Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-961/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Ivice Veselića kao predsjednika vijeća, Vlatke Paškvalin Bošković kao članice vijeća i izvjestiteljice te Tihane Marije Miladin, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja VU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Davoru Ćavaru, odvjetniku u Vukovaru , protiv tuženika Raiffeisenbank d.d., sa sjedištem u Zagrebu, Magazinska 69, OIB: 53056966535, kojeg zastupa punomoćnik Goran Gložinić, odvjetnik iz Odvjetničkog društva Mađarić & Lui d.o.o., sa sjedištem u Zagreba, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Vinkovcima, poslovni broj P- 287/2023-16 od 16. siječnja 2025., u sjednici vijeća održanoj 17. veljače 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Vinkovcima, poslovni broj P-287/2023-16 od 16. siječnja 2025., u pobijanom dijelu pod točkom I., II. III. i IV. izreke.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška žalbe kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju preplaćene anuitete s osnove valutne klauzule vezane za tečaj CHF u iznosu od 2.016,92 EUR sa zateznim kamatama tekućim od plaćanja pojedinog anuiteta pa do isplate (točka I. izreke), utvrđeno je da je ništena odredba iz 3. Ugovora o [broj kredita] sklopljenog dana 28. rujna 2006. između tužitelja i tuženika koja glasi: "3,30% (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita" (točka II. izreke), naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 355,42 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 28. rujna 2006. do isplate (točka III. izreke), naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju troškove postupka u iznosu 1.745,17 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 16. siječnja 2025. pa do isplate (točka IV. izreke) te je odbijen je zahtjev tužitelja za naknadom troškova postupka u iznosu od 130,17 EUR (točka V. izreke).

2. Citiranu presudu pravovremeno podnesenom žalbom pobija tuženik sadržajnu u dijelu pod točkom I. do IV. izreke zbog svih zakonom predviđenih razloga, odnosno zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže preinačiti pobijanu presudu i odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti te naložiti tužitelju da mu naknadi parnične troškove sa zateznim kamatama tekućim od donošenja prvostupanjske presude pa do isplate, kao i trošak žalbe uvećan za zakonsku zateznu kamatu tekuću od donošenja drugostupanjske odluke do isplate, a podredno ukinuti presudu i predmet vratiti na ponovno suđenje. Iako zahtjeva trošak sastava žalbe, taj trošak u žalbi nije specificirao.

3. Žalba tuženika nije osnovana.

4. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužitelja na utvrđenjem ništetnosti dijela odredbe čl. 3. Ugovora o [broj kredita] sklopljenog dana 28. rujna 2006. između tužitelja i tuženika koja se odnosi na naknadu za obradu kredita od 3,30% od iznosa kredita, te zahtjev za isplatu preplaćenih iznosa anuiteta s osnove ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i jednokratnoj naknadi za obradu kredita.

5. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio nije uočeno da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP) na koje ovaj sud u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a pazi po službenoj dužnosti.

6. Sud prvog stupnja u obrazloženju presude dao je jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama, izreka presude je razumljiva, ne proturječi sama sebi, niti razlozima presude, kao što niti ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava, odnosno zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava odnosno zapisnika. Ne postoje ni drugi nedostaci zbog kojih pravilnost pobijane odluke ne bi bilo moguće ispitati, slijedom čega nije ostvaren žalbeni razlog iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju povredu ukazuje tuženik u žalbi.

7. Sud prvog stupnja u bitnome je utvrdio:

- da su tužitelj, kao korisnik kredita i tuženik, kao kreditor, dana 28. rujna 2006.g. sklopili Ugovor o [broj kredita] u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 17.290,78 CHF po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja, način otplate u jednakim mjesečnim anuitetima prema srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća i ulaznom naknadom od 3,30% od iznosa kredita,

- da je ugovor bio tipski, unaprijed sastavljen prema obrascu tuženika, bez mogućnosti pregovora o bitnim sastojcima ugovora,

- da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač, pa tako i ovdje tužitelj, pokrene radi naknade štete ili isplate s ciljem otklona povrede koja je uzrokovana postupanjem tuženika,

- da su odredbe predmetnog ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula i u dijelu u kojem je ugovorena ulazna naknada za obradu kredita u visini od 3,30% od iznosa kredita ništetne,

- da je tužitelj preplatio anuitete zbog promjene tečajnih razlika,

- da je tužitelj temeljem ništetne odredbe platio naknadu za obradu kredita u iznosu od 355,42 EUR,

pa je slijedom navedenih utvrđenja, a nakon saslušanjem tužitelja utvrđenih daljnjih relevantnih činjenica (nemogućnost pregovaranja o spornim ugovornim odredbama niti su mu objašnjeni rizici sklapanja takve vrste ugovora), sud prvog stupnja prihvatio tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti dijela ugovornih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu (točka II. izreke) i obvezao tuženika isplatiti tužitelju zbog tečajnih razlika preplaćene iznose anuiteta u ukupnom iznosu od 2.016,92 EUR i tzv. ulaznu naknadu u iznosu od 355,42 EUR, sve sa zateznim kamatama kako je to precizirano točkom I. i III. izreke prvostupanjske presude.

8. Navedeno činjenično stanje kao pravilno utvrđeno prihvaća i ovaj sud. Tuženik svojim žalbenim navodima osporava činjenično stanje utvrđeno od strane suda prvog stupnja, te u žalbi iznosi vlastitu ocjenu dokaza koja se suprotstavlja ocjeni prvostupanjskog suda. Međutim, ta ocjena, prema stajalištu ovog suda, nema podlogu u rezultatu dokaznog postupka, te ne može dovesti u sumnju pravilnost i potpunost činjeničnog stanja utvrđenog od strane suda prvog stupnja.

9.1. U ocjeni osnovanosti tužbenog zahtjeva u odnosu na valutnu klauzulu, prvostupanjski sud pravilno polazi od presuda donesenih u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa potrošača i to presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013.

9.2. Navedena presuda je u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu valutu, potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 14. lipnja 2018. (sud prvog stupnja pogrešno navodi odluku poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014.), kojom je odbijena, između ostalog, i žalba ovdje tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013.g, koju presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. broj Pž-6632/17 je potvrdio Vrhovni sud Republike Hrvatske odlukom poslovni broj Rev-2221/2018-11 od 03. rujna 2019., a kojima je utvrđeno da su tužene banke u određeno navedenim razdobljima (ovdje tuženik u razdoblju od 01. lipnja 2004.g. do 31. prosinca 2008.g.) povrijedile kolektivne interese i prava korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora banka kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, budući je, a kako je to određeno člankom 502.c ZPP-a, za takvo utvrđenje vezan u ovoj parnici, jer se tužitelj na njih pozvao.

10. Dakle sud prvog stupnja je imajući u vidu da je vezan presudom iz postupka kolektivne pravne zaštite te ocjenjujući materijalne i personalne dokaze koji su izvedeni tijekom postupka, pravilno, suprotno žalbenim navodima tuženika, kao prethodno pitanje utvrdio da su odredbe o valutnoj klauzuli uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, te da su te odredbe ništetne.

11. Saslušanjem tužitelja je utvrđeno da mu službenica u banci savjetovala upravo ovaj kredit kao najpovoljniji za njega, a on je imao povjerenje u banku i smatrao da mu je ponuđeno najbolje te mu je samo rečeno da bi rata kredita trebala biti ista tijekom otplate i da se ne bi trebala značajno mijenjati, a tuženik na ovu okolnost nije predlagao izvođenje dokaza te u postupku koji je prethodio odluci nije dokazao da je potrošač (tužitelj) bio informiran o posljedicama ugovaranja valutne klauzule niti da se o spornim odredbama pojedinačno pregovaralo.

12. U odnosu na žalbene navode tuženika da su sporne odredbe o valutnoj klauzuli tužitelju bile jasne, da se o istima pregovaralo i da nije nastala znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača - tužitelja valja ukazati da prilikom sklapanja ugovora potrošaču moraju biti priopćeni svi elementi koji bi mogli imati utjecaj na opseg njegove obveze, a na temelju kojih on može ocijeniti osobito ukupnu cijenu svog zajma. Stoga nije dovoljno da su odredbe samo gramatički razumljive i nego i da ekonomske posljedice te odredbe moraju biti jasne prosječnom potrošaču.

13. Iz iskaza tužitelja je razvidno da je njemu bilo jasno da rata kredita može varirati, jer mu je rečeno da se ne bi trebala značajno mijenjati, no proizlazi i da mu nisu dani podaci o parametrima o kojima ovisi ta promjena tečaja, kao i mehanizam funkcioniranja valutne klauzule.

14. Dakle nije dovoljno da potrošač samo razumije da, ovisno o tečaju valute rata kredita može varirati gore ili dolje, nego da stvarni učinci moraju biti jasni prosječnom potrošaču. Potrošač mora biti svjestan mogućnosti dizanja ili padanja vrijednosti strane valute, a taj rizik promjene tečaja mora biti jasan i potrošač mora biti jasno upoznat s time da snosi financijski teret tog rizika i to bez ograničenja. Stoga banka, kao pružatelj usluge, mora iznijeti moguće promjene deviznog tečaja i rizike svojstvene uzimanju zajma u stranoj valuti, pa potrošač mora imati stvarnu mogućnost upoznati se sa svim odredbama ugovora, jer pravodobna informacija pružena prije sklapanja ugovora o ugovornim odredbama i posljedicama navedenog sklapanja za potrošača je od temeljne važnosti kako bi donio odluku o tome hoće li se ugovorno vezati uz pružatelja usluge ili prodavatelja robe pristupajući po odredbama koje je ovaj prethodno sastavio.

15.1. Nadalje, vezano za odredbu o naknadi za obradu kredita, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da tužitelj kao potrošač nije bio u mogućnosti pregovarati sa tuženikom u svezi naknade za obradu kredita. Naime, tužitelju je trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti odredbe ugovora kako bi mogao predvidjeti posljedice koje iz toga ugovora proizlaze, a što podrazumijeva i predmetnu odredbu ugovora o kojoj tužitelj nije bio u poziciji pregovarati, slijedom čega se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

15.2. Valja još istaći da tuženik, koji je nesporno sastavio predmetnu ugovornu odredbu o troškovima naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost u postotku od odobrenog iznosa kredita ugovorene visine naknade, što rezultira time da je ta ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja - potrošača. Iz okolnosti predmetnog spisa proizlazi da se u konkretnom slučaju radi o tipskom ugovoru, da se o spornoj odredbi nije ni moglo pregovarati, slijedom čega se zaključiti da banka o tim zakonitim interesima potrošača nije vodila računa.

16. Nadalje neosnovani su žalbeni navodi tuženika da solemnizacija ugovora ide u prilog tvrdnji tuženika da se o pojedinačnim spornim ugovornim odredbama pregovaralo. Ovo iz razloga, što javni bilježnik nije bio prisutan prilikom pregovaranja i sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, niti javni bilježnik može utvrđivati obaviještenost potrošača prije sklapanja konkretnog ugovora, pri čemu posebno valja naglasiti da javni bilježnik pri solemnizaciji ugovora o kreditu nije mogao potrošaču objasniti rizike fluktuacije tečaja švicarskog franka koji nisu bili navedeni u ugovoru kojeg je solemnizirao (ovakvo pravno shvaćanja zauzeo je Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci broj U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022.).

17. Stoga zaključno pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da su odredbe predmetnog ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula i u dijelu u kojem je ugovorena naknada za obradu zahtjeva u visini od 3,30% od iznosa kredita ništetne.

18. S obzirom na utvrđenu djelomičnu ništetnost predmetnog ugovora o kreditu, na temelju čl. 323. st. 1. i čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23, 155/23, dalje u tekstu: ZOO) tužitelj ima pravo na vraćanje onog što je platio na temelju ništetne ugovorne odredbe, a kako među strankama nije sporna visina tužbenog zahtjeva niti tijek zateznih kamata, to je prvostupanjski sud pravilno obvezao tuženika na isplatu utuženih iznosa od 2.016,92 EUR i iznosa od 355,42 EUR s osnove ništetnih odredbi predmetnog ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli i tzv. ulaznoj naknadi sa zateznim kamatama sukladno čl. 1115. ZOO-a.

19. Odluka o parničnom trošku donesena je pravilnom primjenom odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a te Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", br. 138/23).

20. Slijedom svega navedenog, žalbu tuženika valjalo je odbiti kao neosnovanu temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a i potvrditi prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu pod točkom I., II., III. i IV. izreke te odlučiti kao u izreci pod točkom I.

21. Tuženik iako zahtijeva trošak sastava žalbe, taj trošak nije specificirao, no njegov zahtjev ionako nije osnovan, jer sa žalbom nije uspio te je sukladno čl. 154. st. 1. i čl. 166. st. 1. ZPP-a odlučeno kao pod toč. II. izreke ove presude.

U Zagrebu 17. veljače 2026.

Predsjednik vijeća:

Ivica Veselić