Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-2672/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Jadranke Travaš, kao predsjednice vijeća, Roberte Pandža, kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Gordane Držaić, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja HŠ iz [adresa] Republike 46, OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Dražen Srb, odvjetnik u Osijeku, Park kralja Petra Krešimira IV br. 1/II, protiv tuženog Hrvatskog zavoda za zapošljavanje, Regionalni ured Osijek, Kneza Trpimira 2, Osijek, OIB: 91547293790, radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Osijeku, poslovni broj P-164/2023-11 od 16. travnja 2024., u sjednici vijeća održanoj 17. veljače 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužitelja HŠ, kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Osijeku, poslovni broj P-164/2023-11 od 16. travnja 2024.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu žalbenog troška.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

„I Tužba i tužbeni zahtjev koji glasi:

„Proglašava se nedopuštenim pljenidba i prijenos novčanih sredstava tužitelja HŠ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] koja se provodi pred Financijskom agencijom na temelju zahtjeva za izravnu naplatu novčane tražbine pokrenutog temeljem bjanko zadužnice ovjerene kod javnog bilježnika Dragice Dumančić br. Ov-16416/2008 od 27.10.2008. godine, te se u cijelosti obustavljaju sve ovršne radnje u tom ovršnom postupku.

II/. Nalaže se tuženiku Hrvatskom zavodu za zapošljavanje, Zagreb, Savska cesta 64, OIB: 91547293790 da isplati tužitelju ČŠ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] trošak ovog postupka sa zateznom kamatom koja teče od donošenja prvostupanjske presude pa do isplate prema stopi iz čl. 29. st.2.

ZOO-a, sve u roku 15 dana.“

odbija se u cijelosti.“.

2. Protiv navedene presude žali se tužitelj zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje: ZPP). Predlaže pobijanu presudu preinačiti u smislu žalbenih navoda. Zahtijeva i naknadu troška za sastavljanje žalbe po punomoćniku odvjetniku uz pripadajući PDV i troška sudske pristojbe za žalbu u iznosu od 70,00 eura.

3. Žalba tužitelja nije osnovana.

4. Suprotno žalbenim navodima tužitelja, presuda prvostupanjskog suda se može ispitati, izreka presude je razumljiva, ne proturječi sama sebi niti razlozima presude, prvostupanjski sud je u obrazloženju presude dao jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama, koji razlozi su jasni i međusobno ne proturječe, slijedom čega nisu osnovani žalbeni navodi kojima tužitelj ukazuje na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a.

5. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio, ovaj sud je ustanovio da nisu počinjene niti ostale bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a, na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe iz čl. 365. st. 2. ZPP-a.

6. U provedenom postupku utvrđene su sve činjenice odlučne za donošenje zakonite i pravilne odluke u ovom sporu te je na osnovu izvedenih dokaza i njihove ocjene sukladno čl. 8 ZPP-a, u potpunosti i pravilno utvrđeno činjenično stanje.

7. Žalbeni razlozi pogrešne primjene materijalnog prava, također nisu osnovani.

8. Predmet ovoga spora je zahtjev tužitelja za proglašenjem ovrhe (pljenidbe i prijenosa novčanih sredstava) nedopuštenom, koju pljenidbu i prijenos novčanih sredstava je u postupku izravne naplate provodila Financijska agencija po zahtjevu za izravnu naplatu tuženika od 31. siječnja 2020., na temelju ovršne isprave - bjanko zadužnice OV-16416/2008 od 27. listopada 2008., pozivom na odredbu čl. 50. st. 1. toč. 11. Ovršnog zakona ("Narodne novine" broj: 112/12, 25/13, 93/14; 55/16, 73/17, 131/20, 114/22 i 6/24, dalje: OZ).

9. U predmetnom postupku prvostupanjski sud je utvrdio:

- da je 31. siječnja 2020. tuženik, kao ovrhovoditelj, podnio Financijskoj agenciji Zahtjev za izravnu naplatu protiv tužitelja, kao ovršenika, temeljem bjanko zadužnice ovjerene kod javne bilježnice Dragice Dumančić broj OV-16416/2008 od 27. listopada 2008., radi naplate tražbine u iznosu od 5.031,16 kuna sa zateznim kamatama počevši od 1. studenog 2008. pa do isplate,

- da je uvidom u spis Općinskog suda u Osijeku broj Ovr-679/2023 utvrđeno da je u navedenom predmetu tužitelj, kao ovršenik, 16.veljače 2023.. podnio prijedlog za proglašenje pljenidbe i prijenosa po navedenoj bjanko zadužnici nedopuštenim, u kojem prijedlogu ističe prigovor zastare uz obrazloženje da je ovrhovoditelj podnio FINA-i zahtjev za izravnu naplatu temeljem citirane zadužnice na kojoj se nalazi njegov potpis kao jamca platca, osnovom koje zadužnice su mu (prema specifikaciji FINA-e od 14. veljače 2023.) zaplijenjena novčana sredstva u iznosu od 1.842,86 eura, a da ovršna isprava potječe iz 2008. godine, pa predlaže sukladno čl. 210. OZ- a donošenje rješenja kojim se proglašava nedopuštenom pljenidba i prijenos ovrhovoditeljeve tražbine određene ovršnom ispravom javne bilježnice Dragice Dumančić iz Osijeka broj OV -16416/08 od 27. listopada 2008., pozivom na čl.50. st.1. toč. 11. OZ-a (jer je nastupila zastara tražbine),

- da je zaključkom Općinskog suda u Osijeku broj Ovr- 679/2023 od 24. veljače 2023. tužitelj upućen na pokretanje parnice radi proglašenja ovrhe nedopuštenom (odnosno izravne naplate pokrenute 31.siječnja 2020.), s obrazloženjem da je ovršenik sukladno čl. 210. OZ-a podnio prijedlog radi proglašenja nedopuštenim pljenidbe i prijenosa novčanih sredstava po zahtjevu za izravnu naplatu na temelju bjanko zadužnice br. OV -16413/2008 od 27. listopada 2008. na kojoj je potpis ovršenika kao jamca platca, a da je ovršenik prigovorio da je nastupila zastara potraživanja, kao i prigovor zastare u odnosu na zatezne kamate, što je ovrhovoditelj osporio, slijedom čega je sud radi žalbenih razloga iz čl. 50. st. 1. toč. 11. OZ-a, sukladno čl. 52. st. 1.i 3. OZ-a, u svezi s čl. 210. st. 2. OZ-a, donio odluku kao u izreci navedenog zaključka,

- da je temeljem dokumentacije u spisu utvrđeno da je 27. listopada 2008. između tuženika i poslodavca Vile Dunava d.o.o., sklopljen Ugovor o dodjeli potpore za zapošljavanje, Sufinanciranje zapošljavanja dugotrajno nezaposlenih osoba (Mjera 2), kojim je regulirano zapošljavanje za IŠ u razdoblju od 21. listopada 2008. do 20. listopada 2009., u mjesečnom iznosu od 2.133,50 kuna,

- da između stranaka nije sporno da je za osiguranje naplate mogućih potraživanja tuženika po navedenom Ugovoru, sukladno članku 13. Ugovora, tuženiku pri potpisu Ugovora predana od strane poslodavca bjanko zadužnica s ovjerenim potpisom poslodavca Vila Dunava d.o.o., kao dužnika i suglasnost tužitelja, kao jamca platca broj OV-16416/08 od 27. listopada 2008., da se radi naplate tražbine vjerovnika iz navedene bjanko zadužnice zapljene svi njegovi računi kod banaka,

- da između stranaka nije sporno niti to da je tuženik, kao vjerovnik, 9. travnja 2010. pozvao poslodavca Vila Dunav d.o.o., na dostavu dokumentacije o izvršenim obvezama po navedenom Ugovoru, nakon čega je poslodavcu 2. srpnja 2010. poslao opomenu na dostavu dokumentacije o izvršenju ugovornih obveza te ga potom 15. studenog 2010. pozvao na povrat sredstava zbog neispunjenja ugovornih obveza, s obrazloženjem da nije dostavljena tražena dokumentacija, slijedom čega je obvezan vratiti razmjerni dio sredstava koja su mu isplaćena temeljem Ugovora u iznosu do 14.849,16 kuna uvećano za zatezne kamate u iznosu od 4.971,46 kuna, što sveukupno iznosi 19.820,62 kuna, koji iznos je dužan vratiti u roku od 30 dana,

- da je iz priložene dokumentacije razvidno da je tuženik dopisom od 3. lipnja 2011. dostavio FINA-i na naplatu bjanko zadužnicu Vila Dunava d.o.o. broj OV-16413/08 na iznos od 14.849,16 kuna sa zateznim kamatama na navedeni iznos tekućim od 31. listopada 2008., tražeći da ukoliko se ne može naplatiti iznos od dužnika da isti naplati od jamca platca,

- da je tuženik dopisom od 8.veljače 2017. pozvao tužitelja, kao jamca platca, na sklapanje Sporazuma o izvansudskoj nagodbi kako bi se reguliralo vraćanje duga, s obzirom da nisu ispunjene sve ugovorne obveze, nakon čega je u dopisu od 21. svibnja 2019. tužitelju obrazloženo da je raskidom Ugovora o dodjeli potpore za zapošljavanje, Sufinanciranje zapošljavanja dugotrajno nezaposlenih osoba, nastao dug tvrtke Vila Dunav d.o.o. u iznosu od 14.849,16 kuna uvećano za pripadajuće zatezne kamate tekuće od 31. listopada 2008., da je glavni dužnik Vila Dunav d.o.o. brisan iz sudskog registra 18. ožujka 2014. te da, sukladno navedenom, jamac platac odgovara vjerovniku za cjelokupno potraživanje, da je 21. srpnja 2018. na snagu stupio Zakon o otpustu duga fizičkim osobama („Narodne novine“, broj 62/18, dalje ZODFO), temeljem kojeg je tužitelju, kao jamcu platcu, otpisan dug u iznosu do 9.818,00 kuna (s osnova glavnice i 10.717,53 kuna zaduženih kamata, što je utvrđeno uvidom u izvješće FINA-e dostavljeno tuženiku u elektroničkom obliku sukladno čl. 9. st. 2. ZODFO-a), da je otpisani iznos duga storniran u poslovnim knjigama tuženika te da se za izračun preostalog iznosa duga tužitelj obrati tuženiku koji mu nudi mogućnost obročnog vraćanja duga,

- da je 30. siječnja 2020. zaprimljen kod FINA-e Zahtjev tuženika, kao ovrhovoditelja, za naplatu temeljem bjanko zadužnice broj OV-16413/2008 i OV-16416/2008, protiv glavnog dužnika Vila Dunav d.o.o. OV-16413/08 i protiv tužitelja, kao jamca platca OV-16416/2008, a radi naplate tražbine Hrvatskog zavoda za zapošljavanje u iznosu od 5.031,16 kuna sa zateznim kamatama počevši od 1. studenog 2008. pa sve do isplate,

- da je 31. siječnja 2020. Financijska agencija obavijestila tuženika o vraćanju osnove za plaćanje OV-16413/08 ovršenika Vila Dunav d.o.o., s obzirom da je ovršenik brisan iz sudskog registra, nakon čega je tuženik istog dana (31. siječnja 2020.), podnio Financijskoj agenciji Zahtjev za izravnu naplatu protiv tužitelja, kao ovršenika, koji je predmetom ovoga spora,

- da između stranaka nije sporno da je rješenjem Trgovačkog suda u Osijeku broj 6. St-501/13 od 13. studenog 2013., otvoren i istovremeno zaključen stečajni postupak na dužnikom Vila Dunava d.o.o., nakon čega je Trgovački sud u Osijeku navedeni subjekt brisao iz registra,

- da između stranaka nije sporno da tužitelj nije podmirio tražbinu tuženika u iznosu od 5.031,16 kuna s pripadajućim zateznim kamatama.

10. Temeljem rezultata tako provedenog postupka, prvostupanjski sud je imajući u vidu cjelokupnu dostavljenu dokumentaciju, rukovodeći se odredbama čl. 215. st. 1., čl. 233 st. 1., čl. 241. i čl. 245. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23, dalje: ZOO), kao i pravnim shvaćanjem zauzetim na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 19. studenoga 2018. br Su-IV/18-57, odbio postavljeni tužbeni zahtjev, ciijeneći da je u konkretnom slučaju nastupio prekid zastare 3. lipnja 2011. (kada je tuženik dostavio FINA-i na naplatu bjanko zadužnicu Vila Dunava d.o.o. broj OV-16413/08 na iznos od 14.849,16 kuna sa zateznim kamatama, tražeći da ukoliko se ne može naplatiti iznos od dužnika da se isti naplati od jamca platca), koji prekid je trajao u odnosu na dužnika Vila Dunav d.o.o. sve do prestanka njegova postojanja, a u odnosu na tužitelja do 4. kolovoza 2018., tj. do stupanja na snagu Zakona o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima iz 2018. („Narodne novine“, broj 68/18, dalje ZPONS/18), nakon čega je zastara počela teći iznova od dana okončanja navedenog ovršnog postupka, odnosno od 4. kolovoza 2018., imajući u vidu da je do obustave postupka izravne naplate kod FINA-e došlo iz razloga za koji nije odgovoran ovrhovoditelj (čl.12. i čl. 33. ZPONS/18), pa kako je tuženik ponovo pokrenuo postupak izravne naplate protiv tužitelja 31. siječnja 2020. (temeljem predmetne bjanko zadužnice broj OV-16416/08), u konačnome zaključuje da zastara u konkretnom slučaju nije nastupila niti u odnosu na glavno potraživanje, niti u odnosu na sporedno potraživanje kamata.

11. U žalbenom stuonju postupka ostalo je i dalje sporno je li nastupila zastara prava na naplatu tražbine iz predmetne bjanko zadužnice.

12. Žalbenim navodima tužitelj osporava zaključak suda prvog stupnja da je podnošenjem prvog zahtjeva za izravnu naplatu došlo do prekida zastare, upirući na pogrešnu primjenu odredbe o prekidu i nastupu zastare, uz tvrdnju da u konkretnom slučaju tuženik, kao ovrhovoditelj, nije postupio po čl. 33. st. 1. ZPONS-a i zahtijevao nastavak ovrhe u roku od 6 mjeseci, kojim postupanjem je odustao od ovrhe, čime se ima cijeniti da je nastupila obustava ovrhe za koju je odgovoran ovrhovoditelj, ovdje tuženik, temeljem čega ističe da nije došlo do prekida zastare.

13. Po stavu ovoga suda, nisu osnovani izneseni žalbeni razlozi tužitelja kojima osporava zaključak prvostupanjskog suda o prekidu zastare te posljedično tome niti zaključak o tome da u konkretnom slučaju nije nastupila zastara sporne tražbine tuženika do podnošenja zadužnice na izravnu naplatu, i to niti u odnosu na glavno potraživanje, ali isto tako niti u odnosu na sporedno potraživanje kamata.

14. Naime, odredbom čl. 241. ZOO-a propisano je da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom, radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine, dok je odredbom čl. 245. st. 1. ZOO-a propisano da nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru.

15. Suprotno žalbenim prigovorima tužitelja, pravilno je utvrđenje prvostupanjskog suda da je petogodišnji zastarni rok koji se u konkretnom slučaju nesporno primjenjuje, prekinut pokretanjem postupka izravne naplate podnošenjem zadužnice Financijskoj agenciji 3. lipnja 2011., sukladno odredbi čl. 214. st. 3. OZ-a te odredbi čl. 2. tada važećeg ZPONS-a („Narodne novine“, broj 91/10 i 112/12), u koje vrijeme nije bilo vremenskog ograničenja za provedbu ovrhe kod FINA-e činjenicom da se po osnovu za plaćanje nije mogla izvršiti naplata. Naime, tek je 4. kolovoza 2018. stupila na snagu odredba čl. 12. st. 1. ZPONS/18, koja je uredila rokove postupanja Agencije, a odredbom čl. 33. st. 1. i 2. (Osnove za plaćanje u prijelaznom razdoblju) bilo propisano: „(1) Agencija je dužna u roku od šest mjeseci od dana stupanja na snagu ovoga Zakona prestati izvršavati osnove za plaćanje koje na dan stupanja na snagu ovoga Zakona ispunjavaju uvjet iz članka 12. stavka 1. ovoga Zakona; (2) Ako od dana stupanja na snagu ovoga Zakona do prestanka izvršenja osnove za plaćanje tražbina iz osnove za plaćanje bude barem djelomično naplaćena, Agencija neće prestati izvršavati tu osnovu za plaćanje.“.

16. Stoga, u konkretnom slučaju je FINA sukladno prednje navedenim zakonskim odredbama bila dužna prestati izvršavati predmetne osnove za plaćanje najkasnije 6 mjeseci od stupanja na snagu ZPONS/18, odnosno 4. veljače 2019. Stoji da kada je ovrha postala nemoguća ili se iz drugih razloga ne može provesti (čl. 72. st. 2. OZ-a, raniji čl. 67. st. 2. Ovršnog zakona iz 1996.), da se ista obustavlja. Međutim, treba naglasiti da je u postupku izravne naplate sud ovlašten odlučivati samo povodom pravnih sredstava iz čl. 210. st. 1. OZ-a, tako da sud nema ovlaštenja utvrđivati niti prekid, niti nastavak ovrhe, ali isto tako niti odbaciti prijedlog za ovrhu ili ovrhu obustaviti, jer se ista niti ne provodi pred sudom. Stoga, u postupku izravne naplate koji provodi FINA izravno na temelju bjanko zadužnice sukladno odredbi članka 214. OZ-a, ista je bila dužna postupati sukladno prednje navedenim zakonskim odredbama, kao i odredbama Pravilnika o načinu i postupku provedbe ovrhe na novčanim sredstvima („Narodne novine“, broj 71/18, 46/22 i 155/22).

17. Budući da je predmetna zadužnica prvi put poslana na prisilnu naplatu Agenciji 3. lipnja 2011., kada je sukladno čl. 241. ZOO-a prekinut tijek zastare, koja zastara nije tekla sve do 4. kolovoza 2018. (kada je Agencija predmetnu zadužnicu po službenoj dužnosti, na temelju odredbi čl. 12. ZPONS/18 isknjižila iz osnove za plaćanje), nakon čega je ponovno počela teći 5. kolovoza 2018., ponovnim podnošenjem zadužnice na prisilnu naplatu 31. siječnja 2020. (unutar petogodišnjeg zastarnog roka), tijek zastare je time ponovno pravovremeno prekinut, pri čemu se vrijeme koje je proteklo prije 3. lipnja 2011., ne računa u zakonom određeni rok za zastaru (čl. 245. st.1. ZOO-a), slijedom čega je, suprotno žalbenim navodima tužitelja, prvostupanjski sud pravilno zaključio da za predmetno potraživanje nije nastupila zastara.

18. Na žalbene navode tužitelja kojima osporava pravilnost primjene materijalnog prava ističući činjenicu pasivnosti tuženika, kao ovrhovoditelja, valja odgovoriti da je pravilno prvostupanjski sud cijenio neosnovanim navode tužitelja o postojanju roka u kojem je ovrhovoditelj trebao podnijeti radnju protiv ovršenika, jer navedeni prigovor nema osnovu u odredbama OZ-a koje se odnose na naplatu predmetnog potraživanja, kao niti u odredbi čl. 242. ZOO-a na koju se tužitelj poziva u žalbi.

19. Naime, iz sadržaja spisa neupitnim proizlazi da je predmetna zadužnica kod FINA- e bila zavedena u redoslijed naplate sve do njezina isknjiženja koje je FINA izvršila po službenoj dužnosti 2018. godine, zbog čega je cijelo vrijeme trajao prekid zastare, pri čemu se činjenica da je do isknjiženja došlo silom zakona, ne može pripisati krivnji tuženika, niti je tuženik na to mogao utjecati. Na dispoziciji je tuženika, kao ovrhovoditelja, kada će podnijeti novi zahtjev za naplatu, ali ga mora podnijeti unutar zastarnog roka, a što je tuženik, kao ovrhovoditelj, u konkiretnom slučaju i učinio.

20. Zaključno, s obzirom na to da je FINA prestala provoditi prvotno pokrenutu izravnu naplatu pozivom na odredbu čl. 12. ZPONS/18 i to zbog nedostatka sredstava na računu tužitelja, taj razlog se ne smatra onim za koji je odgovoran tuženik, kao ovrhovoditelj, niti se može smatrati da je odustao od svog prijedloga, tako da do isknjiženja iz očevidnika nije došlo nekom njegovom voljnom radnjom ili propuštanjem.

21. U odnosu na žalbeni navod kojim tužitelj upire na odredbu čl. 33. st. 1. ZPONS/18, kojom se tijekom prijelaznog razdoblja od šest mjeseci propisuje način postupanja u postupcima u tijeku u kojima je ovrha postala nemoguća šest mjeseci prije stupanja na snagu ZPONS/18, za odgovoriti je da se navedena odredba odnosi na utvrđivanje trenutka kada je FINA bila dužna prestati izvršavati predmetne osnove za plaćanje, što je dovelo do nemogućnosti provođenja ovrhe i u ovom konkiretnom slučaju, posljedično do njezine obustave u smislu čl. 72. st. 2. OZ-a, od kada je zastara ponovno počela teći, tako da je navedena odredna bez utjecaja na prednji zaključak o tome da kad je prekid nastao podnošenjem zadužnice na naplatu, da taj prekid zastarijevanja traje sve do okončanja postupka pred FINA-om, do kojeg okončanja postupka dolazi ili povlačenjem zadužnice s naplate ili namirenjem na temelju iste zadužnice, jer rok zastarijevanja novčane tražbine ne teče dok traje postupak izravne naplate, odnosno izvršenja osnove za plaćanje pri FINA-i.

22. Budući da u konkretnom slučaju nije došlo do izvršenja osnove za plaćanje, niti je zadužnica povučena, prekid zastarijevanja nastao podnošenjem zadužnice na naplatu (čl. 241. ZOO-a), suprotno žalbenim navodima tužitelja, nije prestao..

23. U odnosu na žalbene navode vezano za zastaru potraživanja zateznih kamata, za odgovoriti je da prema čl. 223. ZOO-a, sporedna potraživanja, kao što su kamate, dijele pravnu sudbinu glavnog potraživanja, što znači da kad zastari glavno potraživanje, zastarijevaju i sporedna potraživanja, ali isto tako da kada dođe do prekida zastare u odnosu na glavnio potraživanje, tada se zastara prekida i u odnosu na pripadajuće kamate, jer su kamate akcesorno potraživanje koje dijeli sudbinu glavnog potraživanja, tako da u slučaju da se zastara prekida podnošenjem tužbe za glavno potraživanje, zastara se prekida i za kamate, slijedom čega pravilno sud prvog stupnja zaključuje i o tome da nije nastupila zastara potraživanja kamata.

24. Preostali žalbeni navodi tužitelja kojima upire na pogrešne zaključke suda prvog stupnja i pogrešnu primjenu materijalnog prava, po stavu ovoga suda, svode se zapravo na ocjenu izvedenih dokaza od strane tužitelja, odnosno njegovo viđenja predmetne materijalno-pravne situacije, slijedom čega se, s obzirom na sve naprijed obrazloženo, ukazuju bez utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane odluke.

25. Slijedom svega navedenog, prvostupanjski sud je pravilno odbio kao neosnovan zahtjev tužitelja u ovome postupku jer je utvrdio kako nisu ispunjene pretpostavke iz čl. 50. st. 1. toč. 11. OZ-a zbog čega bi ovrha pljenidbom i prijenosom novčanih sredstava u postupku izravne naplate, pokrenutom kod FINA-e 31. siječnja 2020. na temelju bjanko zadužnice izdane od tužitelja, kao jamca platca, bila nedopuštena.

26. Slijedom svega navedenog, valjalo je temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a, odbiti kao neosnovanu žalbu tužitelja i potvrditi prvostupanjsku presudu.

27. Tužitelju nije dosuđen trošak nastao podnošenjem pravnog lijeka jer je njegova žalba neosnovana (čl. 154. st. 1. ZPP-a u svezi s čl. 166. st. 1. ZPP-a), slijedom čega je odlučeno kao pod točkom II. izreke ove presude.

28. Slijedom svega iznesenog odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu 17. veljače 2026.

Predsjednica vijeća:

Jadranka Travaš