REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revd-661/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Marine Paulić predsjednice vijeća, Ivana Vučemila člana vijeća i suca izvjestitelja, Darka Milkovića člana vijeća, mr. sc. Senije Ledić članice vijeća i Jadranke Anić-Matić članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice ŠL iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Timon Sakoman, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Addiko Bank d.d. iz Zagreba, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877, kojeg zastupa punomoćnica Iris Šanjug, odvjetnica u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o prijedlogu tuženika za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Velikoj Gorici broj Gž-942/2024-2 od 9. rujna 2025. kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P-2915/2021-34 od 11. srpnja 2024., u sjednici održanoj 17. veljače 2026.,

r i j e š i o  j e:

I. Odbija se prijedlog za dopuštenje revizije u odnosu na naznačena pravna pitanja.

II. Odbacuje se prijedlog za dopuštenje revizije u dijelu koji je temeljen na odredbi čl. 385.a st. 2. ZPP.

Obrazloženje

1. Tuženik je podnio prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Velikoj Gorici broj Gž-942/2024-2 od 9. rujna 2025. kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P-2915/2021-34 od 11. srpnja 2024.

2. Tuženik je u prijedlogu za dopuštenje revizije naznačio pravna pitanja koja smatra važnima za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni:

„1. Može li sud, u individualnoj parnici radi naknade štete koja se temelji na utvrđenjima iz presude donesene u sporu za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, izvesti činjeničnu presumpciju da je pravni prednik tuženika propustio informirati tužitelja o pravnim i ekonomskim posljedicama ugovaranja valutne klauzule CHF, iako je banka kao tuženik tvrdila tijekom postupka da je informirala tužitelja u konkretnom ugovoru o kreditu te predložila adekvatne dokaze na tu okolnost, posebice u vidu saslušanja djelatnika tuženika, a koje dokazne prijedloge sudovi nisu proveli?

2. Može li se podnošenje tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (i kojom se ne traži utvrđivanje, osiguranje ili ispunjenje točno određene, individualne tražbine vjerovnika, već je svrha iste zaštita potrošača na općenito razini) smatrati vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom/drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja konkretne tražbine, a kojom se radnjom prekida zastara u smislu odredbe čl.241. ZOO-a?

3. Je li u primjeni čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima sud, u individualnoj parnici radi naknade štete koja se temelji na utvrđenjima iz presude donesene u sporu za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, ovlašten izvesti činjeničnu presumpciju da je pravni prednik tuženika bio nepošten od dana stjecanja slijedom čega je dužna platiti zatezne kamate od dana stjecanja, a ne podnošenja zahtjeva?

4. Je li presuda nezakonita i nepravilna i da li je počinjena bitna povreda odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a ako sud izostavi razloge o pravnoj osnovi dosude zatezne kamate, a osobito o tijeku zateznih kamata tj. o dospijeću tražbine?

5. Je li sud u individualnoj parnici radi naknade štete, koja se temelji na utvrđenjima iz presuda VTS-a broj Pž-7129/13 i Pž-6632/17 donesenim povodom tužbe Udruge „Franak“ za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, prilikom određivanja financijskog vještačenja radi izračuna preplate ovlašten samostalno popuniti pravnu prazninu koja može nastati u slučaju utvrđenja ništetnim dijela odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, na način da odredi izračun razlike temeljem fiksne kamatne stope i temeljem fiksnog tečaja na dan sklapanja ugovora, protivno odredbama članka 324. i 319. Zakona o obveznim odnosima, ili je potrebno navedenu prazninu popuniti na način da se za sve izračune koristi promjenjiva kamatna stopa primjenjiva na HRK kredite za predmetno razdoblje?

6. Je li presuda nezakonita i nepravilna i je li počinjena bitna povreda odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a ako sud izostavi razloge u pogledu ništetnosti odredbe o cijeni ugovora, dijela Ugovora o kreditu koji nije bio predmet povodom tužbe Udruge „Franak“ za zaštitu kolektivnih interesa potrošača niti utvrđenja iz presude VTS-a broj Pž-7129/13 i Pž-6632/17?

7. Je li sud u individualnoj parnici radi naknade štete, koja se temelji na utvrđenjima iz presuda VTS-a broj Pž-7129/13 i Pž-6632/17 donesenim povodom tužbe Udruge „Franak“ za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, bez suglasnosti i protivno volji ugovornih strana, ovlašten samostalno, urediti postojeći ugovorni odnos na način da pravne praznine nakon ništetnosti pojedinih odredbi, popuni novim ugovornim odredbama o nepromjenjivosti početno ugovorene kamatne stope i ukidanjem valutne klauzule, iako zakon dopušta ugovaranje valutne klauzule i promjenjivu kamatnu stopu te iako postoji protivljenje jedne ugovorne strane takvom popunjavanju pravne praznine?

8. Je li presuda nezakonita i nepravilna i je li počinjena bitna povreda odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a ako sud izostavi razloge o popunjavanju pravne praznine u ugovorima o kreditu nastale zbog utvrđenja ništetnim odredbi ugovora o kreditu koje se odnose na promjenjivost kamatne stope i na ugovaranje valutne klauzule, a osobito ako se jedna ugovorna strana protivi popunjavanju pravne praznine kako predlaže druga ugovorna strana?“.

3. Odgovor na prijedlog za dopuštenje revizije nije podnesen.

4.1. Polazeći od odredbe čl. 385.a i čl. 387. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22 - dalje: ZPP-a), revizijski sud je ocijenio da pravna pitanja naznačena u prijedlogu za dopuštenje revizije nisu važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu.

4.2. U odnosu na prvo naznačeno pitanje tuženiku treba odgovoriti da prema čl. 220. st. 1. ZPP-a dokazivanje obuhvaća sve činjenice koje su važne za donošenje odluke dok je st. 2. tog članka određeno da je sud ovlašten odlučiti koje će dokaze izvesti radi utvrđenja odlučnih činjenica. Sud je u ovom sporu odbio provesti dokaz saslušanjem svjedoka javnog bilježnika jer je pravilno smatrao da se saslušavanjem javnog bilježnika ne može utvrđivati obaviještenost potrošača prije sklapanja konkretnog ugovora. Znači da prvo naznačeno pravno pitanje polazi od pogrešne pretpostavke da sud nije prihvatio dokazne prijedloge tuženika, s obzirom da je prvostupanjski sud prihvatio i izveo dokazne prijedloge tuženika radi utvrđenja odlučnih činjenica dok je odbio izvesti dokazne prijedloge tuženika kojima se činjenice važne za meritum spora ne mogu utvrditi. Stoga o prvom naznačenom pitanju ne ovisi odluka u sporu i pitanje nije važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

4.3. U odnosu na drugo postavljeno pitanje tuženika se upućuje na ustaljeno pravno shvaćanje ovog suda o tom pitanju i objedinjeno pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022.

4.4. U odnosu na treće i četvrto postavljeno pitanje, tuženiku se ukazuje na pravno shvaćanje Ustavnog suda Republike Hrvatske izraženo u odlukama U-III-5475/2021 od 30. lipnja 2022., U-III-4613/2021 od 30. lipnja 2022. i U-III-3540/2021 od 30. lipnja 2022. prema kojem s obzirom na to da je u konkretnom slučaju utvrđena ništetnost (nepoštenost) ugovorne odredbe zbog povrede načela savjesnosti i poštenja koja se dogodila već u predugovornoj fazi (propustom banke da potrošaču da odgovarajuće obavijesti o spornoj ugovornoj odredbi prije sklapanja ugovora), Ustavni sud Republike Hrvatske ne nalazi ništa proizvoljno u tumačenju sudova da je banka nesavjesni stjecatelj koji duguje zatezne kamate od dana stjecanja.

4.5. U odnosu na peto, sedmo i osmo postavljeno pitanje pobijana odluka ne odstupa od pravnog shvaćanja izraženog u odluci ovog suda Rev-308/22 od 19. travnja 2022., a nije riječ niti o pitanjima u odnosu na koja bi bilo potrebno preispitati ustaljenu sudsku prasku (tako i u Revd-2800/2024 od 28. kolovoza 2024., Revd-4396/2024 od 22. listopada 2024., Revd-1034/2025-2 od 18. ožujka 2025.).

4.6. U odnosu na šesto naznačeno pitanje predlagatelj polazi od pogrešne procesne pretpostavke stoga o odgovoru na takvo pitanje ne ovisi odluka u sporu i pitanje nije važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Osim toga, za šesto naznačeno pitanje predlagatelj nije naznačio razloge važnosti.

5. Slijedom iznesenog kako u ovoj pravnoj stvari nisu ispunjene pretpostavke za intervenciju revizijskog suda iz čl. 385.a st. 1. ZPP-a i dopuštenje revizije, to je na temelju odredbe čl. 389.b st. 1. i 2. ZPP-a, riješeno kao u točki I. izreke rješenja.

6. Predlagatelj ističe u prijedlogu i da su mu grubo povrijeđena prava na obrazloženu sudsku odluku, da su sudovi postupali arbitrarno upućujući da su ostvarene pretpostavki iz odredbe čl. 385.a st. 2. ZPP odnosno da je ugrožena pravna sigurnost i da su mu povrijeđena temeljna ljudska prava zajamčena Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

7.1. Međutim, navodi tuženik da su mu povrijeđena prava vezana upravo uz pitanja primjene procesnog i materijalnog prava koja se ogledaju u prethodno naznačenim pravnim pitanjima u samom prijedlogu - vezano za zastaru, kamate i izostanku obrazloženja u pobijanim nižestupanjskim odlukama. Posebno ističe da se sud „samo“ pozvao na presudu Trgovačkog sud u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., a koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž- 7129/2013-4 od 13. lipnja 2014., zatim, da o svemu tome odluke nemaju dostatne i pravilne razloge pa da mu je povrijeđeno pravo na obrazloženu sudsku odluku. Nadalje, da ni prvostupanjski niti drugostupanjski Sud nisu otklonili prigovor tuženika da bi u slučaju ništetnosti spornih ugovornih odredaba na predmetni ugovor o kreditu bilo potrebno primijeniti kamatnu stopu koja se u trenutku zaključenja spornog ugovora primjenjivala na ugovore o kreditu. Radi svega toga da mu je povrijeđeno pravo i na pravično suđenje i na djelotvoran pravni lijek.

7.2. U vezi svih tih predlagateljevih tvrdnji za napomenuti je da pozivanje sudova na presudu iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača je pravilno postupanje jer upravo prema odredbama Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03., „Narodne novine“, broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09., 78/12. i 56/13., „Narodne novine“, broj 41/14., 110/15. i 14/19.), u kojima je postupak za zaštitu kolektivnih interesa potrošača reguliran, određeno je da odluka suda donesena u tom postupku obvezuje ostale sudove, pri čemu je odredbom čl. 502.c ZPP-a, koji Zakon se supsidijarno primjenjuje, određeno da se tužitelj u individualnoj parnici radi naknade štete ili isplate može pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe (za zaštitu kolektivnih interesa) te da su sudovi u tom slučaju vezani za utvrđenja u parnici u kojoj će se tužitelj na njih pozvati. Stoga nije bilo mjesta posebnom raspravljanju i utvrđenjima te time i opterećivanju sudskih odluka onim razlozima obrazloženja o onim utvrđenjima proizašlim iz presude o zaštiti kolektivnih interesa potrošača, već je dovoljno na ista se pozvati pa je u nižestupanjskim odlukama ispoštivano mjerilo relevantnosti i dostatnosti. Nadalje, u odnosu na ostala sporna pravna pitanja koja nisu bili predmet kolektivne zaštite uočava se da su u odnosu na njih nižestupanjski sudovi dali pravilne, potpune, dostatne i relevantne razloge pa tako i za prigovore tuženika, uključujući i žalbene prigovore. Stoga se ne nalazi razloge koji bi upućivali da bi bile počinjene teške postupovne povrede. Jednako tako nalazi se da je materijalno pravo pravilno primijenjeno i u odnosu na pitanje zastare, kamata, zabranu revidiranja ništetne odredbe potrošačkog ugovora i drugo.

8. Stoga je u dijelu u kojem se prijedlog temelji na odredbi čl. 385.a st. 2. ZPP-a, prijedlog je valjalo odbaciti jer nije učinjeno vjerojatnim da su tuženiku povrijeđena temeljna ljudska prava te sukladno ovlaštenju iz odredbe čl. 389.a st. 4. ZPP odlučeno je u točki II. izreke ove odluke.

Zagreb, 17. veljače 2026.

Predsjednica vijeća:

Marina Paulić