REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revd-3244/2025-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila predsjednika vijeća, mr. sc. Senije Ledić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Marine Paulić članice vijeća, Darka Milkovića, člana vijeća i Jadranke Anić-Matić članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice GD, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], i tužitelja MD, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], oboje tužitelja zastupa punomoćnik Antun Šagovac, odvjetnik u Velikoj Gorici, protiv tuženika Grada Opatije, OIB 99455464348, sa sjedištem u Opatiji, Trg maršala Tita 3, kojeg zastupa punomoćnik Luka Božić, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Knežević i partneri j.t.d., sa sjedištem u Rijeci, radi isplate, odlučujući o prijedlogu tuženika za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Varaždinu, poslovni broj Gž-410/2025-2 od 17. travnja 2025. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj P- 5877/2015-83 od 30. prosinca 2024., u sjednici održanoj 17. veljače 2026.,
r i j e š i o j e :
I. Prijedlog tuženika za dopuštenje revizije se odbija.
II. Prijedlog tužitelja za naknadu troška odgovora na prijedlog za dopuštenje revizije odbija se kao neosnovan.
Obrazloženje
1. Tuženik je podnio prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Varaždinu, poslovni broj Gž-410/2025-2 od 17. travnja 2025. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-5877/2015-83 od 30. prosinca 2024. Prijedlog je podnesen zbog pravnih pitanja za koja podnositelj navodi da su važna za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni te za potrebe razvoja prava kroz sudsku praksu, i to zbog neujednačene prakse drugostupanjskih sudova pri čemu je ukazano na odluku Županijskog suda u Splitu broj Gž-1997/19 od 23. siječnja 2020. (u odnosu na prvo pitanje) i odluku Županijskog suda u Rijeci broj Gž-954/2012 od 2. svibnja 2012. (u odnosu na drugo naznačeno pitanje).
2. Pitanja koja je predlagatelj naznačio u prijedlogu glase:
1) Teče li opći zastarni rok od pet godina za potraživanje naknade tržišne vrijednosti nekretnine od trenutka kada se takva nekretnina, u naravi cesta, upiše u zemljišne knjige kao javno dobro u općoj uporabi ili od trenutka kada je takva nekretnina, u naravi cesta, privedena namjeni;
2) Ukoliko je za isplatu naknade tržišne vrijednosti nekretnine relevantna činjenica upisa u zemljišne knjige takve nekretnine kao javnog dobra u općoj uporabi, može li se takva naknada isplatiti i za nekretnine koje nisu u zemljišnim knjigama upisane kao javno dobro u općoj uporabi, već je nad istima ovlaštenik naknade i nadalje upisan kao vlasnik u zemljišnim knjigama?
4. Tužitelji su odgovorili na prijedlog tuženika za dopuštenje revizije i ocijenili ga neosnovanim te ga predložili odbaciti uz naknadu troška odgovora na prijedlog .
5. Postupajući u skladu s odredbama članka 387. u vezi s člankom 385.a stavka 1. ZPP, revizijski sud ocjenjuje da pravna pitanja naznačena u prijedlogu za dopuštenje revizije nisu važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, kao ni za razvoj prava kroz sudsku praksu te ne opravdavaju dopuštenje revizije.
6. Naime, pobijanom je presudom tužiteljima dosuđena naknada za zemljište oduzeto bez zakonom predviđenog postupka izvlaštenja, a za potrebe izgradnje (nerazvrstane) ceste. U postupku je utvrđeno da se radi o cesti sagrađenoj na privatnom zemljištu koja nije bila u općoj uporabi, a građena je u etapama u razdoblju od 2000. do kraja 2010., i to paralelno s izgradnjom objekata u blizini te ceste, a služi kao pristupni put tim objektima. U postupku obnove zemljišnih knjiga započetom 2014., iz dijelova nekretnina tužitelja formirana je nova čestica kao nerazvrstana cesta, a tuženik je kao jedinica lokalne samouprave upisan kao vlasnik predmetne nerazvrstane ceste 10. ožujka 2015.
6.1. U takvim su okolnostima sudovi ocijenili da tužitelji imaju pravo na naknadu tržišne vrijednosti dijelova nekretnina u odnosu na koje je pravo vlasništva upisao tuženik, izražavajući pravno shvaćanje da je ta naknada dospjela u trenutku kad je prijedlog tuženika u postupku obnove zemljišnih knjiga prihvaćen i kada je odobreno formiranje posebne parcele i prijenos u novi zemljišno knjižni uložak u korist i na ime tuženika. To stoga što je u razdoblju od dovršetka gradnje pa do 2014. predmetno zemljište bilo u su/vlasništvu tužitelja sve dok cesta nije upisana u zemljišnu knjigu kao „javno dobro u općoj uporabi“, kao neotuđivo vlasništvo tuženika odnosno 10. ožujka 2015. Stoga su sudovi ocijenili da su tek od tog trenutka tužitelji mogli zahtijevati naknadu, pa kako su ovaj parnični postupak pokrenuli 14. srpnja 2015., ocijenjeno je da njihovo potraživanje po osnovi naknade za oduzeto zemljište nije zastarjelo jer nije protekao opći zastarni rok od pet godina određen odredbom članka 225. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11).
7. Prema ocjeni ovog suda, prvo naznačeno pitanje nema potrebno obilježje važnosti zato što o odgovoru na to pitanje, s obzirom na utvrđene pravno relevantne činjenice, ne ovisi odluka u sporu. Naime, prema tim činjenicama, predmetna je nekretnina privedena namjeni izgradnjom ceste, a izgradnja je dovršena krajem 2010. Imajući na umu da je tužba podnesena sredinom 2015., prigovor zastare je valjalo ocijeniti neosnovanim i ako se uzme u obzir trenutak privođenja namjeni (kraj 2010.), jednako kao i trenutak upisa tuženika u zemljišnu knjigu (10. ožujak 2015.) jer su oba trenutka unutar petogodišnjeg zastarnog roka.
7.1. Inače, valja navesti da je o spornom pravnom pitanju praksa revizijskog suda ujednačena (izražena u većem broju odluka, primjerice Rev-787/2022-2 od 19. lipnja 2024., Rev-722/2024-8 od 8. travnja 2025., Rev-1413/2021-2 od 15. listopada 2024.), a pravno shvaćanje na kojem se temelji ta praksa glasi: „Zahtjev za isplatu naknade za zemljište koje je oduzeto bez zakonom predviđenog postupka (radi izgradnje prometnice), zastarijeva u općem zastarnom roku iz članka 225. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23), s tim da zastara počinje teći onog trenutka kada tužitelj kao prijašnji vlasnik objektivno više nije mogao s uspjehom zahtijevati vraćanje i predaju te nekretnine u posjed, što je zapravo trenutak izgradnje ceste i završetka radova.“.
8. Drugo naznačeno pravno pitanje također nema potrebno obilježje važnosti zato što razlog važnosti (riječ je o rješenju Županijskog suda u Rijeci broj Gž-954/2012 od 2. svibnja 2012.) ne ukazuje na neujednačenost prakse drugostupanjskih sudova jer tom odlukom nije izraženo pravno shvaćanje u odnosu na ovo pitanje. Štoviše, u vezi sa zahtjevom koji je podudaran onom na koji se odnosi drugo naznačeno pitanje, spomenutim rješenjem Županijskog suda u Rijeci broj Gž-954/2012 prvostupanjska je presuda ukinuta i tužba je odbačena.
9. U opisanim je okolnostima prijedlog tuženika za dopuštenje revizije valjalo odbiti na temelju odredbe članka 389.b stavaka 1. i 2. ZPP i riješiti kao u izreci.
10. Odlučujući na temelju odredbe članka 166. stavka 1. ZPP o zahtjevu tužitelja za naknadu troška odgovora na prijedlog za dopuštenje revizije, ovaj sud ocjenjuje da taj trošak nije bio potreban za vođenje parnice u smislu odredbe članka 155. stavka 1. ZPP jer je o prijedlogu na jednak način moglo biti odlučeno i bez odgovora. Stoga je ovaj zahtjev tuženika odbijen kao neosnovan te je odlučeno kao u točki II. izreke.
Zagreb, 17. veljače 2026.
Predsjednik vijeća
Ivan Vučemil
