Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-1679/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Ivice Veselića kao predsjednika vijeća, Vlatke Paškvalin Bošković kao člana vijeća i izvjestitelja, te Tihane Marije Miladin, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja UĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Marku Cvrković, odvjetniku u Vukovaru, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupan po punomoćniku Goranu Gložiniću, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Mađarić & Lui d.o.o. u Zagreba, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Vinkovcima, poslovni broj P-454/2024-8 od 17. veljače 2025., u sjednici vijeća održanoj 17. veljače 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Vinkovcima, poslovni broj P-454/2024-8 od 17. veljače 2025. u dijelu pod točkom I., II. i III. izreke.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadom troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom utvrđeno je da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba točke 3. Ugovora o [broj kredita] od 21.06.2006. zaključenog između tužitelja i tuženika kojom je određeno kako naknada za obradu kredita iznosi 3,30 % od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita (točka I. izreke), naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 456,23 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 26. lipnja 2006. do isplate (točka II. izreke), naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju troškove postupka u iznosu 477,31 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 17. veljače 2025. pa do isplate (točka III. izreke) te je odbijen je zahtjev tužitelja za naknadom troškova postupka u iznosu od 477,31 EUR (točka IV. izreke).

2. Tuženik žalbom pobija citiranu presudu sadržajno u dijelu pod točkom I., II., i III. izreke, a to iz svih zakonom predviđenih razloga, odnosno zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže preinačiti pobijanu presudu i odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti te naložiti tužitelju da mu naknadi parnične troškove sa zateznim kamatama tekućim od donošenja prvostupanjske presude pa do isplate, kao i trošak žalbe uvećan za zakonsku zateznu kamatu tekuću od donošenja drugostupanjske odluke do isplate, a podredno ukinuti presudu i predmet vratiti na ponovno suđenje. Iako zahtjeva trošak sastava žalbe, taj trošak u žalbi nije specificirao.

3. Žalba tuženika nije osnovana.

4. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužitelja na utvrđenjem ništetnosti dijela odredbe čl. 3. Ugovora o [broj kredita] zaključenog dana 21. lipnja 2006., koja se odnosi na naknadu za obradu kredita od 3,30% od iznosa kredita, te zahtjev za isplatom iznosa od 456,23 EUR na ime te ništetne odredbe.

5. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio nije uočeno da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP) na koje ovaj sud u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a pazi po službenoj dužnosti.

6. Sud prvog stupnja u obrazloženju presude dao je jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama, izreka presude je razumljiva, ne proturječi sama sebi, niti razlozima presude, kao što niti ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava, odnosno zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava odnosno zapisnika. Ne postoje ni drugi nedostaci zbog kojih pravilnost pobijane odluke ne bi bilo moguće ispitati, slijedom čega nije ostvaren žalbeni razlog iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju povredu ukazuje tuženik u žalbi.

7. Sud prvog stupnja pravilno je i potpuno utvrdio činjenično stanje odlučno za ishod spornog odnosa između stranaka, pa nije osnovan žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja koji ističe žalitelj u žalbi (čl. 355. ZPP-a), kao što nije osnovan niti žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava koji postoji kada sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kada takvu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP-a).

8. Prvostupanjski sud prihvaća tužbeni zahtjev koji se odnosi na ništetnost dijela ugovorne odredbe iz čl.3. Ugovora o kreditu broj 198-50-3532793 zaključenog dana 21. lipnja 2006., koja se odnosi na naknadu za obradu kredita od 3,30% od iznosa kredita, utvrđujući da su stranke bez pojedinačnog pregovaranja u vezi odredbe čl. 3. Ugovora o kreditu, ugovorile obvezu tužitelja da tuženiku plati tzv. ulaznu naknadu u iznosu od 3,30% ugovorenog iznosa kredita, jednokratno prilikom prvog korištenja kredita, a koja odredba je bila unaprijed formulirana od strane tuženika i tužitelj kao korisnik kredita nije imao utjecaja na njezin sadržaj, što je prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača-tužitelja, slijedom čega je odredba o naknadi za trošak obrade kredita nepošteno ugovorena te stoga ništetna u smislu odredbe čl. 102. i čl. 96. Zakona o zaštiti potrošača (pravilno čl. 81. i čl. 87. Zakon o zaštiti potrošača, Narodne novine 96/2003). Stoga kako među strankama nije sporna visina naplaćene ulazne naknade u iznosu od 456,23 EUR, a koja je naplaćena dana 26. lipnja 2006., otklanjajući prigovor zastare pozivom na pravno shvaćanje sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. br. Su-IV-47/2020-2, nalaže tuženiku isplatiti tužitelju taj iznos od 456,23 EUR sa kamatama dosuđenim sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a.

9. Takva utvrđenja i zaključke prvostupanjskog suda prihvaća i ovaj sud. Naime, u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu bio je na snazi Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/2003 i dr., dalje: ZZP/03) koji je regulirao pitanje nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima kao lex specialis u odnosu na odredbe ZOO-a kojim je to pitanje bilo regulirano na razini općeg propisa.

10. Odredbom čl. 81. st.1. ZZP-a bilo je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecajan na njezin sadržaj, osobito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Odredbom čl. 87. st. 1. ZZP-a propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

11. Protivno žalbenim navodima pravilno sud prvog stupnja utvrđuje, cijeneći iskaz tužitelja i sadržaj ugovora, da se radilo o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru koji se nije mogao mijenjati, da je sklapanju predmetnog ugovora o kreditu u potpunosti izostalo pregovaranje o trošku obrade kredita i da tužitelju kao potrošaču nije na jasan i razumljiv način prezentirano u čemu se sastoje stvarni troškovi banke koji se podmiruju iz te naknade.

12. Naime, tužitelju je po stavu ovog suda trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti odredbu ugovora kako bi mogao predvidjeti posljedice koje iz toga ugovora proizlaze, a što podrazumijeva i predmetnu odredbu ugovora o kojoj tužitelj nije bio u poziciji pregovarati, slijedom čega je pravilno utvrđenje prvostupanjskog suda da sporna odredba o plaćanju naknade za obradu kredita uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama između ugovornih strana na štetu potrošača- tužitelja, jer o njoj stranke nisu pojedinačno pregovarale, s obzirom da je bila unaprijed formulirana i pripremljena od strane tuženika, a sam tužitelj nije imao nikakav utjecaj na njezin sadržaj. U smislu odredbe čl. 81. st. 4. ZZP-a ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati, a što tuženik u postupku nije učinio.

13. Nadalje neosnovani su žalbeni navodi tuženika da solemnizacija ugovora ide u prilog tvrdnji tuženika da se o pojedinačnoj spornoj ugovornoj odredbi pregovaralo. Ovo iz razloga, što javni bilježnik nije bio prisutan prilikom pregovaranja i sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, niti javni bilježnik može utvrđivati obaviještenost potrošača prije sklapanja konkretnog ugovora.

14. Ovdje još valja dodati da sama činjenica da je trošak jednokratne naknade za korištenje kredita određen u postotku od odobrenog iznosa kredita, znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, a što govori u prilog tome da tako ugovorenom naknadom nisu "pokriveni" stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanju kredita.

15. Stoga se radi o odredbi ugovora koja je prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a to znači da je ta odredba nepoštena u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP-a, te ništetna u smislu odredbe čl. 87. st. 1. ZZP-a.

16. S obzirom na utvrđenu djelomičnu ništetnost predmetnog ugovora o kreditu, na temelju čl. 324. st. 1. i čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23, 155/23, dalje u tekstu: ZOO), tužitelj ima pravo na vraćanje onog što je platio na temelju ništetne ugovorne odredbe, a kako među strankama nije sporna visina tužbenog zahtjeva niti tijek zateznih kamata, to je prvostupanjski sud pravilno obvezao tuženika na isplatu utuženog iznosa sa zateznim kamatama sukladno čl. 1115. ZOO-a.

17. Odluka o parničnom trošku donesena je pravilnom primjenom odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a te Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", br. 138/23).

18. Slijedom svega navedenog, žalbu tuženika valjalo je odbiti kao neosnovanu temeljem odredbe čl. 368. st. 1. i 2. ZPP-a i potvrditi prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu pod točkom I. i II. te III. izreke i odlučiti kao u izreci pod točkom I.

19. Tuženik iako zahtijeva trošak sastava žalbe, taj trošak nije specificirao, no njegov zahtjev ionako nije osnovan, jer sa žalbom nije uspio te je sukladno čl. 154. st. 1. i čl. 166. st. 1. ZPP-a odlučeno kao pod toč. II. izreke ove presude.

U Zagrebu 17. veljače 2026.

Predsjednik vijeća:

Ivica Veselić