Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-4275/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Jadranke Matić, predsjednice vijeća, Ksenije Jakovčević, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Lidije Bošnjaković, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice ĆE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Nenadu Horvat, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika Hrvatska poštanska banka d.d., Zagreb, Jurišićeva 4, OIB: 87939104217, zastupanog po punomoćniku Ivi Šućuru, odvjetniku iz Zagreba, temeljem generalne punomoći Su-143/25, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-4571/2025-11 od 24. listopada 2025., u sjednici vijeća održanoj 17. veljače 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao djelomično neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-4571/2025-11 od 24. listopada 2025. pod stavkom I i III izreke te pod stavkom II izreke kojim je naloženo tuženiku isplatiti tužiteljici na ime stjecanja bez osnova iznos od 132,72 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 29. ožujka 2006. do isplate i kojim je naloženo naknaditi joj parnični trošak u iznosu od 454,64 EUR sa zakonskim zateznim kamatama od 24. listopada 2025. do isplate.

II. Preinačava se navedena presuda pod stavkom II izreke u dijelu kojim je prihvaćen zahtjev tužiteljice za naknadu troška postupka u iznos od 375,00 Eur sa zatraženim zakonskim zateznim kamatama i sudi:

Odbija se kao neosnovan zahtjev tužiteljice za naknadu troška postupka u iznosu od 375,00 Eur sa zateznim kamatama od 24. listopada 2025. do isplate.

III. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška žalbe kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom utvrđena je ništetnom odredba Ugovora o kreditu broj [broj kredita] sklopljenog između tužitelja i prednika tuženika dana 23. ožujka 2006. godine, sadržana u čl. 8. Ugovora o kreditu, a koja glasi: ''Korisnik kredita se obvezuje Kreditoru platiti temeljem ovog Ugovora naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini 1,00 % (slovima: jedan posto) od iznosa kredita, a maksimalno tisuću kuna.''(stavak I izreke) te je naloženo tuženiku isplatiti tužiteljici na ime stjecanja bez osnova iznos od 132,72 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 29. ožujka 2006. do isplate, te joj naknaditi parnični trošak ovog postupka u iznosu od 829,64 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 24. listopada 2025. do isplate (stavak II izreke) te je odbijen zahtjev tuženika za naknadom parničnog troška ovog postupka (stavak III izreke).

2. Protiv navedene presude žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08., 123/08, 57/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP) te predlaže žalbu usvojiti uz naknadu troška žalbe.

3. Žalba tuženika je djelomično osnovana.

4. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 8. Ugovora o kreditu koja glasi: ''Korisnik kredita se obvezuje Kreditoru platiti temeljem ovog Ugovora naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini 1,00 % (slovima: jedan posto) od iznosa kredita, a maksimalno tisuću kuna i u vezi s tim zahtjev za isplatu iznosa koji je plaćen temeljem te ništetne odredbe, uz naknadu troškova parničnog postupka, također s pripadajućim zateznim kamatama.

5. U žalbenom stadiju postupka sporno je ima li banka pravo od klijenta naplatiti naknadu troškova za obradu kredita prema odredbi koja je jasno ugovorena i određena ugovorom o kreditu (kako smatra tuženik), odnosno da li takva odredba ugovora, o plaćanju određenog ili odredivog novčanog iznosa na ime troškova obrade kredita, uzrokuje neravnotežu u pravima i obavezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao korisnika kredita, što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja, shodno odredbama čl. 12. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99, 88/01 - dalje: ZOO/91) odnosno identično prema čl. 4. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23 - dalje: ZOO) Također, sporno je je li nastupila zastara zahtjeva za isplatu.

6. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio, ovaj sud je ustanovio da sud prvog stupnja nije počinio niti jednu bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. ZPP, na koju pazi po službenoj dužnosti, temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP.

7. Suprotno žalbenim navodima, prvostupanjski sud je u obrazloženju presude dao jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama, a ne postoje niti drugi nedostaci zbog kojih pravilnost pobijane odluke ne bi bilo moguće ispitati, to pobijana presuda nije proturječna, pa nije ostvaren žalbeni razlog iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju povredu odredaba parničnog postupka ukazuje tuženik u žalbi.

8. Prvostupanjski sud je također ispitao sve okolnosti bitne za donošenje pravilne i zakonite odluke u ovom predmetu te je ocjenom izvedenih dokaza, sukladnoj odredbi čl. 8. ZPP pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje.

9. Nesporno je među strankama da se čl. 8. Ugovora o kreditu korisnik kredita obvezao kreditoru platiti naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini 1,00 % od iznosa kredita, a maksimalno tisuću kuna i da je tuženik prilikom isplate kredita tužiteljici naplatio ovu jednokratnu naknadu u iznosu od 132,72 EUR dana 29. ožujka 2006.

10. Polazeći od iskaza tužiteljice iz kojeg proizlazi da prije sklapanja predmetnog ugovora o kreditu ona o pobijanoj odredbi o plaćanju naknade za obradu kredita nije imala mogućnost pregovarati s bankom, već su joj djelatnici banke rekli da ona tu naknadu mora platiti da bi uopće dobila kredit, s tim da tužiteljici djelatnici banke nisu objasnili na što se odnosi ova tzv. ulazna naknada, odnosno koju uslugu banke njome plaća, odnosno od čega se sastoji ova tzv. ulazna naknada, da je tužiteljica u vrijeme odobravanja ovog kredita bila zaposlena u Hrvatskoj pošti kao voditelj ureda, a sredstvima odobrenog kredita kupila je stan u kojem stanuje sa svojom obitelji, kojem je u cijelosti poklonio vjeru kao uvjerljivom i životno logičnom, a njezin iskaz nije doveden u sumnju drugim izvedenim dokazima i ispravama koje prileže spisu, prvostupanjski je sud utvrdio da se radi o potrošačkom ugovoru, te imajući u vidu sadržaj i formu predmetnog ugovora o kreditu, prvostupanjski je sud zaključio da je riječ o standardiziranom odnosno tipskom ugovoru kojeg je tuženik sklapao s potrošačima u smislu čl. 295. ZOO te da se o spornoj odredbi kojom se tužiteljici nameće obveza plaćanja navedenih troškova (tzv. ulazne naknade) iz čl. 8. nije pojedinačno pregovaralo jer tužiteljica nije ni bila u prilici pregovarati s tuženikom o ugovornim odredbama pa tako niti o spornoj naknadi već je prihvatila ponuđeni unaprijed sastavljeni ugovor o kreditu, a što ni tuženik tijekom postupka nije osporavao, a temeljem koje odredbe je tuženik prilikom isplate kredita naplatio od tužiteljice naknadu za odobrenje kredita u utuženom iznosu, a pri tom prilikom zaključenja ugovora nije dovoljno vodio računa o tužiteljici kao potrošaču i slabijoj ugovornoj strani čime je povrijedio načelo savjesnosti i poštenja te načelo jednake vrijednosti i činidaba u smislu čl. 4. i čl. 7. ZOO, slijedom čega je navedenu ugovornu odredbu utvrdio nepoštenom i posljedično ništetnom te protivnom odredbama čl. 81. i čl. 82. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj 96/03 - dalje: ZZP/03) i odredbama čl. 322., čl. 323. i čl. 324. ZOO.

11. Po ocjeni ovog drugostupanjskog suda pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo kada je utvrdio ništetnim odredbu čl. 8. Ugovora o kreditu prema kojoj se tužiteljica, kao korisnik kredita, obvezala kreditoru platiti naknadu za odobrenje kredita u visini od 1,00% od iznosa odobrenog kredita jednokratno te kada je naloženo tuženiku isplatiti tužiteljici stečeno bez osnove na temelju takve ništetne ugovorne odredbe.

12. Naime, prema odredbi čl. 86. st. 1. ZZP/03, koji se primjenjuje na ovaj spor s obzirom na vrijeme zaključenja ugovora, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok odredba st. 2. istoga članka propisuje da se smatra da se o pojedinoj odredbi ugovora nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, posebno ako je riječ na unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. Prema odredbi čl. 87. st. 1. ZZP/03 nepoštena ugovorna odredba je ništetna.

13. Prema odredbi čl. 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. ugovorna odredbe o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašli iz ugovora, a u čl. 5. iste Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe moraju biti sročene jasno i razumljivo.

14. Sud EU je u predmetu C-224/19 tumačio članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, tj. bonae fidei, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima. Tako izražava shvaćanje u presudi od 16. srpnja 2020. u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 (u predmetima naplate naknada za obradu kredita - naknade za otvaranje) da čl. 2., čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da se ugovorne odredbe koje su obuhvaćene pojmom "glavni predmet ugovora" trebaju shvatiti kao one koje utvrđuju bitne činidbe tog ugovora i koje ga kao takve određuju. Odredbe koje su akcesornog značaja u usporedbi s onima koje definiraju samo bit ugovornog odnosa ne mogu biti obuhvaćene tim pojmom. Stoga proizlazi da ugovorna odredba o naknadi za odobrenje kredita ne ulazi pod pojam "ugovorne odredbe o predmetu ugovora i primjerenosti cijene" te se na istu ne odnosi isključenje testa nepoštenosti.

15. Dakle, Sud Europske unije je svojim presudama potvrdio da je nepošteno bez pregovaranja s potrošačem u tipskom ugovoru ugovarati ulazne naknade o troškovima obrade kredita za koje ne postoji obrazloženje na temelju čega su nastali, koji su netransparentni ili neproporcionalni.

16. Prema tome, dužnost je tuženika kao financijske institucije bila taksativno navesti što sve čini trošak obrade kredita, a ne samo naplatiti naknadu u postotku od odobrenog iznosa kredita prema kojem ključu su veće naknade naplaćivane od korisnika kredita kojima su odobreni veći iznosi kredita za što nema ekonomskog opravdanja jer je potpuno netransparentna protučinidba za plaćenu naknadu,

17. U pogledu navedenoga Vrhovni sud Republike Hrvatske donio je u odluci Rev 673/2023 od 13. veljače 2024. sljedeći zaključak: Ocjenu o tome je li odredba potrošačkog ugovora kojom se ugovara naknada za obradu kredita, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (test nepoštenosti), u smislu odredbe članka 81. st. 1. ZZP, sud ne može temeljiti isključivo na tome da je riječ o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i da trgovac nije dokazao stvarne troškove koje je imao prilikom obrade kredita, već je prilikom provođenja testa nepoštenosti, sud dužan uzeti u obzir je li odredba jasna i lako razumljiva te lako uočljiva (zahtjev transparentnosti) te druge okolnosti kao što su narav robe ili usluge koje predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe, sve u smislu odredbi članka 81. st. 1. ZZP u svezi s odredbom članka 83. i 85. ZZP.

18. Iako u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje za ugovaranje predmetnih ulaznih ugovornih naknada, čl. 1021. ZOO propisuje da se ugovorom o kreditu banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno. Iz te odredbe ZOO proizlazilo bi da je tuženik bio ovlašten od tužiteljice naplatiti temeljem zaključenog Ugovora o kreditu samo glavnicu kredita i ugovorene kamate, a ne i sporne ulazne naknade.

19. Kako je tijekom postupka utvrđeno da se o spornoj odredbi Ugovora o kreditu nije posebno unaprijed pregovaralo i da tužiteljica kao korisnik kredita nije imala mogućnost utjecati na sadržaj te ugovorne odredbe i na svoju obvezu plaćanja, a Ugovor o kreditu je bio unaprijed pripremljen od strane tuženika, a ta je ugovorna odredba iako gramatički jasna općenita i nije razumljiva jer njome nije pojašnjeno kako je tuženik došao do postotka prema kojem se određuje naknada za obradu kredita i što se njome stvarno pokriva odnosno razumjeti koji će troškovi tuženika biti podmireni iznosom od tzv. ulazne naknade iz čl. 8. Ugovora, a što je protivno načelu savjesnosti i poštenja i uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, to je takva odredba nepoštena, a posljedično i ništetna. Naime, sporna ugovorena naknada je očito uzrokovala neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, osobito što je tuženik nakon isplate kredita umanjenog za iznos predmetne naknade obračunavala tužiteljici ugovorne kamate na cijeli iznos odobrenog kredita, pa se takva sporna odredbe Ugovora ukazuje nepoštenom prema tužiteljici kao korisniku kreditu i podređenoj ugovornoj strani u odnosu na tuženika. a o istoj nije bilo mogućnosti pregovaranja

20. Također se napominje i to kako se pravno shvaćanje sa sastanka predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, održanog 5. studenog 2020. (zaključak pod toč. 8) da ugovorna odredba iz ugovora o kreditu kojom je ugovoreno pravo banke na naknadu za prijevremenu otplatu kredita, može biti utvrđena ništetnom, ako se o toj odredbi nije pregovaralo, po mišljenju ovog suda može analogno primijeniti i na ulazne ugovorne naknade koje su predmet ovog spora.

21. Pravilno je stoga, prvostupanjski sud ocijenio osnovanim i zahtjev tužitelja za isplatom iznosa od 132,72 eura, te je pozivom na odredbe čl. 323. ZOO, pravilno usvojen i ovaj dio tužbenog zahtjeva sa pripadajućim zateznim kamatama, koji je tuženik kao nesavjesni stjecatelj dužan platiti tužiteljici. Naime, utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna.

22. Pri tome je prvostupanjski sud pravilno otklonio prigovor zastare istaknut po tuženiku, a koji se neosnovano ponavlja i u žalbi, jer je Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici Građanskog odjela broj Su-IV-47/2020 održanoj 30. siječnja 2020. za pravne situacije restitucijskog zahtjeva kod ništetnih ugovora zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve što su primile na temelju ništetnog ugovora kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Dakle u vrijeme donošenja pobijane prvostupanjske presude tužbeni zahtjev tužitelja nije zastario, jer zastarni rok, prema navedenom pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, još nije ni počeo teći.

23. S obzirom da sukladno odredbama ZOO ništetne odredbe ne proizvode pravni učinak to je obveza povrata stečenog temeljem takve odredbe dospjela u trenutku stjecanja dakle 2006., pa je u svakom slučaju prvostupanjski sud mogao naložiti izvršenje činidbe povrata kao obveze dospjele u trenutku zaključenja glavne rasprave, radi čega tuženik neosnovano upire na pogrešnu primjenu materijalnog prava i povredu odredbe čl. 326. a ZPP-a u vezi čl. 186.c ZPP-a.

24.1. Odluka o troškovima parničnog postupka u pogledu osnove prava na naknadu troškova postupka donesena je pravilno i zakonito na temelju odredbe čl. 154. st. 1. i čl. 155. st. 1. ZPP-a te u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/23 - dalje: Tarifa).

24.2. Međutim, sud prvog stupnja pogrešno je odredio visinu naknade dosuđenog troška jer je vrijednost predmeta spora pravilno trebao utvrditi prema VPS kondemnatornog zahtjeva (točka II izreke prvostupanjske presude), a ne i dijela koji se odnosi na utvrđenje ništetnosti (točka I izreke prvostupanjske presude). Naime, ovdje se ne radi o dva zahtjeva (čl. 37. st. 1. ZPP-a) već tužbeni zahtjev koji glasi na utvrđenje ništetnosti predmetne ugovorne odredbe predstavlja "samo" deklaratornu preambulu zahtjevu za isplatu i kao takav se ne uzima u obzir pri utvrđivanju VPS, već se ta vrijednost određuje samo prema vrijednosti kondemnatornog zahtjeva (tako Rev- 1811/2016 i Rev-1927/2017).

24.3. Dakle, sud prvog stupnja trebao je tužiteljici priznati po 50 bodova za sastav tužbe, za sastav podneska od 27.08.2025., te zastupanja na ročištu od 24.09.2025. umjesto po 100 bodova. Razlika predstavlja 150 bodova odnosno 300,00 Eur uvećano za PDV ili ukupno 375,00 Eur.

25. Slijedom navedenog valjalo je na temelju odredbe čl. 368. st. 1. i čl. 373. ZPP-a odlučiti kao u izreci ove drugostupanjske odluke pod stavkom I i II.

26. Tuženiku nije dosuđen zatražen trošak žalbe jer sa žalbom nije uspio u pogledu glavne stvari već samo djelomično u odnosu na trošak postupka. (čl. 35. ZPP-a i čl. 166. st. 1. ZPP-a).

U Zagrebu 17. veljače 2026.

Predsjednica vijeća:

Jadranka Matić