Poslovni broj: 19 Kž-470/2023-4

 

Poslovni broj: 19 Kž-470/2023-4

 

 

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sudaca Vlaste Patrčević Marušić, predsjednice vijeća, te Rajka Kipkea i Tomislava Brđanovića, članova vijeća, uz sudjelovanje zapisničarke Sanje Hajdarović, u kaznenom predmetu protiv optuženog M. B., zbog kaznenog djela iz čl. 233. st. 2. u svezi sa st. 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj: 125/11., 144/12., 56/15., 61/15. i 101/17., dalje: KZ/11), odlučujući o žalbi optuženika protiv presude Općinskog suda u Koprivnici poslovni broj: 2 K-167/2022-29 od 23. veljače 2023., u sjednici vijeća održanoj 9. siječnja 2024.

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbija se kao neosnovana žalba optuženog M. B. i potvrđuje pobijana presuda suda prvog stupnja.

 

 

Obrazloženje

 

1.               Pobijanom presudom suda prvog stupnja optuženi M. B. proglašen je krivim zbog počinjenja kaznenog djela iz čl. 233. st. 2. u svezi sa st. 1. KZ/11 (valja primijetiti da je prvostupanjski sud pogrešno naveo brojeve „Narodnih novina“ 18/18., 126/19. i 84/21. jer se radi o izmjenama i dopunama KZ/11 koje nisu bile na snazi u vrijeme počinjenja kaznenog djela, a niti su blaže za počinitelja) na način i pod okolnostima opisanim u točki II izreke te presude te je na temelju čl. 233. st. 2. KZ/11  osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine, s time da je na temelju čl. 56.  KZ/11 prema optuženiku primijenjena (ispravno bi trebalo stajati: izrečena) uvjetna osuda tako da se odmjerena kazna zatvora neće izvršiti ako u roku od četiri godine ne počini novo kazneno djelo, pri čemu je optuženiku ujedno na temelju čl. 62. st. 1. t. 1. KZ/11 izrečena i posebna obveza da u roku od dvije godine oštećenom trgovačkom društvu K. d.o.o. Z. uplati iznos od 10.466,65 eura/78.861,00 kn na ime naknade štete uz upozorenje da uvjetna osuda pod uvjetima iz čl. 58. st. 5. KZ/11 može biti opozvana ako optuženik u roku od dvije godine po pravomoćnosti i ovršnosti presude ne izvrši naprijed određenu posebnu obvezu iz čl. 62. st. 1. t. 1. KZ/11 u vidu popravljanja štete počinjene kaznenim djelom.

 

1.1.              Na temelju čl. 158. st. 1. i 2. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj: 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. - odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19. i 80/22., dalje: ZKP/08 – sud prvog stupnja propustio je navesti broj „Narodnih novina“ 80/22.) naloženo je optuženom M. B. da s osnova postavljenog imovinskopravnog zahtjeva plati trgovačkom društvu K. d.o.o. Z. iznos od 10.466,55 eura/78.861,00 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na spomenuti iznos od 16. listopada 2018. do isplate, a sve po pravomoćnosti i ovršnosti presude u roku od dvije godine, dok je navedeno oštećenog trgovačko društvo s preostalim iznosom od 7.275,55 eura/41.718,00 kn upućeno u parnicu.

 

1.2.              Na temelju čl. 148. st. 1. i st. 6. ZKP/08 optuženi M. B. dužan je platiti troškove kaznenog postupka u paušalnom iznosu od 200 eura/1.506,90 kn, dok je oslobođen plaćanja ostalih troškova kaznenog postupka te oni padaju na teret proračunskih sredstava suda.

 

2.              Protiv te presude je optuženi M. B. putem branitelja Ž. L., odvjetnika, pravovremeno podnio žalbu zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, odluke o kazni (ispravno: odluke o uvjetnoj osudi), odluke o imovinskopravnom zahtjevu i dijelu odluke o „dosudi troškova postupka“, s prijedlogom da drugostupanjski sud ukine pobijanu presudu i predmet vrati „na ponovni postupak“.

 

3.              Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

4.              U smislu čl. 474. st. 1. ZKP/08 spis je dostavljen Županijskom državnom odvjetništvu u Varaždinu na obvezno razgledavanje, nakon čega je državni odvjetnik isti s podneskom broj: KŽ-DO-551/2023 od 7. kolovoza 2023. vratio ovome sudu drugog stupnja.

 

5.              Žalba nije osnovana.

 

6.              Optuženik smatra da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. t. 11. ZKP/08 s obzirom da se prema njegovom mišljenju pobijana presuda ne može ispitati i da je njena izreka u suprotnosti s razlozima presude. U tom kontekstu žalitelj ukazuje da ga je prvostupanjski sud osudio na temelju izmijenjene optužnice koju u osporenoj presudi uopće ne spominje te smatra da sud prvog stupnja nije dao adekvatno obrazloženje za odbijanje njegovog dokaznog prijedloga za informatičkim vještačenjem.

 

7.              Suprotno naprijed iznijetim žalbenim navodima sud prvog stupnja nije počinio bitnu postupovnu povredu iz gore naznačene zakonske odredbe.

 

7.1.              Optužnica je optužni akt koji može biti mijenjan tijekom kaznenog postupka i kao takav uvijek predstavlja jednu jedinstvenu cjelinu. U tom smislu nije potrebno da sud u obrazloženju presude izričito spominje da je došlo do izmjene optužbe. Ono što je bitno jest da se sudska odluka odnosi na konačnu optužbu, a toga se prvostupanjski sud u konkretnom slučaju i držao. Prema tome nema govora da je u ovom slučaju ostalo nejasno po kojoj je optužnici sud prvog stupnja donio osporenu presudu.

 

7.2.              S druge strane, prvostupanjski sud je obrazložio zbog čega je odbio prijedlog optuženika za provođenjem informatičkog vještačenja poruke koju je poslao D. K. (list 430), te se žalitelj upućuje na točku 6. obrazloženja pobijane presude.

 

7.3.              Slijedom iznijetih razloga žalba optuženika iz ove žalbene osnove nije prihvaćena.

 

8.              Ispitujući pobijanu presudu u granicama ovlaštenja iz čl. 476. st. 1. t. 1. ZKP/08, ovaj žalbeni sud nije uočio da bi prvostupanjski sud počinio ma koju drugu od bitnih povreda odredaba kaznenog postupka na čije postojanje u žalbenom postupku protiv presude pazi po službenoj dužnosti.

 

9.              U sklopu žalbene osnove pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, a ustvari samo pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, budući da u žalbi ne tvrdi da sud prvog stupnja neku od odlučnih činjenica uopće nije utvrdio (čl. 470. st. 3. ZKP/08), optuženik ističe da provedenim postupkom nije utvrđeno da je počinio kazneno djelo pronevjere za koje je proglašen krivim, pri čemu naročito ukazuje na presliku SMS poruke s lista 430 koju mu je 15. listopada 2018. uputio D. K., zatim na kaznenu prijavu iz koje proizlazi da je ovaj kazneni postupak iniciran protiv njega zbog kaznenog djela neprijavljivanja počinjenog kaznenog djela iz čl. 302. st. 1. KZ/11, što je vidljivo i iz sadržaja Odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu od 22. listopada 2018., za razliku od D. K. kojem je ugovor o radu otkazan istog dana upravo zbog inventurom utvrđenog manjka od 120.579,00 kn. Osim toga, kako se apostrofira u žalbi, nigdje nema dokaza gdje je predmetna roba završila, odnosno dokaza koji bi optuženika povezivali s predmetnim kaznenim djelom, izuzev činjenice da je on unosio artikle na konto rezervacije.

 

10.              Protivno naprijed izloženim žalbenim primjedbama sud prvog stupnja je na temelju valjane ocjene svih izvedenih dokaza pravilno i potpuno utvrdio sve odlučne činjenice koje se tiču predmetne inkriminacije, pri čemu je za sve svoje pravno relevantne činjenične zaključke iznio uvjerljive i argumentirane razloge koje žalitelj uloženim pravnim lijekom nije doveo u razboritu sumnju.

 

10.1.              Činjenice na koje se poziva žalitelj vezano za kaznenu prijavu i Odluke o izvanrednom otkazu ugovora o rad od 22. listopada 2018. su točne, ali one same po sebi ne mijenjaju bitno na stvari i ne mogu nužno ekskulpirati optuženika za predmetno kazneno djelo. Naime, kaznena prijava nije dokaz, već samo glavni povod za pokretanje kaznenog postupka. Drugim riječima, podaci iz kaznene prijave nisu izvor saznanja na temelju kojih se donosi meritorna sudska odluka u kaznenom postupku (uz jednu jedinu i isključivu iznimku koju propisuje čl. 540. st. 1. ZKP/08), već su jedino osnova za kazneni progon. S druge strane, činjenice kojima je poslodavac obrazložio svoju odluku o izvanrednom otkazu optuženiku demantirane su upravo dokazima pribavljenima u istrazi, a ponajprije nalazom i mišljenjem angažirane financijsko-knjigovodstvene vještakinje.

 

10.2.              Nije sporno da je 15. listopada 2018. D. K. uputio optuženiku SMS poruku u kojoj je obećao vratiti dug uz ispriku za nastalo stanje, međutim također je neprijeporno da je on pravomoćno osuđen zbog kaznenog djela pronevjere koje je u istom vremenskom intervalu počinio kao prodavač u istoj trgovini oštećenog trgovačkog društva.

 

10.3.              Valja odgovoriti žalitelju da je prvostupanjski sud u konkretnom slučaju raspolagao s nizom indicija, odnosno posrednih činjenica, koje u svojoj ukupnost i čvrstoj i logičnoj međusobnoj povezanosti uistinu predstavljaju takav zatvoreni krug da se s dovoljnom sigurnošću i pouzdanošću može zaključiti da je upravo optuženi M. B. počinio kazneno djelo koje je predmet konkretne optužbe. Pored nedvojbenih činjenica da je imenovani optuženik u inkriminirano vrijeme, uz prodavača D. K., bio kao poslovođa zaposlen u trgovini S. u K., vlasništvo trgovačkog društva K. d.o.o. Z., i da su mu u tom svojstvu bili povjereni novac i roba, te da je u optuženom razdoblju utvrđen manjak robe, te indicije su slijedeće: prvo, financijsko-knjigovodstvena vještakinja K. Š., mag. oec., bila je rezolutna, decidirana i nedvosmislena u tvrdnji da je na temelju podataka o radnom vremenu i unesenih podataka o rezerviranoj robi zaključila da je manjak robe u iznosu od 10.466,65 eura/78.861,00 kn posljedica postupanja upravo optuženog M. B.; drugo, optuženi M. B. u svojoj obrani nije demantirao prethodno navedeni zaključak vještakinje, ali isto tako nije mogao objasniti iz kojih razloga je najveći broj rezervacija robe bio s njegove strane; treće, imenovani optuženik ne spori da je u nekim slučajevima postupao na takav način (unosio podatke o rezerviranoj robi u odnosu na robu (konkretno tenisice) kojih nije bilo u skladištu), ali je tvrdio da je nedostajuću robu, koju je knjižio na konto „rezervacije“, naknadno uredno platio, za što, međutim, nema nikakvih dokaza; četvrto, iako priznaje da je znao o manjku koji je napravio D. K., simptomatično je da o tome, kao poslovođa, nije obavijestio poslodavca, uz obrazloženje da to nije učinio jer je D. K. bio u rodbinskom odnosu s direktoricom M. L., što je, međutim, potonja demantirala; i peto, također je indikativno da je optuženik sve prijavio poslodavcu tek 15. listopada 2018., posljednjeg dana rada spomenute trgovine, kada je i primio navedenu SMS poruku od D. K.

 

Kao što je rečeno, na temelju svih ovih indirektnih činjenica sud prvog stupnja je s pravom utvrdio kaznenopravnu odgovornost optuženog M. B. za predmetno kazneno djelo pronevjere koje mu se stavlja na teret, slijedom čega žalba optuženika zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja također nije uvažena.

 

11.              Valja primijetiti da ostale žalbene osnove istaknute u uvodu žalbe optuženik nije pobliže obrazložio, već svoj stav o pogrešnoj odluci o kaznenoj sankciji i troškovima postupka veže uz žalbenu osnovu pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja. Stoga je ovaj žalbeni sud, kada je u pitanju žalbena osnova povrede kaznenog zakona, pobijanu presudu ispitao u skladu s obvezom iz čl. 476. st. 1. t. 2. ZKP/08, dok je u odnosu na odluku o kaznenopravnoj sankciji postupio u smislu čl. 478. ZKP/08.

 

12.              Oficijelnim ispitivanjem osporene presude sukladno odredbi čl. 476. st. 1. t. 2. ZKP/08 ovaj žalbeni sud nije uočio da bi prvostupanjski sud na bilo koji način na štetu optuženika povrijedio kazneni zakon. Na ovom mjestu ipak valja primijetiti da je sud prvog stupnja kod odluke o imovinskopravnom zahtjevu odredio rok za njegovo ispunjenje od dvije godine po pravomoćnosti i ovršnosti presude, umjesto ispravno 15 dana. Naime, o imovinskopravnom zahtjevu odlučuje se u tzv. adhezijskom, odnosno pridruženom postupku, u kojem odluka o ovom zahtjevu treba odgovarati izreci kondemnatorne odluke u parničnom postupku. U tom smislu se, međutim, optuženiku može naložiti da oštećeniku naknadi štetu prouzročenu kaznenim djelom u roku od 15 dana. Riječ je o paricijskom roku određenom u čl. 328. Zakona o parničnom postupku koji se u odnosu na odluku o imovinskopravnom zahtjevu ne može odrediti u drugačijem trajanju. Međutim, kako je ovdje riječ o povredi počinjenoj u korist optuženika, jer mu je određen dulji rok za izvršenje imovinskopravnog zahtjeva u trajanju od dvije godine, ovaj se žalbeni sud ograničio samo na njeno konstatiranje.

 

13.              Kod odabira vrste i mjere kaznene sankcije sud prvog stupnja uzeo je u obzir kao olakotne okolnosti na strani optuženika njegovo očinstvo nad maloljetnim djetetom i činjenicu da je zaposlen, te mu je izrekao kaznu zatvora u trajanju od jedne godine, što je najmanja mjera kazne propisana za predmetno kazneno djelo, uz istodobnu primjenu uvjetne osude s vremenom provjeravanja od četiri godine i posebnom obvezom iz čl. 62. st. 1. t. 1. KZ/11, a koju sankciju i ovaj žalbeni sud nalazi primjerenom stupnju krivnje, pogibeljnosti djela i osobi optuženika, te ujedno podobnom za ostvarenje opće i posebne svrhe kažnjavanja u smislu čl. 41. KZ/11.

 

14.              Odluka o troškovima kaznenog postupka također se temelji na valjanoj primjeni zakona.

 

15.              Slijedom svega izloženog valjalo je na temelju čl. 482. ZKP/08 donijeti odluku kao u izreci ove presude.

 

U Varaždinu 9. siječnja 2024.

 

   Predsjednica vijeća

  Vlasta Patrčević Marušić, v.r.