Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-3508/2022-7

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Tihane Marije Miladin, kao predsjednice vijeća, suca izvjestitelja Ivice Veselića i Vlatke Paškvalin Bošković, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ZP iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Sandri Đurin, odvjetnici iz Nove Gradiške, Ulica Ljudevita Gaja 4, protiv tuženog Raiffeisenbank Austria d.d. iz Zagreba, Petrinjska 59, OIB 53056966535, zastupanog po punomoćniku Marku Kallayu, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Kallay & partneri iz Zagreba, Ilica 1A/III, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženog protiv presude Općinskog suda u Slavonskom Brodu, Stalne službe u Novoj Gradiški poslovni broj P-208/2021-18 od 1. srpnja 2022., u sjednici vijeća održanoj dana 17. veljače 2026.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženog Raiffeisenbank Austria d.d. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Slavonskom Brodu, Stalne službe u Novoj Gradiški poslovni broj P-208/2021-18 od 1. srpnja 2022..

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja je naloženo tuženom isplatiti tužitelju iznos od iznos od 24.987,92 kn / 3.316,47 €[1] sa zakonskom zateznom kamatom pobliže određenom u izreci pobijane presude (stavak I izreke), te je naloženom tuženom naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 10.050,00 kn / 1.333,86 € sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 1. srpnja 2022. do isplate, po stopi sa pobliže određenoj u izreci pobijane presude (stavak II izreke).

2. Protiv navedene presude žali se tuženi, zbog svih žalbenih razloga iz odredbe čl. 353 st. 1 Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22, u daljnjem tekstu - ZPP), te predlaže navedenu presudu preinačiti u smislu žalbenih navoda, podredno ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, uz naknadu troška žalbenog postupka.

3. Žalba nije osnovana.

4. U ovoj pravnoj stvari tužitelj traži isplatu utuženog iznosa s pripadajućom zakonskim zateznim kamatama na ime isplata preplaćenih iznosa u odnosu na valutnu klauzulu, po kreditu podignutom u CHF.

5. Ispitujući prvostupanjsku presudu i postupak koji joj je prethodio, ovaj sud smatra da nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354 st. 2 ZPP, na koje ovaj sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti, temeljem odredbe čl. 365 st. 2 ZPP, te da nije pogrešno primijenio materijalno pravo.

6. Pobijana presuda je sastavljena sukladno odredbi čl. 338 ZPP, izreka je jasna i razumljiva, ne proturječi sama sebi niti razlozima presude, navedeni su razlozi o svim odlučnim činjenicama koji nisu nejasni niti proturječe izvedenim dokazima tako da je istu, suprotno žalbenim navodima tuženika, moguće ispitati i nije počinjena posebno istaknuta bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354 st. 2 toč. 11 ZPP, na koju posebno ukazuje tužena.

7. Prvostupanjski sud je na temelju provedenog dokaznog postupka utvrdio sve okolnosti koje su relevantne za donošenje pravilne i zakonite odluke te je na osnovu izvedenih dokaza i njihove ocjene, u skladu sa odredbom čl. 8 ZPP, pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje.

8. Između stranaka nije sporno da su tužitelj, kao korisnik kredita i tuženi, kao kreditor, dana 3. siječnja 2007. sklopili Ugovor o [broj kredita] (u daljnjem tekstu - Ugovor), da je tuženi kao kreditor, tužitelju kao korisniku kredita, stavila na raspolaganje iznos od 25.283,80 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB za CHF na dan isplate kredita. Rok otplate kredita ugovoren je na 84 mjeseca, a kredit je u cijelosti prijevremeno otplaćen nakon 72 anuiteta sa 28. veljače 2013.

9. Nije sporno niti da tužitelju prilikom sklapanja ugovora o kreditu nije bilo objašnjeno značenje valutne klauzule, niti se o valutnoj klauzuli pojedinačno pregovaralo, već mu je odredba o valutnoj klauzuli predočena na unaprijed formuliranom standardnom ugovoru, pa tužitelju tom prilikom nije omogućeno utjecati na tako unaprijed formuliranu odredbu, a da tužitelj kao korisnik kredita nije upozoren o mogućim posljedicama takvog ugovaranja.

10. Konačno, također je nesporno da je između istih stranaka je već vođen parnični postupak u pogledu vraćanja preplaćenog iznosa u otplati sklopljenog ugovora o kreditu zbog ugovorene promjenjive kamatne stope, koji postupak je vođen pred Općinskim građanskim sudom u Zagrebu poslovni broj Pn-3641/2016 i u kojem je 30. siječnja 2019. donesena prvostupanjska presuda, koja je u cijelosti potvrđena presudom Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-1573/2019 od 1. listopada 2020., a kojom je odlučeno o više plaćenim anuitetima u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu iz istog ugovora o kreditu, dok je u ovom postupku predmet spora preplata po osnovu valutne klauzule iz istog ugovora o kreditu, a koju preplatu tužitelj nije utužio u ranijem pravomoćno okončanom postupku.

11. Pravilno je prvostupanjski sud zaključio da ovako ugovorena odredba glede valutne klauzule dovodi do neravnoteže u pravima i obvezama kreditora i korisnika kredita, jer tužena nije na transparentan način informirala potrošače o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak, a koji je bio neusporedivo veći u odnosu na takav isti rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za euro.

12. Navedeni zaključak prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.

13. Naime, sud prvog stupnja temelji svoju odluku na zaključku kako je pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača odlučeno je da je tuženi u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. (u kojem razdoblju je sklopljen i Ugovor koji je predmet ovog postupka), povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u istima, tako da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom i drugim internim aktima tuženog, te je odlučeno i da je tuženi povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da tuženi kao trgovac nije potrošače informirao o svim potrebnim parametrima i rizicima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, kao i neizvjesnosti iznosa glavnice kredita kojeg je potrošač kao dužnik imao obvezu vratiti banci, te da se utvrđenja iz navedene parnice odnose ne samo na potraživanje naknade štete, već i na predmetno potraživanje.

14. Nadalje prvostupanjski sud zaključuje da je, sukladno članku 502.c ZPP, sud vezan za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da je u ugovorima o kreditu, sklopljenim između potrošača i tuženog, kao kreditora, u razdoblju kada je sklopljen i predmetni ugovor, ništetna odredba o valutnoj klauzuli vezanoj uz valutu CHF, pa da stoga nije bilo potrebno izvoditi dokaze na okolnost ništetnosti navedene odredbe, neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj, odnosno apstraktnoj razini, slijedom čega je sud odbio dokazni prijedlog tuženoga za saslušanjem tužitelja, kao i svjedoka PP, djelatnika tuženog, a na okolnost jesu li tom prilikom rastumačene sporne ugovorne odredbe tužitelju, kao i na okolnost jesu li tužitelju prilikom pregovaranja obrazložene posljedice i rizici vezani za podizanje kredita u CHF, jer da su navedeni dokazi, s obzirom na izneseno, nepotrebni, a da bi drugačije postupanje bi bilo nesvrsishodno, neekonomično i previše tegobno za potrošača.

15. Naime, žalitelj niti ne tvrdi da je predloženi svjedok PP, kao voditelj regije, osobno pregovarao s tužiteljem, pa da bi stoga mogao znati jesu li ili nisu tužitelju jasno predočene sporne ugovorne odredbe te jesu li mu prilikom pregovaranja obrazložene posljedice i rizici vezani za podizanje kredita u CHF. Dakle, predloženi dokaz saslušanja navedenog svjedoka po svojoj dokaznoj vrijednosti stoga nije prikladan za utvrđivanje obavijesti koje su dane konkretnom potrošaču u postupku sklapanja osporenog ugovora, zbog čega, s aspekta načela jednakosti oružja, i da je takav dokazni prijedlog koji nema utjecaja na ishod postupka odbijen, navedeno ne bi dovelo u pitanje pravičnost postupka u cjelini. Slično tome, Ustavni je sud već u predmetu broj: U-III-1085/2021 utvrdio da, "neovisno o obrazloženju koje su redovni sudovi dali o odbijanju ovog dokaznog prijedloga, nesaslušanje predloženog zaposlenika banke nije moglo povrijediti načelo jednakosti oružja i utjecati na ishod i pravičnost postupka jer je uvidom u pribavljeni parnični spis svakako utvrđeno da je banka predložila saslušanje zaposlenika koji nije potpisnik osporenog ugovora i drugih pratećih isprava, a tijekom parnice ni s čim nije tvrdio ni dokazivao da je predloženi svjedok upravo zaposlenik banke koji je u predugovornoj fazi sklapanja ugovora dao obavijesti konkretnom potrošaču".

16. Presudom suda EU br. C-26/13 od 30. travnja 2014. je u odnosu na tumačenje i primjenu čl. 4 st. 2 Direktive 93/13/EEZ, odlučeno da se odredba čl. 4 st. 2 Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva, već da u ugovoru moraju na transparentan način potrošaču biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope, kao i odnos s drugim odredbama ugovora odnosno općih uvjeta poslovanja koje se na to odnose, tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze. Budući da tuženi nije obavijestio tužitelja o značenju odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, na temelju kojih bi on mogao predvidjeti ekonomske posljedice sklapanja takvog ugovora (što je i bio razlog ništetnosti odredbe o parametrima promjenjivosti kamatne stope), ugovorna odredba je neodređena i neodrediva te nije razumljiva, čime se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi u smislu odredbe čl. 81 st. 1 ZZP/03, prema kojoj se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

17. Obzirom na to da je u pojedinačnom potrošačkom sporu teret dokazivanja o obaviještenosti (informiranosti) potrošača u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora na tuženoj banci, i odluka u tom sporu se temelji upravo na okolnosti da zaposlenik/ca banke prije sklapanja ugovora nije obavijestio/la potrošača o parametrima promjene kamatne stope ili rizicima fluktuacije tečaja švicarskog franka, onda primjena pravila o teretu dokazivanja (čl. 221.a ZPP) podrazumijeva obvezu suda da na okolnost obaviještenosti konkretnog potrošača izvede dokaze, ukoliko ih je banka predložila u pojedinačnom potrošačkom sporu, a što u ovom konkretnom predmetu nije slučaj, obzirom da žalitelj kao svjedoka na naprijed navedene okolnosti nije predložio upravo onog zaposlenik banke, koji je u predugovornoj fazi sklapanja ugovora dao obavijesti konkretnom potrošaču.

18. Nadalje, pravilno je prvostupanjski sud odbio saslušati i tužitelja, obzirom da je detalje o neobaviještenosti i nedostatku pregovaranja prilikom sklapanja ugovora tužitelj detaljno naveo još u tužbi.

19. Neosnovano žalitelj ističe i kako tužitelj u tijeku postupka nije uspio dokazati da bi imao status potrošača, obzirom da iz samog Ugovora proizlazi da se radi o potrošačkom kreditu te da je iskorišten za kupnju vozila, koju činjenicu žalitelj nije niti osporavao tijekom postupka.

20. Na žalbeni prigovor tuženoga kako je sud prvog stupnja donio odluku zbog ništetnosti ugovornih odredbi o ugovorenoj valutnoj klauzuli, a da ni na koji način nije utvrdio predmetne ugovorne odredbe ništetnima, valja reći da sud pazi na ništetnost ugovornih odredbi po službenoj dužnosti, te o njoj odlučuje kao o prethodnom pitanju u okviru spora za isplatu, kao u konkretnom slučaju.

21. Prvostupanjski sud pravilno je otklonio i žaliteljev prigovor zastare, iako je za to dao pogrešne razloge. Naime, pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva iznova ponovno počinje teći od trenutka pravomoćnosti odluke donesene u tom sporu.

22. Naime, prema objedinjenom pravnom shvaćanju koje je zauzeto na sjednici Građanskog odjela VSRH od 31. siječnja 2022. o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskog zahtjeva kao posljedice ništetnosti ugovornih odredbi u CHF, ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

23. Prema tome, kako tužitelj potražuje isplatu s osnova valutne klauzule, to zastarni rok počinje teći od pravomoćnosti sudske odluke u postupku kolektivne zaštite potrošača i to od odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. pa je stoga tužba podnesena 7. travnja 2021. u okviru zastarnog roka od 5 godina.

24. Konačno, pravilno je dosuđena i zatezna kamata s tijekom od pojedinog plaćanja tužitelja jer se tuženi ne može smatrati savjesnim stjecateljem preplaćenog iznosa, te je slijedom toga dužan tužitelju, sukladno odredbi čl. 1115 ZOO, platiti zateznu kamatu od dana stjecanja svakog pojedinog preplaćenog iznosa pa do isplate. I o tome je Vrhovni sud Republike Hrvatske zauzeo pravno shvaćanje kad je u citiranoj, ovdje meritornoj presudi, poslovni broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019., naveo kako su tužene banke kao trgovci bile svjesne rizika po korisnike kredita kao potrošače zbog ugovaranja ovih kredita uz primjenu valutne klauzule u švicarskim francima, a na to ih nisu upozorile. Drugim riječima, i u ovom slučaju je banka bila nepoštena kod ugovaranja uglavka kojim je glavnica kredita bila vezana uz valutu švicarski franak. Stoga suprotno izraženi stav tuženoga glede tijeka zatezne kamate nije osnovan.

25. Naposljetku, valja reći da je odluka o troškovima postupka pravilna i po osnovu i po visini (čl. 154 st. 1 i čl. 155 st. 1 ZPP).

26. Slijedom navedenoga, a obzirom da u postupku pred sudom prvog stupnja nisu počinjene niti bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354 st. 2 toč. 2, 4, 8, 9, 13 i 14 ZPP, na koje ovaj sud drugog stupnja, u skladu s odredbom čl. 365 st. 2 ZPP, pazi po službenoj dužnosti, valjalo je, po osnovi čl. 368 st. 1 ZPP, odlučiti kao u izreci.

U Zagrebu, 17. veljače 2026.

Predsjednica vijeća:

Tihana Marija Miladin