REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev-1239/2025-2
R E P U B L I K A H R V A T S K A
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila predsjednika vijeća, Marine Paulić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Darka Milkovića člana vijeća, mr. sc. Senije Ledić članice vijeća i Jadranke Anić-Matić članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice ĐV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Ivan Smokrović, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Vukić i partneri iz Rijeke, protiv tuženice Psihijatrijske bolnice Lopača, Lopača 11, Dražice, OIB: 56523220122, koju zastupa punomoćnik Goran Marjanović, odvjetnik u Rijeci, radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-406/2024-2 od 25. veljače 2025. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj Pn-397/2022- 15 od 26. listopada 2023. koja je ispravljena rješenjem istog suda broj: Pn-397/2022- 36 od 31. listopada 2025., u sjednici održanoj 17. veljače 2026.,
r i j e š i o j e:
I. Ukidaju se presuda Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž- 406/2024-2 od 25. veljače 2025. i presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj Pn- 397/2022-15 od 26. listopada 2023. koja je ispravljena rješenjem istog suda broj: Pn- 397/2022-36 od 31. listopada 2025. te se predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
II. Odluka o troškovima povodom revizije ostavlja se za konačnu odluku.
Obrazloženje
1. Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužiteljice i potvrđena je prvostupanjska ispravljena presuda kojom je pod točkom I. izreke odbijen tužbeni zahtjev kojim tužiteljica traži da joj tuženica isplati iznos od 18.150,37 kuna/2.408,96 eura sa zateznim kamatama tekućim na pojedine iznose kako je to pobliže opisano u točki I. izreke prvostupanjske presude kao i naknadu troškova postupka te kojom je pod točkom II. izreke naloženo tužiteljici naknaditi tuženici troškove postupka u iznosu od 995,00 eura.
2. Rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revd-2906/2025- 2 od 10. rujna 2025., tužiteljici je dopušteno podnošenje revizije protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-406/2024-2 od 25. veljače 2025. u odnosu na pravno pitanje:
„Na kome je teret dokaza da je liječenje obavljeno po pravilima medicinske struke vodeći računa o načelu pretpostavljene krivnje?“
3. Postupajući po navedenom dopuštenju, protiv navedene presude tužiteljica je podnijela reviziju u odnosu na pravno pitanje zbog kojeg je dopuštena. Predlaže da ovaj sud prihvati reviziju i preinači drugostupanjsku i prvostupanjsku presudu tako da prihvati tužbeni zahtjev.
4. Odgovor na reviziju nije podnesen.
5. Revizija je osnovana.
6. U skladu s odredbom čl. 391. st. 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje: ZPP) revizijski sud ispitao je pobijanu odluku samo u dijelu u kojem je revizija dopuštena i samo zbog pitanja iz članka 385.a ovoga Zakona zbog kojeg je dopuštena.
7. Predmet spora je zahtjev za naknadu imovinske štete koji se odnosi na trošak pogreba sina tužiteljice koji je kao psihijatrijski bolesnik izašao iz bolnice u kojoj je bio smješten te je smrtno stradao.
8. U postupku pred nižestupanjskim sudovima su utvrđene sljedeće činjenice:
- da je tijelo pokojnog ZV pronađeno **.**.2021. na brani akumulacijskog jezera u blizini tuženice, nakon što se udaljio s područja bolnice;
- da je pok. ZV priznato pravo na dugotrajni smještaj u Psihijatrijskoj bolnici Lopača počevši s danom 1. kolovoza 2021. pa sve dok za to traju zakonom određeni uvjeti na temelju rješenja Centra za socijalnu skrb Rijeka od 1. rujna 2021.;
- da je odjel socijalne skrbi tuženika na koji je smješten pok. ZV na temelju navedenog rješenja ustanovljen za pružanje usluge skrbi izvan vlastite obitelji;
- da se radi o odjelu otvorenog tipa s korisnicima kojima nije potreban kontinuirani nadzor niti ograničenje kretanja, odnosno da je korisnik u mogućnosti otići izvan kruga bolnice,
- da ograničenje kretanja korisnika koji su na dugotrajnom smještaju nije propisano Pravilnikom o vrsti i djelatnosti doma socijalne skrbi, načinu pružanja skrbi izvan vlastite obitelji, uvjetima prostora, opreme i radnika doma socijalne skrbi, terapijske zajednice, vjerske zajednice, udruge i drugih pravnih osoba te centra za pomoć i njegu u kući ("Narodne novine" br. 40/14: Pravilnika), individualnim planom korisnika, niti internim pravilnikom bolnice;
- da o prijemu kod tuženika na odjel socijalne skrbi radi smještaja odlučuje komisija za prijem i otpust u okviru odjela socijalne skrbi u kojoj su liječnik psihijatar, socijalni radnik kao voditelj odjela i medicinska sestra odjela;
- da se odluka o smještaju na odjel socijalne skrbi kod tuženika donosi na temelju dijagnoze, suglasnosti skrbnika, korisnika i ostalih okolnosti, ali da komisija ne ulazi u to bi li pacijent bio za smještaj u neki drugi tip odjela ili ustanove, odnosno da komisija samo procjenjuje je li korisnik kandidat za smještaj na odjel za koji traži smještaj, pri čemu je to u bitnom odluka liječnika psihijatra;
- da je bolničko liječenje pok. ZV tijekom boravka na dugotrajnom smještaju bilo završeno te da se tražilo rješenje smještaja;
- da sukladno čl. 28. i čl. 27. Zakona o zaštiti osoba s duševnim smetnjama ("Narodne novine", dalje: ZZODS), odluka o prisilnom smještaju je na psihijatru, a ne na Centru za socijalnu skrb ili socijalnom radniku tuženika;
- da je liječnik psihijatar taj koji je trebao eventualno donijeti odluku da se pok. ZV smjesti na odjel tzv. zatvorenog tipa sa stalnim nadzorom, a ne prvostupanjski sud.
9. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja nižestupanjski sudovi su odbili tužbeni zahtjev smatrajući da tuženica nije odgovorna za štetu primjenom čl. 1045. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23, 155/23 - dalje: ZOO), jer tužiteljica nije dokazala da je bilo propusta prilikom procjene zdravstvenog stanja pokojnog sina, da tužiteljica nije tvrdila niti dokazala da je prigovarala da se radi o neodgovarajućem smještaju za svog sina, odnosno da je pokrenula neki drugi postupak za promjenu smještaja na "zatvoreni" odjel tuženice te da s obzirom na to da sud nema stručnog znanja ocjenjivati priloženu dokumentaciju koja sadrži dijagnoze pokojnog sina odnosno je li njegovo stanje zahtijevalo „zatvoreni“ bolnički tip odjela da tužiteljica nije predložila adekvatne dokaze (provođenje medicinskog vještačenja, saslušanje psihijatara koji su liječili odnosno izvršili prijem pokojnog sina tužiteljice) u odnosu na postojanje uzročne veze i protupravnost, odnosno je li liječenje pokojnog sina provedeno prema pravilima psihijatrijske struke.
10. Prema čl. 1061. st. 1. ZOO-a za štetu koju zaposlenik u radu ili u svezi s radom prouzroči trećoj osobi odgovara poslodavac kod kojega je radnik radio u trenutku prouzročenja štete, osim ako dokaže da su postojali razlozi koji isključuju odgovornost zaposlenika.
11. Odredbu čl. 1061. st. 1. ZOO-a valja povezati s čl. 1045. st. 1. ZOO-a prema kojem tko drugome prouzroči štetu, dužna je naknaditi je ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje.
12. Stoga iz odredbe čl. 1045. st. 1. ZOO-a i čl. 1061. st. 1. ZOO-a proizlazi da je poslodavac, u ovom slučaju bolnica, dužna naknaditi štetu osim ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje pa je stoga i teret dokaza na poslodavcu (bolnici) koji treba dokazati postojanje okolnosti koje isključuju odgovornost njegovog zaposlenika tj. poslodavac je dužan dokazati da u postupanju njegovog zaposlenika nije bilo činjenja ili propuštanja koji su protivni pravilima struke.
13. Naime, u više odluka ovoga suda Rev-608/2019-2 od 23. siječnja 2024., Rev- 3669/2018-2 od 17. svibnja 2022. i dr.) izraženo je pravno shvaćanje da bolnica za štetu koju počini liječnik odgovara po načelu presumirane krivnje prema čl. 1045. st. 1. ZOO-a. Prema shvaćanju iz navedenih odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske oštećenik treba dokazati da postoji šteta, štetna radnja i uzročna veza te da osoba koja odgovara za štetu (poslodavac liječnika, medicinske sestre, ustanova i sl.), neće odgovarati za štetu ako se utvrdi da nema uzročne veze između postupanja zdravstvene ustanove i nastale štete i ako tuženik dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje. Nadalje, iz tih odluka proizlazi, budući da bolnica odgovara po načelu presumirane krivnje, tuženik, u ovoj vrsti parnica, mora u postupku naknade štete dokazivati da nije kriv, odnosno da je prilikom pružanja zdravstvene usluge postupao lege artis. Dakle, na strani tuženice je teret dokaza da je do štete koja je nastala tužiteljici došlo bez krivnje tuženice tj. bolnice.
14. Odgovor na postavljeno pitanje glasi:
U postupcima u kojima tužitelj traži naknadu štete od bolnice ili druge zdravstvene ustanove zbog propusta u liječenju ili postupanju bolnice ili zdravstvene ustanove, teret dokaza da je liječenje (odnosno postupanje) obavljeno po pravilima medicinske struke vodeći računa o načelu pretpostavljene krivnje je na tuženiku odnosno bolnici ili drugoj zdravstvenoj ustanovi.
15. Shvaćanje nižestupanjskih sudova u ovom konkretnom predmetu da je tužiteljica trebala dokazati da je bilo propusta tuženice (bolnice) prilikom procjene zdravstvenog stanja njezinog pokojnog sina i odgovarajućeg liječenja je pogrešno. To stoga jer je u skladu s gore navedenim shvaćanjem ovog suda upravo na tuženoj bolnici bio teret dokaza da nije bilo propusta prilikom prijema i liječenja pokojnog sina tužiteljice, a ne na tužiteljici.
16. Budući da zbog pogrešnog pravnog shvaćanja nižestupanjskih sudova nisu utvrđene sve činjenice potrebne za odluku u ovoj pravnoj stvari, nema uvjeta za preinaku presude.
17. Slijedom navedenog, primjenom čl. 391. st. 7. ZPP odlučeno je kao pod točkom I. izreke.
18. Odluka o troškovima postupka u povodu pravnog lijeka ostavljena je za konačnu odluku (čl. 166. st. 3. ZPP-a) te je odlučeno kao pod točkom II. izreke.
Zagreb, 17. veljače 2026.
Predsjednik vijeća
Ivan Vučemil
