Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-410/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda Vlatke Fresl Tomašević kao predsjednice vijeća, Tomislava Aralice kao člana vijeća i suca izvjestitelja, te Ilijane Petyo kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja BP, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Davor Pavičić, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Zagreb, Magazinska 69, kojeg zastupa generalni punomoćnik Jurica Grbić, odvjetnik u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbama tužitelja i tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-7223/2024-10 od 7. listopada 2025., ispravljene rješenjem istog suda poslovni broj P-7223/2024-13 od 31. listopada 2025., u sjednici vijeća održanoj 17. veljače 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika te potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-7223/2024-10 od 7. listopada 2025, ispravljene rješenjem istog suda poslovni broj P-7223/2024-13 od 31. listopada 2025.

II. Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja te potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-7223/2024-10 od 7. listopada 2025, ispravljene rješenjem istog suda poslovni broj P-7223/2024-13 od 31. listopada 2025, u dijelu pod točkom II. izreke u kojem nije obređen dio zahtjeva tužitelja za naknadom troškova postupka preko iznosa od 193,72 eura, sa zateznim kamatama.

III. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadom troškova žalbenog postupka.

IV. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadom troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-7223/2024-10 od 7. listopada 2025, ispravljene rješenjem istog suda poslovni broj P-7223/2024-13 od 31. listopada 2025, suđeno je:

" I Utvrđuje se ništetnim dio odredbe Ugovora o kreditu broj 188-50-4392731 od dana 18.9.2007. godine sklopljenog između tužitelja i tuženika, a koja u dijelu čl. 3 glasi:

"…NAKNADA…1,00% (jedan posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita…".

II Nalaže se tuženiku platiti tužitelju iznos od 129,48 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 21.9.2007. godine do isplate i naknaditi mu troškove parničnog postupka u iznosu od 193,72 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja ove presude (7.10.25.) do isplate, sve kamate do 31.12.2007. godine po stopi iz čl. 1 Uredbe o visini stope zatezne kamate, do 31.07.2015. godine po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, do 31.12.2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, do 29.12.2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. godine do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana."

2. Protiv navedene presude, samo u dijelu koji se odnosi na neobređeni dio zahtjeva za naknadom troškova postupka, pravodobno se žali tužitelj zbog svih zakonom predviđenih žalbenih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. toč. 1. do 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/122, dalje: ZPP). Predlaže da sud drugog stupnja pobijanu presudu preinači ili podredno ukine. Traži naknadu troška žalbe.

3. Protiv navedene presude pravodobno se žali tuženik sadržajno zbog svih zakonom predviđenih žalbenih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. toč. 1. do 3. ZPP. Predlaže da sud drugog stupnja pobijanu presudu preinači ili podredno ukine. Traži naknadu troška žalbe.

4. Žalbe nisu osnovane.

5. Suprotno žalbenim navodima, u prvostupanjskom postupku nije počinjena povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, budući se presuda suda prvog stupnja može ispitati, izreka presude je razumljiva, ne proturječi sama sebi niti razlozima presude, razlozi o svim odlučnim činjenicama važnim za presuđenje u ovom predmetu jasni su i neproturječni, te ne postoji proturječnost između onoga što se o razlozima presude navodi o sadržaju isprava i samih tih isprava.

6. Ispitujući pobijanu presudu, kao i postupak koji joj je prethodio, ovaj sud nije utvrdio da bi bile počinjene niti ostale bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP, a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP.

7. U prvostupanjskom postupku nije počinjena niti povreda iz čl. 354. st. 1. ZPP u vezi s čl. 8. ZPP, kako to neosnovano navodi žalitelj, budući je sud na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, pravilno utvrdio činjenično stanje odlučno za pravilnu primjenu materijalnog prava.

8. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnim ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita, vraćanje nezakonito isplaćenog iznosa, kao i zahtjev za naknadom troškova postupka. U postupku su utvrđene sljedeće bitne činjenice:

- tuženik kao kreditor i tužitelj kao korisnik kredita zaključili su 18. rujna 2007. Ugovor o kreditu broj: 188-50-4392731 (dalje u tekstu: ugovor) temeljem kojeg ugovora je tuženik kao kreditor odobrio i stavio tužitelju na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 22.000,00 CHF, na rok otplate od 240 mjeseci;

- u točci 3. ugovora ugovorena je jednokratna naknada za obradu kredita u iznosu od 1 % od iznosa kredita te je tužitelj s ove osnove platio tuženiku 129,48 eura 21. rujna 2007;

- tuženik je povrijedio prava tužitelja kao korisnika kredita kad je u predmetnom ugovoru o kreditu uglavio nepoštenu ugovornu odredbu o takozvanoj "ulaznoj naknadi" od 1 %, a o čemu se nije pojedinačno pregovaralo.

9. Na utvrđene činjenice sud je prvog stupnja primijenio materijalno pravo iz čl. 4., čl. 29., čl. 240. do 246., čl. 247., čl. 269., čl. 272, čl. 322., čl. 323., čl. 323., čl. 324., čl. 326., čl. 328. i čl. 1114. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, dalje: ZOO), čl. 81., čl. 82., čl. 84. i čl. 87. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 96/03, 46/07, 79/07, dalje: ZZP/03) pa odlučio kao u izreci.

10. Sud je prvog stupnja pravilno utvrdio bitne činjenice i pravilno primijenio materijalno pravo.

11. U obrazloženju prvostupanjske presude sud prvog stupnja navodi: "Budući da iz predmetnog ugovora proizlazi da ga je prethodno pripremio tuženik, odnosno da se radi o tipskom ugovoru, to je očito da se o odredbama tog ugovora nije pojedinačno pregovaralo, a niti je s tuženikom pojedinačno pregovaranje bilo moguće. S obzirom da je tužitelju na temelju čl. 3 ugovora naplaćena naknada u visini kako je to ranije navedeno, to je očito da je ista prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača – tužitelja, a što znači da je nepoštena navedena odredba čl. 3. ugovora, primjenom članka 81. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača, te ništetna u smislu članka 87. stavak 1. istoga zakona. Zbog svega utvrđenog sud je prihvatio tužbeni zahtjev i utvrdio da je ništetan čl. 3 ugovora u dijelu u kojem je ugovorena naknada za obradu kredita od 1,00 % (točka I izreke presude). Kako je odredba ugovora ništetna u dijelu u kojem je ugovorena ulazna naknada, kako je to ranije obrazloženo, to se ta odredba među strankama ne može primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takve ugovorne odredbe. Odnosno, sukladno članku 323. ZOO-a tuženik je dužan vratiti tužitelju ono što je primio po osnovi koja je utvrđena ništetnom."

12. Ovaj viši sud prihvaća gornja utvrđenja i pravne stavove kao pravilne.

13. Sud je prvog stupnja pravilno primijenio materijalno pravo kad je odlučivao o takozvanoj ulaznoj naknadi ugovorenoj u čl. 3. ugovora. Nesporno je kako je ista ugovorena i kako je tužiteljica s ove osnove platila tuženiku 129,48 eura 21. rujna 2007. Sud prvog stupnja pravilno zaključuje kako je ova klauzula neodređena, kako se o njoj nije pojedinačno pregovaralo, a uzrokovala je neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužiteljice kao potrošača te je ništetna po čl. 270. st. 1. ZOO i čl. 87. st. 1. u svezi čl. 81. st. 1. i čl. 82 alineja 3. ZZP/03. Ovaj viši sud prihvaća izloženo pravno shvaćanje koje žalitelj svojim žalbenim razlozima nije doveo u sumnju. Neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača je dokazana i lako uočljiva jer je tužiteljica platila za uslugu tuženika više no što je trebala.

14. Na žalbeni navod tuženika valja odgovoriti kako opisanu neravnotežu i ovaj viši sud smatra znatnom.

15. Iz utvrđenja suda prvog stupnja proizlazi da je tužitelj informiran o obvezi plaćanja predmetne naknade ali nije bio informiran o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini svaki od njih). S druge strane, proizlazi da je tužitelj pristupio u poslovnicu tuženice na temelju Posebne ponude koja je sadržavala i odredbu o predmetnoj naknadi, što upućuje na to da je tužitelj već i prije sklapanja ugovora o kreditu imao informaciju o obvezi plaćanja predmetne naknade i da je mogao razumno izvesti zaključak o njenoj visini (jer je određena u postotku od iznosa kredita), ali ne i o njenoj krajnjoj svrsi.

16. Sud ocjenu o tome da je odredba potrošačkog ugovora, kojom se ugovara naknada za obradu kredita, uzrokovala suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (test nepoštenosti), u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP ne može temeljiti isključivo na tome da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i da trgovac (tuženik) nije dokazao stvarne troškove koje je imao prilikom obrade kredita već je sud prilikom provođenja testa nepoštenosti, dužan uzeti u obzir i jeli odredba jasna i lako razumljiva te lako uočljiva (zahtjev transparentnosti) te druge okolnosti kao što su narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe, a sve u smislu odredbi čl. 81. st. 1. ZZP u svezi odredbi čl. 83. i 85. ZZP. Istovjetno shvaćanje je zauzeto u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-673/2023 od 13. veljače 2024.

17. Nije osnovan žalbeni razlog kako zahtjev za naknadom s osnova ulazne naknade preuranjen i nedopušten u smislu čl. 215. st. 1. ZOO i čl. 186.c st. 2. ZPP. Ovdje vrijede opći propisi o posljedici ništetnosti iz čl. 323. st. 1. ZOO, dakle o obvezi vraćanja svega što je druga strana primila na temelju takvog ugovora, a ta obveza nastaje, u konkretnom slučaju, već u času kad je tužiteljica platila ulaznu naknadu tuženoj banci, dakle 21. rujna 2007. Pravno shvaćanje zauzeto na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022. odnosi se na produljeno trajanje zastare te obveze, ne na njenu dospjelost.

18. Nesavjesnost tuženika proizlazi iz okolnosti što je tuženik visok specijaliziran stručnjak za poslove ove vrste, a koji spadaju u samo središte njegove poslovne djelatnosti, zbog čega mu je bila poznata, odnosno nije mogla biti nepoznata, činjenica o znatnoj neravnoteži koju uzrokuje predmetna ništetna odredba o ulaznoj naknadi.

19. Zakonita je i odluka o troškovima postupka. Kako je tužitelj uspio u parnici tuženik mu je temeljem čl. 154. st. 1. ZPP dužan naknaditi sav potreban troška postupka u smislu odredbe čl. 155. ZPP. Sud je prvog stupnja pravilno odmjerio koji su troškovi bili potrebni za vođenje parnice. Visinu troška zastupanja po odvjetniku sud je prvog stupnja pravilno obredio prema odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 138/23, dalje: OT).

20. Što se tiče tužiteljeve žalbe na dio odluke o troškovima postupka u kojem sud nije obredio tužitelju sav zatražen troška postupka, ovaj viši sud smatra kako nije osnovana. U bitnom, tužitelj se žali na odluku suda o vrijednosti predmeta spora (dalje VPS, list 43 spisa) i na odraz toga na obređenje nagrade tuženikovom odvjetniku.

21. Sud prvog stupnja o tome kaže ovo: "Sud je tijekom postupka utvrdo vrijednost predmeta spora u iznos od 129,48 eura i pri tome imao u vidu da se radi o postavljenom deklaratornom (točka I izreke ove presude) i kondemnatornom tužbenom zahtjevu (točka II izreke) i da u tom slučaju kao mjerodavno za određivanje vrijednosti predmeta spora treba isključivo cijeniti visinu kondemnatornog zahtjeva (Rev 475/08, VS RH). Deklaratorni zahtjev istaknut uz tužbeni zahtjev na činidbu, u ovom slučaju na isplatu treba poslužiti samo za ocjenu osnovanosti zahtjeva na isplatu i ne uzima se u obzir pri utvrđivanu vrijednosti predmeta spora."

22. Tužitelj se žali kako je sud trebao utvrditi VPS zbrajanjem vrijednosti deklarativnog zahtjeva kog je on predložio na 1.327,23 eura i zahtjeva na isplatu novčane svote od 129,48 eura.

23. Ovaj viši sud izloženo pravno shvaćanje suda prvog stupnja ocjenjuje pravilnim. Isto proizlazi iz odredbe čl. 40. st. 2. ZPP koja propisuje kako, kad se tužbeni zahtjev ne odnosi na novčanu svotu, mjerodavna je VPS koju je tužitelj u tužbi naznačio. Dakle, ako se odnosi na novčanu svotu, kao u predmetnom slučaju kad postoji i deklarativni i kondemnatorni zahtjev, nije primjereno niti zakonito da VPS određuje deklaratorni zahtjev, ili njihov zbroj, već VPS određuje zahtjev za isplatu novčane svote.

24. Slijedom iznesenog, valjalo je temeljem čl. 368. st. 1. i 2. ZPP žalbe tužitelja i tuženika odbiti kao neosnovane i potvrditi prvostupanjsku presudu jer je ovaj sud ustanovio da ne postoje razlozi zbog kojih se presuda pobija, a ni razlozi na koje pazi po službenoj dužnosti.

25. Zahtjevi tužitelja i tuženika za naknadom troškova njihovih žalbi nisu osnovani, jer sa žalbama nisu uspjeli pa ih je po čl. 166. st. 1. ZPP valjalo odbiti.

U Zagrebu, 17. veljače 2026.

Predsjednica vijeća:

Vlatka Fresl Tomašević