Republika Hrvatska
Županijski sud u Zagrebu
Trg Nikole Šubića Zrinskog 5
Poslovni broj: Gž-3883/2024-3
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Zagrebu, kao drugostupanjski sud u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Gabriele Topić Kordej, predsjednika vijeća, Suzane Radaković suca izvjestitelja i člana vijeća, te Sandre Artuković Kunšt univ.spec.iur., člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja DU (OIB: [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Boži Vrkiću, odvjetniku u Zadru, protiv tuženika Raiffeesenbank Austria d.d., (OIB: 53056966535), [adresa],sa sjedištem u [adresa], zastupane po punomoćnicima iz OD Glamuzina & Grošeta sa sjedištem u [adresa] radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Zadru, poslovni broj P- 620/2019 od 5. srpnja 2023., na sjednici vijeća održanoj dana 17. veljače 2026.,
p r e s u d i o je
I Odbija se žalba tuženika kao djelomično neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Zadru, poslovni broj P- 620/2019 od 5. srpnja 2023. u stavku I izreke.
II Preinačava se presuda Općinskog suda u Zadru, poslovni broj P- 620/2019 od 5. srpnja 2023. u stavku II i III izreke i sudi:
Odbija se dio tužbenog zahtjeva tužitelja koji glasi;
„II. Dužan je tuženik isplatiti-vratiti tužitelju na ime nepripadnog plaćenog iznosa zbog promijenjenih kamatnih stopa i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli odnosno promjene u tečaju CHF iznos od 7.853,41 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedinačni iznos počevši od dospijeća do isplate na svaki plaćeni iznos i to na:
− iznos od 1,11 EUR sa kamatom od 31.01.2008. godine
− iznos od 5,1 EUR sa kamatom od 29.02.2008. godine
− iznos od 11,93 EUR sa kamatom od 31.03.2008. godine
− iznos od 1,66 EUR sa kamatom od 30.04.2008. godine
− iznos od 16,77 EUR sa kamatom od 31.05.2008. godine
− iznos od 22,02 EUR sa kamatom od 30.06.2008. godine
− iznos od 14,32 EUR sa kamatom od 31.07.2008. godine
− iznos od 14,7 EUR sa kamatom od 31.08.2008. godine
− iznos od 19,26 EUR sa kamatom od 30.09.2008. godine
− iznos od 53,82 EUR sa kamatom od 31.10.2008. godine
− iznos od 30,67 EUR sa kamatom od 30.11.2008. godine
− iznos od 60,1 EUR sa kamatom od 31.12.2008. godine
− iznos od 64,62 EUR sa kamatom od 31.01.2009. godine
− iznos od 66,67 EUR sa kamatom od 28.02.2009. godine
− iznos od 61,03 EUR sa kamatom od 31.03.2009. godine
− iznos od 62,11 EUR sa kamatom od 30.04.2009. godine
− iznos od 53,49 EUR sa kamatom od 31.05.2009. godine
− iznos od 47,15 EUR sa kamatom od 30.06.2009. godine
− iznos od 48,84 EUR sa kamatom od 31.07.2009. godine
− iznos od 52,18 EUR sa kamatom od 31.08.2009. godine
− iznos od 51,89 EUR sa kamatom od 30.09.2009. godine
− iznos od 48,51 EUR sa kamatom od 31.10.2009. godine
− iznos od 54,85 EUR sa kamatom od 30.11.2009. godine
− iznos od 59,94 EUR sa kamatom od 31.12.2009. godine
− iznos od 67,17 EUR sa kamatom od 31.01.2010. godine
− iznos od 65,51 EUR sa kamatom od 28.02.2010. godine
− iznos od 75,33 EUR sa kamatom od 31.03.2010. godine
− iznos od 73,47 EUR sa kamatom od 30.04.2010. godine
− iznos od 77,10 EUR sa kamatom od 31.05.2010. godine
− iznos od 108,52 EUR sa kamatom od 30.06.2010. godine
− iznos od 100,30 EUR sa kamatom od 31.07.2010. godine
− iznos od 121,81 EUR sa kamatom od 31.08.2010. godine
− iznos od 73,62 EUR sa kamatom od 30.09.2010. godine
− iznos od 63,51 EUR sa kamatom od 31.10.2010. godine
− iznos od 84,84 EUR sa kamatom od 30.11.2010. godine
− iznos od 111,97 EUR sa kamatom od 31.12.2010. godine
− iznos od 92,76 EUR sa kamatom od 31.01.2011. godine
− iznos od 99,50 EUR sa kamatom od 28.02.2011. godine
− iznos od 90,93 EUR sa kamatom od 31.03.2011. godine
− iznos od 92,47 EUR sa kamatom od 30.04.2011. godine
− iznos od 128,84 EUR sa kamatom od 31.05.2011. godine
− iznos od 120,86 EUR sa kamatom od 30.06.2011. godine
− iznos od 150,59 EUR sa kamatom od 31.07.2011. godine
− iznos od 135,32 EUR sa kamatom od 31.08.2011. godine
− iznos od 118,6 EUR sa kamatom od 30.09.2011. godine
− iznos od 116,81 EUR sa kamatom od 31.10.2011. godine
− iznos od 115,52 EUR sa kamatom od 30.11.2011. godine
− iznos od 123,49 EUR sa kamatom od 31.12.2011. godine
− iznos od 130,45 EUR sa kamatom od 31.01.2012. godine
− iznos od 131,38 EUR sa kamatom od 29.02.2012. godine
− iznos od 126,57 EUR sa kamatom od 31.03.2012. godine
− iznos od 129,82 EUR sa kamatom od 30.04.2012. godine
− iznos od 132,04 EUR sa kamatom od 31.05.2012. godine
− iznos od 128,30 EUR sa kamatom od 30.06.2012. godine
− iznos od 129,28 EUR sa kamatom od 31.07.2012. godine
− iznos od 126,48 EUR sa kamatom od 31.08.2012. godine
− iznos od 120,42 EUR sa kamatom od 30.09.2012. godine
− iznos od 126,88 EUR sa kamatom od 31.10.2012. godine
− iznos od 129,98 EUR sa kamatom od 30.11.2012. godine
− iznos od 127,81 EUR sa kamatom od 31.12.2012. godine
− iznos od 115,63 EUR sa kamatom od 31.01.2013. godine
− iznos od 125,97 EUR sa kamatom od 29.02.2013. godine
− iznos od 126,88 EUR sa kamatom od 31.03.2013. godine
− iznos od 122,82 EUR sa kamatom od 30.04.2013. godine
− iznos od 110,21 EUR sa kamatom od 31.05.2013. godine
− iznos od 109,89 EUR sa kamatom od 30.06.2013. godine
− iznos od 112,99 EUR sa kamatom od 31.07.2013. godine
− iznos od 117,95 EUR sa kamatom od 31.08.2013. godine
− iznos od 124,83 EUR sa kamatom od 30.09.2013. godine
− iznos od 121,28 EUR sa kamatom od 31.10.2013. godine
− iznos od 123,80 EUR sa kamatom od 30.11.2013. godine
− iznos od 126,65 EUR sa kamatom od 31.12.2013. godine
− iznos od 67,21 EUR sa kamatom od 31.01.2014. godine
− iznos od 70,53 EUR sa kamatom od 29.02.2014. godine
− iznos od 69,44 EUR sa kamatom od 31.03.2014. godine
− iznos od 65,78 EUR sa kamatom od 30.04.2014. godine
− iznos od 64,6 EUR sa kamatom od 31.05.2014. godine
− iznos od 65,13 EUR sa kamatom od 30.06.2014. godine
− iznos od 69,29 EUR sa kamatom od 31.07.2014. godine
− iznos od 72,8 EUR sa kamatom od 31.08.2014. godine
− iznos od 72,07 EUR sa kamatom od 30.09.2014. godine
− iznos od 75,11 EUR sa kamatom od 31.10.2014. godine
− iznos od 77,16 EUR sa kamatom od 30.11.2014. godine
− iznos od 75,95 EUR sa kamatom od 31.12.2014. godine
− iznos od 77,61 EUR sa kamatom od 31.01.2015. godine
− iznos od 77,61 EUR sa kamatom od 29.02.2015. godine
− iznos od 77,61 EUR sa kamatom od 31.03.2015. godine
− iznos od 77,61 EUR sa kamatom od 30.04.2015. godine
− iznos od 77,61 EUR sa kamatom od 31.05.2015. godine
− iznos od 77,61 EUR sa kamatom od 30.06.2015. godine
− iznos od 77,61 EUR sa kamatom od 31.07.2015. godine
− iznos od 77,61 EUR sa kamatom od 31.08.2015. godine
− iznos od 77,61 EUR sa kamatom od 30.09.2015. godine
po stopi od 15 % godišnje za razdoblje od 07. veljače 2006. godine pa do 31. prosinca 2007. godine, po stopi od 14 % godišnje za razdoblje od 01. siječnja 2008. godine pa do 30. lipnja 2011.godine, po stopi od 12% godišnje za razdoblje od 01. srpnja 2011. godine pa do 31. srpnja 2015. godine, po stopi od 8,14 % polugodišnje za razdoblje od 1.kolovoza 2015. godine pa do isplate, a u slučaju promjene stope zateznih kamata prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanju kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, u roku do 15 dana i pod prijetnjom ovrhe“
Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom troškova postupka u iznosu od EUR 11.406,25 EUR-a / 85.889,06 KN sa zakonskom zateznom kamatom od 5. srpnja 2023.
Svaka stranka snosi svoj trošak postupka.
III Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troškova postupka nastalih povodom pravnog lijeka.
Obrazloženje
1.Presudom prvostupanjskog suda odlučeno je;
„I. Utvrđuje se da je ništetna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi iz čl.2 Ugovora o [broj kredita] koji su stranke zaključile dana 07. veljače 2006. godine, te da su nezakonite donesene odluke tuženika o promjenama kamatnih stopa kao što je ništetna odredba o valutnoj klauzuli slijedom čega tužitelj nije dužan plaćati mjesečnu ratu po promjenama kamatnih stopa koje je tuženik izvršio od 07. veljače 2006. godine pa nadalje kao i promjenjivom tečaju CHF od 07. veljače 2006. godine pa nadalje.
II. Dužan je tuženik isplatiti-vratiti tužitelju na ime nepripadnog plaćenog iznosa zbog promijenjenih kamatnih stopa i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli odnosno promjene u tečaju CHF iznos od 7.853,41 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedinačni iznos počevši od dospijeća do isplate na svaki plaćeni iznos i to na:
− iznos od 1,11 EUR sa kamatom od 31.01.2008. godine
− iznos od 5,1 EUR sa kamatom od 29.02.2008. godine
− iznos od 11,93 EUR sa kamatom od 31.03.2008. godine
− iznos od 1,66 EUR sa kamatom od 30.04.2008. godine
− iznos od 16,77 EUR sa kamatom od 31.05.2008. godine
− iznos od 22,02 EUR sa kamatom od 30.06.2008. godine
− iznos od 14,32 EUR sa kamatom od 31.07.2008. godine
− iznos od 14,7 EUR sa kamatom od 31.08.2008. godine
− iznos od 19,26 EUR sa kamatom od 30.09.2008. godine
− iznos od 53,82 EUR sa kamatom od 31.10.2008. godine
− iznos od 30,67 EUR sa kamatom od 30.11.2008. godine
− iznos od 60,1 EUR sa kamatom od 31.12.2008. godine
− iznos od 64,62 EUR sa kamatom od 31.01.2009. godine
− iznos od 66,67 EUR sa kamatom od 28.02.2009. godine
− iznos od 61,03 EUR sa kamatom od 31.03.2009. godine
− iznos od 62,11 EUR sa kamatom od 30.04.2009. godine
− iznos od 53,49 EUR sa kamatom od 31.05.2009. godine
− iznos od 47,15 EUR sa kamatom od 30.06.2009. godine
− iznos od 48,84 EUR sa kamatom od 31.07.2009. godine
− iznos od 52,18 EUR sa kamatom od 31.08.2009. godine
− iznos od 51,89 EUR sa kamatom od 30.09.2009. godine
− iznos od 48,51 EUR sa kamatom od 31.10.2009. godine
− iznos od 54,85 EUR sa kamatom od 30.11.2009. godine
− iznos od 59,94 EUR sa kamatom od 31.12.2009. godine
− iznos od 67,17 EUR sa kamatom od 31.01.2010. godine
− iznos od 65,51 EUR sa kamatom od 28.02.2010. godine
− iznos od 75,33 EUR sa kamatom od 31.03.2010. godine
− iznos od 73,47 EUR sa kamatom od 30.04.2010. godine
− iznos od 77,10 EUR sa kamatom od 31.05.2010. godine
− iznos od 108,52 EUR sa kamatom od 30.06.2010. godine
− iznos od 100,30 EUR sa kamatom od 31.07.2010. godine
− iznos od 121,81 EUR sa kamatom od 31.08.2010. godine
− iznos od 73,62 EUR sa kamatom od 30.09.2010. godine
− iznos od 63,51 EUR sa kamatom od 31.10.2010. godine
− iznos od 84,84 EUR sa kamatom od 30.11.2010. godine
− iznos od 111,97 EUR sa kamatom od 31.12.2010. godine
− iznos od 92,76 EUR sa kamatom od 31.01.2011. godine
− iznos od 99,50 EUR sa kamatom od 28.02.2011. godine
− iznos od 90,93 EUR sa kamatom od 31.03.2011. godine
− iznos od 92,47 EUR sa kamatom od 30.04.2011. godine
− iznos od 128,84 EUR sa kamatom od 31.05.2011. godine
− iznos od 120,86 EUR sa kamatom od 30.06.2011. godine
− iznos od 150,59 EUR sa kamatom od 31.07.2011. godine
− iznos od 135,32 EUR sa kamatom od 31.08.2011. godine
− iznos od 118,6 EUR sa kamatom od 30.09.2011. godine
− iznos od 116,81 EUR sa kamatom od 31.10.2011. godine
− iznos od 115,52 EUR sa kamatom od 30.11.2011. godine
− iznos od 123,49 EUR sa kamatom od 31.12.2011. godine
− iznos od 130,45 EUR sa kamatom od 31.01.2012. godine
− iznos od 131,38 EUR sa kamatom od 29.02.2012. godine
− iznos od 126,57 EUR sa kamatom od 31.03.2012. godine
− iznos od 129,82 EUR sa kamatom od 30.04.2012. godine
− iznos od 132,04 EUR sa kamatom od 31.05.2012. godine
− iznos od 128,30 EUR sa kamatom od 30.06.2012. godine
− iznos od 129,28 EUR sa kamatom od 31.07.2012. godine
− iznos od 126,48 EUR sa kamatom od 31.08.2012. godine
− iznos od 120,42 EUR sa kamatom od 30.09.2012. godine
− iznos od 126,88 EUR sa kamatom od 31.10.2012. godine
− iznos od 129,98 EUR sa kamatom od 30.11.2012. godine
− iznos od 127,81 EUR sa kamatom od 31.12.2012. godine
− iznos od 115,63 EUR sa kamatom od 31.01.2013. godine
− iznos od 125,97 EUR sa kamatom od 29.02.2013. godine
− iznos od 126,88 EUR sa kamatom od 31.03.2013. godine
− iznos od 122,82 EUR sa kamatom od 30.04.2013. godine
− iznos od 110,21 EUR sa kamatom od 31.05.2013. godine
− iznos od 109,89 EUR sa kamatom od 30.06.2013. godine
− iznos od 112,99 EUR sa kamatom od 31.07.2013. godine
− iznos od 117,95 EUR sa kamatom od 31.08.2013. godine
− iznos od 124,83 EUR sa kamatom od 30.09.2013. godine
− iznos od 121,28 EUR sa kamatom od 31.10.2013. godine
− iznos od 123,80 EUR sa kamatom od 30.11.2013. godine
− iznos od 126,65 EUR sa kamatom od 31.12.2013. godine
− iznos od 67,21 EUR sa kamatom od 31.01.2014. godine
− iznos od 70,53 EUR sa kamatom od 29.02.2014. godine
− iznos od 69,44 EUR sa kamatom od 31.03.2014. godine
− iznos od 65,78 EUR sa kamatom od 30.04.2014. godine
− iznos od 64,6 EUR sa kamatom od 31.05.2014. godine
− iznos od 65,13 EUR sa kamatom od 30.06.2014. godine
− iznos od 69,29 EUR sa kamatom od 31.07.2014. godine
− iznos od 72,8 EUR sa kamatom od 31.08.2014. godine
− iznos od 72,07 EUR sa kamatom od 30.09.2014. godine
− iznos od 75,11 EUR sa kamatom od 31.10.2014. godine
− iznos od 77,16 EUR sa kamatom od 30.11.2014. godine
− iznos od 75,95 EUR sa kamatom od 31.12.2014. godine
− iznos od 77,61 EUR sa kamatom od 31.01.2015. godine
− iznos od 77,61 EUR sa kamatom od 29.02.2015. godine
− iznos od 77,61 EUR sa kamatom od 31.03.2015. godine
− iznos od 77,61 EUR sa kamatom od 30.04.2015. godine
− iznos od 77,61 EUR sa kamatom od 31.05.2015. godine
− iznos od 77,61 EUR sa kamatom od 30.06.2015. godine
− iznos od 77,61 EUR sa kamatom od 31.07.2015. godine
− iznos od 77,61 EUR sa kamatom od 31.08.2015. godine
− iznos od 77,61 EUR sa kamatom od 30.09.2015. godine
po stopi od 15 % godišnje za razdoblje od 07. veljače 2006. godine pa do 31. prosinca 2007. godine, po stopi od 14 % godišnje za razdoblje od 01. siječnja 2008. godine pa do 30. lipnja 2011.godine, po stopi od 12% godišnje za razdoblje od 01. srpnja 2011. godine pa do 31. srpnja 2015. godine, po stopi od 8,14 % polugodišnje za razdoblje od 1.kolovoza 2015. godine pa do isplate, a u slučaju promjene stope zateznih kamata prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanju kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, u roku do 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.
III . Dužan je tuženik naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od EUR 11.406,25 EUR-a / 85.889,06 KN sa zakonskom zateznom kamatom počevši od donošenja prvostupanjske presude 05. srpnja 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 5 postotnih poena, u roku od 15 dana.“
2. Protiv presude žali se tuženik iz svih žalbenih razloga propisanih čl. 353. st. 1. Zakonom o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/1991, 91/1992, 112/1999, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 02/2007- Odluka USRH, 84/2008, 96/2008 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 123/2008, 57/2011, 148/2011, 25/2013, 89/2014 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/2019, 80/2022, 114/22, 155/2023 i 146/2025 - dalje u tekstu: ZPP). Predlaže da se pobijana presuda u smislu žalbenih navoda preinači ili ukine te stavlja zahtjev za naknadom troška sastava žalbe.
3. Odgovor na žalbu nije podnesen.
4. Žalba je djelomično osnovana.
5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu od 7. veljače 2006. u dijelu koji se odnosi na ugovorene odredbe o promjenjivosti kamatne stope i otplate kredita uz korištenje valutne klauzule uz CHF te zahtjev za isplatom iznosa na ime više preplaćenog s osnove promjenjive kamatne stope i valutne klauzule time da je sklopljen Dodatak ugovoru 1. veljače 2016.
6. U žalbenom postupku sporno je, da li su predmetne odredbe koja se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu ništetne i da li tužitelj ima pravni interes na tužbeni zahtjev na utvrđenje ništetnim navedenih odredbi kao i pravo na isplatu obzirom na sklopljeni Dodatak ugovoru.
7. Ispitujući pobijanu presudu kao i postupak koji je prethodio ovaj sud je utvrdio da prvostupanjski sud nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a.
8. Suprotno žalbenim navodima, prvostupanjski sud u obrazloženju presude dao je jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama koje nisu u proturječnosti s izrekom presude. Ne postoje niti drugi nedostaci zbog kojih pravilnost pobijane odluke ne bi bilo moguće ispitati pa nije ostvarena bitna povreda postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na upire tuženik.
9. Nije osnovan ni žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja s obzirom na to da je prvostupanjski sud raspravio sve tvrdnje na kojima stranke temelje svoje zahtjeve i prigovore te na osnovi izvedenih dokaza predloženih po parničnim strankama i njihovom pravilnom ocjenom (čl. 8. ZPP-a) utvrdio činjenice odlučne za prosudbu osnovanosti tužbenog zahtjeva.
10. Nije ostvarena niti bitna povreda postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP-a u vezi sa čl. 339. ZPP-a obzirom da je prvostupanjski sud o prigovoru prijeboja odlučio pravomoćnim rješenjem poslovni broj P-620/19 od 29. veljače 2024. (list 278 spisa) kojim je prigovor prijeboja odbijen.
11. Nije ostvarena niti bitna povreda postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP-a u vezi čl. 190 i čl. 191. ZPP-a te čl. 186. b. i čl. 338. ZPP-a budući je navedene odredbe prvostupanjski sud pravilno primijenio.
12. Jednako tako, tuženik neosnovano sadržajno upire na povredu odredbe čl. 6. Europske Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine" - Međunarodni ugovori, broj: 6/1999 i 8/1999 - dalje u tekstu: Konvencija) koja je u primjeni na temelju odredbi Zakona o potvrđivanju Konvencije ("Narodne novine"- Međunarodni ugovori, broj: 18/1997, 6/1999- pročišćeni tekst, 8/1999- ispravak i 14/2002) te čl. 29. Ustava Republike Hrvatske jer je imao omogućen pristup sudu, u njemu je aktivno sudjelovao predlažući dokaze te poduzimajući sve zakonom dopuštene postupovne radnje i ulažući pravne lijekove.
13. Međutim, zbog pogrešnog pravnog pristupa žalbeni navodi pogrešne primjene materijalnog prava su osnovani.
14. U provedenom postupku prvostupanjski sud je u bitnom utvrdio:
- da su stranke 07. veljače 2006. sklopile ugovor o [broj kredita] s namjenom kupnje stana i da je tuženik kao kreditor odobrio i stavio na raspolaganje tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti od 110.000,00 CHF obračunato po srednjem tečaju banke na dan korištenja kredita;
- da je kredit odobren s rokom otplate 312 mjeseci u 312 jednaka mjesečna anuiteta u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju banke važećem za CHF na dan plaćanja,
- da ugovoreno da je kamatna stopa promjenjiva sukladno odluci Banke i da je ugovorena valutna klauzula;
- da je kredit podignut u svrhu kupnje stana i da tužitelj ima status potrošača jer je kao fizička osoba sklopio pravni posao radi realizacije namjenskog kredita, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju, njegovoj obrtničkoj ili poduzetničkoj djelatnosti;
- da su stranke sklopile Dodatak navedenom ugovoru dana 1. veljače 2016:
- da se tužitelj u činjeničnim navodima tužbe i tijekom postupka poziva na direktni učinak odluka donijetih u postupku po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa;
- da obzirom na navedeno u odnosu na nepoštene odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli relevantne odluke odnosno presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. te presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj P-7129/13 od 13. lipnja 2014. kao i presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. te odluka Vrhovnog sud Republike Hrvatske poslovni broj Rev
2221/18 od 3. rujna 2019.;
- da je izveden dokaz saslušanjem tužitelja;
- da se o predmetnim odredbama nije pregovaralo i da su predmetne odredbe nepoštene i ništetne;
- da je radi utvrđivanja visine potraživanja tužitelja po kreditu provedeno financijsko- knjigovodstveno vještačenje;
- da je u nalazu i mišljenju dan prikaz razlika zbog promjene kamatne stope i promjene tečaja CHF;
- da prema mišljenju vještaka preplata ukupno iznosi 7.853,41 eur;
- da je tužitelj postavio tužbeni zahtjev sukladno nalazu i mišljenju vještaka i da se ne radi o preinaci tužbe u vezi čl. 186. ZPP-a obzirom da je inicijalno postavljen tužbeni zahtjev bio neodređen;
- da je prihvaćen nalaz i mišljenje vještaka te dopuna nalaza i mišljenja vještaka kao stručan i objektivan
- da je prigovor zastare neosnovan;
- da tužitelj ima pravni interes za vođenjem ovog postupka;
- da je samom ponudom konverzije tuženik postupio sukladno odredbama ZID ZPK- a.
15. Pošavši od navedenih utvrđenja, prvostupanjski sud je zaključio da su odredbe predmetnog Ugovora o kreditu ništetne u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula i da konverzija ne poništava pravne učinke osnovnog ugovora te da tužitelj ima pravni interes za vođenje postupka i da sklapanjem Dodatka ugovoru i izvršene konverzije tužitelj se nije odrekao prava na punu restituciju i povrat stečenog bez osnove te na temelju čl. 323. i čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015 29/2918, 126/2021, 114/2022 i 156/2022 – dalje u tekstu: ZOO) u vezi čl. 1115. i čl. 29. st. 2. ZOO-a odlučio na navedeni način.
16. Navedeni zaključak prvostupanjskog suda je pravilan u dijelu u kojem je utvrdio da su predmetne odredbe ugovora ništetne, a pravilnost i zakonitost navedenog zaključka niti žalbenim navodima nisu dovedeni u sumnju, dok u preostalom dijelu koji se odnosi na isplatu nije pravilan kako će to nastavno biti obrazloženo.
17. Stoga, suprotne tvrdnje tuženika u navedenom dijelu su bez pravnog uporišta.
18. U odnosu na žalbene navode prvenstveno valja reći da su stranke sklopile Dodatak ugovora o kreditu dana 1. veljače 2016. sukladno odredbama Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" br. 102/15, dalje: ZID ZPK) kojim su suglasno izvršile konverziju kredita u valutu euro i u skladu s tim utvrdile iznos preplate i iznos preostale neotplaćene glavnice kredita na dan 30. rujna 2015. kao i uvjete otplate preostalog kredita u eurima.
Jednako tako, prvostupanjskom odlukom kojom je utvrđena ništetnost odredbi Ugovora o kreditu od 7. veljače 2006. između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika koje se odnose na promjenjivost kamatne stope jednostranom odlukom banke i na valutnu klauzulu u valuti švicarskog franka odraz su pravilne primjene mjerodavnog materijalnog prava iz čl. 81. st. 1., 2. i 4. i čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03 i 46/07, dalje: ZZP/03).
19. Kada je pozivanjem na direktni učinak kako to tužitelj i navodi u tužbi te presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa utvrdio ništetnost odredbi kojima je ugovoren jednostran način promjene kamatne stope sukladno odluci kreditora i valutne klauzule, prvostupanjski je sud pravilno primijenio čl. 502.c ZPP.
20. Na žalbene navode potrebno je reći da subjektivne granice pravomoćnosti (intervencijski efekt) presude donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-7129/2013-4, odnose na sve fizičke i pravne osobe čije interese štiti udruga za zaštitu potrošača koja je podnijela tužbu, (o čemu dijelom govore i utvrđenja u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske Poslovni broj Rev-3142/18 od 19. ožujka 2019.), ali to ipak ne znači da su automatizmom ništetne sve odredbe svih ugovora o kreditu glede promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, a pogotovo da se u pojedinačnim parnicama te potencijalno ništetne odredbe uopće ne mogu preispitivati, o čemu je i Ustavni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci poslovni broj U-III-5458/2021., od 30. lipnja 2022., zauzeo stav da ako se odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora o kreditu u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji da određenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, a ta okolnost nije bila predmetom utvrđivanja i dokazivanja u kolektivnom sporu, onda su u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što su ih utvrdile konkretnim formularnim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima, posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora.
21. Međutim, u odnosu na žalbene navode potrebno je reći da iz stanja spisa proizlazi da je izveden dokaz saslušanjem tužitelja (list 196 spisa) iz kojeg proizlazi da se prilikom sklapanja ugovora o predmetnim odredbama nije pregovaralo time da nije izveden dokaza saslušanjem djelatnika tuženika koji je sa tužiteljem sudjelovao u postupku sklapanja ugovora, a što tuženik ne osporava u žalbi.
22. Stoga, tuženik nije dokazao da su u postupku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formuliranim ili standardnim ugovorom) pregovaralo i da su tužiteljici na drugi način dane odgovarajuće obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovorenih odredbi na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao.
23. Naime, imajući u vidu sve navedeno, u okolnostima konkretnog slučaja, kada tuženik na kojem je teret dokazivanja nije dokazao, da li je pregovarao sa tužiteljem kao i na okolnost jesu li uopće bilo kakve obavijesti dane prije sklapanja ugovora, time da iz činjeničnih navoda tužbe proizlazi da se o osporenim odredbama nije pregovaralo, kao i da je o odredbama koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzula već u kolektivnom sporu pravomoćno utvrđeno da su nerazumljive, da se o njima nije pojedinačno pregovaralo, i da su uzrokovale znatno neravnotežu u međusobnim pravima i obvezama, to su suprotne tvrdnje tuženika neutemeljene.
24. U konačnici, tuženik je bio stranka u istim postupcima po kolektivnim tužbama
25. Obzirom na sve naprijed navedeno, u iznesenom činjeničnom i pravnom kontekstu pravilno je prvostupanjski sud postupio kada je zaključio da se o predmetnim odredbama nije pojedinačno pregovaralo i da su ništave, a niti su tužitelju dane odgovarajuće obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama spornih ugovornih odredi te je suprotno tvrdnji tuženika u odnosu na vezanosti suda za utvrđenja u parnici vođenoj povodom kolektivne tužbe prvostupanjski sud za svoje uvjerenje dao jasne i valjane razloge koje prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.
26. Stoga, nisu odlučni za pravilnost i zakonitost prvostupanjske presude svi žalbeni navodi kojima tuženik osporava pravilnost zaključka o ništetnosti predmetnih odredbi.
27. Između ostalog, na žalbene navode valja reći da iz stanja spisa ne proizlazi da je tuženik u spis dostavio odgovarajući dokaz u prilog tvrdnjama o dovoljnoj informiranosti tužitelja vezano za sklapanje ugovora, a koji bi bili izvor saznanja na okolnost obaviještenosti tužitelja o mogućim rizicima zbog vezivanja obaveze korisnika kredita (potrošača) za valutu CHF.
28. Jednako tako, slijedom pravnog shvaćanja iz odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-18/2018-2 od 26. svibnja 2020. (a tako i u prethodnim odukama br. Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. i br. Gos-1/2019-36 od 4. ožujka 2020.) tužitelj prihvatom ponude konverzije i zaključenjem Dodatka ugovoru o kreditu od 2. veljače 2016. nije izgubio pravni interes za utvrđenje ništetnosti koju je prvostupanjski sud utvrdio.
29. Kao što je navedeno, u predmetnom Ugovoru o kreditu od 7. veljače 2006. ugovorena je jednostrana promjenjivost kamatne stope bez posebnog zaključivanja dodatka ugovoru i valutna klauzula u valuti Chf, tako da ne stoje žalbene tvrdnje o tome kako u ovom postupku ne bi bila primjenjiva utvrđenja iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača iz postupka pred Trgovačkim sudom u Zagrebu posl. br. P-1401/12 o ništetnosti odredbi o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u Chf. Za razliku od žalbenih navoda tuženika, prvostupanjski je sud odgovarajućom primjenom čl. 502.c ZPP u vezi čl. 81. st. 2. i 4. ZZP/03 prihvatio utvrđenje odlučne činjenice uzrokovanja značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer je, na tragu utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012, tuženik u unaprijed sastavljenom ugovoru unio odredbe o valutnoj klauzuli u Chf i kamatnoj stopi promjenjivoj njegovim jednostranim odlukama o kojima se nije posebno pregovaralo pri čemu je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, prešutio odnosno umanjio rizike time što je propustio potpuno informirati potrošača o svim bitnim činjenicama koje utječu na procjenu rizika ugovaranja spornih odredbi (duty of disclosure) a njemu su s obzirom na profesionalnu djelatnost ti rizici bili poznati, prebacivši ih u potpunosti na potrošača. Navedenim je načinom ugovaranja tuženik maksimalno zaštitio svoje trgovačke interese a svaki njemu poznat i prešućen rizik povećanja mjesečnih anuiteta prebacio je na neobaviještenog tužitelja kao potrošača, narušivši time ugovornu ravnotežu.
30. Nadalje, nema dvojbe da su sporne odredbe predmetnog ugovora kako je to navedeno u dijelovima koji se odnose na valutnu klauzulu u Chf i kamatnu stopu promjenjivu jednostranim odlukama tuženika nedovoljno određene i za prosječnog potrošača neodredive dakle nisu jasne ni lako razumljive, tako da nema mjesta primjeni čl. 84. ZZP/03.
31. Slijedom navedenog, prvostupanjski sud je u navedenom dijelu pravilno primjeno materijalno pravo iz čl. 81. st. 1., 2. i 4. i čl. 87. st. 1 ZZP/03, pa su suprotni žalbeni navodi neosnovani.
32. U odnosu na žalbene navode kojima je pobijanom odlukom uz zakonske zatezne kamate naložena isplata s osnove ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i isplata s osnova ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, valja reći kako između stranaka sklopljenog Dodatka ugovora o kreditu obveza isplate razlike po osnovi ništetnih odredbi ne potpada pod direktni učinak navedene presude P-1401/12 za zaštitu kolektivnih interesa potrošača.
33. Nadalje, iako su stranke suglasnošću volja zaključile Dodatak ugovoru dana 1. veljače 2016. u kojem su se sporazumjele o pretplati i uvjetima otplate preostale glavnice kredita jer su primjenom izračuna konverzije denominiranjem uz valutnu klauzulu u valuti euro i uz kamatne stope primijenjene na kredite uz valutnu klauzulu u euru izjednačile tužiteljičin položaj s položajem ostalih potrošača – korisnika kredita s valutnom klauzulom u euru, prvostupanjski je sud vještačenjem utvrdio razliku plaćenih anuiteta prema prvom otplatnom planu i početnom tečaju kao posljedice ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli i kamatnoj stopi promjenjivoj prema odlukama tuženika i dosudio tužitelju traženu razliku preplaćenog iznosa, a sve sukladno postavljenom tužbenom zahtjevu prema mišljenju vještaka
34. Odredbama čl. 19.a do čl.19.e ("Narodne novine" broj: 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15., 102/15, 52/16, 128/22, 156/23 dalje u tekstu: ZPK) je u cilju otklanjanja nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i otklanjanja dužničke krize, a na osnovu jednokratne i vremenski ograničene mjere u vidu konverzije kredita u valutu euro, predviđeno da se krediti vezani uz Chf konvertiraju u odgovarajuće kredite denominirane u eure i kredite denominirane u kunama s valutnom klauzulom u eurima.
Kreditne institucije odnosno banke su temeljem navedenih odredbi ZPK bile obvezne postupiti po navedenom Zakonu dok su potrošači mogli sklopiti navedeni sporazum prihvaćajući konverziju (ili prijedlog banke sa izračunom konverzije ne prihvatiti već zadržati stari važeći kredit denominiran u Chf ili kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u Chf, u kojem slučaju se otplata kredita nastavlja prema važećim ugovorenim uvjetima).
35. Stoga, zbog odredbi čl. 19.a-19.e. ZPK koje su zaključenjem Dodatka ugovora dana 2. veljače 2016. sukladno odredbi čl. 19.a. tog zakona primijenjene na predmetni ugovor o kreditu, nisu ostvarene pretpostavke vraćanja stečenog bez osnove iz čl. 1111. ZOO.
36. Povodom pozivanja na pravo restitucije i pravo obeštećenja valja reći da važeće odredbe ZOO umjesto pojma restitucije (lat. restitutio; popravljanje, vraćanje na staro, uspostava prijašnjeg stanja) sadrže odredbe o obvezi vraćanja stečenog bez osnove (čl. 1111.-čl. 1120. ZOO).
Nadalje, isto se tako umjesto obeštećenja (nadoknade, namirenja štete), u odredbama ZOO koristi izraz naknade štete, koja šteta može nastati zbog povrede ugovora (npr. zbog neispunjenja iz čl. 360. ZOO ili u slučajevima iz čl. 30. st. 2., čl. 76.-79, čl. 280. st. 3., čl. 284. st. 3, čl. 332., čl. 342. st. 2. ZOO i dr.) ili kao izvanugovorna šteta (čl. 1045. -čl.1110. ZOO) a moguća je i šteta kao posljedica ništetnosti (čl. 323. st. 2. ZOO).
U predmetnom slučaju nisu ostvarene ni pretpostavke za povrat stečenog bez osnove niti za naknadu štete.
37. Jednako tako, za tuženika kao kreditora je sadržaj odredbi Dodatka ugovora od 1. veljače 2016. određen ZID ZPK i za njega predstavlja ius cogens kojeg je unaprijed odredio zakonodavac dok je tužiteljici kao potrošaču prepuštena odluka o tome hoće li ili ne prihvatiti ponudu s izračunom konverzije.
Obzirom da je tuženik izvršio izračun konverzije na temelju kogentnih odredbi čl. 19.c ZPK kojeg je tužitelj prihvatio te je postignut sporazum o korištenju utvrđenih preplata, ne može se osporavati restitucijski učinak Dodatak ugovora za tužitelja. Oni iznosi koje je tužitelj u anuitetima otplatila a koji prema obračunu konverzije iz čl. 19.c. ZPK predstavljaju pretplatu, vraćeni su u imovinu tužitelja tako da se njima podmiruju tužiteljeve obveze po novom, suglasno prihvaćenom otplatnom planu.
Kao što je odgovoreno na postavljeno materijalnopravno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Rev-637/2019-2 od 15. studenog 2022. Tužitelj koji je kao korisnik kredita (potrošač) prihvatio konverziju na temelju ZID ZPK zaključenjem Dodatka ugovora s tuženim kao kreditorom (trgovcem), nema pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi ništetne odredbe o načinu promjene kamatne stope ugovorne (redovne) kamate iz kredita denominiranog u kunama u Chf odnosno kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u Chf zato što izračun konverzije kredita iz članka 19.c ZID ZPK/15 stavka 1. uključuje i te uplate.
38. Slijedom navedenog Dodatka zaključenog tužiteljevim pristankom na ponudu konverzije i u skladu s pravnim shvaćanjem iznesenim u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Rev-637/2019-2 od 15. studenog 2022., tužitelj i tuženik su konverzijom kredita za razdoblje od zaključenja Ugovora 1. veljače 2016. pa na dalje ugovorili novu osnovu stjecanja u vidu nove valutne klauzule i kamatne stope.
Pravo na restituciju odnosno na vraćanje stečenog bez osnove ovisi o tome ima li osnove za stjecanje ili nema. Budući da su iznosi koje je tužitelj platio na temelju ništetnih ugovornih odredbi iskorišteni u njegovom novom otplatnom planu za namirenje postojećih i budućih obroka koji su utvrđeni Dodatkom radi se o tome da su ti više plaćeni iznosi sukladno odredbi čl. 323. st. 1. ZOO vraćeni tužitelju da bi ih on potom očitovanjem svoje volje iskoristio za podmirenje obveza iz novog otplatnog plana kao u navedenom Dodatku. Posljedično se ne radi o tome da bi banka bez osnove stekla nešto više od ugovorenog pa tako ni razliku između onog što je primila po ništetnim odredbama o valutnoj klauzuli u Chf i kamatnoj stopi promjenjivoj odlukama banke iz Ugovora od 7. veljače 2006. jer te razlike nema ni da bi bio u obvezi plaćanja zateznih kamata s obzirom da je razdoblje primjene ništetnih odredbi zamijenjeno sporazumno ugovorenim odredbama Dodatka ugovora od 1. veljače 2016.
Stoga, pretpostavke za prihvaćanje kondemnatornog tužbenog zahtjeva iz čl. 1111. ZOO nisu ostvarene.
39. Zbog toga nije prihvatljiv zaključak prvostupanjskog suda da postoji pravna osnova za isplatu razlike između početno ugovorene i primijenjenih kamatnih stopa te između početnog tečaja i primijenjenih tečaja Chf jer ta pravna osnova u vidu prava na vraćanje stečenog bez osnove ili na restitucijski zahtjev više ne postoji. Tužitelj nema pravo na povrat koristi koje je tuženik kao trgovac neopravdano stekao na temelju ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli u Chf i kamatnoj stopi promjenjivoj jednostranim odlukama tuženika nakon što su uplate koje čine te razlike uračunate u korist podmirenja njegove obveze pri konverziji kredita sporazumnim zaključenjem Dodatka 1.veljače 2016. čime je obveza tuženika kako kreditora na povrat tih iznosa prestala.
40. Vrhovni je sud Republike Hrvatske u odluci br. Gos-1/2019-36 od 4. ožujka 2020. zaključio da sporazum o konverziji sklopljen sukladno odredbama ZPK predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu ocijenjenom suglasnim s Ustavom Republike Hrvatske. U predmetnom se slučaju ne može primijeniti pravilo općeg obveznog prava o tome da je obnova (novacija) bez učinka ako je prijašnja obveza ništetna ili ugašena jer se opća pravila o ništetnosti sadržana u ZOO, slijedom načela lex specialis derogat legi generali, ne protežu na sporazum o konverziji odnosno na Dodatak uz ugovor o kreditu od 16. prosinca 2015. zaključen temeljem odredbi posebnog ZPK.
41. Ujedno je vezano za naknadno pravomoćno utvrđenje ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli u Chf u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača nakon što je zaključen Dodatak 1. veljače 2016. otklonjena primjena općih pravila o nevaljanosti ugovora zbog nedopuštenosti pobude, jer je pobuda kod naplatnih ugovora nedopuštena ako je zabranjena ili nemoralna jednoj ugovornoj strani i drugi ugovaratelj to zna ili mora znati.
Ovdje kod konverzije kredita to nije slučaj jer je ZPK naložio kreditorima odnosno bankama ponuditi izračun konverzije dok su korisnici kredita kao potrošači imali dispoziciju u ostavljenom roku prihvatiti konverziju u kredite vezane uz euro ili zadržati važeće stare kredite vezane uz Chf.
42. U tom smislu na ovaj slučaj nije primjenjivo pravno shvaćanje iz odluke Suda Europske Unije br. C-118/17 u predmetu BU protiv Erste Bank Hungary od 14. ožujka 2019. o tome da ništetnost određenih ugovornih odredbi i njihova zamjena novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača. Za razliku od tog slučaja, u ovom se predmetu ne radi o tome da je zakonodavac zakonom koji se retrogradno primjenjuje izmijenio ugovor privatnog prava. Navedeno se shvaćanje iz odluke br. C- 118/17 tiče održanja ugovora izravnom zakonskom intervencijom u ugovorni odnos stranaka putem zakona za razliku od predmetnog slučaja utemeljenog na načelu slobode uređivanja obveznih odnosa iz čl. 2. ZOO.
43. U odnosu na zaključenje Dodatka 1. veljače 2016. prihvatom tuženikovog izračuna, valja ukazati na zakonske odredbe o nastanku obveze suglasnošću volja ugovornih strana iz čl. 20. i čl. 247. ZOO te o učincima obveze s dužnošću njezina ispunjenja iz čl. 9. i 65. st. 1. ZOO. U okviru ocjene eventualne ništetnosti odredaba Dodatka 1. veljače 2016. koju je moguće izvršiti samo u okviru činjenične osnove spora, valja ponoviti da će se ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo smatrati nepoštenom ako one, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (čl. 49. st. 1. Zakon o zaštiti potrošača, "Narodne novine" br. 41/14, 110/15, 14/19 i 19/22.).
44. Za razliku od utvrđenja iz postupka pred Trgovačkim sudom u Zagrebu posl. br. P-1401/12 o uzrokovanju znatne neravnoteže time što su tuženici prešućivali ili umanjivali rizike time što su propustili potpuno informirati potrošača o svim bitnim činjenicama koje utječu na procjenu rizika ugovaranja spornih odredbi koje su im s obzirom na njihovu profesionalnu djelatnost morale biti poznate a odnose se na opći rizik vezan uz svaku valutnu klauzulu koji proizlazi iz sustava „fluktuirajućih tečajeva“ a koji rizik je Međunarodni monetarni fond proglasio velikim, zatim o riziku vezanom uz činjenicu da Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj kune prema Chf onako kako to čini u odnosu prema valuti euro te o tome da je izvjestan rast tečaja Chf u kontekstu najavljenog uvođenja euro-zone dok su kamatne stope mijenjali jednostrano i netransparentno do mjere da je ta odredba neodrediva i predstavlja nekorektno iznenađenje (“unfair surprise“) za potrošača, u predmetnom se Dodatku od 1. veljače 2016. takvi razlozi povrede načela savjesnosti i poštenja ne nalaze niti to tužitelj tvrdi.
Ponudu s izračunom konverzije je tuženik predložio sukladno odredbama ZID ZPK, u odnosu na koji zakon Ustavni sud Republike Hrvatske rješenjem br. U-I-3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017. nije prihvatio prijedlog više predlagatelja za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom, ocijenivši taj Zakon usklađenim s Ustavom Republike Hrvatske.
45. Stoga je, sklapanjem sporazuma o konverziji, na koju ponudu tuženika je tužitelj svojevoljno pristao nastala nova pravna osnova temeljem koje su oni anuiteti koji su isplaćeni iskorišteni za namirenje anuiteta konvertiranih u euro, primjenom Dodatka ugovora o kreditu.
46. U okolnostima predmetnog slučaja, a polazeći od suglasno ugovorene konverzije iz Dodatka ugovora kao valjane osnove stjecanja, otklonjena je primjena odredbe čl. 1111. ZOO, a time otpada i tvrdnja o osnovanosti zahtjeva za navodno obeštećenje tužitelja s obzirom na to da je njezinim pristankom na tuženikovu ponudu zaključen Dodatak ugovoru sa suglasno definiranim međusobnim pravima i obvezama u osnovi i u njihovoj visini.
47. Budući da su suglasnošću volja stranaka iz Dodatka ugovora od 1. veljače prosinca 2016. suglasno i bez prigovora provedeni postupci izračuna konverzije kredita koji su iznosi iskorišteni sukladno odredbi čl. 19.c st. 1. ZPK, nema pretpostavki za primjenu čl. 29. st. 1. i 2. u vezi čl. 1111. ZOO niti su ostvarene pretpostavke u vidu činjenica i dokaza o nastanku štete, štetnoj radnji, tuženiku kao štetniku i uzročnoj vezi štete i štetne radnje iz čl. 342. i čl. 346. u vezi čl. 1085. ZOO.
48. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 166. st. 2. ZPP, pri čemu je uzeta u obzir činjenica da je tužitelj u ovom sporu zatražio pravnu zaštitu kao potrošač, a time kao slabija ugovorna stranka protiv tuženice (trgovca) kao jače stranke u njihovom međusobnom pravnom odnosu i to u pravnoj stvari gdje sudska praksa nije ustaljena, pa je sukladno praksi Europskog suda za ljudska prava (presuda D i B od 6. rujna 2016.), unatoč činjenici da tužitelj nije uspio sa zahtjevom za isplatu predmetnog iznosa, bilo primjereno odrediti da svaka stranka snosi svoje troškove postupka i to iz razloga što tužitelj nije mogao predvidjeti svoje izglede za uspjeh, jer sudska praksa o spornom pitanju nije ustaljena, pa tužitelj nije mogao biti svjesta da njegov zahtjev nema razumne izglede za uspjeh, a tužbeni zahtjev nije bio lišen bilo kakvog sadržaja ili očigledno nerazuman.
49. Iako je tuženik sa žalbom uspio, tuženiku nije priznat trošak sastava žalbe sukladno razlozima navedenim glede odluke o trošku parničnog postupka.
50. Stoga, obzirom na sve navedeno valjao je žalbu tuženika djelom odbiti a dijelom prihvatiti te na temelju čl. 368. st. 1. ZPP-a i čl. 373. toč. 3. ZPP-a odlučiti kao u stavku I. i II. izreke, a na temelju čl. 166. st. 1 ZPP-a kao u stavku III. izreke ove drugostupanjske odluke.
U Zagrebu 17. veljače 2026.
Predsjednik vijeća:
Gabriela Topić Kordej
