REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev-108/2026-2
R E P U B L I K A H R V A T S K A
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Slavka Pavkovića člana vijeća i suca izvjestitelja, Damira Kontreca člana vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i Josipa Turkalja člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja STUDIO 123 d.o.o., Split, Omiška 35, OIB: 28368185591, koga zastupa punomoćnik Mijo Jeličić, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Jeličić & Partneri d.o.o., Split, Kliška 29, protiv tuženika ŽŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zadru poslovni broj Gž-896/2022-2 od 21. ožujka 2023., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Makarskoj, Stalne službe u Imotskom poslovni broj P-3613/19-20 od 31. ožujka 2022., u sjednici održanoj 17. veljače 2026.,
r i j e š i o j e:
I. Prihvaća se revizija, ukida se presuda Županijskog suda u Zadru poslovni broj Gž-896/2022-2 od 21. ožujka 2023. i presuda Općinskog suda u Makarskoj, Stalne službe u Imotskom poslovni broj P-3613/19-20 od 31. ožujka 2022., a predmet se vraća sudu prvoga stupnja na ponovno suđenje.
II. O troškovima postupka nastalim u povodu revizije odlučit će se u konačnoj odluci.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskom je presudom odbijen tužbeni zahtjev za isplatu 15.282,19 kuna sa zateznim kamatama te je odlučeno o trošku parničnog postupka.
2. Drugostupanjskom je presudom potvrđena prvostupanjska presuda.
3. Ovaj je sud rješenjem poslovnog broja Revd-4154/2023-2 od 22. travnja 2025. tužitelju dopustio podnošenje revizije zbog sljedećeg pravnog pitanja:
„Je li tužitelju povrijeđeno pravo na pravično suđenje pa time i jamstvo zakonitosti iz čl.29. Ustava RH u situaciji kada mu je sud nametnuo obvezu dokazivanja nečega što se ne može dokazati i nečega što tijekom postupka nije sporno te je zbog neispunjenja takvih uvjeta tužbeni zahtjev odbijen?“.
4. Tužitelj je povodom tog rješenja, protiv drugostupanjske presude podnio reviziju u smislu čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje: ZPP).
5. U odgovoru na reviziju tuženik se usprotivio revizijskim navodima, predložio je odbiti reviziju kao neosnovanu i zahtijevao trošak sastava tog odgovora.
6. Revizija je osnovana.
7. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu 15.282,19 kn sa zateznim kamata, pri čemu tužitelj navodi da mu to pripada po osnovi stjecanja bez osnove jer ga je tuženik stekao naplatom bjanko zadužnice koju je tužitelj izdao u svrhu osiguranja plaćanja, pri čemu nisu nastale okolnosti koji su bile predmet osiguranja tom zadužnicom, a činjenična utvrđenja nižestupanjskih sudova su:
− da su tužitelj (kao najmoprimac) i tuženik (kao najmodavac) sklopili Ugovor o najmu poslovnog prostora, ovjeren pred javnim bilježnikom, a sve temeljem Ugovora o poslovno tehničkoj suradnji kojeg su zaključile parnične 1. travnja 2014. te Aneksa tog ugovora od 1. rujna 2014.;
− da je u okviru takvog poslovnog odnosa tužitelj kao sredstvo osiguranja plaćanja predao tuženiku bjanko zadužnicu na vrijednost od 50.000,00 kn, ovjerenu pred javnim bilježnikom, radi namirenja pokrića troškova najamnine, odnosno drugih troškova koji proizađu iz poslovne suradnje parničnih stranaka;
− da je tuženik podnio na naplatu bjanko zadužnicu zahtjevom za izravnu naplatu Financijskoj agenciji Split 30. svibnja 2019. i to pljenidbom novčanih sredstava s računa tužitelja u iznosu od 13.665,35 kn uvećano za zatezne kamate;
− da je na temelju bjanko zadužnice od 6. svibnja 2014. s računa tužitelja naplaćeno 15.282,19 kn, u korist tuženika.
8. Nižestupanjski sud sudovi ocijenili neosnovanim zahtjev tužitelja, jer su zaključili da je tuženik bio ovlašten naplatiti svoju dospjelu tražbinu po Ugovoru o poslovno tehničkoj suradnji od 1. travnja 2014., odnosno Ugovoru o najmu poslovnog prostora apartmana od 24. travnja 2014., putem bjanko zadužnice od 6. svibnja 2014., do visine iznosa iz tužbenog zahtjeva, pa da ne postoji obveza tuženika na vraćanje naplaćenog iznosa temeljem odredbe čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 78/15, 29/18 i 126/21).
8.1. Ocijenili su da je u trenutku podnošenja na naplatu sporne bjanko zadužnice postojalo dospjelo potraživanje tuženika prema tužitelju, koje je prema spomenutim ugovorima bilo osigurano tom zadužnicom. Naime, da se, prema odredbi čl. 3. Ugovora o najmu poslovnog prostora apartmana, tužitelj kao najmoprimac obvezao tuženiku kao najmodavcu isplatiti neto iznos od 16.200,00 EUR za najam dvije stambene jedinice konkretno tamo opisane, tužitelj se obvezao "plaćati tekuće troškove poslovanja, struje, vode, pričuve, te snositi troškove čišćenja i održavanje apartmana, trošak TV-WIFI paketa, kao i troškove za potrošni materijal koji je potreban u poslovanju a i druge troškove za potrebe održavanja prostora i poslovanja" . Ugovorena su i sredstva osiguranja, pa je tako određeno, stavkom 3. članka 3. spomenutog Ugovora, da ako se do 1. rujna 2014. dogovoreni iznos ne isplati najmodavcu, za preostali iznos do dogovorene cijene i visine najma od 16.200,00 EUR, najmodavac će na dan 1. rujna pustiti na naplatu osiguranje plaćanja neovisno o zaradi koju je najmoprimac ostvario i to do visine ugovorenog iznosa, "a u koju naplatu će se uključiti i troškovi koji proiziđu iz poslovanja, eventualnih kazni, neplaćenih obveza, troškovi prisilne naplate i troškovi zbog kašnjenja plaćanja" .
8.2. S obzirom na nespornu činjenicu raskida ugovora, sudovi su ocijenili da je u konkretnom slučaju teret dokaza podmirenja potraživanja tuženika, kako u odnosu na najamninu, tako i u odnosu na druge troškove koji proistječu iz poslovanja parničnih stranaka, bio upravo na tužitelju, a koje on nije dokazao, pa da je za prijelaz tužbenim zahtjevom zatraženog novčanog iznosa tuženiku postojala osnova, pravni posao, a to je Ugovor o najmu poslovnog prostora apartmana na temelju kojeg je nastala novčana tražbina koja je namirena aktiviranjem bjanko zadužnice, jer da je u trenutku njezina aktiviranja postojalo dospjelo potraživanje tuženika koje je prema ugovoru parničnih stranaka bilo osigurano tom zadužnicom.
8.3. Nižestupanjski su sudovi pravnog shvaćanja da, ako je tužitelj smatrao da nije bilo osnove za naplatu tražbine utvrđene u bjanko zadužnici od 6. svibnja 2014., bio je dužan u predmetnom postupku predočiti sudu relevantne dokaze kojima bi opravdao svoje tvrdnje da je tuženiku podmirio svoju obvezu, što nije uč inio i time je postupio suprotno svojoj obvezi iz čl. 7. i čl. 299. ZPP. Navode da pravila o teretu dokazivanja obvezuju sud da uzme da nije istinita tvrdnja za istinitost koje stranka, koja se na određenu činjenicu poziva u svoju korist, nije bila kadra pružiti sudu dovoljno odgovarajućih dokaznih sredstava (čl. 221.a, u svezi čl. 8. ZPP), što da je u konkretnome slučaj.
9. Upravo se u postupovnopravnom pristupu opisanom u prethodnoj točki ovoga obrazloženja iscrpljuje problematika revizijom postavljenog pravnog pitanja.
10. Ovaj sud prvenstveno primjećuje određeno nepotpuno utvrđenje činjeničnog stanja, kada nižestupanjski sudovi propuštaju utvrditi o kojim se točno određenim tražbinama, koje su naplaćene sredstvom osiguranja (zadužnicom), radi. Naime, tijekom postupka se spominje postojanje dugovanja tužitelja prema tuženiku iz Ugovora o najmu i to po osnovi same najamnine (v. zadnji odlomak 4. stranice obrazloženja prvostupanjske odluke), režijskih troškova i troškova nastalih uništenjem odnosno oštećenjem imovine tijekom korištenja unajmljenih (zakupljenih) nekretnine, a iz toč. 15. obrazloženja drugostupanjske odluke bi proizlazilo da se radi i o trošku zbog nestanka određenih inventarnih stvari iz predmetnih unajmljenih nekretnina. Ostaje nejasno odnosno neutvrđeno u nižestupanjskim odlukama o kojim se točno (razlučenim) navedenim troškovima konkretno radi i u kolikom iznosu od svakog od tih troškova (a koji su naplaćeni putem zadužnice).
11. Pogrešan je postupovnopravni pristup nižestupanjskih sudova kada teret dokazivanja podmirenosti troškova (najmodavcu, ovdje tuženiku) nastalog oštećenjem imovine tijekom korištenja unajmljenih (zakupljenih) nekretnina, odnosno nestanka određenih stvari (inventara), prebacuju na tužitelja, u situaciji kad tužitelj u potpunosti negira postojanje takvih oštećenja i nestanaka stvari, a tuženik ničim ne dokazuje da su takva oštećenja (odnosno nestanci) stvari (inventara) doista nastala.
12. U tom se slučaju ne može očekivati od tužitelja da dokaže podmirenje tih troškova, jer je njegov osnovni navod da ta se oštećenja i nestanci stvari (inventara) nisu niti dogodila. Zato on, logično, takvo nenastajanje činjenične situacije – pa niti podmirenost troškova proizašlih iz takve (kako navodi) nenastale situacije – niti ne može dokazati. Zato je na tuženiku prvo bio teret dokazivanja da su ti troškovi nestanka ili oštećenja doista nastali (odnosno da su te stvari doista nestale ili oštećene), pa da ih je namirio podnošenjem na naplatu sredstva osiguranja (zadužnice). Nakon uspješnog tuženikovog dokazivanja nastanka tih činjenica, na tužitelju bi dalje bio teret dokazivanja činjenice podmirenja tih dokazanih troškova.
13. To ujedno predstavlja odgovor na revizijom postavljeno pravno pitanje, pa je, na temelju čl. 391. st. 7. ZPP, zbog potrebe dodatnog utvrđenja činjeničnog stanja potrebnog za donošenje odluke, odlučeno kao u izreci, pod toč. I.
14. Odluka o troškovima postupka povodom revizije (toč. II. izreke) donesena je na temelju čl. 166. st. 3. ZPP.
Zagreb, 17. veljače 2026.
Predsjednik vijeća:
dr. sc. Jadranko Jug
