Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-3644/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Gabriele Topić Kordej kao predsjednice vijeća, sutkinje izvjestiteljice Sandre Artuković Kunšt univ.spec.iur. i Suzane Radaković kao članica vijeća, u pravnoj stvari tužitelja DU OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Damiru Bulatoviću, odvjetniku u [adresa], protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d. OIB 02535697732 iz Zagreba, Radnička cesta 50, zastupanog po punomoćnicima Miroslvu Leko i dr., odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Leko i Partneri u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Bjelovaru, Stalne službe u Daruvaru poslovni broj P-504/2022-65 od 5. lipnja 2025., u sjednici vijeća održanoj dana 17. veljače 2026.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Bjelovaru, Stalne službe u Daruvaru poslovni broj P-504/2022-65 od 5. lipnja 2025. u pobijanom dijelu iz stavka II izreke te iz stavka III izreke u dijelu kojim nije prihvaćen zahtjev tužitelja za naknadu parničnih troškova.

Obrazloženje

1.1. Presudom suda prvog stupnja posl. br. P-504/2022-65 tužbeni je zahtjev usvojen u dijelu koji glasi: "Utvrđuju se ništetnima odredbe članka 4. i članka 7. Ugovora o kreditu broj 9011275154 zaključenog dana 08. 05. 2006. između tužitelja DU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i tuženika Privredne banke Zagreb d.d., Radnička cesta 50, OIB: 02535697732 kao kreditora, koji je potvrđen kod javnog bilježnika Mladena Čopa iz [adresa] dana 22. 05. 2006. pod brojem OU-223/06 u dijelu u kojem je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva na temelju jednostrane odluke tuženika, kao i u dijelu u kojem je ugovorena valuta uz koje je vezana glavnica švicarski franak.", kao u stavku I izreke prvostupanjske presude.

1.2. Tužbeni je zahtjev odbijen u dijelu kojim je temeljem ništetnosti odredbi o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u valuti Chf tražena isplata iznosa od 21.988,62 eura sa zakonskim zateznim kamatama na pojedine iznose s početkom tijeka od posljednjih dana u mjesecima od srpnja 2007. do rujna 2015. pa do isplate, kao u stavku II izreke presude suda prvog stupnja.

1.3. U stavku III izreke presude suda prvog stupnja odlučeno je da svaka stranka snosi svoje parnične troškove. ž

2. Protiv navedene presude u dijelu iz stavka II izreke i iz stavka III izreke u dijelu kojim nije prihvaćen njegov zahtjev za naknadu parničnih troškova žali se tužitelj zbog žalbenih razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže ukinuti pobijanu presudu u dijelu u kojem je odbijen tužbeni zahtjev za isplatu ili istu preinačiti usvajanjem tužbenog zahtjeva uz naknadu parničnih troškova u cijelosti.

3. Žalba tužitelja je neosnovana.

4. Za razliku od žalbenih navoda, u presudi suda prvog stupnja navedeni su odlučni razlozi tako da nije ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11 Zakona o parničnom postupku ("Službeni list SFRJ" br. 4/1977, 36/1977, 36/1980, 6/1980, 69/1982, 43/1982, 58/1984, 74/1987, 57/1989, 20/1990, 27/1990, 35/1991 i "Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje ZPP) jer je presuda suda prvog stupnja razumljiva, nije proturječna i sadrži jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama koji nisu u proturječnosti s izrekom presude i sukladni su stanju spisa te se presuda kao takva može ispitati. Ujedno se u prvostupanjskoj presudi i u postupku koji joj je prethodio ne uočavaju bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2, 4, 8, 9, 13 i 14 ZPP na koje ovaj sud kao sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti prema odredbi čl. 365. st. 2. ZPP.

5. Sud prvoga stupnja raspravio je sve okolnosti bitne za donošenje zakonite i pravilne odluke u ovom predmetu te je na temelju izvedenih dokaza i njihove ocjene a u skladu sa odredbom čl. 8. ZPP pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje.

6. Nije ostvaren ni žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava iz čl. 356. ZPP jer odluka iz stavka II izreke presude suda prvog stupnja odražava pravilnu primjenu mjerodavnih odredbi čl. 19.a-19.e. Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" br. 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15., 102/15, 52/16, 128/22, 156/23 dalje: ZPK) u izostanku pretpostavki za primjenu čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 , 156/22, 145/23 i 155/23 dalje ZOO).

7.1. U prvostupanjskom je postupku utvrđeno i u žalbenoj fazi postupka nije sporno da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao banka dana 8. svibnja 2006. zaključili Ugovor o kreditu br. 9011275154 u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 157.000,00 Chf po srednjem tečaju banke za Chf na dan korištenja kredita, sa stambenom namjenom i s rokom otplate u 288 mjesečnih anuiteta od 874,87 Chf plativih u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za Chf iz tečajne liste tuženika na dan plaćanja i uz ugovorenu kamatu od 4,30 % godišnje, koja je promjenjiva u skladu s izmjenama i dopunama Odluke o kamatama tuženika.

7.2. Nadalje je utvrđeno da su stranke dana 18. prosinca 2015. sklopile Dodatak ugovoru o kreditu br. 9011275154 temeljem odredbi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" br. 102/15, dalje: ZID ZPK/15). U Dodatku ugovoru o kreditu od 18. prosinca 2015. izvršena je konverzija kredita u valutu euro.

7.3. Vještačenjem je utvrđeno da je po ništetnim odredbama o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u Chf u razdoblju otplate kredita a zbog povećanja ugovorene kamatne stope u odnosu na početno ugovorenu stopu od 4,30 % godišnje i zbog promjene tečaja u odnosu na početni tečaj za valutu Chf tužitelj isplatio tuženiku ukupni iznos od 21.988,62 eura.

8.1. Suprotno žalbenim navodima, odluka suda prvog stupnja o neosnovanosti zahtjeva za isplatu iznosa od 21.988,62 eura s traženim zateznim kamatama iz stavka II izreke presude suda prvog stupnja temelji se na pravilnom zaključku prvostupanjskog suda po kojem su konverzijom uklonjene posljedice ništetnih ugovornih odredbi o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u valuti Chf.

8.2. Povodom pozivanja na pravo restitucije i pravo obeštećenja valja reći da važeće odredbe ZOO umjesto pojma restitucije (lat. restitutio; popravljanje, vraćanje na staro, uspostava prijašnjeg stanja) sadrže odredbe o obvezi vraćanja stečenog bez osnove (čl. 1111.-čl. 1120. ZOO). Isto se tako umjesto obeštećenja (nadoknade, namirenja štete), u odredbama ZOO koristi izraz naknade štete, koja šteta može nastati zbog povrede ugovora (npr. zbog neispunjenja iz čl. 360. ZOO ili u slučajevima iz čl. 30. st. 2., čl. 76.-79, čl. 280. st. 3., čl. 284. st. 3, čl. 332., čl. 342. st. 2. ZOO i dr.) ili kao izvanugovorna šteta (čl. 1045. -čl.1110. ZOO) a moguća je i šteta kao posljedica ništetnosti (čl. 323. st. 2. ZOO). U predmetnom slučaju nisu ostvarene ni pretpostavke za povrat stečenog bez osnove niti za naknadu štete.

8.3. Polazeći od činjenice ugovorenog Dodatka od 18. prosinca 2015. kojim su stranke izvršile konverziju kredita u valutu euro na način da su sve uplate koje su vršene tijekom trajanja ugovora preračunate u vrijednost eura po srednjem tečaju na dan isplate te su uplatama podmirene tužiteljeve mjesečne obveze po novom otplatnom planu u eurima, valja reći da obveza isplate razlike po osnovi ništetnih odredbi o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u Chf ne potpada pod direktni učinak navedene presude P-1401/12 za zaštitu kolektivnih interesa potrošača i u suprotnosti je s zakonskim odredbama o nastanku obveze suglasnošću volja ugovornih strana iz čl. 20. i čl. 247. ZOO te o učincima obveze s dužnošću njezina ispunjenja iz čl. 9. i 65. st. 1. ZOO, nakon što je tužiteljevim prihvatom izračuna konverzije učinjenog u skladu s odredbama čl. 19.a-19.e. ZPK, zaključen Dodatak tom ugovoru od 18. prosinca 2015. sa suglasno utvrđenom preostalom obvezom otplate kredita.

8.4. U predmetnom slučaju nisu ostvarene pretpostavke za povrat stečenog bez osnove iz čl. 1111.-čl. 1120. ZOO. Za tuženika kao kreditora je sadržaj odredbi Dodatka ugovora od 18. prosinca 2015. određen odredbama ZID ZPK i za njega predstavlja ius cogens kojeg je unaprijed odredio zakonodavac dok je tužitelju kao potrošaču prepuštena odluka o tome hoće li ili ne prihvatiti ponudu s izračunom konverzije. Obzirom da je tuženik izvršio izračun konverzije na temelju kogentnih odredbi čl. 19.c ZPK kojeg je tužitelj prihvatio te je postignut sporazum o korištenju utvrđenih preplata, ne može se osporavati restitucijski učinak Dodatka ugovoru o kreditu od 18. prosinca 2015. za tužitelja. Oni iznosi koje je tužitelj u anuitetima otplatio a koji prema obračunu konverzije iz čl. 19.c. ZPK predstavljaju pretplatu vraćeni su u imovinu tužitelja tako da se njima podmiruju tužiteljeve obveze po novom, suglasno prihvaćenom otplatnom planu. Kao što je odgovoreno na postavljeno materijalnopravno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Rev-637/2019-2 od 15. studenog 2022.: Tužitelj koji je kao korisnik kredita (potrošač) prihvatio konverziju na temelju ZID ZPK zaključenjem Dodatka Ugovoru o kreditu s tuženim kao kreditorom (trgovcem), nema pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi ništetne odredbe o načinu promjene kamatne stope ugovorne (redovne) kamate iz kredita denominiranog u kunama u Chf odnosno kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u Chf zato što izračun konverzije kredita iz članka 19.c ZID ZPK/15 stavka 1. uključuje i te uplate.

8.5. Slijedom navedenog Dodatka ugovoru zaključenog tužiteljevim pristankom na ponudu konverzije i u skladu s pravnim shvaćanjem iznesenim u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Rev-637/2019-2 od 15. studenog 2022., tužitelj i tuženik su konverzijom kredita za razdoblje od zaključenja ugovora 8. svibnja 2006. na dalje ugovorili novu osnovu stjecanja u vidu nove valutne klauzule i kamatne stope. Pravo na restituciju odnosno na vraćanje stečenog bez osnove ovisi o tome ima li osnove za stjecanje ili nema. Budući da su iznosi koje je tužitelj platio na temelju ništetnih ugovornih odredbi iskorišteni u novom otplatnom planu za namirenje postojećih i budućih obroka koji su utvrđeni Dodatkom ugovoru o kreditu od 18. prosinca 2015., radi se o tome da su ti više plaćeni iznosi sukladno odredbi čl. 323. st. 1. ZOO vraćeni tužitelju da bi ih on potom očitovanjem svoje volje iskoristio za podmirenje obveza iz novog otplatnog plana kao u navedenom Dodatku ugovoru o kreditu. Posljedično se ne radi o tome da bi banka bez osnove stekla nešto više od ugovorenog pa tako ni razliku između onog što je primila po ništetnim odredbama o valutnoj klauzuli u Chf i kamatnoj stopi promjenjivoj odlukama banke iz ugovora od 8. svibnja 2006. jer te razlike nema s obzirom da je razdoblje primjene ništetnih odredbi zamijenjeno sporazumno ugovorenim odredbama Dodatka ugovoru od 18. prosinca 2015.

9.1. Tužitelju je konverzijom s učinkom ex tunc izvršeno uračunavanje iznosa preplate i to onako kako su stranke ugovorile Dodatkom ugovoru o kreditu od 18. prosinca 2015. – konverzijom kredita u valutu euro. Tuženik je pretplatu izračunao i utvrdio u skladu s odredbama čl. 19.b i 19.c ZPK, po kojima se konverzija kredita provodi na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u Chf izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u euru, čime su ništetne odredbe o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u Chf suglasnošću volja stanaka zamijenjene odredbama Dodatka ugovora o kreditu i s učinkom od 8. svibnja 2006. kada je zaključen Ugovor o kreditu br. 9011275154.

9.2. Obzirom da učinak Dodatka ugovora o kreditu s konverzijom i izračunom preplate na dan 30. rujna 2015. obuhvaća razdoblje od zaključenja ugovora o kreditu 8. svibnja 2006. na dalje, tužitelj je uz izvršeno uračunavanje pretplate u obvezi plaćati buduće anuitete kredita prema otplatnom planu s valutnom klauzulom u eurima i ugovorenom kamatnom stopom kao u čl. 5. i 6. Dodatka ugovoru o kreditu od 18. prosinca 2015. Stoga u okolnostima pravilno izvršenog obračuna konverzije sukladno čl. 19.b i 19.c ZPK i po zaključenju sporazuma stranaka s obvezom tužitelja iz Dodatka ugovoru o kreditu od 18. prosinca 2015. referentna točka izračuna više ne može biti početna kamatna stopa i početni tečaj Chf jer su ništetne odredbe o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u Chf zamijenjene odredbama navedenog Dodatka.

9.3. Polazeći od nastanka obveze suglasnošću volja ugovornih strana iz čl. 20. i čl. 247. ZOO te od učinka obveze s dužnošću njezina ispunjenja iz čl. 9. i 65. st. 1. ZOO, primjena sporazumno ugovorenih odredbi iz Dodatka ugovora o kreditu od 18. prosinca 2015. obuhvaća cijelo razdoblje kredita konverzijom u valutu euro s primjenom valutne klauzule u valuti euro i pripadajuće kamatne stope. Odgovarajućom primjenom čl. 19.b i čl. 19.c st. 1. toč. 1 i 2 ZPK početni tečaj Chf i početna kamatna stopa iz osnovnog Ugovora o kreditu br. 9011275154 od 8. svibnja 2006. zamijenjeni su odredbama Dodataka tom ugovoru od 18. prosinca 2015. s valutnom klauzulom u euru i pripadajućom kamatnom stopom, dakle nema razdoblja u kojem valutna klauzula i kamatna stopa nije ugovorena što ne ostavlja mjesta za navedenu razliku u odnosu na početni tečaj i početnu kamatnu stopu u iznosu od 21.988,62 eura sa zakonskim zateznim kamatama kao u stavku II izreke prvostupanjske presude. Stoga pretpostavke za prihvaćanje tužbenog zahtjeva za isplatu iz čl. 1111. ZOO nisu ostvarene.

10.1. Vrhovni je sud Republike Hrvatske u odluci br. Gos-1/2019-36 od 4. ožujka 2020. zaključio da sporazum o konverziji sklopljen sukladno odredbama ZPK predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu ocijenjenom suglasnim s Ustavom Republike Hrvatske. U predmetnom se slučaju ne može primijeniti pravilo općeg obveznog prava o tome da je obnova (novacija) bez učinka ako je prijašnja obveza ništetna ili ugašena jer se opća pravila o ništetnosti sadržana u ZOO, slijedom načela lex specialis derogat legi generali, ne protežu na sporazum o konverziji odnosno na Dodatak ugovoru o kreditu od 18. prosinca 2015. zaključen temeljem odredbi posebnog ZPK.

10.2. Ujedno je, vezano za utvrđenje ništetnosti odredbi o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u Chf u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača nakon što je zaključen Dodatak ugovoru o kreditu od 18. prosinca 2015., otklonjena primjena općih pravila o nevaljanosti ugovora zbog nedopuštenosti pobude, jer je pobuda kod naplatnih ugovora nedopuštena ako je zabranjena ili nemoralna jednoj ugovornoj strani i drugi ugovaratelj to zna ili mora znati, što kod konverzije kredita nije slučaj jer je ZPK naložio kreditorima odnosno bankama ponuditi izračun konverzije dok su korisnici kredita kao potrošači imali dispoziciju u ostavljenom roku prihvatiti konverziju u kredite vezane uz euro ili zadržati važeće stare kredite vezane uz Chf.

10.3. U tom smislu na ovaj slučaj nije primjenjivo pravno shvaćanje iz odluke Suda Europske Unije br. C-118/17 u predmetu VU protiv Erste Bank Hungary od 14. ožujka 2019. o tome da ništetnost određenih ugovornih odredbi i njihova zamjena novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača. Za razliku od tog slučaja, u ovom se predmetu ne radi o tome da je zakonodavac zakonom koji se retrogradno primjenjuje izmijenio ugovor privatnog prava. Navedeno se shvaćanje iz odluke br. C- 118/17 tiče održanja ugovora izravnom zakonskom intervencijom u ugovorni odnos stranaka putem zakona, za razliku od predmetnog slučaja utemeljenog na načelu slobode uređivanja obveznih odnosa iz čl. 2. ZOO.

10.4. U predmetnom se Dodatku ugovora o kreditu od 18. prosinca 2015. ne nalaze razlozi povrede načela savjesnosti i poštenja na štetu potrošača niti to tužitelj tvrdi. Ponudu s izračunom konverzije je tuženik predložio sukladno odredbama ZID ZPK, u odnosu na koji zakon Ustavni sud Republike Hrvatske rješenjem br. U-I-3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017. nije prihvatio prijedlog više predlagatelja za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom, ocijenivši taj Zakon usklađenim s Ustavom Republike Hrvatske.

10.5. Stoga je sklapanjem sporazuma o konverziji, na koju ponudu tuženika je tužitelj svojevoljno pristao, nastala nova pravna osnova temeljem koje su oni anuiteti koji su isplaćeni iskorišteni za namirenje anuiteta konvertiranih u euro, primjenom Dodatka od 18. prosinca 2015. U okolnostima predmetnog slučaja a polazeći od sadržaja ugovora o konverziji iz Dodatka od 18. prosinca 2015. kao valjane osnove stjecanja, otklonjena je primjena odredbe čl. 1111. ZOO. Ujedno nisu ostvarene ni pretpostavke u vidu činjenica i dokaza o nastanku štete, štetnoj radnji, tuženiku kao štetniku i uzročnoj vezi štete i štetne radnje iz čl. 342. i čl. 346. u vezi čl. 1085. ZOO da bi tužitelj kao dužnik u predmetom ugovoru o kreditu od 8. svibnja 2006. i Dodatku ugovoru od 18. prosinca 2015. imao pravo na naknadu štete, što njegov zahtjev za obeštećenje čini neosnovanim. Time otpada i tvrdnja o osnovanosti zahtjeva za navodno obeštećenje tužitelja obzirom na to da je tužiteljevim pristankom na tuženikovu ponudu zaključen Dodatak od 18. prosinca 2015. što tužiteljev zahtjev za povrat isplaćenog čini neosnovanim.

10.6. Zbog toga ne postoji pravna osnova za isplatu razlike između početne kamatne stope i početnog tečaja i primijenjenih tečaja Chf jer ta pravna osnova u vidu prava na vraćanje stečenog bez osnove ili na restitucijski zahtjev više ne postoji. Tužitelj nema pravo na povrat koristi koje je tuženik kao trgovac neopravdano stekao na temelju ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli u Chf nakon što su uplate koje čine te razlike uračunate u korist podmirenja tužiteljeve obveze pri konverziji kredita sporazumnim zaključenjem Dodatka ugovora od 18. prosinca 2015. u skladu s čl. 19.c ZPK, čime je obveza tuženika kako kreditora na povrat tih iznosa prestala.

11. Stoga je u odnosu na odluku iz stavka II. izreke prvostupanjske presude odlučeno kao u stavku I izreke ove presude, primjenom čl. 368. st. 1. ZPP. Budući odluka o osnovanosti ili neosnovanosti tužbenog zahtjeva ovisi o okolnostima svakog pojedinog slučaja, sudska praksa na koju se tužitelj poziva u žalbi nema poseban značaj za ocjenu pravilnosti pobijane presude.

12. Obzirom da polovični uspjeh tužitelja opravdava primjenu odredbe čl. 154. st. 4. ZPP, neosnovano je tužiteljevo žalbeno osporavanje odluke o naknadi parničnog troška iz stavka III izreke prvostupanjske presude u dijelu kojim nije prihvaćen njegov zahtjev za naknadu parničnog troška U tom je djelu primjenom čl. 380. toč. 2 ZPP odlučeno kao u stavku I izreke.

U Zagrebu 17. veljače 2026.

Predsjednik vijeća:

Gabriela Topić Kordej