Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-4149/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Andrine Raspor Flis, predsjednika vijeća, Ane Gradišek, člana vijeća i suca izvjestitelja i Željke Rožić Kaleb, člana vijeća, u pravnoj stvari prvo tužiteljice ĆC, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], drugo tužiteljice TC, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], te treće tužitelja BC, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], svi zastupani po punomoćniku Jurici Jeliniću, odvjetniku u Osijeku, protiv tuženika Addiko bank d.d. OIB: 14036333877, Zagreb, Slavonska avenija 6, zastupani po punomoćniku Zlatku Kneževiću, odvjetniku u OD Knezović & partneri u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Osijeku, Poslovni broj P-1008/2025-9 od 24. listopada 2025., u sjednici vijeća, održanoj dana 17. veljače 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Osijeku, Poslovni broj P-1008/2025-9 od 24. listopada 2025. u pobijanom dijelu pod toč. I. i II. izreke.

II. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje se odluka o troškovima postupka, sadržana u presudi Općinskog suda u Osijeku, Poslovni broj P-1008/2025-9 od 24. listopada 2025. u pobijanom dijelu pod toč III. izreke, za svotu od 2.959,96 Eur.

III. Preinačava se presuda Općinskog suda u Osijeku, Poslovni broj P-1008/2025-9 od 24. listopada 2025. u pobijanom dijelu pod toč. III. izreke za iznos od 41,79 Eur, i rješava:

Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka u daljnjem iznosu od 41,79 Eur.

IV. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom, u toč. I. izreke utvrđena je ništetnom odredbe Ugovora o [broj kredita]., zaključenog dana 1. ožujka 2005. godine između prednika tužitelja ŽC i Slavonska banka d.d. Osijek, kao pravnog prednika tuženika Addiko Bank, u dijelu koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule u švicarskim francima (CHF).

Točkom II. izreke, naloženo je tuženiku, isplatiti tužiteljima iznos od 6.516,38 Eur, na ime ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli CHF, s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama na pojedine iznose, pobliže navedene u toč. II. izreke presude. U toč. III. izreke, naloženo je tuženiku naknaditi tužiteljima parnični trošak u iznosu od 3.001,75 Eur sa zateznim kamatama tekućim od presuđenja do isplate.

2. Protiv navedene presude žalbu ulaže tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava predlažući da drugostupanjski sud preinači pobijanu presudu u skladu sa žalbenim navodima tuženika podredno istu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Žalba tuženika je djelomično osnovana.

4. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnim odredbi ugovora o potrošačkom kreditu zaključenog između prednika tužitelja i prednika tuženika, koje se odnose na valutnu klauzulu te restitucijski zahtjev tužitelja za povrat preplaćenih iznosa uslijed ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli.

5. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio nije uočeno da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23-u daljnjem tekstu ZPP) na koje ovaj sud u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP pazi po službenoj dužnosti, pa tako niti ona iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju određeno u žalbi ukazuje žalitelj. Presuda sadrži jasne i valjane razloge o odlučnim činjenicama i ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika i samih tih isprava i zapisnika, te nije osnovan ovaj žalbeni razlog.

6. Nije ostvaren niti žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, jer je sud prvog stupnja raspravio sve tvrdnje na kojima stranke temelje svoje zahtjeve i prigovore, te je na osnovi izvedenih dokaza i njihove ocjene (čl. 8. ZPP) pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje odlučno za pravilnu primjenu materijalnog prava.

7. U postupku je utvrđeno da su prednik tužitelja i prednik tuženika Slavonska banka d.d. 14. ožujka 2007., sklopili Ugovor o kreditu kojim je tuženik kao kreditor stavio na raspolaganje tužitelju kao korisniku kredita iznos od 55.000,00 Chf u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju CHF na dan korištenja kredita s rokom otplate od 10 godina; da je kamata iznosila 5,25% godišnje; da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa sukladno Odluci tuženika o kamatnim stopama koja se obračunava u CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB za CHF na dan plaćanja prema otplatnom planu; da je ugovoreno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima, a podmiruje u kunama obračunatim prema srednjem tečaju prednika tuženika za devize na dan plaćanja i da je kredit u cijelosti otplaćen. Nije sporno da tuženik sastavio predmetni ugovor i da je kamatna stopa tijekom otplate kredita više puta rasla i da je istovremeno rastao i tečaj CHF. Provedenim financijskim vještačenjem, te Dopunom nalaza i mišljenja (list 168-170 spisa), u postupku je utvrđeno da razlika između obračuna anuiteta koje je banka obračunavala sukladno važećem tečaju na dan valute i anuiteta obračunatim prema početno ugovorenom tečaju za CHF, na dan korištenja kredita za period od 1. svibnja 2005. do 1. travnja 2015. iznosi 6.516,38 Eur.

8. U ocjeni osnovanosti tužbenog zahtjeva prvostupanjski sud se je pravilno pozvao na učinke presude u sporu za zaštitu kolektivnih interesa potrošača koji je vođen kod Trgovačkog suda u Zagrebu u predmetu broj P-1401/12 povodom kolektivne tužbe Udruge potrošač protiv banaka u Republici Hrvatskoj, između kojih i prednika tuženika, a predmet koje kolektivne tužbe je, između ostaloga, bilo utvrđenje ništetnosti redovne kamate uz ugovorenu valutu u CHF.

9. Naime, ovdje valja istaći da je prednik tuženika. Slavonska banka d.d., u veljači 2009. bila pripojena Hypo Alpe Adria Bank. d.d., koja je bila jedan od tuženika u kolektivnom sporu, a njezin slijednik je sadašnji tuženik. Kako je tužba za zaštitu kolektivnih interesa potrošača podnesena tek 2012., Slavonska banka d.d. nije mogla biti tuženica u tom postupku, već Hypo Alpe Adria Bank. d.d., pod kojim nazivom je tuženica poslovala u vrijeme pokretanja spora.

10. Pravilno se je sud prvog stupnja pozvao na učinke presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/12 od 4.7.2013., potvrđene presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6632/17 od 14.6.2018. i na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/2018 od 3.9.2019., kojom je odlučujući o podnesenim revizijama protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. (kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013.) utvrdio da su tužene banke, među kojima je bio i tuženik, u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu, koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a sve suprotno odredbama čl. 81., 82. i 90. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. ("Narodne novine", broj: 96/03 – dalje: ZZP/03) i odredbama čl. 96. i 97. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 79/07, 125/07, 75/09, 89/09 i 133/09 – dalje: ZZP), kao i protivno odredbama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15 – dalje: ZOO).

11. Pozivom na navedena utvrđenja i pravna shvaćanja izražena u prednje navedenim postupcima radi zaštite kolektivnih prava potrošača, prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da su ugovorene odredbe Ugovora o kreditu koje se odnose na ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica – švicarski franak (CHF) nepoštene, a time i ništetne, jer se o tim odredbama ugovora nije pojedinačno pregovaralo i da su iste suprotne načelu savjesnosti i poštenja, jer uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezana ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, te je temeljem odredbi čl. 323. st. 1. i čl. 1111. ZOO obvezao tuženika na povrat razlike preplaćenih iznosa anuiteta koje mu je tužitelj platio na temelju tih ništetnih odredbi ugovora o kreditu po pravilima stečenog bez osnove.

12. U posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu fizičke i pravne osobe mogu se pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa prava iz čl. 502. a st. 1. ZPP, a što je tužitelj podnošenjem tužbe u ovoj parnici i učinio, te je pravilan pravni pristup prvostupanjskog suda da je iz tih razloga temeljem odredbi čl. 502. c ZPP i čl. 118. ZZP sud vezan za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 41/14, 110/15 i 14/19 – dalje: ZZP), a slijedom toga i obveza primjene već utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu.

13. Iako je točna tvrdnja tuženika da tužitelj tužbom zahtijeva isplatu a ne naknadu štete i da je odredba čl. 502. c ZPP tek Zakonom o izmjenama i dopunama ZPP od 1. rujna 2019. izmijenjena u smislu da je iza riječi za naknadu štete dodana i riječ ''ili isplatu'', neovisno o tome, ukoliko je netko nešto stekao na temelju ništetne ugovorne odredbe, kao ovdje tuženica, tada je prema odredbama ZOO koje reguliraju posljedice ništetnosti dužan drugoj strani vratiti sve što je primio po osnovi takvog ugovora, što znači da je upravo za taj nepripadno stečeni iznos po jednoj ugovornoj strani suprotna strana oštećena i ima pravo tražiti restituciju u tom iznosu.

14. Suprotno žalbenim navodima, u citiranim presudama, donesenim u sporovima radi kolektivne zaštite potrošača sudovi su proveli test neravnoteže (analizom činidbe i protučinidbe), kao i test nesavjesnosti, te su svoju ocjenu o nesavjesnosti banaka, između ostaloga i prednika tuženice, utemeljili u bitnom na činjenicama da trgovac nije potrošaču dao dovoljno informacija u fazi pregovaranja i zaključivanja ugovora o kreditu, a koje su bile važne za donošenje informirane odluke, da potrošača nisu upoznali s rizicima koji za njega proizlaze iz ugovora o kreditu, da ga nisu informirali o uvjetima jednostrane promjene kamatne stope (prema odluci trgovca), da je bila riječ o ugovorima u kojima je obveza potrošača ovisila o promjenjivim elementima (valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa), da su sporne odredbe u standardni ugovor ušle na inicijativu trgovaca (banaka), da su banke u vrijeme sklapanja ugovora trebale voditi računa i o interesima druge strane i odrediti neku referentnu vrijednost, da je nepošteno koristiti se odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a kojima su banke bile ovlaštene jednostrano promijeniti obvezu potrošača, da su potrošači bili u ovisnom položaju, jer nisu imali drugu mogućnost doći do novčanih sredstava izvan kredita, a koji test nesavjesnosti su sudovi proveli s obzirom na okolnosti prije sklapanja ugovora o kreditu, odnosno prilikom pregovaranja o uvjetima kredita i trenutku sklapanja kredita.

15. U odnosu na valutnu klauzulu valja reći da je to zaštitna klauzula kojoj je svrha osigurati jednaku vrijednost ispunjenja činidbe i protučinidbe u slučaju inflacije, no ona nije određeni iznos novčanih sredstava koje je banka isplatila potrošaču jer je, kao zaštitna klauzula koja se veže na novčani iznos koji je isplaćen, neodvojivo povezana i direktno utječe na visinu mjesečnih anuiteta u kojima se kredit vraća a kao takva sastavni je dio novčanog iznosa čija visina varira ovisno o tečaju CHF, čime se vrijednost potrošačeve ugovorne obveze izračunava temeljem ugovornog tečaja CHF prema kuni na dan plaćanja svakog pojedinačnog mjesečnog anuiteta, pa visina glavnog predmeta ugovora – novčanog iznosa koji je kreditor isplatio potrošaču, izravno ovisi o promjeni tečaja.

16. Zato su prilikom sklapanja ugovora o kreditu potrošaču morali biti priopćeni svi elementi koji bi mogli imati utjecaj na opseg njegove obveze a na temelju kojih je on mogao ocijeniti osobito ukupnu cijenu svog kredita. To, uz ostalo, uključuje informiranje o tome da potrošač snosi rizik od pada valute u kojoj ostvaruje dohodak a što može ugroziti mogućnost vraćanja kredita, s time da se pritom traži od pružatelja usluge da utvrdi moguće promjene tečaja i s tim povezane rizike kredita u stranoj valuti.

17. Nije stoga dostatno da je odredba samo gramatički razumljiva, nego i da ekonomske posljedice te odredbe moraju biti jasne prosječnom potrošaču. Stoga banka, kao pružatelj usluge, mora iznijeti mogućne promjene deviznog tečaja i rizike svojstvene uzimanju zajma u stranoj valuti tako da potrošač ima stvarnu mogućnost upoznati se sa svim odredbama ugovora, jer je pravodobna informacija pružena prije sklapanja ugovora o ugovornim odredbama i posljedicama navedenog sklapanja za potrošača od temeljne važnosti kako bi donio odluku o tome hoće li se ugovorno vezati uz pružatelja usluge ili prodavatelja robe pristupajući po odredbama koje je ovaj prethodno sastavio.

18. Vezano za navode žalitelja da sama okolnost unošenja u ugovor o kreditu spornih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF ne čini te odredbe same po sebi nepoštenim i protivnim načelu savjesnosti i poštenja, valja navesti da su te okolnosti i činjenice raspravljene u postupku kolektivne zaštite zbog čega o njima u ovom parničnom postupku nije trebalo raspravljati i o njima izvoditi dokaze. U konkretnom slučaju nije sporno da su ugovorne odredbe za tužitelja bile jasne i razumljive u jezičnom i gramatičkom smislu i da su mu bile načelno jasne obveze koje njime preuzima. No, zahtjev transparentnosti ugovornih odredbi tužitelja kao prosječnog potrošača ne svodi se samo na jezičnu i formalnu razumljivost ugovora već i na razumljive i precizne informacije temeljem kojih može procijeniti ekonomske posljedice i rizike koje određene ugovorne odredbe mogu imati na njegove financijske obveze, iz navoda i dokaza koje je tuženik predložio ne proizlazi da je takve informacije dao predniku tužitelja prije sklapanja ugovora.

19. Suprotno navodima žalbe, sud prvog stupnja svoju je odluku u pogledu visine preplaćenih iznosa kredita pravilno temeljio na nalazu i mišljenju financijskog vještaka Bernarda Hunjadia, koji je izračun izvršio prema tečaju CHF važećem na dan isplate kredita za cijelo ugovoreno razdoblje, a ne primjenom kamatne stope na kredite bez valutne klauzule, kako je to predlagao žalitelj (na kredite u HRK), jer je do porasta mjesečnih anuiteta rata kredita tužiteljici i došlo zbog povećanja tečaja CHF u odnosu na ovaj na dan isplate kredita, a što je direktna posljedica ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF, o kojima se nije pojedinačno pregovaralo.

20. O prigovoru zastare, suprotno navodima žalbe pravilno je odlučeno, jer prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u presudi Rev 2245/2017-2 od 20. ožujka 2018., pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju članka 241. ZOO, tako da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6632/17 od 14.6.2018. kojom je odredba o valutnoj klauzuli utvrđena ništetnom. Stoga je tužba tužitelja od 8. listopada 2021. podnesena unutar petogodišnjeg zastarnog roka iz čl. 225. ZOO.

21. S tim u vezi, Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. dao je objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva koji su posljedica utvrđenja ništetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, prema kojemu ako je ništetnost ustanovljena, kao što je ovdje slučaj, u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od naknadnog utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Stoga je suprotno žalbenim navodima tuženika materijalno pravo pravilno primijenjeno kada je prigovor zastare odbijen kao neosnovan.

22. Materijalno pravo pravilno je primijenjeno i u odluci o zateznim kamatama. Kako su odredbe o ugovaranju valutne klauzule u CHF nepoštene, a time i ništetne, jer je tuženik tužitelju ponudio sklapanje ugovora s nepoštenim odredbama i postupao nepošteno, te tako postao nepošteni stjecatelj (čl. 1115. ZOO) za iznose koje je nepripadno primio na temelju ugovornih odredbi koje su utvrđene ništetnim, to je temeljem tih ništetnih odredbi ugovora o kreditu u obvezi platiti zatezne kamate na dosuđeni iznos glavnice od dana stjecanja svake pojedine uplate iznosa koji je bio veći od ugovorenog do isplate, kako je to pravilno i utvrdio sud prvog stupnja.

23. Izvan rečenog na navode žalbe tuženika nije bilo potrebno odgovarati (čl. 375. st. 1. ZPP).

24. Zbog svega navedenog, primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP odlučeno je kao u toč. I. izreke ove presude.

25. Tarifnim brojem 48. st. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj: 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22 i 126/22, u daljnjem tekstu: Tarifa), propisano je da odvjetnik primjenjuje tarifu koja je na snazi u trenutku naplate odvjetničke nagrade. Vrijednost boda se obračunava prema vrijednosti boda u trenutku naplate odvjetničke nagrade (stavak 2). Stavkom 3. propisano je da kada sud ili drugo tijelo odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane, primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka. Isti stav zauzet je i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-562/2024-2 od 7. svibnja 2024.

26. S tim u vezi, pravilno je postupio prvostupanjski sud kad je priznao tužiteljima vrijednost boda od 1,99 Eur.

27. Međutim, djelomično je osnovana žalba tuženika koji se odnosi na trošak pristojbe na presudu, koji je dosuđen tužitelju.

Naime, odredba čl. 6. Zakon o izmjena i dopuna Zakona o sudskim pristojba (Narodne novine br. 51/23-dalje ZID ZSP) kojom je propisano oslobođenje od plaćanja sudskih pristojbi za potrošače u postupcima koji se temelje na pravomoćnoj sudskoj presudi za zaštitu kolektivnih interesa stupila je na snagu 20. svibnja 2023. Ista se, prema stavu ovog suda, ne može primjenjivati retroaktivno, već se primjenjuje na pristojbene obveze koje su nastale nakon stupanja na snagu ZID ZSP. U protivnom, pristojbeni obveznici koji su u predmetnim potrošačkim sporovima pristojbe platili odmah po nastanku pristojbene obveze bili bi u nejednakom položaju u odnosu na one pristojbene obveznike koji nisu platili sudske pristojbe koje su nastale prije stupanja na snagu ZID ZSP.

S tim u vezi, pravilno je prvostupanjski sud priznao tužitelju trošak pristojbe na tužbu u svoti od 41,79 Eur), obzirom je ta obveza nastala prije donošenja ZID ZSP i ista je plaćena dana 8. listopada 2021.

Kako je pristojbene obveza koja se odnosi na plaćanje pristojbe na presudu nastala nakon stupanja na snagu ZID ZSP to je tužitelj oslobođen plaćanja sudske pristojbe na presudu.

S tim u vezi, valjalo je, temeljem odredbe čl. 380. toč. 3. ZPP, preinačiti odluku o troškovima postupka sadržanu u prvostupanjskoj presudi i odbiti zahtjev tužitelja za iznos od 41,79 Eur.

28. Tuženik je djelomično uspio sa žalbom, samo sa sporednim zahtjevom, pa troškovi žalbenog postupka padaju na njegov teret (čl. 154. st. 1. u vezi s čl. 166. st. 1. ZPP).

U Zagrebu 17. veljače 2026.

Predsjednik vijeća

Andrina Raspor Flis