Republika Hrvatska
Županijski sud u Zagrebu
Trg Nikole Šubića Zrinskog 5
Poslovni broj Gž-2934/2025-2
R E P U B L I K A H R V A T S K A
R J E Š E NJ E
Županijski sud u Zagrebu, sud drugog stupnja, u vijeću koje čine sutkinje toga suda Ksenija Jakovčević, predsjednica vijeća, Jadranka Matić, članica vijeća i sutkinja izvjestiteljica i Lidija Bošnjaković, članica vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Zagreb, Mihanovićeva 3, OIB: 84397956623, protiv 1. tuženika ZET d.o.o., Zagreb, Ozaljska 105, OIB: 82031999604 i 2. tuženice Croatia osiguranje d.d., Zagreb, Vatroslava Jagića 13, OIB: 26187996862, radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-2964/2024-49 od 17. travnja 2025., u sjednici vijeća držanoj 17. veljače 2026
r i j e š i o j e
Ukida se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P- 2964/2024-49 od 17. travnja 2025. i predmet se vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskom presudom suđeno je:
„Odbija se tužbeni zahtjev kojim se predlaže naložiti tuženicima ZET-u d.o.o., Zagreb, Ozaljska 105, OIB: 82031999604 i Croatia osiguranju d.d., Zagreb, Vatroslava Jagića 13, OIB: 26187994862 solidarno isplatiti tužitelju Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje, Zagreb, Mihanovićeva 3, OIB: 84397956623 iznos od 7.342,04 EUR sa zateznom kamatom tekućom od 12. listopada 2019. do isplate“.
2. Protiv te presude žali se tužitelj pozivom na žalbene razloge iz čl. 353. st. 1. točke 1. i 3. Zakona o parničnom postupku (Nar. nov. 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23., dalje: ZPP). Predlaže da sud drugoga stupnja preinači prvostupanjsku presudu na način da tužbeni zahtjev prihvati u cijelosti ili da ukine prvostupanjsku presudu i da predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.
3. Žalba je osnovana.
4. U žalbenoj fazi postupka nije sporno da je tuženik svome osiguraniku SK, ozlijeđenom u prometnoj nezgodi 09. prosinca 1994., koju nesreću je skrivio radnik 1. tuženika, a poslodavac je bio osiguran kod 2. tuženika, isplatio utuženi iznos po osnovi invalidske mirovine i naknade za tjelesno oštećenje.
5. Sporna je zakonitost prvostupanjske odluke kojom je sud prvog stupnja odbio tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu utuženog iznosa, kao naknade štete, koju tužitelj potražuje u skladu s čl. 161. st. 1. Zakona o mirovinskom osiguranju (Nar. nov. br.: 157/13., 151/14., 33/15., 93/15., 120/16, 62/18., 115/18., 102/19., 84/21., dalje: ZMO) od 1. tuženika kao poslodavca njegova osiguranika i od 2. tuženika kao osiguratelja poslodavca.
6. Sud prvog stupnja tužbeni zahtjeva, u odnosu na oba tuženika (poslodavca i osiguratleja) odbija kao neosnovan pozivom na pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženo u odlukama Rev-5292/19 od 16. lipnja 2020., Rev-x- 388/18 od 25. kolovoza 2020., Rev-3660/18 od 12. siječnja 2022. i dr. te na čl. 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu (Nar. nov. broj: 151/05., 36/09., 75/09., 76/13., 152/14., 155/23.; dalje: ZOOP) uz obrazloženje:
- da je društvo za osiguranje obvezno zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenog, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju,
- a da se stvarnom štetom smatraju troškovi liječenja i drugi nužni troškovi učinjeni sukladno propisima o zdravstvenom osiguranju kao i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe odnosno članova njezine obitelji,
- time da se razmjerni iznos mirovine određuje prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem tužitelja i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu,
- da tužitelj u tužbi navodi da je osiguraniku SK rješenjima IN- 910338 priznato pravo na novčanu naknadu zbog tjelesnog oštećenja i pravo na invalidsku mirovinu, s time da predmetna ozljeda (na radu) na ukupnu invalidnost utječe u omjeru od 60%,
- pa da s obzirom da je tužiteljevom osiguraniku određeno pravo i isplata invalidske mirovine zbog ozljede na radu kao posljedice štetnog događaja u omjeru 60%, da nema stvarne štete koju bi tužitelj trpio isplatom te invalidske mirovine jer ista postoji samo ako invalidska mirovina nije utvrđena zbog ozljede na radu,
- uz što da je tužiteljev osiguranik rođen **.**.1940. te bi 30. ožujka 2005. navršio 65 godina starosti, od kojeg bi trenutka svakako nastala obveza tužitelja na isplatu starosne mirovine, bez obzira na štetni događaj, pa kako tužitelj traži isplatu za razdoblje od 2017. do 2019. da nema stvarne štete koju trpi, a za koju bi odgovarali tuženici,
- a ističe i da je teret dokaza u konkretnom slučaju bio na tužitelju, koji nije predložio odgovarajuće vještačenje na okolnosti pobliže opisane u toč.16. ukidnog rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 20. ožujka 2024., poslovni broj Rev- 1149/2022-2.
7. Ispitujući prvostupanjsku presudu ovaj je sud ocijenio da se navodima žalbe sadržajno osnovano ukazuje na postojanje povrede iz čl. 354. st. 2. točka 11. ZPP-a.
8. Naime, žalitelj navodima žalbe, ističe da sud nije odlučio o osnovanosti tužbenog zahtjeva za isplatu po osnovi isplaćene naknade za tjelesno oštećenje. Međutim, taj je iznos sadržan u ukupnom iznosu o kojem je odlučeno pobijanom odlukom. Stoga treba razumjeti da ovim žalbenim navodima žalitelj zapravo ukazuje da odluka nema razloga o tome zbog čega ovaj dio tužbenog zahtjeva nije osnovan. Suprotno tumačenje navoda žalbe u ovom dijelu, zbog pogrešnog pravnog izražavanja tuženika, predstavljalo bi pretjerani formalizam i tme kršenje prava tužitelja da pred sudom ostvari pravičnu i pravednu zaštitu.
8.1. U vezi tih navoda stoga valja odgovoriti i ponoviti da se predmetni zahtjev za isplatu utuženog iznosa odnosi, u ukupnosti, na iznose koje je svom osiguraniku tužitelj isplatio po dvije osnove, invalidske mirovine (odlasku u koju je 60% doprinijela ozljeda na radu) i naknade za tjelesno oštećenje. To konstatira i sam sud, navodeći pod točkom 7. obrazloženje na temelju kojih rješenja je tužitelju priznato pravo na invalidsku mirovinu i tjelesno oštećenje i kada je i koliko po kojoj od tih osnova tužitelju plaćeno.
8.1. Međutim, iako tužbeni zahtjev odbija u cijelosti, pobijana odluka nema nikakvo obrazloženje u kojem su sadržani razlozi zašto je i na temelju kojih odredbi odbijen zahtjev za isplatu po osnovi naknade isplaćene osiguraniku tužitelja za tjelesno oštećenje u odnosu ni na jednog tuženika.
9. Osnovano se navodima žalbe ističe ova povreda i u odnosu na zaključak suda da tužitelj ne bi imao pravo na naknadu štete za utuženi period jer da je u to vrijeme njegov osiguranik već ispunio uvjete za starosnu mirovinu.
9.1. Tijekom postupka nije bili sporno da su isplate invalidske mirovine u utuženom periodu izvršene na temelju, u to vrijeme, valjanog i postojećeg rješenja kojim je priznato pravo na isplatu takve mirovine. Stoga nije jasno na temelju čega sud zaključuje da bi činjenica da je tužitelj prije toga stekao uvjete za starosnu mirovinu otklanjala pravo na naknadu štete koja je predmet ovog spora. Presuda nema obrazloženje iz kojeg bi se uopće vidjelo koje odredbe materijalnog prava i zašto potkrjepljuju takvo obrazloženje suda (odredba čl. 27. ZOOP-a ne dolazi u primjenu za opravdanje tog razloga zbog kojeg je tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan), na što se također pravilno ukazuje navodima žalbe.
10. Također, odredba na kojoj sud temelji svoju odluku i shvaćanja na koja se poziva odnose se samo na osiguratelja, ali ne i na 1. tuženika kao poslodavca tužiteljeva osiguranika, a i obrazloženje se u svojoj biti u cijelosti odnosi samo na 2. tuženika. Stoga ovaj sud ne može ispitati primjenom kojeg je prava i zašto tužbeni zahtjev odbijen i u odnosu na 1. tuženika.
11. Međutim, nisu osnovani navodi žalbe kojima se ističe da odredbe novijeg specijalnog zakona, ovdje Zakona o mirovinskom osiguranju (Nar. nov. broj: 157/13., 151/14., 33/15., 93/15., 120/16., 18/18., 62/18., 115/18., 102/19., 84/21., 119/22. , dalje: ZoMO) derogiraju prijemnu odredbi odredbe ZOOP-a u dijelu kojim je regulirano pravo tužitelja na naknadu štete od osigurateljnog društva.
12. U slučajevima kakav je predmetni, kada se radi o zahtjevu za isplatu naknade štete zbog isplate invalidske mirovine oštećeniku, ta se dva specijalna Zakona primjenjuju komplementarno.
12.1. Pravni temelj za naknadu štete tužitelja proizlazi iz propisanog čl. 161. do 165. ZOMO-a i te odredbe daju tužitelju pravo zahtijevati naknadu stvarne štete od osobe koja je prouzročila invalidnost ili smrt osiguranika, odnosno od njezina osiguratelja. ZOMO, dakle, definira postojanje prava na naknadu štete i način izračuna onoga što je Zavod isplatio i u tom smislu taj je Zakon jest lex specialis za utvrđivanje visine štete koju je pretrpio HZMO.
12.2. Međutim, odredbama ZOMO-a nije izrijekom isključena primjena odredbe čl. 27. ZOOP-a, kojom je odgovornost osiguratelja prema tužitelju ograničena.
13. Dakle, odredbama ZOMO-a iz 2018. preciznije su uređena prava tužitelja, ali nije isključeno ograničenje odgovornosti osiguratelja kako je propisano čl. 27. ZOOP- a. Stoga, u situacijama kakva je predmetna, ne dolazi do primjene pravila noviji specijalni propis otklanja primjenu starijeg specijalnog propisa.
14. Unatoč rečenom, zbog povrede na koju je prethodno ukazano ovom drugostupanjskom odlukom, odlučeno je kao u izreci ove drugostupanjske odluke na temelju čl. 369. st. 1. ZPP-a.
15. U ponovnom suđenju sud će otkloniti povredu na koju je ukazano na način da će navesti jasne razloge za (ne)osnovanost tužbenog zahtjeva u odnosu na svakog od tuženika i to posebno po osnovi koja se tiče isplate naknade za tjelesno oštećenje, a posebno isplate invalidske mirovine u utuženom periodu. Sudu se pri tome, uzgred, ukazuje da ukidnom odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske koja je donesena u ovom predmetu nije dana uputa da se provede vještačenje radi utvrđivanja postojanja eventualne razlike između isplaćene invalidske mirovine i pretpostavljene starosne mirovine koju bi tužitelj plaćao svom osiguraniku, kako to sud navodi pod točkom 7.1. obrazloženja, već je odlukom revizijskog suda ukazano na potrebu izračuna u smislu čl. 27. st. 3. ZOOP-a.
16. S obzirom da je ukinuta odluka o glavnoj stvari ukinuta je i odluka o troškovima postupka jer zavisi o konačnom uspjehu stranaka u postupku (čl. 380. točka 3. ZPP-a).
U Zagrebu 17. veljače 2026.
Predsjednica vijeća:
Ksenija Jakovčević
