Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-141/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Andrine Raspor Flis, predsjednika vijeća, Ane Gradišek, člana vijeća i suca izvjestitelja i Željke Rožić Kaleb, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja GO, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Sanji Mišćević, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Mišević i Jarić d.o.o., Osijek, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, zastupanog po punomoćnicima u Odvjetničkom društvu Glamuzina i Grošeta d.o.o., Zagreb, radi ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tužitelja i tuženika protiv presude Općinskog suda u Đakovu, pos. br. P-449/2023-20 od 20. studenog 2025., u sjednici vijeća održanoj dana 17. veljače 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Đakovu, pos. br. P-449/2023-20 od 20. studenog 2025. u pobijanom dijelu pod toč. IV. izreke.

II. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Đakovu, pos. br. P-449/2023-20 od 20. studenog 2025. u pobijanom dijelu pod toč. I., II. i III. izreke.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom, u toč. I. izreke, utvrđena je ništetnom odredba čl. 3. Ugovora o kreditu broj 528-50-3326189 sklopljenog dana 9. ožujka 2006. između tužitelja GO iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. iz Zagreba, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, kao kreditora u dijelu koji glasi: "3,30% (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita". Točkom II. izreke, naloženo je tuženiku, isplatiti tužitelju iznos od 638,94 Eur, zajedno sa zateznom kamatom koja teče po godišnjoj kamatnoj stopi od 15% za razdoblje počevši od 14. ožujka 2006. do 31. prosinca 2007. godine, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. godine uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. godine prema stopi zatezne kamate koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta uvećanoj za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. godine pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

Točkom III. izreke, naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju parnični trošak u iznosu od 526,54 eura zajedno sa zateznom kamatom tekućom od 20. studenoga 2025. pa nadalje do isplate, sve u roku 15 dana.

Točkom IV. izreke odbijen je kao neosnovan, zahtjev tužitelja za naknadom parničnog troška u preostalom dijelu.

2. Presudu u dijelu pod toč. IV. izreke pobija tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže, preinačiti presudu u dijelu odluke o trošku i usvojiti zahtjev za trošak u cijelosti. Potražuje i troška žalbenog postupka.

3. Presudu u dijelu pod toč. I., II. i III. izreke, pobija tuženik zbog svih zakonom predviđenih razloga. Predlaže, prihvatiti navode žalbe i preinačiti presudu u pobijanom dijelu na način da se obije tužbeni zahtjev u cijelosti, te naknaditi tuženiku troškove postupka sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, podredno ukinuti presudu u pobijanom dijelu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

4. Žalba tužitelja je neosnovana.

5. Žalba tuženika je neosnovana.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 3. Ugovora o kreditu koja se odnose na jednokratnu naknadi za obradu kredita, te restitucijski zahtjev za povrat preplaćenih iznosa kredita po osnovi te ništetne odredbe Ugovora o kreditu.

7. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio nije uočeno da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje ovaj sud u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP pazi po službenoj dužnosti, pa tako niti ona iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju u žalbi ukazuje žalitelj. Presuda sadrži jasne i valjane razloge o odlučnim činjenicama i ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika i samih tih isprava i zapisnika.

8. U prvostupanjskom postupku nije počinjena niti relativno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 1. ZPP u vezi s odredbom čl. 338. ZPP, jer je prvostupanjski sud u obrazloženju naveo zahtjeve stranaka, činjenice koje su stranke iznijele i dokaze koje su predložile, koje je od tih činjenica utvrđivao, kako i zašto ih je utvrdio, koje je od tih činjenica utvrdio dokazivanjem, izjasnio se o pravnoj osnovi te prijedlozima i prigovorima stranaka te je u okviru svojih ovlaštenja koja proizlaze iz odredbe čl. 220. st. 2. ZPP, ocijenio dokaze za koje je utvrdio da iz tih dokaza može utvrditi odlučne činjenice.

9. Prvostupanjski sud ispitao je sve okolnosti bitne za donošenje pravilne i zakonite odluke, te je na temelju izvedenih dokaza i njihove ocjene sukladno odredni čl. 8. ZPP potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje.

10. Iz utvrđenja prvostupanjskog suda proizlazi da su stranke temeljem Ugovora o [broj kredita] od 9. ožujka 2006., zasnovale ugovorni odnos u smislu odredbe čl. 1021. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/05, 41/08, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23 dalje u tekstu ZOO), temeljem kojeg je tuženik odobrio i stavio tužitelju na raspolaganje kredit za kupnju rabljenog vozila, u iznosu 31.276,34 CHF, u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja, uz redovnu kamatu, promjenjivu u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora, kao što nije sporno da je odredbom čl. 3. Ugovora o kreditu ugovorena naknada u visini od 3,30% od iznosa kredita, jednokratno, a koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita, odnosno isplate kredita korisniku. Nije sporno da je tužitelju na ime ove naknade prilikom isplate kredita dana 14. ožujka 2006. naplaćeno 4.814,07 kn, što sukladno odredbama Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj ("Narodne novine", broj: 57/2022.) te primjenom fiksnog tečaja konverzije od 7,53450, sada iznosi 638,94 Eur.

11. U žalbenoj fazi postupka sporna je pravilnost zaključka, o ništetnosti odredbe čl. 3. Ugovora o kreditu, u vezi s čim tuženik osporava osnovanost tužbenog zahtjeva.

12. Nadalje, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio ništetnom ugovornu odredbi iz čl. 3. Ugovora o kreditu, jer iz navedene odredbe proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj korisnik kredita, ovdje tužitelj, obvezuje prilikom isplate kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 3,30% od iznosa kredita.

13. O sadržaju te ugovorne odredbe nije se pregovaralo time da iz sadržaja samog Ugovora i odredbe čl. 3. nije vidljivo od čega se sastoji ta naknada za obradu kreditnog zahtjeva i zašto je određena baš u visini od 3,30% od ukupnog iznosa kredita te koje to troškove ona pokriva, budući tuženik kao banka nije dokazao kakve je imao stvarne troškove vezano uz sklapanje ugovora o kreditu, kao niti visinu istih, a to ne proizlazi niti iz sadržaja Ugovora.

14. Prvostupanjski sud osnovano zaključuje da je sporna ugovorna odredba nepoštena u smislu odredbe čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/2003, 46/2007, 79/2007-dalje ZZP), koja odredba propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (st. 1). Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radio o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (st. 2).

15. Naime, o spornoj odredbi nije se pojedinačno pregovaralo, ta odredba bila je unaprijed formulirana, a tuženik nije dokazao suprotno, iako je teret dokaza bio na njemu (čl. 81. st. 4. ZZP), niti je tuženik dokazao da je tužiteljici objašnjeno koje određene troškove ta odredba pokriva, što je tuženik također trebao dokazati.

16. Kako su se u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava iz tih odnosa stranke dužne pridržavati načela savjesnosti i poštenja iz odredbe čl. 4. Zakona o obveznim odnosima (Nar. nov. br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, dalje: ZOO), te kako su pri sklapanju naplatnih pravnih poslova sudionici moraju polaziti od načela jednake vrijednosti uzajamnih činidaba iz odredbe čl. 7. ZOO, to u situaciji kao što je konkretna, kada u ugovoru nije jasno i određeno navedeno koje to troškove banka ima i koje sve troškove naplaćuje iz jednokratne naknade, te se o spornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, time što banka i jača ugovorna strana prilikom korištenja kredita s osnova jednokratne naknade naplaćuje iznos od 3,30% od iznosa kredita, takva ugovorna odredba po ocjeni prvostupanjskog suda uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ovdje tužiteljice, a što znači da je navedena odredba u smislu odredbe članka 81. st. 1 ZZP nepoštena, te u smislu odredbe članka 87. st. 1 ZZP ništetna.

17. Ovaj drugostupanjski sud u cijelosti prihvaća razloge suda prvog stupnja o utvrđenju ništetnosti ulazne naknade jer tuženik nije dokazao da se o toj odredbi pojedinačno pregovaralo, radi se o unaprijed formuliranoj odredbi tipskog ugovora, u Ugovoru nije jasno navedeno od čega se sastoji ulazna naknada u iznosu 3,30% od iznosa kredita, niti je jasno i nedvosmisleno predočena struktura navedenih troškova, tj. od čega se isti sastoje i u kojem konačno jasno određenom iznosu, radi čega je takva ugovorna odredba uzrokovala znatniju neravnotežu obveza na štetu potrošača, iz kojih svih navedenih razloga ugovorena ulazna naknada je ništetna ugovorna odredba (tako i odluke ovog suda posl. broj Gž-1368/2021-2 od 20. srpnja 2021., Gž-1972/2022-2 od 23. kolovoza 2022., Gž-837/22 od 22. studenoga 2022.), kako je navedeno u toč. I. izreke pobijane presude, te je ujedno pravilno naloženo tuženiku platiti tužitelju iznos od 638,94 Eur sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 14. ožujka 2006., kada je tuženik naplatio spornu naknadu, do isplate (čl. 1111. i čl. 1115. ZOO).

18. Prvostupanjski sud imao je u vidu narav Ugovora (ugovor o potrošačkom kreditu), te okolnost da tužitelju prilikom sklapanja Ugovora nije uopće objašnjena i predočena struktura troškova ulazne naknade.

19. Jednako tako, Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke, a prema presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C-26/13 navodi se da čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorne odredbe potrošaču ne trebaju biti samo gramatički razumljive.

20. Dakle, tužitelju je trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti odredbu tog ugovora, što podrazumijeva i predmetnu odredbu ugovora o kojoj tužitelj nije mogao pregovarati, pa se radi o znatnoj neravnoteži o pravima i obvezama između stranaka na štetu tužitelja, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao i u predmetnom, dužni su međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

21. Pri tome valja navesti da u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade, već je stupanjem na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj: 1201/17) od 12. listopada 2017. propisana zabrana naknade za obradu i/ili odobravanje stambenog kredita, koja zabrana se ne odnosi na ugovore o stambenim kreditima sklopljenim prije stupanja na snagu tog Zakona, dok su Pravilnikom o naknadama za potrošačke kredite ("Narodne novine", broj: 15/14), kojom je izrijekom dopuštena naknada za obradu kredita, preciznije definirane te naknade. Međutim, tuženik koji je nesporno sastavio predmetnu ugovornu odredbu o troškovima obrade naknade, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost u postotku od kojeg odobrenog iznosa kredita ugovorene visine naknade, što i rezultira time da je ta ugovorna odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača.

22. Činjenica da je trošak obrade kredita, naknada za obradu zahtjeva i odobrenje kredita, određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, znači da korisnicima kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, a što govori u prilog tome da takvom naknadom nisu pokriveni i stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobrenja kredita.

23. Pravilno je prvostupanjski sud ocijenio neosnovanim prigovor zastare, vezano i za sjednicu Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020., prema kojoj zastarni rok restitucijskog zahtjeva u kojem su ugovorne strane dužne vratiti drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO, kao posljedice ništetnosti, utvrđenje ništetnosti počinje teći od pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Činjenica da zastarni rok do pravomoćnosti te odluke još nije počeo teći, pa je prvostupanjski sud pravilno ocijenio prigovor zastare neosnovanim.

24. Pitanje tijeka zakonske zatezne kamate pravilno je utvrđeno od suda prvog stupnja i to sukladno odredbi čl. 1115. ZOO, obzirom na pravilno utvrđenje da je tuženik povrijedio interese i prava tužitelja kao potrošača, jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena naknada za obradu kredita u visini od 3,30% od iznosa kredita, te je stoga i ta ugovorna odredba nepoštena i time ništetna, pa je to rezultiralo time da je tuženik, koji je odgovoran za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe i koji je istu sam formulirao i nametnuo tužitelju, bez mogućnosti pregovaranja, nepošten stjecatelj, što je cijenjeno stjecanjem bez osnove sukladno čl. 1111. ZOO, zbog čega sukladno odredbi čl. 1115. ZOO, tužitelj ima pravo zahtijevati zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana plaćanja te naknade.

25. Početak tijeka zateznih kamata ovisi stoga o savjesnosti stjecatelja, što se procjenjuje prema okolnostima svakog konkretnog slučaja. Kako je sud prvog stupnja pravilno i utvrdio tijek zakonske zatezne kamate odnosno pitanje nepoštenog stjecanja, to su i suprotni navodi žalitelja neosnovani. U odnosu na dospjelost novčane obveze time i tijeka zatezne kamate, razriješeno je odlukom Vrhovnog suda RH, poslovni broj Revd-1294/21 gdje je i naznačeno da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata i to ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

26. Utvrđenje prvostupanjskog suda temelji se na Zakonu o zaštiti potrošača i time povezanom Zakonu o obveznim odnosima, osnovom kojih je i cijenjena obveza povrata stečenog iznosa. Uz to, vezano i za primjene Direktive 93/13, ista se ne primjenjuje direktno u pravnom sustavu već je i Direktive potrebno cijeniti time i da u vrijeme kada je sklopljen Ugovor o kreditu Republika Hrvatska nije bila članica Europske unije ali je Sud EU ustanovio načelo koje obvezuje sudove u državama članicama da interpretiraju interno pravo u svijetlu prava EU, te i time da sudovi pokušaju dati isto značenje i učinke koji bi nastali izravnom primjenom norme zajednice u svrhu da europsko pravo bude djelotvorno ako se ciljevi europske integracije žele ostvariti.

27. Iz provedenog dokaznog postupka i proizlazi da je tužitelj imao saznanja o obvezi plaćanja naknade ali i nije bio informirana o razlozima koji opravdavaju to plaćanje i tu naknadu, kao ni koje usluge i troškovi ulaze i u kojoj visini svaki od njih, niti bi mu bez takve ugovorne odredbe kredit bio odobren, što ukazuje da i o tome dijelu nije mogao pregovarati i upućuje na zaključak da prije sklapanja Ugovora je imao informaciju o obvezi plaćanja, kao i visinu koju je platio ali ne i krajnjoj svrsi, kao i da kredit bez takve ugovorne odredbe nije mogao dobiti.

28. U odnosu na žalbene navode tuženika i stajalište o isključenju prava na isticanje ništetnosti, obzirom da je Ugovor u cijelosti ispunjen, taj žalbeni navod nije osnovan. Iako je točno da odredba čl. 326. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 – dalje ZOO) propisuje u st. 2. ako je uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značaja, a ugovor u cijelosti ispunjen, ništetnost se ne može isticati, u konkretnom slučaju nametanje korisniku kredita ništetne odredbe naknade obrade kredita, što je dovelo do znatne neravnoteže u pravima i obvezama tužitelja kao korisnika kredita u odnosu na tuženika, ne može se podvesti pod tezu tuženika da je uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značenja. Stoga je iznesen žalbeni prigovor neutemeljen jer pravo tužitelja osnovom ništetnosti i povrata što je temeljem utvrđene ugovorne odredbe naplaćeno je i osnovano prihvaćeno.

29. U odnosu na žalbu tužitelja, valja navesti, da je odluka o troškovima postupka pravila i zakonita, kako po osnovi, tako visini troškova koji su određeni. Pravilno je prvostupanjski sud odbio tužiteljici priznati trošak sastava podneska od 6. prosinca 2021., obzirom isti ne prileži spisu. Jednako tako, podneskom od 6. listopada 2025., tužitelj se je očitovao o osnovanosti svoga zahtjeva te o tijeku zakonskih zateznih kamata, ponavljajući ono što je već rečeno tijekom postupka, pa je pravilno ocijenio prvostupanjski sud da se radi o podnesku koji nije bio nužan za vođenje ovog postupka.

30. tuženik odluku o troškovima pobija samo kroz tvrdnju da je tužbeni zahtjev tužitelja trebalo odbiti, a njemu dosuditi trošak postupka u cijelosti.

31. S obzirom na navedeno, valjalo je temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP odbiti žalbe tužitelja i tuženika i potvrditi prvostupanjsku presudu.

U Zagrebu, 17. veljače 2026.

Predsjednik vijeća

Andrina Raspor flis