Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-3224/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od predsjednice vijeća Tihane Marije Miladin, suca izvjestitelja i člana vijeća Ivice Veselića i članice vijeća Vlatke Paškvalin Bošković, u pravnoj stvari tužitelja LK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Stipi Vuletiću, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., sa sjedištem u Zagrebu, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupanog po punomoćniku Josipu Grošeti, odvjetniku iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-3451/2022-14 od 26. siječnja 2024., u sjednici vijeća održanoj 17. veljače 2026.

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba tuženika te se potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-3451/2022-14 od 26. siječnja 2024.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom suđeno je:

"I. Utvrđuje se da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu br. 418 50 3274708 koji su dana od 16.2.2006. godine sklopili tužitelj LK, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] kao korisnik kredita i tuženik Raiffeisenbank Austrija d.d. iz Zagreba, Magazinska br. 69, OIB 53056966535, kao kreditor u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF.

II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austrija d.d. iz Zagreba, Magazinska br. 69, OIB 53056966535 isplatiti tužitelju LK (nom. LK), [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] iznos od 1.760,79 Eura / 13.266,65 Kn sa zateznom kamatom koja teče na iznos od :

5,53 Eura od dana 16.10.2008.godine

7,95 Eura od dana 18 .12.2008.godine

9,68 Eura od dana 16.1.2009.godine

10,3 7 Eura od dana 19.2.2009.godine

8,46 Eura od dana 18.3.2009.godine

8,81 Eura od dana 16.4.2009.go dine

5,64 Eura od dana 14.5.2009.godine

3,17 Eura od dana 17.6.2009.godine

3,87 Eura od dana 17.7.2009.godine

5,29 Eura od dana 15.8.2009.godine

4,93 Eura od dana 16.9.2009 .godine

3,88 Eura od dana 16.10.2009.godine

5,99 Eura od dana 17.11.2009.godine

8,10 Eura od dana 16.12.2009.godine

10,92 Eura od dana 16.1.2010.godine

10,22 Eura od da na 16.2.2010.godine

13,74 Eura od dana 16.3.2010.godine

13,03 Eura od dana 16.4.2010.godine

14,45 Eura od dana 15.5.2010.god ine

26,07 Eura od dana 16.6.2010.godine

23,60 Eura od dana 17.7.2010.godine

31,00 Eura od dana 17.8.2010.godine

28,54 Eura od dana 16.9.2010. godine

24,30 Eura od dana 16.10.2010.godine

33,11 E ura od dana 16.11.2010.godine

44,03 Eura od dana 16.12.2010.godine

36,28 Eura od dana 15.1.2011.godine

39,10 Eura od dana 16.2.2011.godine

35,57 Eura od dana 17.3.2011.godine

36,28 Eura od dana 15.4.2011.godine

50,72 Eura od dana 16.5.2011.godine

52,13 Eura od dana 16.6.2011.godine

64,46 Eura od dana 16.7.2011.godine

58,12 Eura od dana 17.8.2011.godine

51,44 Eura od dana 16.9.2011.godine

50,55 Eura od dana 15.10.2011.godine

49,84 Eura od dana 15.11.2011.godine

53,00 Eura od dana 16.12.2011.godine

56,16 Eura od dana 14.1.2012.godine

56,51 Eura od dana 16.2.2012.godine

54,41 Eura od dana 16.3.2012.godine

55,81 Eura od dana 14.4.2012.godine

56,51 Eura od dana 16.5.2012.godine

55,11 Eura od dana 15.6.2012.godine

55,46 Eura od dana 14.7.2012.godine

54,41 Eura od dana 15.8.2012.godine

51,95 Eura od dana 15.9.2012.godine

54,42 Eura od dana 16.10.2012.godine

55,82 Eura od dana 15.11.2012.godine

54,77 Eura od dana 15.12.2012.godine

49,85 Eura od dana 16.1.2013.godine

54,07 Eura od dana 15.2.2013.godine

53,36 Eura od dana 16.3.2013.godine

pa do isplate za razdoblje do 31. srpnja 2015. po kamatnoj stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, uvećanoj za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od 1.031,18 eur sa zateznom kamatom računatom od 26. siječnja 2024. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

IV. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka."

2. Protiv te presude žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 12/08, 57/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, dalje: ZPP), s prijedlogom da ovaj viši sud preinači pobijanu presudu i odbije tužbeni zahtjev uz naknadu parničnog troška i troška žalbe.

3. Žalba tuženika je neosnovana.

4. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnim dijela Ugovora o kreditu zaključenog između parničnih stranaka i isplatu preplaćenih iznosa anuiteta s osnove ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli.

5. Suprotno navodima žalbe, ne predleži bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, jer pobijana presuda sadrži sasvim jasne i neproturječne razloge o svim odlučnim činjenicama, a za što postoji podloga u izvedenim dokazima, te izreka pobijane presude i rješenja nisu u suprotnosti s njihovim obrazloženjem, već je upravo rezultat cjelokupnog provedenog postupka razloženog u obrazloženju pobijane presude i rješenja.

6. U odnosu na žalbene navode tuženika, u kojima žalitelj preocjenjuje iskaz saslušanog tužitelja, na isto nije ovlašten, jer u skladu s odredbom članka 8. ZPP-a samo je sud ovlašten utvrditi koje će činjenice uzeti kao dokazane na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno, svih dokaza zajedno i na temelju rezultata cjelokupnog postupka. Upravo tako je prvostupanjski sud postupio, jer je izvedene dokaze prosudio po slobodnom uvjerenju, opravdavši svoje uvjerenje uvjerljivim i logičnim zaključcima, koje uvjerenje ima pravnu i činjeničnu utemeljenost zbog kojih razloga je prihvatio iskaz saslušanog tužitelja u ovom postupku.

7. Pri donošenju pobijane presude nisu počinjene niti bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, a na koje ovaj viši sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a.

8. Slijedom navedenoga, neosnovani su žalbeni navodi glede počinjenja bitnih povreda odredaba parničnog postupka.

9. Sud prvog stupnja utvrdio je sve činjenice koje su potrebne za donošenje odluke u ovom predmetu te je ocjenom dokaza potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje.

10. Nije ostvaren niti žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

11. Pogrešna primjena materijalnog prava postoji kad sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad tu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP-a).

12. Tužitelj u tužbi navodi da su ništetne odredbe o valutnoj klauzuli sadržane u Ugovoru o kreditu kojeg je 16. veljače 2006. godine sklopio kao korisnik kredita s tuženikom kao kreditorom.

13. Sud prvog stupnja je utvrdio da su tužitelj kao korisnik kredita, NK, kao sudužnik i tuženik kao kreditor, sklopili naprijed navedeni Ugovor o kreditu kojim je ugovoren iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 17.561,00 CHF te način otplate u jednakim mjesečnim anuitetima prema srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća; da je tužitelj ugovor o kreditu sklopio u svojstvu potrošača; da je namjena kredita bila kupnja novog automobila; da su ništetne odredbe toga ugovora u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula vezana za CHF; da je tužitelj preplatio anuitete zbog promjene tečajnih razlika pa je slijedom navedenih utvrđenja prihvatio tužbeni zahtjev kojim obvezuje tuženika isplatiti tužitelju zbog tečajnih razlika preplaćeni iznos anuiteta od ukupno 13.266,65 kuna – sada 1.760,79 eura sa zateznim kamatama sukladno odredbi čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22.,156/22. i 155/2. –dalje: ZOO).

14. Tužitelj je dokazao da je potrošač. Naime, prvostupanjski sud je na temelju saslušanja tužitelja i uvida u predmetni ugovor o kreditu jasno utvrdio da tužitelj kao ugovorna stranka predmetnog ugovora ima svojstvo potrošača u smislu odredbe čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03, 46/07 i 7/07, dalje ZZP), kojim je propisano da je potrošač fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti.

15. Naime, tužitelj je kao fizička osoba sklopio ugovor o kreditu jer je iznos kredita iskoristio za kupnju rabljenog automobila kojeg koristi isključivo u vlastite svrhe. Također, sud prvog stupnja pravilno je, na temelju provedenih dokaza saslušanja tužitelja utvrdio da tužitelj nije pojedinačno pregovarao s tuženikom u svezi odredbi predmetnog ugovora o namjenskom kreditu.

16. Suprotno žalbenim navodima, pravilno je sud prvog stupnja zaključio da u konkretnom slučaju tužitelju nisu prezentirani mogući rizici nekontroliranog rasta tečaja CHF kao i uvećanje mjesečnog anuiteta uslijed rasta tečaja, a značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u CHF je tim veći što prosječni potrošač nije mogao znati za rizik tečaja CHF već je smatrao da svaka strana sklapanjem ugovora prihvaća samo opći valutni rizik.

17. Dakle, suprotno žalbenim navodima, sud prvog stupnja u ovom predmetu pravilno je u postupku individualne zaštite kontrole nepoštenosti ugovornih odredbi raspravio s obzirom na osobu potrošača koja je pokrenula postupak i s obzirom na sve okolnosti tog pojedinačnog slučaja, a imajući na umu da se stvarna ravnoteža u pravima i obvezama potrošača i trgovca uspostavlja u postupcima individualne sudske zaštite u povodu pojedinačne tužbe potrošača u kojima sud o nepoštenosti ugovorne odredbe odlučuje s obzirom na specifične okolnosti pojedinačnog slučaja.

18. Slijedom navedenoga, tuženiku je u ovom postupku bilo omogućeno dokazivanje da je u postupku sklapanja konkretnog ugovora o namjenskom kreditu dao odgovarajuće obavijesti tužitelju kao potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je tužitelj kao potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora. Međutim, kako je naprijed navedeno, tuženik nije uspio dokazati da bi tužitelj kao potrošač dobio odgovarajuće obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba.

19. Žalitelju valja reći da je prvostupanjski sud u konkretnom slučaju u kojem tužitelj kao potrošač zahtijeva restituciju zbog nepošteno ugovorenih i posljedično ništetnih ugovornih odredbi utvrđivao pretpostavke nepoštenosti tih ugovornih odredbi te je utvrdio njihovu nepoštenost i posljedično ništetnost na temelju iskaza tužitelja, kao i na temelju utvrđenja iz presuda donesenih u postupku za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača.

20. Tek je za istaknuti i to da za pojam potrošača u smislu Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. nije odlučno znanje ili iskustvo pojedinog potrošača. Za zaštitu prava potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi odlučan je samo podređeni položaj potrošača koji nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima banke, kreditora, koji se primjenjuju na kredite koje sklapaju, pa svi oni neovisni o pojedinačnim razlikama u znanju i iskustvu u odnosu na banku, kreditora, dijele jednaki, podređeni položaj.

21. Nadalje, prema praksi Suda Europske unije za pojam potrošača, a to je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao izvan okvira svog obrta, poduzeća i profesije, nije odlučno što je potrošački ugovor prestao ispunjenjem, jer korisnici kredita, potrošači koji su otplatili kredit i traže povrat plaćenog na temelju pravila o stjecanju bez osnove, s obzirom da su plaćanja učinjena na temelju nepoštenih ugovornih odredbi, zadržavaju svojstvo potrošača iako je ugovor prestao ispunjenjem.

22. Neosnovano se tuženik poziva na primjenu odredbe članka 326. st. 2. ZOO kojom je propisano da se ništetnost može isticati ako je uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značaja, a ugovor u cijelosti izvršen. U konkretnom slučaju, nametanje korisniku kredita ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, a što je dovelo do znatne neravnoteže u pravima i obvezi tužitelja kao korisnika kredita u odnosu na tuženika, ne može se podvesti pod zabranu manjeg značaja, pa je izneseni prigovor žalitelja neutemeljen.

23. Neosnovani su žalbeni navodi tuženika kojima ističe da su presude iz kolektivnog spora neprimjenjive na konkretan slučaj. Upravo suprotno, pravilno se sud prvog stupnja pozvao na presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. koji je u točki I. izreke potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u dijelu točke I., II., III., IV., V. , VI. izreke kojom se utvrđuje da je između ostalih i ovdje tuženik "u razdoblju od 1. travnja 2004. do 23. prosinca 2008." povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije potrošača u cijelosti informirao o bitnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene ne potpunoj obavijesti a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana čime je postupljeno suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03), u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 6. kolovoza 2007., i to člancima 1., 82 i 90, a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07, 133/09) i to čl. 96 i 97. Zakona o zaštiti potrošača, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, a zbog takve promjene tečaja CHF tužitelj je tuženiku platio znatno veći iznos.

24. Odredbom čl. 118. ZZP propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a sadržajno identično propisivala je i odredba čl. 138.a ZZP/07.

25. Prema odredbi čl. 502.a st. 1. ZPP udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povređuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom čl. 502.b ZPP propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a ZPP-a, dok je čl. 502.c ZPP-a propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Tom odredbom propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

26. Dakle, citirane odredbe ZPP i ZZP propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a. S obzirom na sadržaj pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu, koji se odnosi na tuženika, prema shvaćanju ovog suda, nije bilo potrebe u navedenom pravcu ponovno provoditi dokazni postupak jer bi u suprotnom, s obzirom na iznesena utvrđenja iz tog postupka i citirane zakonske odredbe, drugačije postupanje bilo nesvrsishodno neekonomično i previše tegobno za potrošača, kao što bi bilo i u suprotnosti sa navedenim odredbama ZPP-a i ZZP-a (identično pravno shvaćanje izraženo je i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev- 3142/2018 od 19. ožujka 2019.).

27. Sud prvog stupnja je dakle, pravilno utvrdio da su prijeporne odredbe Ugovora o valutnoj klauzuli, nepoštene te time ujedno i ništetne, pozivajući se na utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. U tom smislu neosnovani su žalbeni navodi tuženika da nije bilo osnove za primjenu odredbe čl. 502.c ZPP i da je istu sud retroaktivno primijenio jer je sud pravilno presudu temeljio na primjeni navedene odredbe. Stoga žalbeni navodi kojima tuženik u tom dijelu ističe da je činjenično stanje pogrešno i nepotpuno utvrđeno, te da je materijalno pravo pogrešno primijenjeno nisu osnovani.

28. U tom smislu potrebno je i navesti i da zakonitost i pravilnost prvostupanjske odluke ne utječe žalbeno pozivanje na presudu Suda EU br. C-81/19 u predmetu SC Banca Transilvania SA. Naime, nakon što je temeljem direktnog učinka pravomoćne presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. utvrđena ništetnost odredaba o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, pitanje iz žalbe tuženika predstavlja li odredba o valutnoj klauzuli dispozitivnu odredbu hrvatskog nacionalnog prava i je li tužiteljica upotrijebila dužnu pažnju pri sklapanju predmetnog ugovora o kreditu, s obzirom na proširenje granica pravomoćnosti temeljem presude Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. iz postupka po kolektivnoj tužbi za zaštitu kolektivnih interesa na predmetni postupak individualne pravne zaštite, nije odlučno za donošenje pravilne i na zakonu osnovane presude.

29. Tuženik je na ročištu izrijekom naveo da "ne osporava visinu potraživanja" odnosno visinu tužbenog zahtjeva te da "nije potrebno provoditi financijsko vještačenja" iz čega slijedi da visina tužbenog zahtjeva nije prijeporna.

30. Pravilno je prvostupanjski sud ocijenio prigovor zastare novčane tražbine na ime preplaćenog iznosa zbog ugovorene valutne klauzule neosnovanim. Prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzetom na sjednici Građanskog odjela od 30. siječnja 2020. zauzeto je shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od od 31. siječnja 2022. zauzeto je pravno shvaćanje koje glasi: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. 4. Ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. 5. Zaključak iz točke 4. odnosi se na pravne posljedice tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (krediti u CHF odnosno krediti u kunama s valutnom klauzulom u CHF) i stranke (tuženike) iz tog postupka." Podnošenjem tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača 4. travnja 2012. zastara prekinuta u smislu čl. 241. ZOO te je pravomoćnošću odluke u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača zastara počela ponovno teći (odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018.).

31. Zastara potraživanja prema tuženiku s osnova valutne klauzule počela je teći 14. lipnja 2018. kada je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. Stoga je tužba od 16. srpnja 2021. podnijeta u roku od 5 godina propisanom odredbom čl. 225. ZOO.

32. Slijedom navedenog, tužbeni zahtjev upravljen na visinu potraživanja nije u zastari.

33. Pravilna je odluka suda prvog stupnja o zateznim kamatama. Naime, odredbom članka 1115. ZOO propisano je da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, da se moraju vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Obveza vraćanja imovine ili nadoknada vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala, tako da se pri vraćanju onog što je stečeno bez osnove moraju vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja a inače od dana podnošenja zahtjeva (čl. 1115. ZOO). S obzirom da se ovdje radi o nepoštenim ugovornim odredbama koje su ništetne, a ništetnost nastaje na temelju zakona i djeluje od trenutka sklapanja pravnog posla (ex tunc), to je tuženik nesavjestan stjecatelj, zbog čega je pravilno sud prvog stupnja dosudio tijek zateznih kamata od dana izvršenih uplata, u skladu s nalazom i mišljenjem financijskog vještaka. Nisu stoga osnovani niti žalbeni navodi tuženika koji se odnose na tijek zateznih kamata.

34. Odredbom čl. 1111. st. 1. ZOO propisano je kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Stavkom 3. istog članka propisano je da obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.

35. Odredbom čl. 1115. ZOO propisano je kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

36. Tuženik je, kao trgovačko društvo koje se bavi financijskim poslovanjem, nesavjesni stjecatelj od dana stjecanja tj. od dana kada mu je tužitelj plaćao mjesečne anuitete, te je dužan tužitelju platiti zateznu kamatu od plaćanja svakog mjesečnog anuiteta.

37. Sud prvog stupnja je dakle, u prvostupanjskom postupku pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje. Na takvo, pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje, sud prvog stupnja je pravilno primijenio materijalno pravo iz čl. 87. st. 1. u svezi s čl. 81. st. 1. i čl. 82. ZZP/03, čl. 502.c ZPP i čl. 1115. ZOO kada je tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenjem djelomične ništetnosti i isplatom prihvatio. Nije stoga ostvaren niti žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava iz čl. 356. ZPP kojeg u žalbi ističe tuženik.

38. Cjelokupan sadržaj žalbe tuženika svodi se na osporavanje pravnog pristupa prvostupanjskog suda te osporavanje načina na koji je prvostupanjski sud analizirao tužbu i dokumentaciju dostavljenu tijekom prvostupanjskog postupka kao i dokaze koje je proveo. Žalbeni prigovori sastoje se ustvari od iznošenja vlastitih zaključaka i predmnjeva – suprotno činjeničnim utvrđenjima suda prvog stupnja koji je zaključio da su ništetne odredbe ugovora o kreditu i pravo tužitelja na isplatu.

39. Dakle, žalbeni navodi tuženika svode se na selektivno ocjenjivanje dokaza provedenih u prvostupanjskom postupku, na način koji odgovara tuženiku.

40. Sud prvog stupnja, suprotno navodima žalbe, pravilno je primijenio odredbu članka 154. st. 1. ZPP-a. Također, pri odlučivanju koje će troškove tužitelju naknaditi jasno je razvidno koje radnje je sud prihvatio kao opravdane i nužne za vođenje ovog spora (čl. 155. st. 1. ZPP-a), a iz kojeg je razvidno i koliko bodova pripada tužitelju za svaku pojedinu poduzetu radnju, sve sukladno važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj: 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22 i 126/22). Na taj način sud prvog stupnja pravilno je ispitao sve okolnosti koje su bitne za donošenje zakonite odluke o trošku parničnog postupka te pravilno primijenio i materijalno pravo odlučujući o trošku.

41. Zbog svega izloženog, na temelju odredbe iz odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a valjalo je odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu.

U Zagrebu 17. veljače 2026.

Predsjednica vijeća:

Tihana Marija Miladin