Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-4012/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Jadranke Matić, kao predsjednice vijeća, Ksenije Jakovčević, kao članice vijeća i suca izvjestitelja i Lidije Bošnjaković kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja 1.OL iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], 2.mlt. RL iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] zastupanog po majci i zz OL, a oboje zastupani po punomoćnicama Ajni Mujević i Ivi Marjanović Dujmović, odvjetnicama u Rijeci i 3. KL iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] zastupanog po skrbnici ČL iz [adresa]. svi kao zakonski nasljednici iza sada pok. tužitelja SL iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska 69, OIB 53056966535, zastupanog po punomoćniku Saši Poldanu, odvjetniku iz Rijeke, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Rijeci [broj] od 28. listopada 2022., u sjednici vijeća održanoj dana 17. veljače 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Rijeci [broj] od 28. listopada 2022. u pobijanom dijelu pod stavkom I, II, III, IV i VI izreke.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška žalbe kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja pod stavkom I izreke utvrđeno je da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj: 628-50-2679370, sklopljenog dana 23. veljače 2005. godine između prednika tužitelja i tuženika, a potvrđenog (solemniziranog) dana 24. veljače 2005. godine po javnom bilježniku Radosni Mavrinac iz Kastva pod brojem OU-50/05, u dijelu u kojem je ugovorena kamatna stopa koja je promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika:

- sadržana u članku 2. stavku 1. u dijelu koji glasi: "... promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora.“ te se utvrđuje da kao takva ne proizvodi pravne učinke za ugovorne strane. Pod stavkom II izreke utvrđeno je da je ništetna odredba navedenog Ugovora o kreditu sadržana u članku 9. stavku 3. koji glasi: „ Na sve što nije regulirano ovim Ugovorom primjenjuju se opći akti Kreditora kojim je regulirano kreditiranje građana sa svim njihovim izmjenama i dopunama donešenim za vrijeme trajanja ovog Ugovora.“ te se utvrđuje da kao takva ne proizvodi pravne učinke za ugovorne strane. Pod stavkom III izreke utvrđeno je da su ništetne odredbe navedenog ugovora i u dijelu u kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu uz valutu švicarski franak: - sadržana u članku 7. stavku 1. u dijelu koji glasi: "... u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF važećem na dan dospijeća..." te se utvrđuje da kao takva ne proizvodi pravne učinke za ugovorne strane. Pod stavkom IV izreke naloženo je tuženiku da tužitelju isplati iznos od 5.881,79 kuna/ 780,65 EUR sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom na pojedine iznose pobliže navedene u tom stavku od izvršene preplate pa do isplate Pod stavkom V. izreke odbijen je tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 1.830,76 kuna/ 242,98 EUR sa zatraženom zakonskom zateznom kamatom te je pod stavkom VI. izreke naloženo tuženiku nadoknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 6.174,69 kn / 819,52 EUR sa zakonskim zateznim kamatama od dana donošenja presude ( 28. listopada 2022.) pa do isplate.

2. Protiv navedene presude pod stavkom I, II, III, IV i VI izreke žali se tuženik iz svih žalbenih razloga propisanih odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08,123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22 - dalje ZPP) te predlaže žalbu usvojiti sukadno navodima žalbe, uz naknadu troška sastava žalbe.

3. Žalba tuženika je nosnovana.

4. Nije sporno da su prednik tužitelja SL iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] i tuženik dana 23. veljače 2005. godine sklopili Ugovor o [broj kredita] uz valutnu klauzulu u valuti švicarskog franka kojim mu je tuženik odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 17.500,00 CHF za kupnju osobnog automobila, te da se prednik tužitelj kao korisnik kredit obvezao kredit otplatiti u 84 mjesečna anuiteta u kunskoj protuvrijednosti CHF obračunatoj po srednjem tečaju banke važećem za CHF na dan plaća te da se radilo o kreditu s ugovorenom promjenljivom kamatnom stopom u skladu s Odlukom tuženika o kamatnim stopama kreditora, s time da je početna kamatna stopa bila ugovorena u visini 5,85% godišnje, koja kamatna stopa je tijekom trajanja Ugovora mijenjana u više navrata te da je prednik tužitelja ovaj kredit u cijelosti otplatio.

5. Sud prvoga stupnja utvrdio je ništetnom ugovornu odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi u dijelu kojim se promjena iste veže uz jednostranu Odluku kreditora o visini kamatne stope uz obrazloženje da se radi o odredbi koja je sadržana u standardnom, unaprijed sastavljenom ugovoru o kreditu, da se o toj odredbi s prednikom tužitelja kao potrošačem nije pregovaralo, niti mu je na transparentan način objašnjen način na koji će se mijenjati kamatna stopa već je to bilo prepušteno isključivoj volji i odlukama tuženika, kao i u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula jer tužitelj prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ovog ugovora nije kao potrošač nije bio u cijelosti informiran o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, što sporne u odredbe čini ništetnima.

6. Svoju odluku sud prvoga stupnja temelji na čl. 87. st. 1 u vezi čl. 81. st. 2. i čl. 82. alineja 11 i čl. 90. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03 - dalje: ZZP/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007., a od 07. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama čl. 96. i 97. važećeg Zakona o zaštiti potrošača ( Narodne novine broj 79/07, 125 /07 i dr. - dalje: ZZP/07) i čl. 3., čl. 4. i čl. 12., čl. 29. st. 1. i 2. i čl. 214. u vezi čl. 215. st. 1. i čl. 225, te čl. 323. st. 1., čl. 1111. st. 1. i čl. 1115.. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23., 155/23 - dalje: ZOO), čl. 3. st. 1. Direktive 93713/EEZ od 5. travnja 1993. i čl. 502. c. ZPP-a u vezi sa shvaćanjima zauzetim u presudi Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/12 od 4. srpnja 2013, Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Rev-2221/18 od 3. rujna 2019., kojom je potvrđena presuda Visokog trgovačkog suda u Zagrebu, Pž- 6632/17 od 14. lipnja 2018. i odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015. te u odlukama Ustavnog suda Republike U-III- 2521/15, U-III-2922/18 i U-III-4150/19. Naime, u tim je odlukama utvrđeno da je, pored ostalih i tuženik, povrijedio kolektivne interese potrošača korisnika kredita koristeći u potrošačkim ugovorima o kreditima nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica za švicarski franak, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, niti su prije i u vrijeme zaključenja ugovora banke kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što da je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu potrošača. Osim toga, da je utvrđeno i to da je tuženik povrijedio kolektivne interese potrošača korisnika kredita koristeći u potrošačkim ugovorima o kreditima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja je tijekom vremena mijenjana jednostranom odlukom kreditora, te drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja ugovora, potrošač i kreditor nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom točno utvrdili parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni kamatne stope, što da je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, sve na štetu potrošača te je, slijedom iznesenog, ocijenio osnovanim zahtjev za isplatu zbog preplate ugovorne obveze nastale kao posljedica ugovaranja valutne klauzule i to pozivom na čl. čl. 1111. st. 1. te čl. 1115. u vezi s čl. 29. ZOO, utvrdivši visinu do koje je tužbeni zahtjev osnovan na temelju ocjene nalaza i mišljenja vještaka financijske struke.

7. Ispitujući pravilnost i zakonitost prvostupanjske presude u pobijanom dijelu neosnovanim je ocijenjeno pozivanje tuženika na povrede iz čl. 354. st. 2. točka 11. ZPP-a. Pobijana odluka nema nedostataka zbog kojih ju se u smislu te zakonske odredbe ne bi moglo ispitati, a ocijenjeno je i da u postupu pred sudom prvoga stupnja nisu počinjene ni druge povrede iz čl. 354. st. 2. ZPP-a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u smislu čl. 365. st. 2. tog Zakona.

8. Suprotno navodima žalbe, nije počinjena niti povreda iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 502. c toga Zakona. Ispravnost stava suda prvoga stupnja da je u skladu s čl. 502. c ZPP-a vezan pravnim utvrđenjima iz presude donesene povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava, potvrđuje i stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz odluke Rev 3142/2018-2 od 19. ožujka 2019., kojom je obrazloženo zbog čega postoji vezanost sudova odlukom donesenom povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa, na koje se žalitelja upućuje, a takav je stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske o ovom pitanju prihvatio i Ustavni sud Republike Hrvatske u svojim odlukama npr. U-III-2233/2019 od 10. lipnja 2020, U-III4071/2019 od 14. listopada 2021. i drugima.

9. Stoga, u odnosu na prigovor iznesen u pravcu da bi sud automatizmom, bez sagledavanja okolnosti konkretnog slučaja, prihvatio tužbeni zahtjev, proizvoljno se pozivajući na direktni (obvezujući) učinak pravomoćnih presuda donesenih u kolektivnom sporu ističe se da je, suprotno navodima žalbe, u pojedinačnom potrošačkom sporu teret dokazivanja o obaviještenosti potrošača u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora na tuženiku - banci, što podrazumijeva obvezu banke da upravo na okolnost obaviještenosti konkretnog potrošača, koja nije bila utvrđivana u kolektivnom sporu, predloži izvođenje adekvatnih dokaza na te okolnosti. Međutim, tuženik u predmetnom pojedinačnom postupku nije predložio izvođenje dokaza saslušanjem bankarskog zaposlenika - službenika koji je pregovarao s tužiteljem kako bi eventualano dokazivao da je pojedinačno pregovarano s tužiteljem o bitnim elementima pobijanih ugovornih odredbi, to je sud u okolnostima konkretnog slučaja pravilno zaključio da na te okolnosti nije bilo potrebe ni za saslušanjem tužitelja kao stranke.

10. Osim toga, u konkretnom slučaju, tuženik navodima žalbe ni ne ističe koje to dokaze sud nije proveo, a da bi povođenjem istih tuženik bio stavljen u nepovoljniji položaj u smislu da bi iz tih nekih dokaza proizlazilo da su odredbe o jednostranoj mogućnosti promjenjive kamatne stope i valuti obveze poštene. Uz sve to tuženik odgovorom na tužbu nije ni predlagao provođenje personalnih dokaz (bilo saslušati tužitelja, bilo svjedoke), pa u takvoj situaciji tuženik nije iskoristio svoje pravo da dokazuje i dokaže da predmetne ugovorne odredbe nisu ništetne. Slijedom toga je, s obzirom na procesne dispozicije tuženika, sud, u konkretnom slučaju, pravilno odluku utemeljio na shvaćanjima iz odluka donesenih o istim pitanjima u postupcima zaštite kolektivnih interesa potrošača, za što je sve sud iznio dostatne i relevantne razloge

11. Žalitelju također valja odgovoriti da ni jednim dokazom koji je predložio nije dokazao da bi tužitelj bio potrošač koji nije prosječan i koji je stoga mogao ili morao moći razumjeti općenito napisane sporne ugovorne odredbe. a odluka u tom sporu se temelji upravo na okolnosti da zaposlenik banke prije sklapanja ugovora nije obavijestio potrošača o parametrima promjene kamatne stope ili rizicima fluktuacije tečaja švicarskog franka i značenja ugovorene valutne klauzule,

12. Dalje valja reći da su točni navodi žalbe da je ugovaranje promjenjive kamatne stope zakonom dopušteno (čl. 26. ZOO). Međutim, to je dopuštenje u konkretnom slučaju iskorišteno na štetu potrošača. Tuženika obveze da odredba bude jasna i razumljiva ne oslobađa činjenica da zakonom nije bio obvezan da kod ugovaranja promjenjive kamatne stope u ugovoru naznačiti koji dio ukupne kamate je fiksni, a koji promjenjivi. S obzirom da je kamatna stopa i na dan sklapanja predmetnog ugovora sadržavala dva elementa: fiksni element koji se utvrđuje prema stanju na dan sklapanja ugovora i koji se ne mijenja sve dok ugovor traje (fiksni dio) i promjenjivi element koji se mijenja prema utvrđenim parametrima (varijabilni dio), što je tuženik kao pravna osoba koja se profesionalno bavi pružanjem kreditnih usluga znao te je tuženik morao u ugovor ugraditi odredbu koja će biti jasna i razumljiva ili je barem okolnosti vezane uz promjenu kamatne stope tužitelju trebao jasno obrazložiti kako bi tužitelj shvatio dosege koje promjena kamatne stope potencijalno može imati na njegovu obvezu.

13. Uz to ugovorna odredba koja promjenu ugovorne kamate čini ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja tj. banke, bez da se istovremeno precizno odrede uvjeti promjenjivosti i referentna stopa za koju se veže promjena što uzrokuje očitu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može niti provjeriti jer nema nikakvih kriterija ili parametara te je takva odredba, i po stavu ovoga suda, nepoštena i time, ništetna (čl. 81. st. 1. ZZP). Na navedeno ukazuje i čl. 82. alineja 11. toga Zakona koji je propisivao da se nepoštenom može smatrati ugovorna odredba kojom se trgovcu dopušta da jednostrano mijenja ugovorne odredbe bez valjanog, ugovorom predviđenog, razloga, kakva je i predmetna odredba jer za ugovaranje takve odredbe nema valjanih ni ugovorom predviđenih razloga, a uz što i okolnosti samog sklapanja pravnog posla, u smislu čl. 83. ZZP-a i čl. 4. st. 1. Direktive 93/13/EEZ govore u prilog da se radilo o nepoštenoj odredbi. Ovo jer se radilo o ugovornom odnosu u kojem je jedna od strana institucija, banka, koja se profesionalno bavi pružanjem kreditnih usluga i time raspolaže specifičnim znanjima, koja institucija je u predmetnom slučaju iskoristila svoj položaj na način da drugoj strani, fizičkoj osobi, koja takva specifična znanja ni približno nema, nametne nejasnu odredbu, koja je pak banci omogućila jednostrano i netransparentno mijenjanje odluke o visini kamatne stope, čime je porasla i preuzeta obveza potrošača, a kakvo postupanje upravo govori u prilog propisanom čl. 82. alineja 11. ZZP-a, odnosno da se radi o nepoštenoj odredbi koja stvara značajnu neravnotežu u pravima i obvezama. Pri tome se značajna neravnoteža u pravima i obvezama očituje upravo u činjenici da je Banci kroz unošenje nejasne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi dano pravo da jednostranom odlukom i bez ikakve mogućnosti nadzora mijenja visinu ugovorene promjenjive kamatne stope čime se direktno utjecalo na visinu obveze, ali i na pravo prednika tužitelja kao potrošača da ravnopravno sudjeluje u obveznom odnosu koji je nastao te na njegovo pravo da bude informiran o svim promjenama koje utječu na njegovu obvezu i da o istima pregovara.

14. Nadalje, ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva, već potrošaču moraju biti na transparentan način objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope, kao i odnos s drugim odredbama ugovora, odnosno općih uvjeta poslovanja, koje se na to odnose tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz dotične ugovorne odredbe za njega proizlaze.

15. Kako je time pravilno utvrđeno da je tuženik postupao na štetu prednika tužitelja kao potrošača kada je s njim sklopio unaprijed formulirani ugovor, na odredbe kojeg isti nije mogao utjecati i uz to tuženik nije dokazao da mu je odredbe u spornom dijelu, kao i posljedice prihvaćanja takvog ugovora razjasnio ili da je s njim uopće pregovarao, to je osnovan i zahtjev za isplatu po osnovi ništetne odredbe.

16. Nije u pravu tuženik niti kada u žalbi tvrdi da se ništetnost u ovom slučaju nije mogla isticati jer je uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značenja, a ugovor je u cijelosti ispunjen odnosno da je sud propustio primijeniti odredbu čl. 326. ZOO-a. Ovo pravno stajalište tuženika je pogrešno jer dijelovi ugovornih odredbi, čiju ništetnost se traži utvrditi, suštinski predstavljaju cijenu kredita, pa se u takvoj situaciji ne može govoriti i zabrani manjeg značenja. Tužbeni zahtjev odnosi se na ništetnost načina na koji je ugovorena promjenjivost godišnje kamatne stope (promjenjiva na način da isto zavisi isključivo od jednostrane odluke kreditora, dakle tuženika) i upravo o tome je sud i odlučio te dao valjano i jasno obrazloženje pa ni navodima žalbe u ovom dijelu zakonitost prvostupanjske odluke nije dovedena u sumnju.

17. U odnosu na daljnje žalbene navode valja reći da je valutna klauzula zaštitna klauzula kojoj je svrha osigurati jednaku vrijednost ispunjenja činidbe i protučinidbe u slučaju inflacije. Međutim ona nije određeni iznos novčanih sredstava koje je banka isplatila potrošaču, već kao zaštitna klauzula, koja se veže na novčani iznos koji je isplaćen, neodvojivo je povezana i direktno utječe na visinu mjesečnih anuiteta u kojima se kredit vraća. Dakle, ista je sastavni dio novčanog iznosa čija visina varira ovisno o tečaju CHF, čime se vrijednost potrošačeve ugovorne obveze izračunava temeljem ugovornog tečaja CHF naspram kune na dan plaćanja svakog pojedinačnog mjesečnog anuiteta, pa visina glavnog predmeta ugovora – novčanog iznosa koji je kreditor isplatio potrošaču, izravno ovisi o promjeni tečaja. Stoga nije dovoljno da su odredbe samo gramatički razumljive, već sadržaj odredbe i ekonomske posljedice te odredbe moraju biti jasne i prosječnom potrošaču. Kad pročita tekst ugovora, nije dovoljno da potrošač samo razumije da, primjerice, tečaj valute može varirati gore ili dolje, nego da stvarni učinci moraju biti jasni prosječnom potrošaču. Dakle, potrošač mora biti svjestan mogućnosti dizanja ili padanja vrijednosti strane valute, a taj rizik promjene tečaja mora biti jasan i potrošač mora biti jasno upoznat s time da snosi financijski teret tog rizika i to bez ograničenja. Stoga banka, kao pružatelj usluge, mora iznijeti moguće promjene deviznog tečaja i rizike svojstvene uzimanju zajma u stranoj valuti, pa potrošač mora imati stvarnu mogućnost upoznati se sa svim odredbama ugovora, jer pravodobna informacija, pružena prije sklapanja ugovora o ugovornim odredbama i posljedicama navedenog sklapanja za potrošača je od temeljne važnosti kako bi donio odluku o tome hoće li se ugovorno vezati uz pružatelja usluge ili prodavatelja robe pristupajući po odredbama koje je ovaj prethodno sastavio, što je sve u konkretnom slučaju izostalo.

18. Glede visine iznosa koji je predniku tužitelja dosuđen valja reći da je vještak izračun sačinio na temelju pravilno danog zadatka i sud prvoga stupnja pravilno je, u skladu s istim, dosudio predniku tužitelja iznos koji mu pripada zbog preplate izvršene po osnovi nepoštene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli.

19. Nadalje, točno je da ZZP propisuje tko se smatra potrošačem i točno je da je teret dokaza tog statusa na osobi koja tvrdi da je potrošač. Međutim, suprotno navodima žalbe, kada se taj status/činjenica ne dovode u sumnju ozbiljnim i obrazloženim prigovorom, već samo paušalnim osporavanjem toga statusa, a namjena je ugovora (kupnja auta) takva da je životno logično da su sredstva iskorištena u svrhe koje su namijenjene za osobne svrhe, pri čemu potrošač ne može dokazivati negativnu činjenicu da automobil nije kupio za osobne svrhe, to je kod ugovora kakav je predmetni, već sama namjena za koju je dan dostatna za dokazivanje statusa potrošača i u takvoj situaciji nije bilo potrebe provoditi niti saslušanje tužitelja na ovu okolnost.

20. Neosnovani su i navodi žalitelja da je tužitelju pobijanom presudom dosuđen veći iznos od iznosa preplaćenog temeljem ništetnih odredbi jer da nisu uzeti u obzir manje plaćeni iznose na temelju smanjenja tečaja CHF (tzv. negativne tečajne razlike). Predmet ovoga spora je povrat uplata za koje se u smislu članka 1111. ZOO neosnovano obogatio tuženik kada je dio imovine tužitelja prešao u njegovu imovinu na temelju ugovorne odredbe koja je, jer uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja, utvrđena ništetnom. Kako zakonska pravila vraćanja stečenog bez osnove (članci 1112. -1120. ZOO) ne predviđaju nikakva uzajamna vraćanja niti je to po prirodi stvari moguće pored činjenice da nikakva imovina tuženika nije bez pravne osnove prešla u imovinu tužitelja, to prigovor tuženika u tom smislu nije osnovan. Osim toga, tuženik u ovoj pravnoj stvari nije niti potraživao od tužitelja povrat "negativne razlike" anuiteta protutužbom ili isticanjem prigovora radi prebijanja, pa sud, koji u parničnom postupku odlučuje u okviru dispozicija stranaka (čl. 2. st. 1. ZPP), iste nije niti mogao tuženom dosuditi.

21. Zaključno na navode žalbe valja odgovoriti da nepoštenje tuženika proizlazi iz činjenice da je postupao suprotno odredbama ZZP-a na koje je ukazano, a što proizlazi iz pravomoćno dovršenog postupka po kolektivnoj tužbi, kao i činjenice da je tuženik sastavljač predmetnog Ugovora o kreditu, odnosno da je isključivo on isti predložio prema unificiranom unaprijed pripremljenom sadržaju, pa stoga mora vratiti ne samo ono što je stekao na temelju ništetnih odredbi već i platiti zateznu kamatu od dana stjecanja, na koji način je i sud prvoga stupnja, pravilno, odlučio.

22. Neosnovano tuženik navodima žalbe osporava i pravilnost zaključka suda prvoga stupnja o neosnovanosti prigovora zastare. Prema obvezujućem pravnom shvaćanju Vrhovnog sud Republike Hrvatske sa sjednice Građanskog odjela br. Su-IV-33/2022- 2 od 31. siječnja 2022., a vezano uz shvaćanje Su-IV-47/2020 od 30. siječnja 2020. zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05 (čl. 104. st. 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, a ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju, već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Stoga, kako je presuda po tužbi radi zaštite kolektivnih interesa u odnosu na valutnu klauzulu postala je pravomoćna 14. lipnja 2018., dok je tužba je u ovom predmetu podnesena 4. lipnja 2021. to u trenutku podnošenja tužbe još uvijek po ovom osnovu nije istekao zastarni rok (čl. 225. ZOO).

23. Slijedom toga prvostupanjska presuda je u pobijanom dijelu pod stavkom I, II, III, i VI izreke potvrđena na temelju čl. 368. st. 1. ZPP-a.

24. Budući da ovaj sud drugog stupnja na pravilnu primjenu materijalnog prava, kada se radi o odluci o troškovima postupka, više ne pazi po službenoj dužnosti (čl. 365. st. 2. ZPP) zakonitost odluke suda prvog stupnja u tom dijelu nije dovedena u sumnju.

25. S obzirom da je žalba tuženika neosnovana to tuženiku nije priznat trošak nastao podnošenjem žalbe (čl. 166. st. 1. u vezi s čl. 154. st. 1. ZPP-a).

U Zagrebu 17. veljače 2026.

Predsjednica vijeća:

Jadranka Matić