Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-1364/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Tihane Marije Miladin, predsjednice vijeća, Ivice Veselića, člana vijeća i suca izvjestitelja i Vlatke Paškvalin Bošković, člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice NF iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćniku Hrvoju Plavšić, odvjetniku iz Vinkovaca, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 53056966535, zastupan po punomoćnicima odvj. iz OD Mađarić & Lui d.o.o., Zagreb, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude i rješenja Općinskog suda u Vinkovcima poslovni broj P-213/2023-16 od 13. siječnja 2025., u sjednici vijeća održanoj 17. veljače 2026.

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog suda u Vinkovcima poslovni broj P-213/2023-16 od 13. siječnja 2025. u pobijanom dijelu pod točkom I., II. i III. izreke.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom suđeno je:

"I. Utvrđuje se da su ništetne odredbe čl. 7. t. 1 Ugovora o kreditu broj: 198- 50-4062235, od 25. travnja 2007.g., sklopljenog između tužiteljice NF OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb OIB: 53056966535, [adresa], koji je kod javnog bilježnika Mirodara Kovača iz [adresa] 29.04.2007.g. zaveden pod brojem OV- 9095/2007.

II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb OIB: 5305696653, [adresa] da tužiteljici NF OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], s naslova povrata preplaćenog iznosa kredita temeljem ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli isplati novčani iznos od 1.400,35 eura (slovima: tisućučetrsto eura i tridesetipet centi) sa zakonskim zateznim kamatama na svako mjesečni preplaćeni iznos i to:

1,72 EUR počevši od 31.10.2008. do isplate

3,85 EUR počevši od 30.11.2008. do isplate

13,78 EUR počevši od 31.12.2008. do isplate

15,31 EUR počevši od 31.01.2009. do isplate

16,00 EUR počevši od 28.02.2009. do isplate

14,32 EUR počevši od 31.03.2009. do isplate

14,69 EUR počevši od 30.04.2009. do isplate

11,74 EUR počevši od 31.05.2009. do isplate

9,56 EUR počevši od 30.06.2009. do isplate

10,14 EUR počevši od 31.07.2009. do isplate

11,29 EUR počevši od 31.08.2009. do isplate

11,19 EUR počevši od 30.09.2009. do isplate

10,03 EUR počevši od 31.10.2009. do isplate

12,20 EUR počevši od 30.11.2009. do isplate

13,95 EUR počevši od 31.12.2009. do isplate

16,43 EUR počevši od 31.01.2010. do isplate

15,86 EUR počevši od 28.02.2010. do isplate

19,23 EUR počevši od 31.03.2010. do isplate

18,59 EUR počevši od 30.04.2010. do isplate

19,83 EUR počevši od 31.05.2010. do isplate

30,61 EUR počevši od 30.06.2010. do isplate

28,39 EUR počevši od 31.07.2010. do isplate

35,17 EUR počevši od 31.08.2010. do isplate

32,83 EUR počevši od 30.09.2010. do isplate

29,06 EUR počevši od 31.10.2010. do isplate

37,01 EUR počevši od 30.11.2010. do isplate

47,12 EUR počevši od 31.12.2010. do isplate

39,96 EUR počevši od 31.01.2011. do isplate

42,47 EUR počevši od 28.02.2011. do isplate

39,28 EUR počevši od 31.03.2011. do isplate

39,85 EUR počevši od 30.04.2011. do isplate

53,40 EUR počevši od 31.05.2011. do isplate

54,72 EUR počevši od 30.06.2011. do isplate

65,96 EUR počevši od 31.07.2011. do isplate.

60,15 EUR počevši od 31.08.2011. do isplate

53,79 EUR počevši od 30.09.2011. do isplate

52,96 EUR počevši od 31.10.2011. do isplate

52,47 EUR počevši od 30.11.2011. do isplate

55,50 EUR počevši od 31.12.2011. do isplate

58,14 EUR počevši od 31.01.2012. do isplate

58,49 EUR počevši od 29.02.2012. do isplate

56,67 EUR počevši od 31.03.2012. do isplate

57,90 EUR počevši od 30.04.2012. do isplate

58,74 EUR počevši od 31.05.2012. do isplate

sve sa zakonskom zateznom kamatom za razdoblje do 31. srpnja 2015.godine po godišnjoj stopi koja se određuje uvećanjem eskontne stope HNB-e koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015.g. tekućom od dospjelosti svakog pojedinog pretplaćenog iznosa pa do isplate, a u slučaju promjene uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023.g. po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranjem koje je objavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. [adresa], OIB 53056966535, da tužiteljici NF OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] naknadi trošak ovog parničnog postupka u iznosu od 1.583,18 eura (slovima: tisućupetstoosamdesetitri eura i osamnaest centi) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 13. siječnja 2025. godine do isplate prema stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku 15 dana.

IV. Odbija se tužitelj sa zahtjevom za naknadu troškova postupka preko dosuđenog iznosa od 1.583,18 eura, kao neosnovan.

1.1. Rješenjem prvostupanjskog suda dopuštena je preinaka tužbenog zahtjeva učinjena podneskom tužitelja od 22.listopada 2024. i na ročištu održanom dana 29. studenog 2024., budući je to svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama.

2. Protiv dijela te presude pod točkom I., II. i III. izreke žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 12/08, 57/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, dalje: ZPP), s prijedlogom da ovaj viši sud preinači pobijanu presudu i odbije tužbeni zahtjev uz naknadu parničnog troška i troška žalbe, podredno ukine pobijanu presudu i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

3. Žalba tuženika je neosnovana.

4. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnim odredbe članaka 7. točka 1. Ugovora o kreditu broj 198-50-4062235 sklopljenog 25. travnja 2007. između parničnih stranaka i isplatu iznosa od 1.400,35 eura na ime preplaćenog iznosa s osnove valutne klauzule.

5. Suprotno navodima žalbe, ne predleži bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, jer pobijana presuda sadrži sasvim jasne i neproturječne razloge o svim odlučnim činjenicama, a za što postoji podloga u izvedenim dokazima, te izreka pobijane presude nije u suprotnosti s njenim obrazloženjem, već je upravo rezultat cjelokupnog provedenog postupka razloženog u obrazloženju pobijane presude.

6. Kako u postupku nije počinjena niti jedna druga bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 365. st. 2. ZPP), to nije osnovan istaknuti žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka.

7. Prvostupanjski sud je u postupku utvrdio sve činjenice odlučne za zakonito presuđenje ovog spora i na temelju rezultata cjelokupnog postupka valjano utvrdio potrebno činjenično stanje izloživši ga u obrazloženju pobijane presude, pa nije ostvaren žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

8. Tužitelj tužbeni zahtjev temelji na tvrdnji da je ništetna odredba ugovora o kreditu kojim je ugovorena valutna klauzula u CHF.

9. Među strankama nije prijeporno da su tužiteljica kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor zaključili 25. travnja 2007. Ugovor o kreditu broj 198-50-4062235 kojim je tužiteljici stavljen na raspolaganje iznos od 12.295,40 CHF i da je ugovorena valutna klauzula u CHF.

10. Sud prvog stupnja je utvrdio da su tužiteljica kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili naprijed navedeni Ugovor o kreditu kojim je ugovoren iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 12.295,40 CHF te način otplate u jednakim mjesečnim anuitetima prema srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća; da je tužiteljica ugovor o kreditu sklopila u svojstvu potrošača; da je namjena kredita bila kupnja novog automobila; da je odredba članka 7. točka 1. Ugovora u kojem je ugovorena valutna klauzula ništetne; da je tužiteljica preplatila anuitete zbog promjene tečajnih razlika pa je slijedom navedenih utvrđenja prihvatio tužbeni zahtjev kojim obvezuje tuženika isplatiti tužiteljici zbog tečajnih razlika preplaćeni iznos anuiteta od ukupno 1.400,35 eura sa zateznim kamatama sukladno odredbi čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22.,156/22. i 155/2. –dalje: ZOO).

11. Tijekom postupka tužiteljica je snizila tuženi zahtjev nakon provedenog financijskog vještačenja te žalitelj pravilno navodi da je tužiteljicu trebalo odbiti za taj dio tužbenog zahtjeva. Međutim, kako tuženik u tom smislu nije tražio donošenje dopunske presude, neosnovani su žalbeni navodi.

12. Tužiteljica je dokazala da je potrošač. Naime, prvostupanjski sud je na temelju saslušanja tužiteljice i uvida u predmetni ugovor o kreditu jasno utvrdio da tužiteljica kao ugovorna stranka predmetnog ugovora ima svojstvo potrošača u smislu odredbe čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03, 46/07 i 7/07, dalje ZZP), kojim je propisano da je potrošač fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti.

12.1. Naime, tužiteljica je kao fizička osoba sklopila ugovor o kreditu jer je iznos kredita iskoristila za kupnju novog automobila kojeg koristi isključivo u vlastite svrhe. Također, sud prvog stupnja pravilno je, na temelju provedenih dokaza saslušanja tužitelja utvrdio da tužitelj nije pojedinačno pregovarao s tuženikom u svezi odredbi predmetnog ugovora o namjenskom kreditu.

13. Suprotno žalbenim navodima, pravilno je sud prvog stupnja zaključio da u konkretnom slučaju tužiteljici nisu prezentirani mogući rizici nekontroliranog rasta tečaja CHF kao i uvećanje mjesečnog anuiteta uslijed rasta tečaja, a značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u CHF je tim veći što prosječni potrošač nije mogao znati za rizik tečaja CHF već je smatrao da svaka strana sklapanjem ugovora prihvaća samo opći valutni rizik.

13.1. Dakle, suprotno žalbenim navodima, sud prvog stupnja u ovom predmetu pravilno je u postupku individualne zaštite kontrole nepoštenosti ugovornih odredbi raspravio s obzirom na osobu potrošača koja je pokrenula postupak i s obzirom na sve okolnosti tog pojedinačnog slučaja, a imajući na umu da se stvarna ravnoteža u pravima i obvezama potrošača i trgovca uspostavlja u postupcima individualne sudske zaštite u povodu pojedinačne tužbe potrošača u kojima sud o nepoštenosti ugovorne odredbe odlučuje s obzirom na specifične okolnosti pojedinačnog slučaja.

13.2. Slijedom navedenoga, tuženiku je u ovom postupku bilo omogućeno dokazivanje da je u postupku sklapanja konkretnog ugovora o namjenskom kreditu dao odgovarajuće obavijesti tužiteljici kao potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je tužitelj kao potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora. Međutim, kako je naprijed navedeno, tuženik nije uspio dokazati da bi tužiteljica kao potrošač dobila odgovarajuće obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba.

13.3. Žalitelju valja reći da je prvostupanjski sud u konkretnom slučaju u kojem tužiteljica kao potrošač zahtijeva restituciju zbog nepošteno ugovorenih i posljedično ništetnih ugovornih odredbi utvrđivao pretpostavke nepoštenosti tih ugovornih odredbi te je utvrdio njihovu nepoštenost i posljedično ništetnost na temelju iskaza tužitelja, kao i na temelju utvrđenja iz presuda donesenih u postupku za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača.

13.4. Tek je za istaknuti i to da za pojam potrošača u smislu Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. nije odlučno znanje ili iskustvo pojedinog potrošača. Za zaštitu prava potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi odlučan je samo podređeni položaj potrošača koji nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima banke, kreditora, koji se primjenjuju na kredite koje sklapaju, pa svi oni neovisni o pojedinačnim razlikama u znanju i iskustvu u odnosu na banku, kreditora, dijele jednaki, podređeni položaj.

13.5. Nadalje, prema praksi Suda Europske unije za pojam potrošača, a to je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao izvan okvira svog obrta, poduzeća i profesije, nije odlučno što je potrošački ugovor prestao ispunjenjem, jer korisnici kredita, potrošači koji su otplatili kredit i traže povrat plaćenog na temelju pravila o stjecanju bez osnove, s obzirom da su plaćanja učinjena na temelju nepoštenih ugovornih odredbi, zadržavaju svojstvo potrošača iako je ugovor prestao ispunjenjem.

14. Neosnovani su žalbeni navodi tuženika kojima ističe da su presude iz kolektivnog spora neprimjenjive na konkretan slučaj. Upravo suprotno, pravilno se sud prvog stupnja pozvao na presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. koji je u točki I. izreke potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u dijelu točke I., II., III., IV., V. , VI. izreke kojom se utvrđuje da je između ostalih i ovdje tuženik "u razdoblju od 1. travnja 2004. do 23. prosinca 2008." povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije potrošača u cijelosti informirao o bitnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene ne potpunoj obavijesti a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana čime je postupljeno suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03), u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 6. kolovoza 2007., i to člancima 1., 82 i 90, a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07, 133/09) i to čl. 96 i 97. Zakona o zaštiti potrošača, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, a zbog takve promjene tečaja CHF tužiteljica je tuženiku platila znatno veći iznos.

14.1. Neosnovano se tuženik sadržajno poziva na primjenu odredbe članka 326. st. 2. ZOO kojom je propisano da se ništetnost može isticati ako je uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značaja, a ugovor u cijelosti izvršen. U konkretnom slučaju, nametanje korisniku kredita ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, a što je dovelo do znatne neravnoteže u pravima i obvezi tužiteljice kao korisnika kredita u odnosu na tuženika, ne može se podvesti pod zabranu manjeg značaja, pa je izneseni prigovor žalitelja neutemeljen.

15. Odredbom čl. 118. ZZP propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a sadržajno identično propisivala je i odredba čl. 138.a ZZP/07.

16. Prema odredbi čl. 502.a st. 1. ZPP udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povređuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom čl. 502.b ZPP propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a ZPP-a, dok je čl. 502.c ZPP-a propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Tom odredbom propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

17. Dakle, citirane odredbe ZPP i ZZP propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a. S obzirom na sadržaj pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu, koji se odnosi na tuženika, prema shvaćanju ovog suda, nije bilo potrebe u navedenom pravcu ponovno provoditi dokazni postupak jer bi u suprotnom, s obzirom na iznesena utvrđenja iz tog postupka i citirane zakonske odredbe, drugačije postupanje bilo nesvrsishodno neekonomično i previše tegobno za potrošača, kao što bi bilo i u suprotnosti sa navedenim odredbama ZPP-a i ZZP-a (identično pravno shvaćanje izraženo je i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev- 3142/2018 od 19. ožujka 2019.).

17.1. Glede žalbenih navoda da na okolnost pojedinačnog pregovaranja "ukazuje i solemnizacija Ugovora", valja uputiti na praksu Ustavnog suda Republike Hrvatske kojom se prihvatljivom ocijenila praksa redovnih sudova po kojoj se saslušanjem javnog bilježnika ne može utvrđivati obaviještenost potrošača prije sklapanja konkretnog ugovora jer javni bilježnik pri solemnizaciji ugovora o kreditu nije mogao potrošaču objasniti parametre promjene kamatne stope ili rizike fluktuacije tečaja švicarskog franka koji nisu bili navedeni u ugovoru o kreditu kojeg je solemnizirao niti je imao takve zakonske ovlasti prema mjerodavnom zakonodavnom okviru (vidi odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-4223/2021 od 1. prosinca 2021., U-III-3540/2021 od 30. lipnja 2022. etc.).

18. Sud prvog stupnja je dakle, pravilno utvrdio da su prijeporne odredbe Ugovora o valutnoj klauzuli, nepoštene te time ujedno i ništetne, pozivajući se na utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. U tom smislu neosnovani su žalbeni navodi tuženika da nije bilo osnove za primjenu odredbe čl. 502.c ZPP i da je istu sud retroaktivno primijenio jer je sud pravilno presudu temeljio na primjeni navedene odredbe. Stoga žalbeni navodi kojima tuženik u tom dijelu ističe da je činjenično stanje pogrešno i nepotpuno utvrđeno, te da je materijalno pravo pogrešno primijenjeno nisu osnovani.

19. Vještak je svoj nalaz i mišljenje utemeljio na priloženoj dokumentaciji, te ga iznio savjesno i u skladu s pravilima struke. Tuženik nije prigovarao matematičkom izračunu vještaka, a prvostupanjski sud je pravilno prihvatio nalaz financijskog vještaka kao objektivan i stručan.

20. Sud prvog stupnja je dakle, u prvostupanjskom postupku pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje. Na takvo, pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje, sud prvog stupnja je pravilno primijenio materijalno pravo iz čl. 87. st. 1. u svezi s čl. 81. st. 1. i čl. 82. ZZP/03, čl. 502.c ZPP i čl. 1115. ZOO kada je tužbeni zahtjev tužiteljice za utvrđenjem djelomične ništetnosti i isplatom prihvatio. Nije stoga ostvaren niti žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava iz čl. 356. ZPP kojeg u žalbi ističe tuženik.

21. Cjelokupan sadržaj žalbe tuženika svodi se na osporavanje pravnog pristupa prvostupanjskog suda te osporavanje načina na koji je prvostupanjski sud analizirao tužbu i dokumentaciju dostavljenu tijekom prvostupanjskog postupka kao i dokaze koje je proveo.

22. Sud prvoga stupnja pravilno je primijenio odredbu čl. 154. st. 1. ZPP-a u svezi s odredbom čl. 155. st. 1. ZPP-a. Naime, iz pobijane odluke je jasno razvidno koje radnje je sud prihvatio kao opravdane i nužne za vođenje ovog spora, a iz čega je razvidno i koliko bodova pripada tužiteljici za svaku pojedinu poduzetu radnju, sve sukladno važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (“Narodne novine”, broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22 i 126/22). Na taj način sud prvog stupnja pravilno je ispitao sve okolnosti koje su bitne za donošenje zakonite odluke o trošku parničnog postupka te pravilno primijenio i materijalno pravo odlučujući o trošku.

23. Zbog svega izloženog, na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a, valjalo je odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu.

U Zagrebu 17. veljače 2026.

Predsjednica vijeća:

Tihana Marija Miladin