REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli – Pola

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula – Pola

Poslovni broj: Gž-952/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli – Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca: Marije Sošić, kao predsjednice vijeća, Igora Rakića kao suca izvjestitelja i člana vijeća te Helene Poropat kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja EF iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Juri Grbavcu, odvjetniku u Splitu, protiv tuženice REPUBLIKE HRVATSKE, OIB: 52634238587, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Splitu, radi utvrđenja i uknjižbe prava vlasništva nekretnine, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog suda u Splitu poslovni broj: P-3774/2020 od 8. siječnja 2024., u sjednici vijeća održanoj 16. veljače 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženice, te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj: P-3774/2020 od 8. siječnja 2024.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženice za naknadu troškova žalbe.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom utvrđeno je da je tužitelj isključivi vlasnik nekretnine kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] (točka I. izreke) te je tužitelj ovlašten zatražiti i ishoditi uknjižbu prava vlasništva te nekretnine na svoje ime, uz istodobno brisanje tog prava s tužene (točka II. izreke). Tužitelju su dosuđeni parnični troškovi u iznosu od 9.944,50 eura sa zateznom kamatom koja teče od dana donošenja presude do isplate (točka III. izreke).

2. Navedenu presudu pravodobnom i dopuštenom žalbom pobija tuženica „iz svih razloga navedenih u članku 353. Zakona o parničnom postupku“ (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 155/23 – dalje: ZPP). Žalbeni je prijedlog preinačiti prvostupanjsku presudu i odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti, podredno ukinuti prvostupanjsku presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje. Tuženica potražuje trošak žalbe.

3.1. Sa žalbom tuženice postupljeno je prema odredbi članka 359. ZPP-a.

3.2. Tužitelj nije podnio odgovor na žalbu.

4. Žalba tuženice nije osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje i uknjižbu prava vlasništva na kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], u naravi kuća površine 45 m2 i dvorište površine 49 m2, ukupno 94 m2, po osnovi dosjelosti odnosno građenja na tuđem zemljištu.

6. Prvostupanjski sud je prihvatio u cijelosti tužbeni zahtjev tužitelja, u bitnome s obrazloženjem da je tužitelj stekao pravo vlasništva na predmetnoj nekretnini dosjelošću, kako prema pravnim pravilima iz Austrijskog općeg građanskog zakonika (dalje: OGZ) budući da je vrijeme dosjedanja trajalo 40 godina do 6. travnja 1941., tako i prema odredbi članka 159. stavka 4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj: 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12, 152/14, 81/15, 94/17 - dalje: ZVDSP) budući da je na strani tužitelja, odnosno njegovih pravnih prednika, zakonit, istinit i pošten posjed trajao više od dvadeset godina, pri čemu činjenica što je 2012. pokrenut upravni postupak ozakonjenja kuće, nije sama po sebi dokaz da bi tužitelj prestao biti poštenim posjednikom. Također, budući da su tužitelj i njegovi roditelji krajem 70-ih godina prošlog stoljeća bili pošteni posjednici predmetne nekretnine, proizlazi da su prilikom okončanja gradnje kuće 80-ih godina bili savjesni graditelji pa su na prijeporu stekli pravo vlasništva i građenjem na tuđem zemljištu, sukladno odredbi članka 24. stavka 1. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima („Službeni list SFRJ“ broj: 6/80 i 36/90; „Narodne novine“ broj: 53/91 i 91/96 – dalje: ZOVO), posebice cijeneći činjenicu da su lokalne i državne vlasti znale za gradnju a istoj se nisu usprotivile, štoviše obveznikom plaćanja poreza na kuće za odmor utvrdile su upravo tužitelja i taj porez redovito naplaćivale.

7. Ispitujući prvostupanjsku presudu u granicama žalbenih navoda tuženice, a pazeći pritom dodatno po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava (osim u odluci o parničnim troškovima) i na zakonom predviđene apsolutno bitne povrede odredaba parničnog postupka (članak 365. ZPP-a), ocjena je ovog suda da je prvostupanjski sud dijelom pogrešno primijenio materijalno pravo, što međutim ne utječe na pravilnost odluke o tužbenom zahtjevu.

8. Suprotno žalbenim navodima tuženice, prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu pravila parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a. Naime, činjenica što je prvostupanjski sud u obrazloženju pobijane presude sagledao osnovanost tužbenog zahtjeva po više pravnih osnova na koje se tužitelj pozivao u tužbi (dosjelost i građenje na tuđem zemljištu), a koje se međusobno ne isključuju niti obuhvaćaju identičnu činjeničnu osnovu, ne čini prvostupanjsku presudu takvom da se ne bi mogla ispitati.

8.2. Nisu počinjene ni bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

9. Međutim, prvostupanjski sud je djelomično pogrešno primijenjeno materijalno pravo glede vrste, a time i roka dosjelosti koji se imaju primijeniti u konkretnom slučaju, ali to nije od utjecaja na održivost prvostupanjske presude.

9. Za razliku od prvostupanjskog suda, ocjena je ovog suda da tužitelj, s obzirom na sadržaj dokaznog materijala u spisu, a posebice životnu dob tužitelja i saslušanih svjedoka, nije sa stupnjem izvjesnosti dokazao stjecanje prava vlasništva dosjelošću do 6. travnja 1941. Također, ocjena je ovog drugostupanjskog suda da tužitelj nije dokazao zakonitost svog posjeda, budući da usmena dioba površine na kojoj su se nalazili ribarska kućica i sterala (površine za sušenje ribarskih mreža), u situaciji kada je sporno je li se u tom trenutku uopće radilo o stvari u izvanknjižnom vlasništvu tadašnjih (su)posjednika odnosno je li se pravo vlasništva na toj nekretnini uopće moglo prenositi pravnim poslom, ne bi mogla predstavljati zakonit temelj podoban za primjenu instituta redovne dosjelosti.

9.1. Međutim, ocjena je ovog suda da je tužitelj, na temelju činjeničnog stanja koje je potkrijepljeno dokaznim materijalom u spisu, stekao pravo vlasništva na predmetnoj nekretnini temeljem izvanredne dosjelosti.

10. Iz članka 159. stavka 3. ZVDSP-a proizlazi da samostalni posjednik nekretnine kojemu je posjed barem pošten, stječe je dosjelošću u vlasništvo protekom dvadeset godina neprekidnog samostalnog posjedovanja. Iz stavka 4. proizlazi da će samostalni posjednik stvari u vlasništvu Republike Hrvatske, županija i jedinica lokalne samouprave i jedinica područne (regionalne) samouprave i s njima izjednačenih pravnih osoba, steći dosjelošću vlasništvo tih stvari tek pošto je njegov barem pošten, samostalni posjed neprekidno trajao dvostruko vrijeme od onoga iz stavka 3.

10.1. Člankom 11. stavkom 2. ZVDSP-a propisano je da će se posjed smatrati samostalnim, ako se ne dokaže suprotno. Člankom 18. stavkom 5. ZVDSP-a propisano je da će se posjed smatrati poštenim, osim ako se dokaže suprotno.

10.2. Člankom 388. stavkom 4. izvornog Zakona o vlasništvu o drugim stvarnim pravima („Narodne novine” broj: 91/96 – dalje: ZVDSP/96) bilo je propisano da se u rok za stjecanje dosjelošću nekretnina koje su na dan 8. listopada 1991. godine bile u društvenom vlasništvu, kao i za stjecanje stvarnih prava na tim nekretninama dosjelošću, računa i vrijeme posjedovanja proteklo prije toga dana. Ta odredba je ukinuta odlukom Ustavnog suda RH broj: U-I-58/1997 i dr. od 17. studenog 1999.

10.3. Kod stjecanja prava vlasništva dosjelošću na stvarima koje su prije 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu treba u vrijeme dosjelosti računati i vrijeme prije 8. listopada 1991., ako se time ne vrijeđaju vlasnička prava osoba koja ta prava nisu stekle na temelju odredbe članka 388. stavka 4. ZVDSP/96, nego na temelju drugih odredaba toga Zakona (tako Vrhovni sud RH u Rev 755/2024 i dr.). Na takvim nekretninama se vlasništvo može steći izvanrednom dosjelošću ako je rok od 40 godina iz članka 159. stavka 3. i 4. ZVDSP-a protekao do dana podnošenja tužbe, a ne do 17. studenoga 1999. kada je odredba članka 388. stavka 4. ZVDSP-a ukinuta (tako Vrhovni sud RH u Rev 1048/2023).

11. Cijeneći, u svjetlu navedenog, da je predmetna nekretnina u posjedu tužitelja, u okviru tada postojećih sterala, još od 70-ih godina (sukladno iskazima tužitelja i svjedoka, djed tužitelja je umro 1975., a temeljem usmene diobe tužitelju je pripao upravo predmet spora), nakon čega je tužitelj krajem 70-ih započeo gradnju kućice i ogradio dvorište, zatim da je takav posjed do podnošenja izvansudskog zahtjeva iz članka 186.a ZPP-a odnosno do podnošenja tužbe 2020. godine, trajao svakako preko 40 godina, a da nitko tužitelja ni njegove prednike nije u takvom posjedu smetao, štoviše tuženica je tužitelju obračunavala i naplaćivala porez kao vlasniku kuće za odmor – to je ocjena i ovog drugostupanjskog suda da je tužitelj na predmetu spora, neovisno o tome je li se radilo o ranijem društvenom vlasništvu, stekao pravo vlasništva temeljem dosjelosti, i to izvanredne dosjelosti (članak 159. stavak 3. i 4. ZVDSP-a), a ne redovne dosjelosti (članak 159. stavak 2. i 4. ZVDSP-a) čija pravila je primijenio prvostupanjski sud.

12. Od gore iznesenih činjeničnih utvrđenja, osim u pogledu primjene dužeg roka dosjelosti, u bitnome je pošao i prvostupanjski sud, a takva činjenična utvrđenja prihvaća i ovaj sud kao valjana i uvjerljiva, budući da ih je sud potkrijepio valjanom ocjenom izvedenih dokaza (članak 8. ZPP-a).

13. Samostalnost i poštenje posjeda tužitelja se pritom predmnijeva (članak 11. stavak 2. i članak 18. stavak 5. ZVDSP-a), a tuženica na kojoj je bio teret dokaza suprotnog, nije pružila dovoljno dokaza o nesamostalnosti odnosno nepoštenju posjeda tužitelja, posebice kraj činjenice da su tužitelju upravo tijela tuženice obračunavala i naplaćivala porez na kuće za odmor, a koji porez se sukladno članku 35. stavku 1. ranije važećeg Zakona o financiranju jedinica lokalne samouprave i uprave („Narodne novine” broj:

117/93, 117/93, 92/94, 69/97, 33/00, 73/00, 127/00, 59/01, 107/01, 117/01, 150/02 i 147/03; dalje: ZFJLSU) naplaćivao isključivo osobama koje su vlasnici kuća, pa je očito da je tuženica tužitelja takvim i smatrala.

14. Osim toga, žalbeni navodi o postojanju agrarnih prava na predmetnoj nekretnini, ostali su nepotkrijepljeni tijekom prvostupanjskog postupka (spisu ne prileži povijesni zk izvadak), pa stoga ni ne mogu biti predmetom ispitivanja povodom žalbe. Pritom, tuženica i sama relativizira ispravnost postojećih upisa u zemljišnoj knjizi, odnosno činjenicu je li matična nekretnina zaista mogla postati društveno vlasništvo, a potom i vlasništvo tuženice. Navedeno iz razloga što je predmetno zemljište originarno bilo u vlasništvu „Viške općine“, koje je prema navodima tuženice bilo opterećeno agrarnim pravima, a agrarni odnosi su ukinuti stupanjem na snagu Zakona o ukidanju agrarnih odnosa feudalnog karaktera na području Dalmacije i Hrvatskog primorja ("Narodne novine" broj: 138/46 i 111/47), kada je zemlja opterećena tim odnosima prešla po sili zakona, sa svim gospodarskim zgradama i stablima, u slobodno vlasništvo tadašnjih obrađivača (član 1. i 4.).

15. Nisu osnovani ni žalbeni navodi tuženice kojima osporava identitet odnosno površinu nekretnine koja je predmet spora. Naime, tijela tuženice su obračunavala visinu poreza na kuće za odmor prema korisnoj površini kuće od 32 m2 (tako i članak 36. stavak 1. ZFJLSU), što nije u suprotnosti s nalazom i mišljenjem vještaka (stranice 101-107 spisa) u kojem je bruto površina kuće iskazana kao 8,4 m x 4,45 m. Preostala površina čvrstih objekata odnosi se na cisternu i pomoćni objekt, sveukupno oko 50 m2 koliko je i upisano u katastar 90-ih godina prošlog stoljeća, dok se ostatak površine do 94 m2 odnosi na dvorište, pri čemu iz iskaza tužitelja i saslušanih svjedoka proizlazi da obuhvat odnosno posjedovno stanje na predmetnoj nekretnini nisu promijenjeni barem od 60-ih godina prošlog stoljeća te se nalaze u okviru ranije postojećih sterala. S druge strane, tuženica (iako uredno pozvana) nije prisustvovala očevidu na kojem su bili prisutni vještak, svjedoci i tužitelj, kada je mogla zatražiti pojašnjenja za eventualne nejasnoće, niti je u tijeku postupka tuženica iznosila primjedbe na nalaz i mišljenje vještaka.

16. Dakle, na temelju bitnih činjenica koje su utvrđene u zakonito provedenom postupku, proizlazi da je tužitelj pravo vlasništva na predmetnoj nekretnini stekao temeljem (izvanredne) dosjelosti.

17. Premda tuženica pogrešno navodi da se pravo vlasništva na zemljištu u društvenom vlasništvu nije moglo steći građenjem na tuđem zemljištu (suprotno Vrhovni sud RH u Rev 1009/14 i dr.), ocjena tog dijela žalbenih navoda tuženice ukazuje se suvišnom kraj ocjene da je tužitelj stekao pravo vlasništva na predmetnoj nekretnini temeljem dosjelosti.

18. Odluka o troškovima postupka pravilna je kako u osnovi (članak 154. stavak 1. ZPP-a) tako i po visini (članak 155. stavak 1. ZPP-a). O vrijednosti predmeta spora je odlučeno na pripremnom ročištu održanom 25. listopada 2022. te ista, ni po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, nije suviše visoko određena, posebice kraj činjenice da tuženica, iako upravo njezina tijela raspolažu takvim podacima, nije dostavila u spis dokaz o suprotnom. Suprotno žalbenim navodima tuženice, nema zakonskog uporišta da kod tužbe na utvrđenje vrijednost predmeta spora bude ograničena na način da nagrada za zastupanje ne iznosi više od 50 bodova prema odvjetničkoj tarifi.

19. Slijedom svega iznesenog, valjalo je temeljem odredbe članka 368. stavka 2. ZPP- a, odlučiti kao u točki I. izreke ove drugostupanjske presude.

20. Tuženica nije uspjela sa svojom žalbom pa je, temeljem odredbe članka 166. stavka 1. u vezu s člankom 154. stavkom 1. ZPP-a, odlučeno kao u točki II. izreke ove drugostupanjske presude.

U Puli-Pola 16. veljače 2026.

Predsjednica vijeća

Marija Sošić