REPUBLIKA HRVATSKA

Trgovački sud u Zagrebu Zagreb,

Trg Johna Fitzgeralda Kennedyja 11

Poslovni broj P-876/2025

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu po sucu Nadi Nekić Plevko u pravnoj stvari tužitelja Druga fundacija SPV d.o.o., Zagreb, Lonjička ulica 2A, OIB: 25132169807, kojeg zastupa punomoćnik Domagoj Tomić, odvjetnik u Zagrebu, Ulica Frane Župana 18, protiv tuženika HPB d.d., Zagreb, Jurišićeva ulica 4, OIB: 87939104217, kojeg zastupa punomoćnik Ivo Šućur, odvjetnik u Zagrebu, Ribnjak 18, radi utvrđenja i isplate, nakon održane javne glavne rasprave zaključene dana 14. siječnja 2026. u prisutnosti punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika, s danom objave 17. veljače 2026.

p r e s u d i o  j e

Usvaja se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi :

I. " 1.) Utvrđuje se da je ništetna ugovorna odredba sadržana u čl. 6.1. Ugovora o kreditu broj: 743718 sklopljenog dana 27.07.2006. godine između NM, [adresa], N 14, OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita s jedne strane i Volksbank d.d., Zagreb, Varšavska ulica 9, OIB: 78427478595 kao kreditora s druge strane, i to u dijelu koji glasi: „Naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita:

Jednokratno 0,80% (slovima: nulacijelihosamposto) od iznosa odobrenog kredita, a najviše do tisuću kuna; prije korištenja kredita, a najkasnije na dan isplate kredita;“

2. ) Nalaže se tuženiku, HPB d.d., Zagreb, Jurišićeva ulica 4, OIB: 87939104217, da tužitelju Druga fundacija SPV d.o.o., Zagreb, Lonjička ulica 2A, OIB: 25132169807 plati iznos od 77,69 EUR, sa zakonskom zateznom kamatom, tekućom na taj iznos od dana 02.08.2006. godine do isplate po stopi koja je: - do 31.12.2007. godine, određena Uredbom o visini stope zatezne kamate; - od 01.01.2008. do 31.07.2015. godine, određena za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, - od 01.08.2015. godine do 31.12.2022. godine, određena za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, - od 01.01.2023. godine do 29.12.2023. godine, određena za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, od 30.12.2023. godine do isplate, određena uvećanjem referentne stope (kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine u roku od 15 dana. "

II.

Nalaže se tuženiku, HPB d.d., Zagreb, Jurišićeva ulica 4, OIB: 87939104217, da tužitelju Druga fundacija SPV d.o.o., Zagreb, Lonjička ulica 2A, OIB: 25132169807 naknadi parnični trošak u iznosu od 1.026,55 EUR sa zakonskom zateznom kamatom, tekućom od donošenja prvostupanjske presude do isplate, određenom uvećanjem referentne stope (kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi podnesenoj 24. ožujka 2025. i tijekom postupka u bitnom navodi da jeje NM iz [adresa], kao korisnik kredita s Volksbank d.d., Zagreb, Varšavska ulica 9, OIB: 78427478595 (prednik tuženika; tuženik HPB d.d. Zagreb, Jurišićeva ulica 4, OIB: 87939104217 pravni je slijednik kreditora Volksbank d.d., Zagreb, Varšavska ulica 9, OIB: 78427478595.) kao kreditorom sklopio Ugovor o kreditu broj 743718 . Navedenim Ugovorom o kreditu, točnije čl. 6.1., ugovoreno je naplaćivanje administrativne naknade, navodno za obradu kreditnog zahtjeva, i to kako slijedi: „Naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita: Jednokratno 0,80% (slovima: nulacijelihosamposto) od iznosa odobrenog kredita, a najviše do tisuću kuna; prije korištenja kredita, a najkasnije na dan isplate kredita;“

2. Tužitelj pojašnjava da je korisnik kredita potrošač, da je ugovor o kreditu tipski (adhezijski) ugovor na čiji sadržaj korisnik kredita nije imao niti je mogao imati bilo kakav utjecaj. Sporna odredba čl. 6.1. Ugovora o kreditu je prema navodima tužitelja netransparentna, nepoštena, nezakonita i ništetna jer se o istoj među strankama nije pojedinačno pregovaralo, korisnik kredita nije imao utjecaj na njezin sadržaj te nije bio informiran o tome koji su troškovi obuhvaćeni tom naknadom, razlozima koji opravdavaju plaćanje takve naknade, svrsi naknade i relaciji odnosa između te naknade i zauzvrat pruženih usluga. Dodaje da je naknada ustegnuta od iznosa kredita pa je korisnik kredita tuženiku morao plaćati kamate i na naknadu koja mu je naplaćena, čime je dodatno narušena već postojeća znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana. Korisnik kredita je svoje potraživanje po osnovi ništetnih odredbi predmetnog ugovora o kreditu ustupio tužitelju Ugovorom o ustupu/prijenosu tražbine pa stoga tužitelj tužbenim zahtjevom zahtijeva da se prije svega utvrdi da je ništetna navedena ugovorna odredba i da se obveže tuženika na isplatu iznosa od 585,00 kn / 77,69 EU po pravilima o vraćanju stečenog bez osnove i to sa zateznim kamatama tekućim od dana plaćanja naknade pa do isplate. Dodatno tužitelj ističe da odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva nije ništetna samo prema odredbama Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07., 125/07. – dalje: ZZP), već i prema odredbama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 155/23. – dalje: ZOO) (konkretno čl. 272.) jer obveza korisnika kredita i eventualni stvarni troškovi na koje se naknada odnosi nisu određeni niti odredivi (čl. 272. ZOO).

3. Tuženik u odgovoru na tužbu koji je podnio 8. svibnja 2025. i tijekom postupka prije svega ističe prigovor zastare. U vezi sporne ugovorne odredbe navodi kako ista propisuje jasan i nedvosmislen iznos naknade koji se ima naplatiti od korisnika kredita za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, odnosno da je ulazna naknada izražena u točno naznačenom postotku od 1,25 % na iznos kredita što čini tu odredbu lako uočljivom i razumljivom. Navedena je odredba jasno koncipirana ugovorom te unesena u ugovor na lako uočljivom mjestu, bez ikakvih dodatnih uvjeta predviđenih posebnim odredbama napisanim manjim slovima ili umetnutim u fusnotu ugovora. Pojašnjava da se o naknadi za administraciju i obradu kredita pregovaralo, prvenstveno s obzirom na to da su ugovorne strane izrijekom ugovorile primjenu Tarife te da je korisnik kredita u svakom trenutku bio slobodan odabrati neki drugi model kredita od onih koji su u to vrijeme bili dostupni na tržištu. U odnosu na navode tužitelja da se o predmetnoj odredbi ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo i da je tuženik doveo korisnika kredita u neravnopravni položaj jer isti nije imao mogućnosti pregovaranja s tuženikom oko spomenute odredbe, navodi kako isti ničim nisu dokazani. Dodaje da je korisnika kredita u cijelosti informirao o njegovoj obvezi na plaćanje naknade za obradu kredita. Tuženik ujedno navodi i da da nije sporno da je sporna naknada naplaćena u iznosu koji je naznačen u tužbi.

4. Tijekom dokaznog postupka, sud je pročitao isprave koje su stranke priložile u spis i to povijesni izvadak iz sudskog registra za društvo tuženika ( list 26 -227 spisa); Otplatne tablice po kreditu za korisnika kredita NM ( list 10 -25 spisa); Ugovor o kreditu broj 743718 zaključen između korisnika kredita NM i njenih sudužnika i jamca s pravnim prednikom tuženika od 27. srpnja 2006 ( list 228-232 spisa); Ugovor o ustupanju tražbine zaključen između tužitelja i korisnika kredita JM od 12. lipnja 2023. ( list 233 – 237 spisa); obavijest o preuzimanju tražbine od 5. linja 2023 (list 6-9 spisa) te je saslušao u svojstvu svjedoka korisnika kredita OM .

5. U svom iskazu danom na ročištu 14. siječnja 2026. korisnik kredita je u bitnom navela da je navedenog dana sklopila Ugovor s tuženikom / prednikom tuženika koji je Ugovor zaključila kao fizička osoba radi kupnje stana te je na izričit upit suca navela da taj stan nije koristila u svrhu obavljanja kakve gospodarske ili privredne djelatnosti već samo za stanovanje nje i članova njene obitelji. U iskazu je navela da je Ugovor bio kod zaključenja već sastavljen od strane tuženika te da je od službenika banke ništa nije bilo rečeno o sadržaju samog Ugovora ni o pojedinim odredbama te da je razlog za podizanje kredita bila okolnost da je to tada bila najpovoljnija mogućnost vezana za ishođenje kredita, da joj nije dano pojašnjenje vezano za bilo koju odredbu Ugovora posebno ne vezano za okolnost koji bi po nju kao korisnika kredita bile nepovoljne, dok se o činjenici da li su joj prezentirani opći uvjeti poslovanja kreditora nije mogla sa sigurnošću očekivati. Na upit suca da li su joj od stane službenika banke ili bilo koga drugoga od strane banke kao kreditora prezentirane druge mogućnosti zaključivanja kredita vezano za kamatu i valutu navela je da se sa sigurnošću ne može sjetiti no da se sjeća da je tadanji kreditor/tuženik nudio kredite u CHF što se njoj kao korisniku učinilo povoljnije u odnosu na druge banke te da je kredit redovno otplaćivala i otplatila.

6. Ocjenom svih provedenih dokaza zasebno te svih dokaza u njihovoj ukupnosti u skladu s odredbom čl. 8. Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'' broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. - odluka USRH, 84/08, 123/08., 57/11., 25/13., 28/13., 89/14. - odluka USRH i 70/19., 80/22., 114/22., 155/23.

– dalje: ZPP), kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sud je došao do uvjerenja da je tužbeni zahtjev osnovan.

7. Naime, predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 6.1 . Ugovora o kreditu broj 743718 od 27. srpnja 2006. koja se odnosi na naknadu za odobrenje kredita te zahtjev za isplatu iznosa od 585,00 kn / 77,69 EUR po osnovi te ništetne odredbe.

8. Između stranaka nije sporno da su pravni prednik tužitelja OM, iz [adresa] kao korisnik kredita i pravni prednik tuženika Volksbank d.d. kao kreditor dana 27. srpnja 2006. . sklopili Ugovor o kreditu broj 743718 za iznos kredita od 15.704,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za devize HNB važećem na dan korištenja kredita . Nastavno nije sporna činjenica da je 2. kolovoza 2006. korisniku kredita naplaćena naknada u iznosu od 585,00 kn / 77,69 EUR, dakle, nije sporna visina tužbenog zahtjeva.

9. Između stranaka su sporni ništetnost sporne ugovorne odredbe, odnosno je li ista korisniku kredita bila jasna, razumljiva i lako uočljiva te uzrokuje li navedena odredba značajnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka. Nadalje je sporno pitanje zastare utužene tražbine. Dakle, sporna je osnova tužbenog zahtjeva.

10. Uvidom u Ugovor o kreditu broj 743718 utvrđeno je da je isti sklopljen između korisnika kredita JM , iz [adresa] , prednika tuženika kao kreditora za iznos kredita od 15.704,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po kupovnom tečaju za devize kreditora važećem na dan korištenja, sa namjenom kupnje stana ( t. 3 Ugovora) s rokom otplate 120 mjeseci. U članku 6.1 . ugovoreno je je da je korisnik kredita dužan platiti kreditoru jednokratno 0,80 % od iznosa odobrenog kredita, a najviše do tisuću kuna, prije korištenja kredita, a najkasnije na dan isplate kredita.

11. Uvidom u Ugovor o ustupu/prijenosu tražbine (cesija) od 5. lipnja 2023. utvrđeno je da je istim korisnik kredita OM kao ustupitelj, ustupio tužitelju kao primatelju sve svoje tražbine prema tuženiku s osnove ništetnih odredbi Ugovora o kreditu broj 743718 od 27, srpnja 2006. s naslova valute, kamata i svih plaćenih naknada. Tuženik je obaviješten o ustupu potraživanja dopisom tužitelja od 5. lipnja 2023. Napominje se i da je tuženik prigovarao naznačenoj vrijednosti predmeta spora te je sud procesnim rješenjem na ročištu održanom dana 2. listopada 2005. utvrdio vrijednost predmeta spora u iznosu od d 1.477,69 EUR.

12. Odredbom čl. 80. st. 1. ZOO određeno da vjerovnik može ugovorom sklopljenim s trećim prenijeti na ovoga svoju tražbinu, osim one čiji je prijenos zabranjen zakonom ili koja je strogo osobne naravi, ili koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga. Tražbina korisnika kredita iz ugovora o kreditu ne mijenja svojstvo zbog ustupa tražbine trećoj osobi koja nije potrošač. Dakle, u ovom slučaju nije riječ o osobnoj tražbini koja bi po svojoj naravi bila vezana samo uz osobu ustupitelja i koja bi se po svojoj naravi protivila prenošenju na drugoga. Nije riječ ni o prijenosu koji bi bio zabranjen zakonom. Naprotiv, riječ je o novčanoj tražbini za povrat preplaćenih novčanih sredstava koje je korisnik kredita, kao potrošač, valjano prenio na tužitelja. Time primatelj (ovdje tužitelj) prema dužniku (ovdje tuženiku) ima ista prava koja je ustupitelj (korisnik kredita – potrošač) imao prema dužniku do ustupanja (čl. 84. st. 1. ZOO). Dakle, novčana tražbina potrošača na temelju potrošačkog ugovora zadržava takvo svojstvo i nakon ustupa tražbine osobi koja nije potrošač što znači da se i u odnosu tužitelja kao primatelja te tražbine i tuženika kao dužnika primjenjuju propisi koji se odnose na zaštitu potrošača (jednako pravno shvaćanje izraženo je u presudi Europskog suda pod brojem C-383/18 od 23. svibnja 2019.).

13. Pritom je potrebno navesti da je tražbina iz Ugovora o ustupu / prijenosu tražbine novčana tražbina, a novčane tražbine nisu strogo osobne naravi neovisno o svojstvu ustupitelja kao potrošača, niti se njihova narav protivi ustupu. Također, premda Ugovorom o ustupu nije naveden konkretan novčani iznos, tražbina koja je predmet ustupa je odrediva jer ugovor sadrži konkretne podatke o vjerovniku, dužniku i pravnom temelju tražbine koja je predmet ustupa, vidljivo je da se ustupa cjelokupna tražbina ustupitelja prema tuženiku po osnovi ništetnih odredbi ugovora o kreditu s naslova valute, kamate i svih plaćenih naknada.

14. U konkretnom slučaju korisnik kredita ima status potrošača, što je sud utvrdio na temelju izvedenih dokaza. Naime, iz sadržaja Ugovora o kreditu proizlazi da je korisnik kredita potrošač budući da je u ugovoru jasno navedeno da se radilo o kreditu radi kupnje stana , dok je iz iskaza korisnika kredita, koji je saslušan u svojstvu svjedoka, a čijem je iskazu sud poklonio vjeru kao iskrenom, uvjerljivom i životno logičnom, utvrđeno da se radilo o kreditu koji je podignut radi kupnje stana u kojem je stanovao korisnik kredita s obitelji i u tom se stanju nije obavljala gospodarska djelatnost. Dakle, sredstva dobivena kreditom nisu korištena u svrhe koje su namijenjene zanimanju ili gospodarskoj / poslovnoj aktivnosti, odnosno djelatnosti slobodnog zanimanja korisnika kredita.

15. Iz iskaza korisnika kredita saslušanog u svojstvu svjedoka sud je također zaključio da o spornoj odredbi koja se odnosi na naknadu nije bilo pojedinačnog pregovaranja niti je svjedok u svom iskazu ukazao da je imao takvu mogućnost.

16. Pritom se ukazuje da pojam "jasna", kao i "razumljiva" ne podrazumijeva da je korisniku kredita bilo jasno i razumljivo koliko predmetna naknada matematički iznosi, već se ovi pojmovi odnose na razumijevanje parametara na osnovu kojih se predmetna naknada utvrđuje i što ona konkretno predstavlja.

17. Odredbom čl. 96. st. 1. i 2. ZZP određeno je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Nadalje, ako se pojedinačno pregovaralo o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi, a cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, to neće utjecati na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima (čl. 96. st. 3.), a ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (čl. 96. st. 4.).

18. Prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, s obzirom na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor (čl. 98. ZZP). Odredbom čl. 102. st. 1. ZZP određeno je da je nepoštena ugovorna odredba ništava, s time da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe (st. 2). Na tuženiku je teret dokazivanja da je sa prednikom tužitelja pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita i visini te naknade. Međutim, tijekom ovog postupka tuženik to nije dokazao, već iz sporne odredbe Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se korisnik kredita obvezuje prilikom isplate kredita platiti banci naknadu u određenom postotku od iznosa kredita. Prilikom ocjene postupanja suprotno načelu savjesnosti i poštenja treba ocijeniti je li tuženiku bilo razumno očekivati da bi potrošač prihvatio takvu odredbu i slijedom pojedinačnih pregovora odnosno, je li banka uzela u obzir i zakonite interese potrošača pa da je shodno tome mogla razumno pretpostaviti da bi potrošač pristao na spornu ugovornu odredbu. Naime, Vrhovni sud Republike Hrvatske je u presudi pod brojem Rev-673/2023 od 13. veljače 2024. izrazio slijedeće pravno stajalište: "Sud ocjenu o tome da je odredba potrošačkog ugovora, kojom se ugovara naknada za obradu kredita, uzrokovala suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (test nepoštenosti), u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP ne može temeljiti isključivo na tome da se rad i o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i da trgovac (tuženik) nije dokazao stvarne troškove koje je imao prilikom obrade kredita, već je sud prilikom provođenja testa nepoštenosti, dužan uzeti u obzir je li odredba jasna i lako razumljiva te lako uočljiva (zahtjev transparentnosti) te druge okolnosti kao što su narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe, sve u smislu odredbi čl. 81. st. 1. ZZP u svezi odredbi čl. 83. i 85. ZZP."

19. Prema ocjeni ovog suda, koja se temelji na sadržaju Ugovora o kreditu, iskazu svjedoka i mjerodavnim propisima, u konkretnom je slučaju povrijeđeno načelo savjesnosti i poštenja budući da, s obzirom na okolnost da se radilo o tipskom ugovoru, da se o spornoj naknadi nije pojedinačno pregovaralo i da u samom ugovoru nije navedena visina naknade, nego samo način njezina izračuna, proizlazi da tuženik nije vodio računa o interesima potrošača. Tuženik nije predložio niti jedan dokaz na okolnost da se o predmetnoj naknadi pojedinačno pregovaralo, niti na okolnost opravdanosti predmetne naknade u iskazanom postotku od iznosa kredita te da je korisnik kredita bio informiran o razlozima koji bi opravdavali plaćanje te naknade. Stoga je sud, na temelju izvedenih dokaza, utvrdio da korisnik kredita nije mogao izvesti zaključak i o svrsi navedene naknade jer u ugovoru nisu navedeni razlozi koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini svaki od njih).

20. Uzrokuje li se predmetnom spornom ugovornom odredbom značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača, ocjenjuje se ne samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade za obradu i odobravanje kredita, već i ocjenom bi li neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača, on bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade). Okolnost da se u ovom konkretnom slučaju nije pojedinačno pregovaralo o spornoj naknadi ne znači automatski da se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi, međutim kada se ta činjenica dovede u vezu sa ostalim činjeničnim utvrđenjima u ovom sporu, odnosno sa činjenicom da se radi o unaprijed formuliranoj odredbi tipskog ugovora, da prilikom ugovaranja tuženik nije jasno i nedvosmisleno ukazao potrošaču o kakvim se konkretnim, stvarnim troškovima koji ulaze u spornu naknadu radi, kao i da je naknada određena u postotku od iznosa kredita, svakako je za zaključiti da je navedena ugovorna odredba prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (korisnika kredita).

21. Slijedom prednjih zaključaka, odredba čl. 5. Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena naknada za odobrenje kredita ništetna je sukladno čl. 102. st. 1., u vezi čl. 96. i čl. 98. ZZP. Nastavno, odredbom čl. 324. st. 1. ZOO propisano je da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen. Stoga, ništetnost odredbe o naknadi za obradu kredita ne povlači za sobom ništetnost cijelog ugovora jer ugovor može opstati i bez te odredbe. Nadalje, odredbom čl. 323. st. 1. ZOO određeno je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Dakle, posljedica ništetnosti predmetne ugovorne odredbe sastoji se u tome da svaka stranka ima pravo na povrat onoga što je dala. Stoga je tuženik dužan vratiti ono što je primio po osnovi ništetne ugovorne odredbe, odnosno iznos od 77,69 EUR.

22. Nadalje, neosnovan je istaknuti prigovor zastare jer zastara tražbine po osnovi povrata onoga što je stranka primila na temelju ništetne ugovorne odredbe zastarijeva u općem zastarnom roku od pet godina (čl. 225. ZOO) budući da za tu tražbinu nije propisan posebni zastarni rok. Vrhovni sud Republike Hrvatske je na sjednici građanskog odjela tog suda od 30. siječnja 2020. zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustavovljena ništetnog ugovora. Budući da je sporna ugovorna odredba utvrđena ništetnom tek ovom presudom, jasno je da zastarni rok još nije počeo teći.

23. Prema odredbi čl. 1115. ZOO kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Ocjena je ovog suda da je tuženik morao znati da je odredba o plaćanju naknade za obradu i odobrenje kredita ništetna jer korisniku kredita nije dao nikakve jasne obavijesti o tome od kojih se konkretno troškova ta naknada sastoji, a niti navedeno proizlazi iz sadržaja ugovora. Kako je korisniku kredita predmetna naknada naplaćena 2. kolovoza 2006. (koja činjenica nije sporna među strankama), osnovano tužitelj zatezne kamate potražuje od tog dana. Stopa zatezne kamate određena je u visini propisanoj čl. 29. st. 2. ZOO za ostale odnose jer se radi o tražbini proizašlog iz izvanugovornog odnosa stjecanja bez osnove, a ne o tražbini proizašloj iz trgovačkog ugovora.

24. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod t. I. izreke presude.

25. Odluka o troškovima parničnog postupka iz t. II. izreke presude temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP. Parnični su troškovi odmjereni prema vrijednosti predmeta spora od 1.477,69 sukladno odredbi čl. 40 st. 2 ZPP i čl. 35 st. 1 ZPP.

26. Tužitelju su priznati troškovi sastava tužbe u iznosu od 200,00 EUR prema Tbr. 7. toč. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23. – dalje: Tarife) i podneska od 24. svibnja u iznosu od 200,00 EUR prema Tbr. 8. toč. 1. Tarife te troškovi zastupanja na ročištima 2. listopada 2025. i 14. siječnja 2026. u iznosima od po 200,00 EUR za svako ročište prema Tbr. 9. toč. 1. Tarife, kao i pristupa ročištu za objavu presude u iznosu od 100,00 EUR prema Tbr. 9. toč. 3. Tarife, što uvećano za troškove sudskih pristojbi za tužbu u iznosu od 26,55 EUR i za presudu u iznosu od 100,00 EUR ukupno iznosi od 1.026,55 EUR . Odluka o zakonskim zateznim kamatama tekućim na troškove postupka temelji se na odredbama čl. 151. st. 3. ZOO i čl. 29. st. 2. ZOO.

U Zagrebu 17. veljače 2026.

Sudac

Nada Nekić Plevko

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv presude dopuštena je žalba Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u roku od 15 dana od dana kada se smatra da je dostava presude obavljena (za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje), odnosno u roku od 15 dana po primitku presude (za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje), koja se podnosi putem informacijskog sustava e-Komunikacija ovog suda.

DNA:

1. tužitelju po punomoćniku uz pristojbu na presudu

2. tuženiku po punomoćniku