. Stoga je pravilna odluka prvostupanjskog suda da je neosnovan tužbeni zahtjev u odnosu na članak 2. Ugovora o kreditu.

44. Slijedom navedenoga i na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a je valjalo odbiti žalbu tužiteljice i potvrditi prvostupanjsku presudu pod točkom IV. izreke.

45. Budući da tužiteljica nije uspjela sa žalbom, to je u skladu s odredbama čl. 154. st. 1. i čl. 166. st. 1. ZPP-a odbijen njezin zahtjev za naknadu troška sastava žalbe.

U odnosu na žalbu Republike Hrvatske

46. Odlučujući o tužiteljičinom zahtjevu za naknadu parničnih troškova izazvanih delegacijom ovog predmeta, sud prvog stupnja je u obrazloženju pod točkama 26.5. i 26.6. i 26.7. naveo sljedeće.

„Sud je prihvatio zahtjev punomoćnika tužiteljice za naknadu troškova javnog prijevoza od [adresa] do [adresa] i natrag, prema cijeni povratne karte za vlak na toj relaciji, koja je priložena uz zahtjev za naknadu troškova postupka, a iznosi 5,76 eura. Putni troškovi za pristup punomoćnika tužiteljice na četiri ročišta kod ovog suda ukupno iznose 23,04 eura.

Punomoćnik tužiteljice zatražio je i naknadu troškova delegacije za izbivanje iz pisarnice preko tri sata i to za ročišta održana 8. svibnja, 1. srpnja i 7. studenoga 2024., a kao dokaz da je putovanje javnim prijevozom (vlakom) od sjedišta njegovog ureda do sjedišta ove stalne službe i natrag trajalo dulje od tri sata dostavio je vozni red HŽ – putničkog prijevoza, iz kojeg je utvrđeno u koje je vrijeme s obzirom na početak i završetak ročišta punomoćnik tužitelja imao putnu vezu na navedenoj relaciji. Iz priloženog voznog reda, a uzimajući u obzir početak i završetak ročišta, sud je utvrdio da je putovanje na navedena tri ročišta i natrag trajalo dulje od tri sata te je za ročište od 8. svibnja 2024. punomoćniku tužiteljice određena naknada od 150,00 eura (za 3,5 sati), za ročište od 1. srpnja 2024. u iznosu od 250,00 eura (za 5 sati) i za ročište od 7. listopada 2024. u iznosu od 200,00 eura (za četiri sata). Slijedom navedenog, ukupni troškovi delegacije predmeta koje je imao punomoćnik tužiteljice iznose 623,04 eura.“

47. Republika Hrvatska u žalbi u bitnome navodi da troškovi izbivanja iz pisarnice pripadaju punomoćniku stranke ako je putovanje do drugog suda i natrag do mjesta ureda trajalo duže od tri sata, s time da punomoćnik stranke mora dokazati da je putovao javnim prijevozom i da je taj put trajao duže od tri sata, a što se dokazuje voznom kartom i voznim redom, dok iz obrazloženja presude nije jasno je li punomoćnik dostavi okupljenu kartu javnog prijevoza ili samo podatak o cijeni povratne karte. Žalitelj također ističe da okolnost da bi po voznom redu određenog javnog prijevoza put na određeno ročište i povratak trajao više od tri sata, ne znači da se to zaista i dogodilo, da je punomoćnik koristio javni prijevoz i da je toliko izbivao iz svog ureda, a osobito ako se uzme u obzir da putovanje osobnim automobilom znatno skraćuje vrijeme putovanja te da putovanje do konkretno delegiranog suda, osim u slučaju dužeg trajanja ročišta, ne bi premašilo tri sata.

48. U skladu s odredbom čl. 11. st. 4. Zakona o sudovima ("Narodne novine", br. 28/13, 33/15, 82/15, 82/16, 67/18, 21/22, 16/23, 155/23 i 36/24) u slučaju ustupa predmeta na suđenje drugom stvarno i mjesno nadležnom sudu strankama i njihovim punomoćnicima pripada pravo na naknadu troškova javnog prijevoza. Odvjetnicima pripada pravo na naknadu troškova javnog prijevoza i pravo na naknadu troškova za izbivanje iz pisarnice za vrijeme putovanja određeni Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ako putovanje do drugog suda i natrag do mjesta ureda traje duže od tri sata.

U stavku 5. istog članka je propisano da će se naknada troškova iz stavka 4. ovoga članka isplatiti na teret državnog proračuna, u dijelu u kojem su ti troškovi veći od onih koje bi stranke imale da se postupak vodi pred mjesno nadležnim sudom.

49. Dakle, punomoćnik tužiteljice imao pravo na naknadu troškova javnog prijevoza, bez obzira na način putovanja iz sjedišta svoga ureda do sjedišta suda (osobnim automobilom ili javnim prijevozom).

50. Međutim, da bi punomoćnik tužiteljice dokazao da je izbivanje iz pisarnice trajalo duže od tri sata nije dovoljno to što je dostavio podatke o voznom redu vlaka, jer je za priznanje tog dijela zahtjeva za naknadu troškova trebao dostaviti voznu kartu iz koje bi bilo vidljivo da je izbivanje iz pisarnice zaista trajalo duže od tri sata.

51. Budući da u konkretnom slučaju punomoćnik tužiteljice nije dokazao da je zbog putovanja iz [adresa] do Općinskog suda u Zlataru, Stalna služba u Zaboku (udaljenost 48 km) izbivao iz pisarnice duže od tri sata, u odnosu na taj dio zahtjeva u visini od 600,00 eura je odluka preinačena i zahtjev je odbijen, a za preostali dosuđeni trošak cijene vozne karte vlaka u iznosu od 23,04 eura je odluku valjalo potvrditi.

52. No, iako je Republika Hrvatska u pretežnom dijelu uspjela sa žalbom, prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda ne pripada joj pravo na naknadu troška žalbe jer bi plaćanje troškova žalbe od strane punomoćnika tužiteljice za njega predstavljalo prekomjeran teret, a s obzirom da je donesena odluka o delegaciji spisa na koju punomoćnik nije mogao utjecati te mu je donošenjem ove odluke priznat trošak javnog prijevoza u iznosu od po 5,76 eura po dolasku na pojedino ročište, odnosno ukupno 23,40 eura, tako da bi plaćanjem naknade za trošak žalbe u zatraženom iznosu od 50,00 eura, punomoćnik tužiteljice morao Republici Hrvatskoj platiti više nego što će primiti na ime troška za dolazak na ukupno četiri ročišta na Općinski sud u Zlataru, Stalna službe u Zaboku, a što u okolnostima konkretnom slučaja nije prihvatljivo. Stoga je odbijen zahtjev Republike za naknadu troška sastava žalbe i odlučeno kao u točki III izreke ovog rješenja.

U Zagrebu 17. veljače 2026.

Predsjednik vijeća:

Slavica Garac