Republika Hrvatska
Županijski sud u Zagrebu
Trg Nikole Šubića Zrinskog 5
Poslovni broj: Gž-116/2026-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, po sutkinjama toga suda Roberti Pandža, predsjednici vijeća, Jadranki Travaš, članici vijeća - sutkinji izvjestiteljici i Kseniji Grgić, članici vijeća, u pravnoj stvari tužitelja RĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Ivan Adžić, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Hrvatske poštanske banke d.d. Jurišićeva 13, OIB: 87939104217, kojeg zastupa punomoćnik Ivo Šućur, odvjetnik u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-3236/2025-8 od 29. rujna 2025., na sjednici vijeća održanoj 17. veljače 2026.,
p r e s u d i o j e
Odbija se žalba tuženika Hrvatske poštanske banke d.d. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P- 3236/2025-8 od 29. rujna 2025.
Obrazloženje
1. Sud prvog stupnja je donio presudu kojom je pod točkom I. utvrdio ništetnom odredbu Ugovora o kreditu broj: 210676 od 23. kolovoza 2007. između prednika tuženika Volksbank d.d. kao kreditora i tužitelja RĐ kao korisnika kredita, kojima je ugovorena obveza tužitelja da tuženiku plati naknade za obradu i osiguranje kredita, dakle
- točka 6.1. Ugovora kojom je određeno: „Naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita: jednokratno 1,50% od iznosa kredita, naplaćuje se neposredno prije isplate kredita.“ te
- točka 6.2. Ugovora kojom je određeno: „Naknada za osiguranje kredita kod osiguravajućeg društva: jednokratna uplata po premijskoj stopi od 1,95% na iznos glavnice uvećane za 20%“;
Pod točkom II. izreke naloženo je tuženiku da tužitelju plati troškove parničnog postupka 974,69 EUR sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od
29. rujna 2025. pa do isplate.
2. Protiv ove presude tuženik je podnio žalbu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže pobijanu presudu preinačiti u smislu žalbenih navoda odnosno ukinuti i vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje uz naknadu za trošak žalbe.
3. Žalba nije osnovana.
4. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnim ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita sadržane u točki 6.1. i osiguranje kredita sadržane u čl. 6.2. Ugovora o kreditu broj 210676 sklopljenog 23. kolovoza 2007. između tužitelja kao korisnika kredita i prednika tuženika Volksbank d.d. kao davatelja kredita.
5. Među strankama nije sporno da je sklopljen predmetni ugovor o kreditu kojim je tužitelju odobren kredit u iznosu od 29.446,44 CHF u kunskoj protuvrijednosti te da je čl. 6.1. Ugovora ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje prije isplate kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva jednokratno u visini 1,50% od iznosa kredita te u čl. 6.2. naknadu za osiguranje kredita jednokratno po premijskoj stopi od 1,95% na iznos glavnice uvećane za 20% sukladno ugovoru o osiguranju.
6. Na temelju izvedenih dokaza prvostupanjski sud utvrđuje da je tužitelju dat na potpis unaprijed sastavljeni tipski ugovor, da nije mogao pregovarati o spornim naknadama za obradu i osiguranje kredita, niti mu je o tim naknadama ništa rečeno.
7. Imajući u vidu prethodna utvrđenja prvostupanjski sud zaključuje da se o spornoj ugovornoj odredbi nije moglo pojedinačno pregovarati, da je ista neodređena jer se ne navodi od čega se sastoje sporne naknade i zbog čega se naknada za obradu kreditnog zahtjeva naplaćuje upravo u visini od 1, 50%, a niti je tuženik dokazao opravdanost te naknade, slijedom čega zaključuje da je sporna ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja.
8. Stoga, prvostupanjski sud pozivom na čl. 96. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' broj 79/2007.,dalje: ZZP/07) i čl. 322. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23., 155/23., dalje: ZOO) zauzima pravno shvaćanje da je riječ o nepoštenoj odnosno ništetnoj ugovornoj odredbi, slijedom čega prihvaća tužbeni zahtjev u cijelosti.
9. U odnosu na prigovor zastare, prvostupanjski sud na temelju čl. 323. st.1. ZOO-a zauzima pravno shvaćanje da zastara počinje teći od dana utvrđenja ništetnosti sporne ugovorne odredbe pa da u konkretnom slučaju nije protekao petogodišnji zastarni rok iz čl. 225. ZOO-a.
10. Pravilno je prvostupanjski sud utvrdio odlučne činjenice i primijenio materijalno pravo kada je prihvatio tužbeni zahtjev u cijelosti.
11. Zaključak prvostupanjskog suda da sporna ugovorna odredba točke 6.1. i 6.2. suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača ovaj sud prihvaća kao pravilan. Naime, imajući u vidu da je riječ o unaprijed formuliranom ugovoru, a izvedenim dokazima utvrđeno je da se o spornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, niti je tužitelju išta rečeno o spornim naknadama, dakle nije bio obaviješten o svrsi tih naknada odnosno koje usluge i koji troškovi ulaze i u kojoj visini svaki od njih u te naknade, za zaključiti je da tuženik nije uzeo u obzir i zakonite interese tužitelja kao potrošača pa da je shodno tome mogao razumno pretpostaviti da bi tužitelj pristao na spornu ugovornu odredbu, čime je postupio suprotno načelu savjesnosti i poštenja.
11.1. Također, cijeneći okolnosti pod kojima je sklopljen predmetni ugovor, a kako to proizlazi iz iskaza tužitelja, odnosno cijeneći da tužitelj nije mogao pregovarati o spornim naknadama niti je o istima informiran od strane tuženika, za zaključiti je da tužitelj nije imao izbora prihvatiti ili ne spornu ugovornu odredbu jer u suprotnom očito ne bi mogao sklopiti ugovor, dakle neprihvaćanjem te odredbe bio bi ograničen u ostvarivanju svog prava tj. zahtjeva za kredit. Stoga je za zaključiti da je suprotno žalbenim navodima, neovisno o kvantitativnom odnosu iznosa kredita i iznosa spornih naknada, sporna ugovorna odredba uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača.
12. Također, suprotno žalbenim navodima, sporna ugovorna odredba ne udovoljava zahtjevu transparentnosti sadržanom u odredbi čl. 85. ZZP/03, a prema kojoj, ako na temelju zakona ili sporazuma stranaka ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive, podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega. U konkretnom slučaju, cijeneći da iz izvedenih dokaza ne proizlazi da bi tuženik informirao tužitelja o svrsi spornih naknada odnosno stvarnim troškovima i uslugama na koje se iste odnose, to sporna ugovorna odredba ne udovoljava zahtjevu transparentnosti pa suprotno žalbenim navodima nisu ispunjene pretpostavke iz čl. 99. ZPP/07 za isključenje od ispitivanja poštenosti te ugovorne odredbe.
13. Imajući u vidu prethodna činjenična utvrđenja, pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo iz 102. st. 1. ZZP/07 kada je zauzeo pravno shvaćanje da je sporna ugovorna odredba nepoštena odnosno ništetna te prihvatio deklaratorni tužbeni zahtjev kao osnovan.
14. Žalbeni navodi kojima tuženik osporava zaključak prvostupanjskog suda o neosnovanosti prigovora zastare, nisu osnovani. Naime, u skladu sa pravnim shvaćanjem Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzetom na sjednici 30. siječnja 2020. i Objedinjenom pravnom shvaćanju zauzetom na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022., zastara počinje teći tek od pravomoćnosti odluke kojom je utvrđena ništetnost, pa kako je ništetnost sporne ugovorne odredbe utvrđena tek u ovom postupku, to u konkretnom slučaju zastara još nije ni počela teći, slijedom čega je prvostupanjski sud pravilno otklonio taj prigovor kao neosnovan.
15. Odluka o troškovima postupka donesena je pravilnom primjenom materijalnog prava iz čl. 154. st.1. ZPP-a budući da je tužitelj u cijelosti uspio u parnici.
16. Iz navedenih razloga, valjalo je primjenom čl. 368. st. 1. ZPP-a odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu kao u izreci.
U Zagrebu, 17. veljače 2026.
Predsjednica vijeća
Roberta Pandža
