Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-2173/2025-5

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Gabriele Topić Kordej kao predsjednice vijeća, sutkinje izvjestiteljice Sandre Artuković Kunšt univ.spec.iur. i Suzane Radaković kao članica vijeća, u pravnoj stvari tužitelja VČ OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupanog po punomoćnicima Ivanu Šalina i Boži Vrkiću, odvjetnicima iz Zadra, protiv tuženika OTP banka d.d. OIB:52508873833 iz Splita, Domovinskog rata 61, zastupanog po punomoćnicima Borisu Aniću i dr., odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Anić & Anić d.o.o. u Splitu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tužitelja te o žalbi i dopuni žalbe tuženika protiv presude Općinskog suda u Zadru poslovni broj P-1048/2019-41 od 4. travnja 2025., u sjednici vijeća održanoj dana 17. veljače 2026.,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Zadru poslovni broj P-1048/2019-41 od 4. travnja 2025. u pobijanom dijelu iz stavka I izreke i iz stavka IV izreke u dijelu kojim nije prihvaćen zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška preko iznosa od 9.477,85 eura s traženim zakonskim zateznim kamatama.

II Odbija se žalba i dopuna žalbe tuženika kao djelomično neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Zadru poslovni broj P-1048/2019-41 od 4. travnja 2025. u pobijanom dijelu iz stavka II.I. izreke u dijelu kojim je utvrđena ništetnost odredbi Ugovora o kreditu br. 070327182396 kojeg su stranke zaključile 27. ožujka 2007. iz čl. 3.1. o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli u Chf.

III Preinačava se presuda Općinskog suda u Zadru poslovni broj P-1048/2019- 41 od 4. travnja 2025. u pobijanom dijelu iz stavka II.I. izreke u dijelu kojim je utvrđeno da su nezakonite donesene odluke tuženika o promjenama kamatnih stopa slijedom čega tužitelj nije dužan plaćati mjesečnu ratu po promjenama kamatnih stopa koje je tuženik izvršio od 27. ožujka 2007. pa nadalje kao i promjenjivom tečaju CHF od 27. ožujka 2007. pa nadalje, iz stavka II.II izreke i iz stavka IV izreke i sudi:

1. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za utvrđenje da su nezakonite donesene odluke tuženika o promjenama kamatnih stopa slijedom čega tužitelj nije dužan plaćati mjesečnu ratu po promjenama kamatnih stopa koje je tuženik izvršio od 27. ožujka 2007. pa nadalje kao i promjenjivom tečaju CHF od 27. ožujka 2007. pa nadalje.

2. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 4.247,16 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na slijedeće iznose:

- 6,73 eura od 25. siječnja 2008.

− 16,66 eura od 25. veljače 2008.

− 16,57 eura od 25. ožujka 2008.

− 16,03 eura od 25. travnja 2008.

− 16,23 eura od 25. svibnja 2008.

− 16,06 eura od 25. lipnja 2008.

− 29.60 eura od 25. srpnja 2008.

− 29,58 eura od 25. kolovoza 2008.

− 30,72 eura od 25. rujna 2008.

− 31,41 eura od 25. listopada 2008.

− 36,96 eura od 25. studenog 2008.

− 56,48 eura od 25. prosinca 2008.

− 56,53 eura od 25. siječnja 2009.

− 55,64 eura od 25. veljače 2009.

− 55,86 eura od 25. ožujka 2009.

− 54,87 eura od 25. travnja 2009.

− 55,05 eura od 25. svibnja 2009.

− 61,41 eura od 25. lipnja 2009.

− 69,89 eura od 25. srpnja 2009.

− 69,54 eura od 25. kolovoza 2009.

− 69,26 eura od 25. rujna 2009.

− 70,15 eura od 25. listopada 2009.

− 70,86 eura od 25. studenog 2009.

− 71,86 eura od 25. prosinca 2009.

− 72,02 eura od 25. siječnja 2010.

− 73,66 eura od 25. veljače 2010.

− 73,55 eura od 25. ožujka 2010.

− 73,36 eura od 25. travnja 2010.

− 73,17 eura od 25. svibnja 2010.

− 76,80 eura od 25. lipnja 2010.

− 77,75 eura od 25. srpnja 2010.

− 80,00 eura od 25. kolovoza 2010.

− 80,16 eura od 25. rujna 2010.

− 78,53 eura od 25. listopada 2010.

− 80,81 eura od 25. studenog 2010.

− 84,83 eura od 25. prosinca 2010.

− 78,54 eura od 25. siječnja 2011.

− 67,44 eura od 25. veljače 2011.

− 57,82 eura od 25. ožujka 2011.

− 57,48 eura od 25. travnja 2011.

− 60,09 eura od 25. svibnja 2011.

− 62,31 eura od 25. lipnja 2011.

− 63,51 eura od 25. srpnja 2011.

− 66,07 eura od 25. kolovoza 2011.

− 61,73 eura od 25. rujna 2011.

− 61,32 eura od 25. listopada 2011.

− 61,37 eura od 25. studenog 2011.

− 61,89 eura od 25. prosinca 2011.

− 63,20 eura od 25. siječnja 2012.

− 63,40 eura od 25. veljače 2012.

− 62,91 eura od 25. ožujka 2012.

− 63,04 eura od 25. travnja 2012.

− 63,46 eura od 25. svibnja 2012.

− 63,25 eura od 25. lipnja 2012.

− 62,85 eura od 25. srpnja 2012.

− 62,83 eura od 25. kolovoza 2012.

− 61,57 eura od 25. rujna 2012.

− 62,97 eura od 25. listopada 2012.

− 63,18 eura od 25. studenog 2012.

− 62,84 eura od 25. prosinca 2012.

− 61,58 eura od 25. siječnja 2013.

− 62,10 eura od 25. veljače 2013.

− 62,56 eura od 25. ožujka 2013.

− 62,15 eura od 25. travnja 2013.

− 61,04 eura od 25. svibnja 2013.

− 61,55 eura od 25. lipnja 2013.

− 61,01 eura od 25. srpnja 2013.

− 61,45 eura od 25. kolovoza 2013.

− 62,35 eura od 25. rujna 2013.

− 62,35 eura od 25. listopada 2013.

− 62,62 eura od 25. studenog 2013.

− 62,74 eura od 25. prosinca 2013.

i za isplatu iznosa od 6.429,11eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na slijedeće iznose:

− 3,68 eura od 17. ožujka 2008.

− 2,12 eura od 15. travnja 2008.

− 3,38 eura od 15. listopada 2008.

− 9,49 eura od 17. studenog 2008.

− 0,81 eura od 15. prosinca 2008.

− 24,21 eura od 15. siječnja 2009.

− 24,46 eura od 16. veljače 2009.

− 19,86 eura od 26. ožujka 2009.

− 20,99 eura od 27. travnja 2009.

− 15,87 eura od 25. svibnja 2009.

− 16,77 eura od 26. lipnja 2009.

− 14,42 eura od 25. srpnja 2009.

− 15,54 eura od 25. kolovoza 2009.

− 14,11 eura od 25. rujna 2009.

− 12,98 eura od 26. listopada 2009.

− 16,57 eura od 25. studenog 2009.

− 19,48 eura od 28. prosinca 2009.

− 23,51 eura od 25. siječnja 2010.

− 24,15 eura od 8. ožujka 2010.

− 30,84 eura od 25. ožujka 2010.

− 30,37 eura od 8. travnja 2010.

− 29,60 eura od 27. travnja 2010.

- 28,83 eura od 25. svibnja 2010.

− 43,57 eura od 26. lipnja 2010.

− 47,44 eura od 26. srpnja 2010.

− 56,60 eura od 25. kolovoza 2010.

− 57,22 eura od 25. rujna 2010.

− 50,60 eura od 25. listopada 2010.

− 59,90 eura od 25. studenog 2010.

− 76,20 eura od 27. prosinca 2010.

− 66,59 eura od 25. siječnja 2011.

− 73,24 eura od 25. veljače 2011.

− 69,50 eura od 25. ožujka 2011.

− 67,54 eura od 26. travnja 2011.

− 82,79 eura od 25. svibnja 2011.

− 95,75 eura od 27. lipnja 2011.

− 102,76 eura od 25. srpnja 2011.

− 117,72 eura od 25. kolovoza 2011.

− 92,41 eura od 25. rujna 2011.

− 90,00 eura od 25. listopada 2011.

− 90,27 eura od 25. studenog 2011.

− 93,30 eura od 27. prosinca 2011.

− 100,97 eura od 25. siječnja 2012.

− 102,14 eura od 25. veljače 2012.

− 99,31 eura od 26. ožujka 2012.

− 100,01 eura od 25. travnja 2012.

− 102,47 eura od 25. svibnja 2012.

− 101,23 eura od 25. lipnja 2012.

− 98,93 eura od 25. srpnja 2012.

− 98,83 eura od 25. kolovoza 2012.

− 91,45 eura od 25. rujna 2012.

− 99,61 eura od 25. listopada 2012.

- 100,87 eura od 25. studenog 2012.

− 98,90 eura od 25. prosinca 2012.

− 91,51 eura od 25. siječnja 2013.

− 94,53 eura od 25. veljače 2013.

− 97,24 eura od 25. ožujka 2013.

− 94,86 eura od 25. travnja 2013.

− 88,34 eura od 25. svibnja 2013.

− 91,34 eura od 25. lipnja 2013.

− 88,20 eura od 25. srpnja 2013.

− 90,74 eura od 25. kolovoza 2013.

− 96,02 eura od 25. rujna 2013.

− 95,98 eura od 25. listopada 2013.

− 97,59 eura od 25. studenog 2013.

− 98,27 eura od 25. prosinca 2013

− 94,59 eura od 10. siječnja 2014.

− 99,77 eura od 10. veljače 2014.

− 101,33 eura od 10. ožujka 2014.

− 100,24 eura od 16. travnja 2014.

− 98,00 eura od 12. svibnja 2014.

− 97,59 eura od 9. lipnja 2014.

− 100,47 eura od 25. srpnja 2014.

− 102,49 eura od 25. kolovoza 2014.

− 103,30 eura od 25. rujna 2014.

− 105,98 eura od 25. listopada 2014.

− 107,01 eura od 25. studenog 2014.

− 106,80 eura od 25. prosinca 2014.

− 194,28 eura od 25. siječnja 2015.

− 107,81 eura od 25. veljače 2015.

− 107,81 eura od 26. ožujka 2015.

− 107,81 eura od 25. travnja 2015.

− 107,81 eura od 25. svibnja 2015.

− 107,81 eura od 25. lipnja 2015.

− 107,81 eura od 25. srpnja 2015.

− 107,81 eura od 25. kolovoza 2015.

− 107,81 eura od 25. rujna 2015. do isplate.

3. Svaka stranka snosi svoj trošak.

r i j e š i o  j e

I Ukida se presuda Općinskog suda u Zadru poslovni broj P-1048/2019-41 od 4. travnja 2025. u pobijanom dijelu iz stavka III izreke.

II Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška sastava žalbe.

III Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška sastava žalbe.

Obrazloženje

1.1. Presudom suda prvog stupnja posl. br. P-1048/2019-31 odbijen je tužbeni zahtjev kojim je tužitelj tražio sudsku zaštitu utvrđenjem da je Ugovor o kreditu broj: br. 070327182396 kojeg su stranke zaključile 27. ožujka 2007. ništetan i da kao takav ne proizvodi pravni učinak slijedom čega se nalaže tuženiku isplatiti - vratiti tužitelju iznos od 137.675,35 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedine mjesečne iznose s početkom tijeka određenih dana u mjesecima od srpnja 2007. do siječnja 2019. pa do isplate, kao u stavku I izreke presude suda prvog stupnja.

1.2. U stavku II.I. izreke prvostupanjske presude prihvaćen je eventualno kumulirani tužbeni zahtjev za utvrđenje te je utvrđeno slijedeće: "Utvrđuje se da je ništetna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi iz čl. 3.1. Ugovora o kreditu sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine upisom hipoteke na nekretninama u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], broj: 070327182396 koji su stranke zaključile dana 27. ožujka 2007. godine te da su nezakonite donesene odluke tuženika o promjenama kamatnih stopa kao sto je ništetna odredba o valutnoj klauzuli slijedom čega tužitelj nije dužan plaćati mjesečnu ratu po promjenama kamatnih stopa koje je tuženik izvršio od 27. ožujka 2007. godine pa nadalje kao i promjenjivom tečaju CHF od 27. ožujka 2007. godine pa nadalje .

1.3. Tuženiku je naloženo isplatiti - vratiti tužitelju na ime nepripadnog plaćenog iznosa zbog promijenjenih kamatnih stopa iznos od 4.247,16 eura i na ime ništetne valutne klauzule odnosno promjene u tečaju Chf iznos od 6.429,11 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedine mjesečne iznose s početkom tijeka posljednjih dana u mjesecima od siječnja odnosno ožujka 2008. do prosinca 2013. odnosno rujna 2015. pa do isplate, kao u stavku II.II. izreke prvostupanjske presude.

1.4. U stavku III izreke presude suda prvog stupnja utvrđeno je da ne postoji potraživanje tuženika prema tužitelju u iznosu od 367.874,10 kn s osnove plasiranog kredita na temelju Ugovora o kreditu, uvećano za zakonske zatezne kamate koje na taj iznos teku od 04.04.2007.g. pa do konačne isplate, i u iznosu od 31.236,19 kn uvećano za zatezne kamate po kamatnoj stopi obračunatoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, koja na taj iznos teče od 26.08.2018.g. pa sve do konačne isplate, slijedom čega se odbija kao neosnovan prigovor radi prebijanja istaknut po tuženiku.

1.5. Tuženiku je naloženo naknaditi tužitelju parnične troškove u iznosu od 9.477,85 eura sa zakonskim zateznim kamatama od donošenja prvostupanjske presude do isplate, kao u stavku IV izreke presude suda prvog stupnja.

2.1. Protiv navedene presude u dijelu iz stavka I i IV izreke u dijelu kojim nije prihvaćen zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška preko iznosa od 9.447,85 eura s traženim zakonskim zateznim kamatama žali se tužitelj zbog žalbenih razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže žalbu uvažiti i prvostupanjsku presudu preinačiti usvajanjem glavnog tužbenog zahtjeva u cijelosti uz naknadu parničnog troška i naknadu troška sastava žalbe ili ju podredno ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno postupanje.

2.2. Žalbu je podnio i tuženik, s pravodobnom dopunom žalbe, osporavajući prvostupanjsku presudu u dijelu iz stavka II, III i V izreke, pozivom na sve žalbene razloge, s prijedlogom da ovaj sud povodom tuženikove žalbe preinači osporenu presudu u pobijanom dijelu na način da eventualno kumulirani tužbeni zahtjev odbije u cijelosti, ukine odluku iz stavka III izreke a tužitelja obveže da tuženiku naknadi parnični trošak a podredno da predmet vrati na ponovno suđenje prvostupanjskom sudu, uz naknadu troška sastava žalbe.

3.1. Žalba tužitelja je neosnovana.

3.2. Žalba tuženika je djelomično osnovana.

4. Za razliku od žalbenih navoda obiju stanaka, u presudi suda prvog stupnja navedeni su odlučni razlozi tako da nije ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11 Zakona o parničnom postupku ("Službeni list SFRJ" br. 4/1977, 36/1977, 36/1980, 6/1980, 69/1982, 43/1982, 58/1984, 74/1987, 57/1989, 20/1990, 27/1990, 35/1991 i "Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje ZPP) jer je presuda suda prvog stupnja razumljiva, nije proturječna i sadrži jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama koji nisu u proturječnosti s izrekom presude i sukladni su stanju spisa te se presuda kao takva može ispitati. Ujedno se u prvostupanjskoj presudi i u postupku koji joj je prethodio ne uočavaju bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2, 4, 8, 9, 13 i 14 ZPP na koje ovaj sud kao sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti prema odredbi čl. 365. st. 2. ZPP.

5. Sud prvoga stupnja raspravio je sve okolnosti bitne za donošenje zakonite i pravilne odluke u ovom predmetu te je na temelju izvedenih dokaza i njihove ocjene a u skladu sa odredbom čl. 8. ZPP pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje.

6.1. Iz činjenica što ih je utvrdio prvostupanjski je sud izveo nepravilan zaključak o postojanju drugih činjenica na kojima je utemeljio dio odluke iz stavka II. izreke prvostupanjske presude, čime je ostvaren žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava iz čl. 356. ZPP u vezi čl. 81. st. 1. i čl. 87. st. 1. mjerodavnog Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03, dalje: ZZP/03).

6.2. Žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava iz čl. 356. ZPP u vezi čl. 19.a-19.e. Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" br. 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15., 102/15, 52/16, 128/22, 156/23 dalje: ZPK) i čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 , 156/22, 145/23 i 155/23 dalje ZOO) ostvaren je u odluci o prihvaćanju eventualno kumuliranog zahtjeva kao u stavku II izreke presude suda prvog stupnja.

7.1. U prvostupanjskom je postupku utvrđeno i u žalbenoj fazi postupka nije sporno da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao banka dana 27. ožujka 2007. zaključili Ugovor o kreditu br. 070327182396 u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 80.700,00 Chf po srednjem tečaju banke za Chf na dan korištenja kredita, s rokom otplate od 25 godina i to u 300 jednakih mjesečnih anuiteta plativih u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za Chf iz tečajne liste tuženika na dan plaćanja i uz ugovorenu kamatu od 4,39 % godišnje, koja je promjenjiva u skladu s izmjenama i dopunama Odluke o kamatama tuženika.

7.2. Nadalje je utvrđeno da su stranke dana 25. siječnja 2016. sklopile Dodatak ugovoru o kreditu br. 070327182396 temeljem odredbi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" br. 102/15, dalje: ZID ZPK/15). U Dodatku ugovoru o kreditu od 25. siječnja 2016. izvršena je konverzija kredita u valutu euro.

7.3. Vještačenjem je utvrđeno da je po ništetnim odredbama o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u Chf u razdoblju otplate kredita a zbog povećanja ugovorene kamatne stope u odnosu na početno ugovorenu stopu od 4,39 % godišnje tužitelj isplatio tuženiku iznos od 4.247,16 eura i zbog promjene tečaja u odnosu na početni tečaj za valutu Chf iznos od 6.429,11 eura.

8.1. Tužiteljevo žalbeno osporavanje prvostupanjske presude iz stavka I izreke kojim je odbijen zahtjev za utvrđenje ništetnosti Ugovora o kreditu br. 070327182396 od 27. ožujka 2007. između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora u cjelini, svedeno je na osporavanje zaključka suda prvog stupnja o ostvarenju pretpostavki za primjenu odredbi o djelomičnoj ništetnosti iz čl. 87. st. 2. ZZP/03 i iz čl. 324. st. 1. ZOO.

8.2. Suprotno tužiteljevim žalbenim navodima, prvostupanjski je sud dao odgovarajuće razloge za pravilan zaključak kako predmetni ugovor o kreditu br. 070327182396 od 27. ožujka 2007. opstaje unatoč ništetnosti odredbe o promjenjivosti kamatne stope prema jednostranoj odluci kreditora i odredbe o valutnoj klauzuli u Chf, koja proizlazi iz direktnog učinka presude u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (čl. 502.c ZPP) Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013. Te su odredbe utvrđene ništetnima jer se potrošače nije u cijelosti informiralo o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja i imalo je za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

8.3. Bitne odredbe o predmetu i cijeni nisu utvrđene ništetnima u cijelosti već u dijelu i to ništetnost odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi u dijelu u kojem promjenu određuje tuženik kao kreditor svojom jednostranom odlukom a odredba o valutnoj klauzuli u dijelu u kojem je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak - Chf, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao banka nije tužitelja kao potrošača u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke.

8.4. Time što su stranke dana 25. siječnja 2016. sklopile Dodatak ugovoru o kreditu, sporazumno su uspostavile primjerenu ravnotežu između zahtjeva zaštite potrošača i učinkovitog tržišta i tržišnih sloboda. Stoga i na tragu pravnog shvaćanja iz presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Rev-820/2023-2 od 23. travnja 2024. predmetni ugovor može opstati i bez navedenih ništetnih dijelova odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli a za te dijelove odredbi se ne tvrdi niti dokazuje da bi bile uvjet ugovora niti odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen. Razloge o djelomičnoj ništetnosti prihvaća i ovaj sud a tužitelj ih svojim žalbenim navodima nije doveo u sumnju.

8.5. Slijedom navedenog, sadržajem svoje žalbe tužitelj nije osnovano osporio pravilnost primjene načela održanja ugovora iz čl. 87. st. 2. ZZP/03 i iz čl. 324. st. 1. ZOO. Zbog održanja predmetnog ugovora o kreditu od 27. ožujka 2007. primjenom odredbi čl. 87. st. 2. ZZP/03 i čl. 324. st. 1. ZOO nema mjesta posljedičnom utvrđenju ništetnosti Dodatka tom ugovoru od 25. siječnja 2016.

8.6. Stoga je povodom žalbe tužitelja protiv odluke iz stavka I izreke presude suda prvog stupnja o neosnovanosti zahtjeva za utvrđenje ništetnosti Ugovora o kreditu br. 070327182396 od 27. ožujka 2007. u cjelini i za vraćanje iznosa od 137.675,35 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedine mjesečne iznose od uplate do isplate odlučeno kao u stavku I izreke, primjenom čl. 368. st. 1. ZPP.

9.1. Kada je pozivanjem na direktni učinak presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa utvrdio ništetnost odredbi Ugovora o kreditu br. 070327182396 od 27. ožujka 2007. u dijelu u kojem glavnica vezana uz valutu švicarski franak - Chf i u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula u valuti Chf, prvostupanjski je sud pravilno primijenio čl. 502.c ZPP. Ovo stoga što je odredbom čl. 502.c ZPP propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava te se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude povodom zahtjeva za zaštitu kolektivnih interesa i prava, kao što je učinio tužitelj. U ovom je slučaju sud vezan za utvrđenja iz predmeta Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., u kojem smislu je osnovan zahtjev za utvrđenje ništetnosti odredbi o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi iz čl. 2. i o valutnoj klauzuli vezanoj za valutu Chf predmetnog ugovora o kreditu. U okolnostima predmetnog slučaja u kojem tuženik nije dokazao činjenice navodne pune obaviještenosti tužitelja kao potrošača u predugovornoj fazi sklapanja ugovora i njegovog pristanka na takav ugovor a da je bio potpuno obaviješten o naravi, rizicima i posljedicama spornih ugovornih odredbi, nema mjesta zaključku o prekoračenju okvira utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u Chf i promjenjivoj kamatnoj stopi u postupku po kolektivnoj tužbi za zaštitu potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. kojom je obuhvaćen i tuženik i za koju je u ovom postupku sud vezan temeljem čl. 502.c ZPP.

9.2. Tuženikovo žalbeno osporavanje zakonitosti i pravilnosti odluke iz stavka II.I. izreke prvostupanjske presude polazi od tvrdnje o nedostatku tužiteljevog pravnog interesa za postavljanje deklaratornog zahtjeva i predstavlja neosnovano isticanje žalbenog razloga relativno bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 187. st. 2. ZPP u odnosu na utvrđenje ništetnosti spornih dijelova odredbi predmetnog ugovora o kreditu. Navedena povreda nije ostvarena jer slijedom pravnog shvaćanja iz odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Rev-2868/2018- 2 od 12. veljače 2019., br. Gos-1/2019-36 od 4. ožujka 2020. i br. Rev-18/2018-2 od 26. svibnja 2020. tužitelj prihvatom ponude konverzije i zaključenjem Dodatka ugovoru o kreditu od 25. siječnja 2016. nije izgubio pravni interes za utvrđenje ništetnosti navedenih spornih odredbi ugovora o kamatnoj stopi promjenjivoj jednostranim odlukama tuženika i o valutnoj klauzuli u Chf.

9.3. Za razliku od žalbenih navoda tuženika, prvostupanjski je sud odgovarajućom primjenom čl. 502.c ZPP u vezi čl. 81. st. 2. i 4. ZZP/03 prihvatio utvrđenje odlučne činjenice uzrokovanja značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer je tuženik u unaprijed sastavljenom ugovoru unio odredbe o valutnoj klauzuli u Chf i kamatnoj stopi promjenjivoj jednostranim odlukama tuženika o kojima se nije posebno pregovaralo pri čemu je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, prešutio odnosno umanjio rizike time što je propustio potpuno informirati potrošača o svim bitnim činjenicama koje utječu na procjenu rizika ugovaranja spornih odredbi (duty of disclosure) a njemu su s obzirom na profesionalnu djelatnost ti rizici bili poznati, prebacivši ih u potpunosti na potrošača. Navedenim je načinom ugovaranja tuženik maksimalno zaštitio svoje trgovačke interese a svaki njemu poznat i prešućen rizik povećanja mjesečnih anuiteta prebacio je na neobaviještenog tužitelja kao potrošača, narušivši time ugovornu ravnotežu.

9.4. Nema dvojbe da su sporne odredbe u dijelovima koji se odnose na valutnu klauzulu u Chf i kamatnu stopu promjenjivu jednostranim odlukama tuženika nedovoljno određene i za prosječnog potrošača neodredive dakle nisu jasne ni lako razumljive, tako da nema mjesta primjeni čl. 84. ZZP/03.

9.5. Slijedom navedenog i primjenom čl. 368. st. 1. ZPP u vezi čl. 81. st. .1., 2. i 4. i čl. 87. st. 1 ZZP/03 valjalo je odbiti žalbu tuženika kao djelomično neosnovanu i potvrditi odluku iz stavka II izreke presude suda prvog stupnja u dijelu kojim je utvrđena ništetnost odredbe Ugovora o kreditu br. 070327182396 koji su stranke zaključile 27. ožujka 2007. iz čl. 3.1. o promjenjivoj kamatnoj stopi i odredbe o valutnoj klauzuli u Chf, kao u stavku II izreke ove presude.

10.1. Suprotno zaključku prvostupanjskog suda, pretpostavke ništetnosti iz čl. 322. st. 1. ZOO nisu ostvarene u preostalom dijelu tužbenog zahtjeva kojim je traženo utvrđenje da su nezakonite donesene odluke tuženika o promjenama kamatnih stopa slijedom čega tužitelj nije dužan plaćati mjesečnu ratu po promjenama kamatnih stopa koje je tuženik izvršio od 12. listopada 2006. pa nadalje, jer u tom dijelu prava potrošača nisu povrijeđena.

10.2. Pravna shvaćanja iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 neprimjenjiva su u odnosu na postavljeni zahtjev za utvrđenje da su nezakonite donesene odluke tuženika o promjenama kamatnih stopa slijedom čega tužitelj nije dužan plaćati mjesečnu ratu po promjenama kamatnih stopa koje je tuženik izvršio od 12. listopada 2006. pa nadalje a tužitelj u svrhu dokazivanja osnovanosti svog zahtjeva za navedeno utvrđenje nije postupio po čl. 7. st. 1., čl. 2019. st. 1. i čl. 299. st. 1. ZPP jer nije naveo činjenice na kojima ga temelji.

10.3. U tom smislu i za razliku od zaključka prvostupanjskog suda, nema mjesta utvrđenju da su nezakonite donesene odluke tuženika o promjenama kamatnih stopa slijedom čega tužitelj nije dužan plaćati mjesečnu ratu po promjenama kamatnih stopa koje je tuženik izvršio od 12. listopada 2006. pa nadalje već je primjenom čl. 373. toč. 2 ZPP odlučeno kao u stavku III, toč. 1. izreke ove presude.

11.1. Odluke o prihvaćanju eventualno kumuliranih zahtjeva za isplatu iz stavka II.II izreke presude suda prvog stupnja polaze od utvrđenja preplate po ništetnim odredbama o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u Chf u odnosu na početno ugovorenu kamatnu stopu i tečaj Chf, koja preplate iznose 4.247,16 eura i 6.429,11 eura a temelje se na zaključku prvostupanjskog suda po kojem konverzijom nisu uklonjene posljedice ništetnih ugovornih odredbi o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u valuti Chf.

11.2. Povodom pozivanja na pravo restitucije i pravo obeštećenja valja reći da važeće odredbe ZOO umjesto pojma restitucije (lat. restitutio; popravljanje, vraćanje na staro, uspostava prijašnjeg stanja) sadrže odredbe o obvezi vraćanja stečenog bez osnove (čl. 1111.-čl. 1120. ZOO). Isto se tako umjesto obeštećenja (nadoknade, namirenja štete), u odredbama ZOO koristi izraz naknade štete, koja šteta može nastati zbog povrede ugovora (npr. zbog neispunjenja iz čl. 360. ZOO ili u slučajevima iz čl. 30. st. 2., čl. 76.-79, čl. 280. st. 3., čl. 284. st. 3, čl. 332., čl. 342. st. 2. ZOO i dr.) ili kao izvanugovorna šteta (čl. 1045.-čl.1110. ZOO) a moguća je i šteta kao posljedica ništetnosti (čl. 323. st. 2. ZOO). U predmetnom slučaju nisu ostvarene ni pretpostavke za povrat stečenog bez osnove niti za naknadu štete.

11.3. Polazeći od činjenice ugovorenog Dodatka od 25. siječnja 2016. kojim su stranke izvršile konverziju kredita u valutu euro na način da su sve uplate koje su vršene tijekom trajanja ugovora preračunate u vrijednost eura po srednjem tečaju na dan isplate te su uplatama podmirene tužiteljeve mjesečne obveze po novom otplatnom planu u eurima, valja reći da obveza isplate razlike po osnovi ništetnih odredbi o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u Chf ne potpada pod direktni učinak navedene presude P-1401/12 za zaštitu kolektivnih interesa potrošača i u suprotnosti je s zakonskim odredbama o nastanku obveze suglasnošću volja ugovornih strana iz čl. 20. i čl. 247. ZOO te o učincima obveze s dužnošću njezina ispunjenja iz čl. 9. i 65. st. 1. ZOO, nakon što je tužiteljevim prihvatom izračuna konverzije učinjenog u skladu s odredbama čl. 19.a-19.e. ZPK, zaključen Dodatak tom ugovoru od 25. siječnja 2016. sa suglasno utvrđenom preostalom obvezom otplate kredita.

11.4. U predmetnom slučaju nisu ostvarene pretpostavke za povrat stečenog bez osnove iz čl. 1111.-čl. 1120. ZOO. Za tuženika kao kreditora je sadržaj odredbi Dodatka ugovora od 25. siječnja 2016. određen odredbama ZID ZPK i za njega predstavlja ius cogens kojeg je unaprijed odredio zakonodavac dok je tužitelju kao potrošaču prepuštena odluka o tome hoće li ili ne prihvatiti ponudu s izračunom konverzije. Obzirom da je tuženik izvršio izračun konverzije na temelju kogentnih odredbi čl. 19.c ZPK kojeg je tužitelj prihvatio te je postignut sporazum o korištenju utvrđenih preplata, ne može se osporavati restitucijski učinak Dodatka ugovoru o kreditu od 25. siječnja 2016. za tužitelja. Oni iznosi koje je tužitelj u anuitetima otplatio a koji prema obračunu konverzije iz čl. 19.c. ZPK predstavljaju pretplatu vraćeni su u imovinu tužitelja tako da se njima podmiruju tužiteljeve obveze po novom, suglasno prihvaćenom otplatnom planu. Kao što je odgovoreno na postavljeno materijalnopravno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Rev-637/2019-2 od 15. studenog 2022.: Tužitelj koji je kao korisnik kredita (potrošač) prihvatio konverziju na temelju ZID ZPK zaključenjem Dodatka Ugovoru o kreditu s tuženim kao kreditorom (trgovcem), nema pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi ništetne odredbe o načinu promjene kamatne stope ugovorne (redovne) kamate iz kredita denominiranog u kunama u Chf odnosno kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u Chf zato što izračun konverzije kredita iz članka 19.c ZID ZPK/15 stavka 1. uključuje i te uplate.

11.5. Slijedom navedenog Dodatka ugovoru zaključenog tužiteljevim pristankom na ponudu konverzije i u skladu s pravnim shvaćanjem iznesenim u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Rev-637/2019-2 od 15. studenog 2022., tužitelj i tuženik su konverzijom kredita za razdoblje od zaključenja ugovora 27. ožujka 2007. na dalje ugovorili novu osnovu stjecanja u vidu nove valutne klauzule i kamatne stope. Pravo na restituciju odnosno na vraćanje stečenog bez osnove ovisi o tome ima li osnove za stjecanje ili nema. Budući da su iznosi koje je tužitelj platio na temelju ništetnih ugovornih odredbi iskorišteni u novom otplatnom planu za namirenje postojećih i budućih obroka koji su utvrđeni Dodatkom ugovoru o kreditu od 25. siječnja 2016., radi se o tome da su ti više plaćeni iznosi sukladno odredbi čl. 323. st. 1. ZOO vraćeni tužitelju da bi ih on potom očitovanjem svoje volje iskoristio za podmirenje obveza iz novog otplatnog plana kao u navedenom Dodatku ugovoru o kreditu. Posljedično se ne radi o tome da bi banka bez osnove stekla nešto više od ugovorenog pa tako ni razliku između onog što je primila po ništetnim odredbama o valutnoj klauzuli u Chf i kamatnoj stopi promjenjivoj odlukama banke iz ugovora od 27. ožujka 2007. jer te razlike nema s obzirom da je razdoblje primjene ništetnih odredbi zamijenjeno sporazumno ugovorenim odredbama Dodatka ugovoru od 25. siječnja 2016.

12.1. Osnovano tuženik u žalbi ističe da je tužitelju konverzijom s učinkom ex tunc izvršeno uračunavanje iznosa preplate i to onako kako su stranke ugovorile Dodatkom ugovoru o kreditu od 25. siječnja 2016. – konverzijom kredita u valutu euro. Suprotno prvostupanjskom zaključku na kojem se temelji odluka iz stavka II.II izreke prvostupanjske presude s dosudom iznosa od 4.247,16 eura i 6.429,11 eura s traženim zateznim kamatama, tuženik je pretplatu izračunao i utvrdio u skladu s odredbama čl. 19.b i 19.c ZPK, po kojima se konverzija kredita provodi na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u Chf izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u euru, čime su ništetne odredbe o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u Chf suglasnošću volja stanaka zamijenjene odredbama Dodatka ugovora o kreditu i s učinkom od 27. ožujka 2007. kada je zaključen Ugovor o kreditu br. 070327182396.

12.2. Obzirom da učinak Dodatka ugovora o kreditu s konverzijom i izračunom preplate na dan 30. rujna 2015. obuhvaća razdoblje od zaključenja ugovora o kreditu 27. ožujka 2007. na dalje, tužitelj je uz izvršeno uračunavanje pretplate u obvezi plaćati buduće anuitete kredita prema otplatnom planu s valutnom klauzulom u eurima i ugovorenom kamatnom stopom kao u čl. 5. i 6. Dodatka ugovoru o kreditu od 25. siječnja 2016. Stoga u okolnostima pravilno izvršenog obračuna konverzije sukladno čl. 19.b i 19.c ZPK i po zaključenju sporazuma stranaka s obvezom tužitelja iz Dodatka ugovoru o kreditu od 25. siječnja 2016. referentna točka izračuna više ne može biti početna kamatna stopa i početni tečaj Chf jer su ništetne odredbe o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u Chf zamijenjene odredbama navedenog Dodatka.

12.3. Polazeći od nastanka obveze suglasnošću volja ugovornih strana iz čl. 20. i čl. 247. ZOO te od učinka obveze s dužnošću njezina ispunjenja iz čl. 9. i 65. st. 1. ZOO, primjena sporazumno ugovorenih odredbi iz Dodatka ugovora o kreditu od 25. siječnja 2016. obuhvaća cijelo razdoblje kredita konverzijom u valutu euro s primjenom valutne klauzule u valuti euro i pripadajuće kamatne stope. Odgovarajućom primjenom čl. 19.b i čl. 19.c st. 1. toč. 1 i 2 ZPK početni tečaj Chf i početna kamatna stopa iz osnovnog Ugovora o kreditu br. 070327182396 od 27. ožujka 2007. zamijenjeni su odredbama Dodataka tom ugovoru od 25. siječnja 2016. s valutnom klauzulom u euru i pripadajućom kamatnom stopom, dakle nema razdoblja u kojem valutna klauzula i kamatna stopa nije ugovorena što ne ostavlja mjesta za navedenu razliku u odnosu na početni tečaj i početnu kamatnu stopu u iznosima od 4.247,16 eura i 6.429,11 eura sa zakonskim zateznim kamatama kao u stavku II.II izreke prvostupanjske presude. Stoga pretpostavke za prihvaćanje tužbenog zahtjeva za isplatu iz čl. 1111. ZOO nisu ostvarene.

13.1. Vrhovni je sud Republike Hrvatske u odluci br. Gos-1/2019-36 od 4. ožujka 2020. zaključio da sporazum o konverziji sklopljen sukladno odredbama ZPK predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu ocijenjenom suglasnim s Ustavom Republike Hrvatske. U predmetnom se slučaju ne može primijeniti pravilo općeg obveznog prava o tome da je obnova (novacija) bez učinka ako je prijašnja obveza ništetna ili ugašena jer se opća pravila o ništetnosti sadržana u ZOO, slijedom načela lex specialis derogat legi generali, ne protežu na sporazum o konverziji odnosno na Dodatak ugovoru o kreditu od 25. siječnja 2016. zaključen temeljem odredbi posebnog ZPK.

13.2. Ujedno je, vezano za utvrđenje ništetnosti odredbi o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u Chf u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača nakon što je zaključen Dodatak ugovoru o kreditu od 25. siječnja 2016., otklonjena primjena općih pravila o nevaljanosti ugovora zbog nedopuštenosti pobude, jer je pobuda kod naplatnih ugovora nedopuštena ako je zabranjena ili nemoralna jednoj ugovornoj strani i drugi ugovaratelj to zna ili mora znati, što kod konverzije kredita nije slučaj jer je ZPK naložio kreditorima odnosno bankama ponuditi izračun konverzije dok su korisnici kredita kao potrošači imali dispoziciju u ostavljenom roku prihvatiti konverziju u kredite vezane uz euro ili zadržati važeće stare kredite vezane uz Chf.

13.3. U tom smislu na ovaj slučaj nije primjenjivo pravno shvaćanje iz odluke Suda Europske Unije br. C-118/17 u predmetu RČ protiv Erste Bank Hungary od 14. ožujka 2019. o tome da ništetnost određenih ugovornih odredbi i njihova zamjena novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača. Za razliku od tog slučaja, u ovom se predmetu ne radi o tome da je zakonodavac zakonom koji se retrogradno primjenjuje izmijenio ugovor privatnog prava. Navedeno se shvaćanje iz odluke br. C- 118/17 tiče održanja ugovora izravnom zakonskom intervencijom u ugovorni odnos stranaka putem zakona za razliku od predmetnog slučaja utemeljenog na načelu slobode uređivanja obveznih odnosa iz čl. 2. ZOO.

13.4. U predmetnom se Dodatku ugovora o kreditu od 25. siječnja 2016. ne nalaze razlozi povrede načela savjesnosti i poštenja na štetu potrošača niti to tužitelj tvrdi. Ponudu s izračunom konverzije je tuženik predložio sukladno odredbama ZID ZPK, u odnosu na koji zakon Ustavni sud Republike Hrvatske rješenjem br. U-I-3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017. nije prihvatio prijedlog više predlagatelja za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom, ocijenivši taj Zakon usklađenim s Ustavom Republike Hrvatske.

13.5. Stoga je sklapanjem sporazuma o konverziji, na koju ponudu tuženika je tužitelj svojevoljno pristao, nastala nova pravna osnova temeljem koje su oni anuiteti koji su isplaćeni iskorišteni za namirenje anuiteta konvertiranih u euro, primjenom Dodatka od 25. siječnja 2016. U okolnostima predmetnog slučaja a polazeći od sadržaja ugovora o konverziji iz Dodatka od 25. siječnja 2016. kao valjane osnove stjecanja, otklonjena je primjena odredbe čl. 1111. ZOO. Ujedno nisu ostvarene ni pretpostavke u vidu činjenica i dokaza o nastanku štete, štetnoj radnji, tuženiku kao štetniku i uzročnoj vezi štete i štetne radnje iz čl. 342. i čl. 346. u vezi čl. 1085. ZOO da bi tužitelj kao dužnik u predmetom ugovoru o kreditu od 27. ožujka 2007. i Dodatku ugovora od 25. siječnja 2016. imao pravo na naknadu štete, što njegov zahtjev za obeštećenje čini neosnovanim. Time otpada i tvrdnja o osnovanosti zahtjeva za navodno obeštećenje tužitelja obzirom na to da je tužiteljevim pristankom na tuženikovu ponudu zaključen Dodatak od 25. siječnja 2016. što tužiteljev zahtjev za povrat isplaćenog čini neosnovanim.

13.6. Zbog toga nije prihvatljiv zaključak suda prvog stupnja da postoji pravna osnova za isplatu razlike između početne kamatne stope i početnog tečaja i primijenjenih tečaja Chf jer ta pravna osnova u vidu prava na vraćanje stečenog bez osnove ili na restitucijski zahtjev više ne postoji. Tužitelj nema pravo na povrat koristi koje je tuženik kao trgovac neopravdano stekao na temelju ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli u Chf nakon što su uplate koje čine te razlike uračunate u korist podmirenja tužiteljeve obveze pri konverziji kredita sporazumnim zaključenjem Dodatka ugovora od 25. siječnja 2016. u skladu s čl. 19.c ZPK, čime je obveza tuženika kako kreditora na povrat tih iznosa prestala.

13.7. Stoga je u odnosu na odluku iz stavka II.II izreke prvostupanjske presude odlučeno kao u stavku III, toč. 2. izreke ove presude, primjenom čl. 373. toč. 3 ZPP.

14. Time je otpala utužena tražbina, što posljedično čini bespredmetnom deklaratornu odluku suda prvog stupnja o nepostojanju protutražbine tuženika iz stavka III izreke prvostupanjske presude. Naime, nakon što je odbijen tužbeni zahtjev jer je tužiteljeva tražbina ocijenjena neosnovanom, do prijeboja ionako ne može doći tako da nema mjesta primjeni čl. 338. st. 3. ZPP s odlučivanjem o tuženikovu prigovoru radi prebijanja. Stoga je prvostupanjsku presudu u dijelu iz stavka III izreke valjalo ukinuti kao u stavku I izreke ovog rješenja, bez potrebe vraćanja na ponovno odlučivanje.

15.1. Obzirom na odredbu čl. 154. st. 1. ZPP, neosnovano je tužiteljevo žalbeno osporavanje odluke o naknadi parničnog troška iz stavka IV izreke prvostupanjske presude u dijelu kojim nije prihvaćen zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška preko iznosa od 9.477,85 eura sa traženim zakonskim zateznim kamatama. U tom je djelu primjenom čl. 380. toč. 2 ZPP odlučeno kao u stavku I izreke.

15.2. Žalbu tuženika protiv odluke o naknadi parničnog troška sadržane u stavku IV izreke prvostupanjske presude kojim je prihvaćen zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška u iznosu od 9.477,85 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana donošenja presude do isplate valjalo je prihvatiti i tu odluku preinačiti primjenom čl. 380. toč. 3 u vezi čl. 154. st. 1. ZPP te odlučiti kao u stavku II, toč. 3. izreke presude.

15.3. Navedena se odluka temelji na činjenici da je tužitelj u ovom sporu zatražio pravnu zaštitu kao potrošač a time kao slabija ugovorna stranka protiv tuženika – trgovca i jače stranke u njihovom međusobnom pravnom odnosu i to u pravnoj stvari gdje sudska praksa nije ustaljena. Sukladno praksi Europskog suda za ljudska prava (presuda po Zahtjevu br. 72152/13, V i R od 6. rujna 2016.) i unatoč činjenici da tužitelj nije uspio sa kondemnatornim zahtjevom, primjereno je odrediti da svaka stranka snosi svoje troškove postupka jer tužitelj nije mogao predvidjeti svoje izglede za uspjeh u pogledu razumne vjerojatnosti uspjeha u sporu u okolnostima u kojima se sudska praksa o spornom pitanju još nije ustalila, pri čemu se ne radi o tome da bi tužbeni zahtjev bio lišen bilo kakvog sadržaja ili očigledno nerazuman.

16.1. Primjenom čl. 166. st. 1. u vezi čl. 154. st. 1. ZPP odlučeno je o zahtjevu tužitelja za naknadu troška sastava žalbe, kao u stavku II izreke ovog rješenja.

16.2. Iako je uspio sa žalbom, tuženiku nije odmjeren trošak sastava žalbe sukladno prethodno navedenim razlozima na kojima se temelji odluka da svaka stranka snosi svoje troškove parničnog postupka, kao u stavku III izreke.

U Zagrebu 17. veljače 2026.

Predsjednik vijeća:

Gabriela Topić Kordej