Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-2338/2022-8

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Tihane Marije Miladin, kao predsjednice vijeća, suca izvjestitelja Ivice Veselića i Vlatke Paškvalin Bošković, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja GR iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Borisu Jugu, odvjetniku iz Zagreba, Taborska 31, protiv tužene Erste & Steiermärkische Banke d.d. iz Rijeke, Jadranski trg 3a, OIB 23057039320, zastupane po punomoćnicima Ivanu Dilberu i Damiru Metelku, odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & Partneri d.o.o. iz Zagreba, Ulica Radoslava Lopašića 6, radi isplate, odlučujući o žalbi tužene protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-2883/2020-25 od 3. svibnja 2022., u sjednici vijeća održanoj dana 17. veljače 2026.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženog Raiffeisenbank Austria d.d. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P- 2883/2020-25 od 3. svibnja 2022..

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja je naloženo tuženoj isplatiti tužitelju iznos od iznos od 40.112,01 kn / 5.323,78 €[1] sa zakonskom zateznom kamatom pobliže određenom u izreci pobijane presude (stavak I izreke), te je naloženom tuženoj naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 11.203,28 kn / 1486,93 € sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 3. svibnja 2022. do isplate, po stopi sa pobliže određenoj u izreci pobijane presude (stavak II izreke).

2. Protiv navedene presude žali se tužena, zbog svih žalbenih razloga iz odredbe čl. 353 st. 1 Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22, u daljnjem tekstu - ZPP), te predlaže pobijanu presudu preinačiti u smislu žalbenih navoda, podredno ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, uz naknadu troška žalbenog postupka.

3. Žalba nije osnovana.

4. U ovoj pravnoj stvari tužitelj traži isplatu utuženog iznosa s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom na ime preplaćenih anuiteta po kreditu podignutom u CHF zbog preplaćene valutne klauzule, sa zakonskom zateznom kamatom obračunatom na pojedine iznose, kao što je navedeno u izreci.

5. Ispitujući prvostupanjsku presudu i postupak koji joj je prethodio, ovaj sud smatra da nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354 st. 2 ZPP, na koje ovaj sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti, temeljem odredbe čl. 365 st. 2 ZPP, te da nije pogrešno primijenio materijalno pravo.

6. Pobijana presuda je sastavljena sukladno odredbi čl. 338 ZPP, izreka je jasna i razumljiva, ne proturječi sama sebi niti razlozima presude, navedeni su razlozi o svim odlučnim činjenicama koji nisu nejasni niti proturječe izvedenim dokazima tako da je istu, suprotno žalbenim navodima tuženika, moguće ispitati i nije počinjena posebno istaknuta bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354 st. 2 toč. 11 ZPP, na koju posebno ukazuje tužena.

7. Prvostupanjski sud je na temelju provedenog dokaznog postupka utvrdio sve okolnosti koje su relevantne za donošenje pravilne i zakonite odluke te je na osnovu izvedenih dokaza i njihove ocjene, u skladu sa odredbom čl. 8 ZPP, pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje.

8. Između stranaka nije sporno da su tužitelj, kao korisnik kredita i tužena, kao kreditor, dana 25. srpnja 2005. sklopili Ugovor o [broj kredita] (u daljnjem tekstu - Ugovor), da je tužena kao kreditor, tužitelju kao korisniku kredita, odobrila kunsku protuvrijednost iznosa od 34.408,19 CHF u po srednjem tečaju tužene na dan odobrenja žiro računa banke za CHF, da je rok otplate kredita ugovoren na 120 mjeseci, kao i da je kredit u cijelosti otplaćen.

9. U tijeku postupka je utvrđeno da tužitelju prilikom sklapanja ugovora o kreditu nije bilo objašnjeno značenje valutne klauzule, niti se o valutnoj klauzuli pojedinačno pregovaralo, već mu je odredba o valutnoj klauzuli predočena na unaprijed formuliranom standardnom ugovoru, pa tužitelju tom prilikom nije omogućeno utjecati na tako unaprijed formuliranu odredbu, a da tužitelj kao korisnik kredita nije upozoren o mogućim posljedicama takvog ugovaranja.

10. Pravilno je prvostupanjski sud zaključio da ovako ugovorena odredba glede valutne klauzule dovodi do neravnoteže u pravima i obvezama kreditora i korisnika kredita, jer tužena nije na transparentan način informirala potrošače o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak, a koji je bio neusporedivo veći u odnosu na takav isti rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za euro.

11. Naime, odredbama čl. 81 st. 1 i 2 Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03, u daljnjem tekstu ZZP/03), a koje su u osnovi identične odredbama iz čl. 96 st. 1 i 2 Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12 i 56/13), propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a da se smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

12. Prihvaćanjem zahtjeva tužitelja, sud prvog stupnja je pravilno zaključio da su ništetni dijelovi odredaba Ugovora, kojima je ugovorena valutna klauzula kojom je otplata vezana uz CHF, na temelju zaključka da te odredbe (o kojima se nije pojedinačno pregovaralo), suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača.

13. Ispitujući presudu suda prvog stupnja, kao i postupak koji je prethodio njezinu donošenju, ovaj sud drugog stupnja je utvrdio da nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354 st. 2 toč. 11 ZPP, a na koju povredu tužena određeno ukazuje u žalbi.

14. Naime, sud prvog stupnja temelji svoju odluku na zaključku kako je pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača odlučeno je da je tužena povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula u valuti CHF, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora tužena, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali, odnosno tužena nije kao trgovac potrošače informirala o svim potrebnim parametrima i rizicima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, kao i neizvjesnosti iznosa glavnice kredita kojeg je potrošač kao dužnik imao obvezu vratiti banci, te da se utvrđenja iz navedene parnice odnose i na predmetno potraživanje.

15. Nadalje prvostupanjski sud zaključuje da je, sukladno članku 502.c ZPP, sud vezan za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da je u ugovorima o kreditu, sklopljenim između potrošača i tužene, kao kreditora, u razdoblju kada je sklopljen i predmetni ugovor, ništetna odredba o valutnoj klauzuli vezanoj uz valutu CHF, pa da stoga nije bilo potrebno izvoditi dokaze na okolnost ništetnosti navedene odredbe, neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj, odnosno apstraktnoj razini, slijedom čega je sud odbio dokazni prijedlog tužene za saslušanjem svjedokinja ŠR i LR, djelatnica tužene, kao i tužitelja osobno, a na okolnost jesu li tom prilikom rastumačene sporne ugovorne odredbe tužitelju, kao i na okolnost jesu li tužitelju prilikom pregovaranja obrazložene posljedice i rizici vezani za podizanje kredita u CHF, jer da su navedeni dokazi, s obzirom na izneseno, nepotrebni, a da bi drugačije postupanje bi bilo nesvrsishodno, neekonomično i previše tegobno za potrošača.

16. Navedeni zaključak prihvaća i ovaj žalbeni sud.

17. Naime, predložene svjedokinje ŠR i KR nisu bile osobni bankari tužitelja, niti su one osobno pregovarale s tužiteljem prilikom sklapanja Ugovora o kreditu, a žalitelj niti ne tvrdi da su iste osobno pregovarale s tužiteljem, pa da bi stoga mogle znati jesu li ili nisu tužitelju jasno predočene sporne ugovorne odredbe te jesu li mu prilikom pregovaranja obrazložene posljedice i rizici vezani za podizanje kredita u CHF. Dakle, predloženi dokaz saslušanja navedenih svjedokinja po svojoj dokaznoj vrijednosti stoga nije prikladan za utvrđivanje obavijesti koje su dane konkretnom potrošaču u postupku sklapanja osporenog ugovora, zbog čega, s aspekta načela jednakosti oružja, i da je takav dokazni prijedlog koji nema utjecaja na ishod postupka odbijen, navedeno ne bi dovelo u pitanje pravičnost postupka u cjelini. Slično tome, Ustavni je sud već u predmetu broj: U-III-1085/2021 utvrdio da, "neovisno o obrazloženju koje su redovni sudovi dali o odbijanju ovog dokaznog prijedloga, nesaslušanje predloženog zaposlenika banke nije moglo povrijediti načelo jednakosti oružja i utjecati na ishod i pravičnost postupka jer je uvidom u pribavljeni parnični spis svakako utvrđeno da je banka predložila saslušanje zaposlenika koji nije potpisnik osporenog ugovora i drugih pratećih isprava, a tijekom parnice ni s čim nije tvrdio ni dokazivao da je predloženi svjedok upravo zaposlenik banke koji je u predugovornoj fazi sklapanja ugovora dao obavijesti konkretnom potrošaču".

18. Nadalje, pravilno je prvostupanjski sud odbio saslušati i tužitelja, obzirom da je detalje o neobaviještenosti i nedostatku pregovaranja prilikom sklapanja ugovora tužitelj detaljno naveo još u tužbi.

19.1. Tuženi je u žalbi, pozivom na odredbu čl. 71. toč. 7. ZPP naglasio potrebu da se u drugostupanjskom ovom postupku razmotri postojanje okolnosti koje bi dovele u sumnju nepristranost suda, kao npr. da sudac ili njemu bliska osoba ima ili je imao kredit s ugovorenom promjenjivom kamatnom stopom ili valutnom klauzulom u CHF, ili bliska osoba sucu zastupa ili radi u odvjetničkom društvu koje zastupa veći broj tužitelja u takvim ili sličnim predmetima protiv banke. Ukoliko „na strani uređujućeg suca/člana vijeća drugostupanjskog suda postoji bilo koja od navedenih okolnosti“, se taj dio žalbe smatra zahtjevom za njegovo izuzeće (čl. 73 u vezi sa čl. 71 toč. 7 ZPP), uz prijedlog da o tim okolnostima sudac obavijesti predsjednika suda (čl. 72. st. 2. ZPP), koji će odlučiti o njegovom izuzeću.

19.2. Imajući u vidu da se radi o uvjetno (eventualno) podnesenom prigovoru koji nije pravno obvezujući s obzirom da iznosi samo hipotetsku mogućnost, a procesno- pravne odredbe ZPP ne predviđaju uvjetno podnošenje zahtjeva za izuzeće, to se, po ocjeni ovog suda, ne radi o zahtjevu za izuzeće.

19.3. Neovisno o iznesenom, žalitelju valja odgovoriti da kod predsjednice ovog drugostupanjskog vijeća, kao i kod ostalih članova vijeća ne postoje okolnosti navedene u žalbi koje bi mogle dovesti u sumnju njihovu nepristranost.

19.4. Za dodati je da ukoliko se radilo o okolnostima koje dovode u sumnju nepristranost suca, u smislu odredbe čl. 71 st. 1 toč. 7 ZPP, tuženi je mogao tražiti izuzeće suca, ali, sukladno odredbi čl. 73 st. 6 ZPP, to je mogao učiniti čim je saznao da postoji razlog za izuzeće, odnosno najkasnije do završetka rasprave. Kako je, sukladno navodima tuženog, očito da bi te okolnosti postojale i tijekom trajanja postupka, pa kako tuženik nije tražio izuzeće čim je saznao da navodno postoje ti razlozi, niti je taj zahtjev stavio najkasnije do završetka glavne rasprave, to tek sada u žalbi ne može s uspjehom isticati takav zahtjev.

20. Nadalje, neosnovano tuženi u žalbi navodi da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo i počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka kada nije odlučivao o tuženikovom prijedlogu za podnošenje zahtjeva za prethodnu odluku Sudu Europske unije o tumačenju prava Europske unije. Po ocjeni ovog suda, ne postoji osnov za podnošenje prethodnog pitanja Sudu Europske unije kako to predlaže tuženik, obzirom da je u predmetu broj C-567/20, u kojem je podnesen zahtjev za donošenje prethodne odluke Općinskog građanskog suda u Zagrebu, iznesen stav o primijeni Direktive 93/13, prema kojemu ista nije primjenjiva na Ugovore zaključene prije pristupanja Republike Hrvatske Uniji i kako je to istaknula nezavisna odvjetnica u točkama 34 i 40 svojeg mišljenja.

21. Na žalbene navode da tužitelj nije dokazao da je osobno uplatio sve anuitete, valja odgovoriti da je tužitelj izvršio svoju ugovornu obvezu uplate mjesečnih anuiteta, a je li uplata izvršena osobno od strane tužitelja ili pak neke treće osobe nije odlučno, jer su uplate izvršene na ime obveze tužitelja za otplatu kredita. U konačnici, kada se uzme u obzir osnovno načelo obveznog prava da je sudionik u obveznom odnosu dužan ispuniti svoju obvezu i odgovara za njeno ispunjenje, a tužiteljeva ugovorna obveza je nesporno ispunjena to je tužitelj dokazao svoju aktivnu legitimaciju u ovom postupku.

22. Sud prvog stupnja je temeljem prednjih činjeničnih utvrđenja pravilno zaključio s obzirom na nespornu činjenicu mijenjanja tečaja CHF nakon sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu da je odredba kojom je bila ugovorena valutna klauzula ništetna.

23. Pri tome se pozvao na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P- 1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu koji se odnosi na povrede kolektivnih interesa i prava potrošača vezanih za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula) o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, te je dakle u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača pravomoćno utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. sklapajući ugovore o kreditima koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe-ugovaranjem valutne klauzule, na način da je ugovorena valuta CHF uz koju je vezana glavnica, a da tuženik nije tijekom pregovaranja i sklapanja ugovora potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke o zasnivanju kreditnog odnosa. Navedena presuda potvrđena je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., te presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Rev-2221/18 od 3. rujna 2019., a kojom su u cijelosti potvrđena ranija utvrđenja iz spora kolektivne pravne zaštite o tome kako su banke ugovorile nepoštenu i ništetnu odredbu o valuti švicarski franak.

24. Naime, u presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. (kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013.) utvrđeno je da prosječni potrošač nije znao da je uz valutnu klauzulu u švicarskim francima vezan rizik "valute utočišta" koji ne postoji kod valutne klauzule u eurima, pa tako nije znao niti da je, jer je to bitno za donošenje informirane odluke o sklapanju ugovora koji sadrži sporne odredbe trebao biti o tome obaviješten.

25. Jednako tako, odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Rev- 2221/18-11 od 3. rujna 2019. je utvrđeno da su tužene banke, među kojima je i tuženik, u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu, koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a sve suprotno odredbama čl. 81, 82 i 90 ZZP/03, tim više što je predmetni ugovor unaprijed formuliran od strane tuženika i da u konkretnom slučaju tužitelj nije imao utjecaj na njegov sadržaj.

26. Dakle, navedenom kolektivnom sporu odlučeno je o nepoštenosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, jer je ocijenjeno da su tužene banke, tako i tuženik, imale saznanja o izglednoj budućoj promjeni tečaja švicarskog franka prema kuni na štetu potrošača, a unatoč tome su ih poticali na sklapanje ugovora o kreditima s valutnom klauzulom u švicarskim francima, a iz dostupnih informacija potrošači nisu mogli razumjeti i predvidjeti ekonomske posljedice koje za njih proizlaze iz predloženih ugovornih odredbi kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak, te informirano odlučiti o sklapanju ili nesklapanju ugovora s takvim odredbama.

27. Stoga je i postupanje tužene po pitanju valutne klauzule unutar kolektivne tužbe i njezinog puta zaštite, riješeno na način da je utvrđeno kako tužena nije na transparentan način informirala potrošače o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak, a koji je bio neusporedivo veći u odnosu na takav isti rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za euro. Iz navedenih odluka proizlaze utvrđenja prema kojima odredbe kojima se glavnica veže za CHF već samim ugovaranjem proizvode neravnotežu između stranaka na teret potrošača, obzirom na to da tužena kao banka prihvaća samo opći rizik valutne klauzule, dok potrošač prihvaća i taj rizik, kao i dodatni rizik specifičan za CHF, a ugovorima potrošačima nije dana mogućnost koja bi kompenzirala takve rizike.

28. Naime, odredbom čl. 81 st. 2 i st. 3 ZZP/03, bilo je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u odnosima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, posebice ako potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, s time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njen sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

29. Osim toga, ugovorna odredba o valutnoj klauzuli nije odraz obaveznih zakonskih odredaba, jer je čl. 22 st. 1 ZOO, kojim je propisana mogućnost ugovaranja valutne klauzule, dispozitivna pravna norma, tako da ugovorna odredba o valutnoj klauzuli nije temeljem čl. 1 st. 2 Direktive 93/13 isključena iz primjene odredaba te Direktive, a što tužena problematizira u žalbi. Naime, u konkretnom slučaju, stranke su je ugovorile, ali se te ugovorne odredbe iz razloga iznesenih u obrazloženju, a koji se temelje na pravnim shvaćanjima trgovačkih sudova i Vrhovnog suda Republike Hrvatske, ništetne zbog čega odluka Suda Europske unije broj C-81/19 za konkretnu parnicu nije primjenjiva, a ni odluka istog Suda Europske unije broj C-243/20.

30. Konačno, suprotno žalbenim navodima tužene, prvostupanjski sud je pravilno otklonio prigovor zastare, jer zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva u smislu odredbe čl. 323 st. 1 Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23 - u daljnjem tekstu ZOO), kao posljedice ništetnosti, u ovom slučaju ništetnosti ugovorne odredbe, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je ta ništetnost utvrđena, stoga je prigovor zastare u cijelosti neosnovan.

31. Naime, prema objedinjenom pravnom shvaćanju koje je zauzeto na sjednici Građanskog odjela VSRH od 31. siječnja 2022. o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskog zahtjeva kao posljedice ništetnosti ugovornih odredbi u CHF, ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

32. Prema tome zastarni rok počinje teći od pravomoćnosti sudske odluke u postupku kolektivne zaštite potrošača i s osnova ništetnosti odredaba ugovora o valutnoj klauzuli u CHF nastupa 14. lipnja 2023., obzirom da je u tome dijelu presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, temeljem presude Visokog trgovačkog suda br. Pž- 6632/2017, pravomoćna 14. lipnja 2018., pa je stoga konkretna tužba od 13. lipnja 2020. podnesena u okviru zastarnog roka od 5 godina.

33. Neosnovani su i žalbeni navodi tužene, kojima ističe da je u, konkretnom slučaju, istaknuo procesnopravni prigovor radi prebijanja, koji je uređen odredbama ZPP, te da je odredbom čl. 338 st 3 ZPP propisano da "Izreka presude sadrži odluku suda o prihvaćanju ili odbijanju pojedinih zahtjeva koji se tiču glavne stvari i sporednih traženja te odluku o postojanju ili nepostojanju potraživanja istaknutog radi prebijanja (članak 333)", a što prvostupanjski sud nije učinio, već je neosnovanost prigovora samo konstatirao u obrazloženju pobijane presude. To iz razloga što tuženi u žalbi nije niti istaknuo prijedlog radi donošenja dopunske odluke o tom dijelu, slijedom čega se ima smatrati da je navedeni prigovor povukao.

34. Slijedom navedenoga, a obzirom da u postupku pred sudom prvog stupnja nisu počinjene niti bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354 st. 2 toč. 2, 4, 8, 9, 13 i 14 ZPP, na koje ovaj sud drugog stupnja, u skladu s odredbom čl. 365 st. 2 ZPP, pazi po službenoj dužnosti, valjalo je, po osnovi čl. 368 st. 1 ZPP, odlučiti kao u izreci.

U Zagrebu, 17. veljače 2026.

Predsjednica vijeća:

Tihana Marija Miladin