Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-4108/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Jadranke Matić kao predsjednice vijeća, Ksenije Jakovčević kao člana vijeća i suca izvjestitelja i Lidije Bošnjaković kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja EA, OIB [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Krešimiru Pencingeru, odvjetniku iz Slavonskog Broda protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB 53056966535 zastupanog po punomoćnicima, odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Kallay i partneri d.o.o. Zagreb, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbama stranaka protiv presude Općinskog suda u Slavonskom Brodu poslovni broj P-190/2021-33 od 29. listopada 2025., u sjednici vijeća održanoj dana 17. veljače 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog suda u Slavonskom Brodu poslovni broj P-190/2021-33 od 29. listopada 2025.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška žalbe kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja pod stavkom I izreke utvrđena je ništetnom ugovorna odredba iz čl. 1. Ugovora o kreditu, broj: 918-50-3853053 sklopljenog između tužitelja kao korisnik kredita i tuženika kao kreditora 21. prosinca 2006. vezano uz primjenu valutne klauzule. Pod stavkom II izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju na ime stečenog bez osnove iznos od 1.695,82 eura sa zateznom kamatom koja teče od preplate svakog pojedinog iznosa pa do isplate te je pod stavkom III izreke naloženo tuženiku nadoknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 2.176,54 eura sa zateznom kamatom koja teče od 29. listopada 2025. do isplate.

2. Protiv navedene presude žali se tuženik iz svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155723 - dalje: ZPP) te predlaže žalbu usvojiti uz naknadu troška sastava žalbe.

3. Žalba je neosnovana.

4. Nije ostvarena apsolutno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, na koju ukazuje tuženik jer je po ocjeni ovog žalbenog suda izreka pobijane presude jasna i neproturječna, a obrazloženje sadrži jasne i valjane razloge o odlučnim činjenicama, neproturječnim sadržaju dostavljenih i izvedenih dokaza u spisu.

5. U prvostupanjskoj presudi i rješenju toga suda te u postupku koji im je prethodio ne uočavaju se ni bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje ovaj sud kao sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti prema odredbi čl. 365. st. 2. ZPP.

6. Također, u prvostupanjskoj su presudi sumarno izloženi zahtjevi stranaka, činjenice koje su stranke iznijele i dokazi koje su predložile, a posebno je navedeno i obrazloženo koje je od tih činjenica sud utvrđivao, zašto i kako ih je utvrdio, koje je dokaze izvodio i zašto te kako ih je ocijenio kao i koje je odredbe materijalnog prava primijenio odlučujući o zahtjevima stranaka, to nije ostvarena niti povreda odredbe čl. iz čl. 354. st. 1. u vezi 338. st. 4. ZPP.

7. Nije ostvaren niti žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, jer je sud prvog stupnja raspravio sve tvrdnje na kojima stranke temelje svoje zahtjeve i prigovore, te je na osnovi izvedenih dokaza i njihove ocjene (čl. 8. ZPP) pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje odlučno za pravilnu primjenu materijalnog prava.

8. Tako iz utvrđenja prvostupanjskog suda i stanja spisa proizlazi da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor zaključili Ugovor o kreditu broj: 918-50-3853053 21. prosinca 2006. na iznos od 15.780,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju kreditora za CHF na dan korištenja kredita, koji kredit se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća prema otplatnom planu koji se uručuje korisniku kredita, koji kredit je otplaćen u cijelosti, a na temelju stručnog i obrazloženog financijskog vještačenja sud je utvrdio da razlika više obračunatih i naplaćenih anuiteta zbog promjene tečaja CHF iznosi 1.695,82 Eur-a.

9. Tužitelj je sadržajem svojeg iskaza dokazao odlučnu činjenicu statusa potrošača pri ugovaranju navedenog kredita s tuženikom za kupnju osobnog vozila u privatne svrhe, a što proizlazi i iz sadržaja sklopljenog ugovora, čime je postupio u skladu sa zaključkom donesenim na sjednici predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 23. studenog 2023. (SU IV-56/2023) po kojem je u parnicama radi utvrđenja ništetnosti odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi prema jednostranoj odluci banke i o valutnoj klauzuli u CHF teret dokaza statusa potrošača na tužitelju, a tuženik paušalnim žalbenim navodom nije doveo u sumnju pravilnost činjeničnog utvrđenja o tužiteljevom statusu potrošača.

10. Kao što je prvostupanjski sud naveo, prema čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/03- dalje ZZP/03) sporna odredba ugovora o kreditu, premda jasno sročena i lako uočljiva, nije razumljiva za potrošača, pa tako i za tužitelja u konkretnom slučaju je nepoštena pa time i ništetne, te kao takva ne proizvodi pravne učinke. U njoj nisu bili navedeni za potrošača jasni parametri i o njima stranke nisu pojedinačno pregovarale na način da bi tuženik tužitelju objasnio parametre vezane uz rast tečaja niti ga upozorio na povećane rizike kojima zbog promjene tečaja valute CHF može biti izložen. tako da tužitelj nije mogao predvidjeti financijske posljedice koje bi za njega kao korisnika kredita mogle proizaći što je sve uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Prema odredbi čl. 81. st. 2. ZZP/03 se smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca, kao što je ovdje slučaj.

11. Odlučujući o tužbenom zahtjevu prvostupanjski sud se pozvao na presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., kojom je utvrđeno da su tužene banke, među kojima je ovdje tuženik povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. ugovore o kreditima u kojima su koristili nepoštene i ništetne ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi zaključivanja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Tužene banke nisu na transparentan način informirale potrošače da je rizik intervalutarnih promjena o valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za EUR i kod ove odredbe vrijedi presumpcija da se o njoj nije pregovaralo, jer suprotno tuženik nije dokazao. Smatra se da se o pojedinoj odredbi pojedinačno pregovaralo ako je potrošaču omogućeno da intervenira u unaprijed formuliran ugovor, a on to ne prihvati ili ako je potrošaču omogućeno da prihvati određenu odredbu ili ne, pa se onda smatra da je postojala mogućnost potrošača da utječe na sadržaj ugovora. Tuženik mora dokazati da je potrošač faktički mogao utjecati na sadržaj odredbe ugovora definiran od strane trgovca s posljedicom da je trgovac pokazao spremnost promijeniti sadržaj odredbe, a što ovdje nije slučaj.

12. Vrhovni sud Republike Hrvatske svojom je odlukom poslovni broj Rev-2221/18 od 3. rujna 2019., odlučujući o podnesenim revizijama protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. (kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013.) utvrdio da su tužene banke, među kojima je i tuženik, u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu, koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a sve suprotno odredbama čl. 81., 82. i 90. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. (Narodne novine, broj 96/03 - dalje: ZZP/03) i odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj 79/07, 125/07, 75/09, 89/09 i 133/09 - dalje: ZZP) i to čl. 96. i 97. toga Zakona, kao i protivno odredbama Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15 - dalje: ZOO).

13. Pozivom na navedena utvrđenja i pravna shvaćanja izražena u prednje navedenim postupcima radi zaštite kolektivnih prava potrošača, prvostupanjski sud nalazi da postupanje tuženika u pogledu ugovaranja valutne klauzule u CHF nije bilo opravdano i dopušteno, jer je riječ o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i jer su suprotne načelu savjesnosti i poštenja, te uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, zbog čega je pravilnom primjenom odredbe čl. 323. ZOO prihvatio tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnim dijela ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF i posljedično tome da tužitelju primjenom odredbi čl. 1111. ZOO pripada pravo na isplatu razlike preplaćenih iznosa anuiteta koje je tuženiku platio na temelju takve ništetne odredbe ugovora o kreditu po pravilima stečenog bez osnove.

14. Pravilno je prvostupanjski sud na temelju navedenog činjeničnog stanja, a polazeći od odredbe čl. 118. ZPP i čl. 502c ZPP prema kojima je sud vezan za utvrđenja iz navedenih odluka donesenih u postupku povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, kojima su utvrđene ništetnim odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, pri čemu je sud je prihvatio tužbeni zahtjev pozivom na pravna shvaćanja izražena u prednje navedenim postupcima radi zaštite kolektivnih prava potrošača.

15. Tuženik u žalbi prigovara da su sudovi u postupku kolektivne zaštite na apstraktnoj i općenitoj razini ispitivali mogu li sporne odredbe o valutnoj klauzuli dovesti do neravnoteže na štetu potrošača, te da je sud bio dužan u svakom pojedinačnom postupku izvesti dokaze i utvrditi je li odredba o valutnoj klauzuli a priori protivna načelu savjesnosti i poštenja, a da to nije učinio.

16. Suprotno žalbenim navodima, sud je proveo predloženi dokaz saslušanjem tužitelja na okolnost informiranosti odnosno obaviještenosti tužitelja kao određenog potrošača u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora o kreditu, dok je tuženik odustao od predloženog dokaza saslušanjem svjedoka zaposlenika tuženika LA i javnog bilježnika Miroslava Bračuna koji je solemnizirao predmetni ugovor o kreditu, a osim toga valja reći da se saslušanjem javnog bilježnika ni ne može utvrđivati obaviještenost potrošača prije sklapanja konkretnog ugovora. Naime, javni bilježnik pri solemnizaciji ugovora o kreditu nije mogao potrošaču objasniti rizike fluktuacije tečaja švicarskog franka koji nisu bili navedeni u ugovoru o kreditu kojeg je solemnizirao, niti je imao takve zakonske ovlasti prema mjerodavnom zakonodavnom okviru.

17. Žalitelju valja ponoviti da u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu fizičke i pravne osobe mogu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom su prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava iz čl. 502.a st. 1. ZPP, a što je tužitelj podnošenjem tužbe u ovoj parnici i učinio, te je pravilan pravni pristup prvostupanjskog suda da je iz tih razloga temeljem odredbi čl. 502.c ZPP i čl. 118. ZZP sud vezan za postojanje povrede propisa o zaštiti potrošača iz čl. 106. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj 41/14, 110/15 i 14/19 - dalje: ZZP), a slijedom toga i obveze primjene već utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu, tako da nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 1. u vezi čl. 502.c.

18. U konkretnom slučaju, polazeći od pravomoćnih utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012, i sadržaja točku 4. navedene presude kojom je u odnosu na tuženika utvrđeno da je povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti tijekom pregovora i u vezi zaključenja predmetnih ugovora, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, za koja utvrđenja je sud u ovoj parnici vezan, te imajući u vidu odlučnu činjenicu da je riječ o ugovornoj odredbi koja je unesena u ugovor o kreditu bez prethodnog pregovaranja, nije u pravu žalitelj da je činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno.

19. Nadalje, tuženiku valja odgovoriti da je tužitelj "potrošač" u smislu odredbe čl. 3. toč. 2. ZZP/03, jer je riječ o potrošačkom ugovoru, a za zakonom predviđenu zaštitu od nepoštenih ugovornih odredbi nije odlučno to da je potrošač izabrao određeni pravni posao, kao niti to je li mogao izabrati što drugo, nego je odlučno da je riječ o ugovorenoj odredbi koja je unesena u izabrani ugovor bez pregovaranja.

20. Dakle, budući da utvrđenja iz pravomoćne kolektivne presude o ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli kojom je glavnica bila vezana uz valutu švicarski franak veže sud i u ovom sporu stranaka, neodlučni su za pravilnost i zakonitost prvostupanjske presude i svi žalbeni navodi tuženika kojima osporava pravilnost zaključka o ništetnosti, jer su u pitanju razlozi koje je raspravio sud u postupku kolektivne zaštite.

21. Sud prvog stupnja svoju odluku u pogledu preplaćenih iznosa na ime razlike između tečaja za valutu CHF na dan plaćanja anuiteta i tečaja za valutu CHF pravilno je temeljio na nalazu i mišljenju financijskog vještaka uzimajući pri tome u obzir preplatu koju je tužitelj izvršio upravo zbog povećanja tečaja CHF u odnosu na početni tečaj, a kao posljedicu ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli, zbog čega suprotni žalbeni navodi tuženika nisu osnovani.

22. Prema pravnom shvaćanju Građanskog odjela VSRH zauzetom na sjednici 30. siječnja 2020. i Objedinjenom pravnom shvaćanju o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF zauzetom na sjednici Građanskog odjela VSRH od 31. siječnja 2022., zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, a u situaciji kada je ništetnost ugovora utvrđena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, kao u ovom predmetu, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u tom postupku, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Zauzeto shvaćanje sudovi su dužni primijeniti na sve sporove u kojima je riječ o zahtjevima za povrat primljenog na temelju ništetnog ugovora tj. u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a, odnosno čl. 104. st. 1. ZOO.

23. U konkretnom slučaju, sukladno navedenom pravnom shvaćanju, a imajući u vidu vrijeme podnošenja tužbe tražbina tužitelja u odnosu na valutnu klauzulu nije u zastari obzirom da od pravomoćnosti presude donesene povodom kolektivne tužbe koja je nastupila 14. lipnja 2018. (za odredbe o valutnoj klauzuli) pa do podnošenja tužbe 30. ožujka 2021. nije protekao petogodišnji zastarni rok iz čl. 225. ZOO-a za zastaru novčane tražbine tužitelja, slijedom čega je predmetni zahtjev podnesen pravovremeno, kako je to pravilno utvrdio prvostupanjski sud pa se žalbeni navodi tuženika glede ocjene prigovora zastare ukazuju u cijelosti neosnovani.

24. Kako je tužitelj istaknutim zahtjevom zatražio isplatu upravo novčanih iznosa koje je tuženiku isplatio temeljem ništetne odredbe Ugovora o kreditu, čija visina je utvrđena financijskim vještačenjem, koje je i prema stavu ovoga suda stručno i objektivno, prvostupanjski sud je ispravno primijenio materijalno pravo kada je tuženika kao nepoštenog stjecatelja obvezao da tužitelju isplati traženi novčani iznos s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku od dospijeća, odnosno, od preplate pojedinih mjesečnih anuiteta, kako to nalaže odredba čl. 1115. ZOO-a koja regulira opseg vraćanja kod stečenog bez osnove te koja se odgovarajuće primjenjuju i kod vraćanja primljenog temeljem ništetne ugovorne odredbe.

25. Pobijana odluka o trošku je pravilno utemeljena na odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a, te Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/23 - dalje: Tarifa).

26. Suprotno žalbenim navodima tuženika, tužitelju pripada pravo na naknadu troška za pristup na ročišta za objavu presude, sukladno Tbr. 9. toč. 3. Tarife jer sud na tom ročištu stranci koja je pristupila uručuje ovjereni prijepis presude prema odredbi čl. 335. st. 8. ZPP-a. Propust stranke da pristupi na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, rezultira predmnjevom da joj je dostava presude obavljena onoga dana kad je održano ročište na kojem se presuda objavljuje u smislu odredbe čl. 335. st. 9. ZPP-a, a ovjereni prijepis presude stranka može preuzeti u sudskoj zgradi i u tom slučaju prema st. 10. iste odredbe sud je dužan istaknuti presudu na internetskoj stranici e-oglasna ploča sudova. Imajući u vidu izneseni značaj ročišta za objavu presude, kao i činjenicu da je punomoćnik tužitelja nedvojbeno pristupio istom, prema ocjeni ovoga suda, a suprotno žalbenim navodima radi se o opravdanom i potrebnom trošku u smislu odredbe čl. 155. ZPP, slijedom čega tužitelju pripada pravo na dosuđenu naknadu troška za pristup na ročišta za objavu presude po Tbr. 9. toč. 3. Tarife.

27. Slijedom izloženog, valjalo je odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu temeljem čl. 368. st. 1. ZPP-a te presuditi kao u izreci.

28. Budući da tuženik nije uspio sa žalbom ne pripada mu pravo na naknadu troška sastava žalbe (čl. 154. st. 1. ZPP-a).

U Zagrebu 17. veljače 2026.

Predsjednik vijeća:

Jadranka Matić