Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-3945/2025-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Andrine Raspor Flis kao predsjednika vijeća, Ane Gradišek kao suca izvjestitelja i člana vijeća i Željke Rožić Kaleb kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja JČ, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupana p punomoćniku Tomislavu Kovačiću, odvjetniku u Puli, protiv tuženika Erste & Steiermärkische banke d.d. OIB 23057039320, Rijeka, Jadranski trg 3 a, zastupan po punomoćniku Damiru Metelku, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević & partneri d.o.o., u Zagrebu, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Bjelovaru, Stalna služba u Daruvaru, Poslovni broj P-490/2025-51 od 7. listopada 2025., i dopunske presude Poslovni broj P-490/2025-57 od 24. studenog 2025., u sjednici vijeća održanoj 17. veljače 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Bjelovaru, Stalna služba u Daruvaru, Poslovni broj P-490/2025-51 od 7. listopada 2025., u pobijanom dijelu pod toč. I. i II. izreke.

II. Odbija se žalba tuženika neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Bjelovaru, Stalna služba u Daruvaru, Poslovni broj P-490/2025-51 od 7. listopada 2025., u pobijanom dijelu pod toč. III. izreke za svotu od 1.578,74 Eur.

III. Preinačava se presuda Općinskog suda u Bjelovaru, Stalna služba u Daruvaru, Poslovni broj P-490/2025-51 od 7. listopada 2025., u pobijanom dijelu pod toč. III. izreke za svotu od 250,00 Eur i rješava:

Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka u daljnjem iznosu od 250,00 Eur.

IV. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje se Dopunska presuda Općinskog suda u Bjelovaru, Stalna služba u Daruvaru, Poslovni broj P-490/2025-57 od 24. studenog 2025.

V. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudu u toč. I. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 1.456,37 Eur, sa zateznim kamatama koje teku na svaki pojedini iznos, pobliže naznačen u toč. I. izreke presude.

Točkom II. izreke utvrđeno je da ne ne postoji tuženikova tražbina prema tužitelju u iznosu 374,98 eura / 2.825,29 kn sa zakonskom zateznom kamatom s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta uslijed ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli, te se odbija prigovor tuženika radi prijeboja kao neosnovan.

Točkom III. izreke, naloženo je tuženoj naknaditi tužiteljici troškove postupka u iznosu od 1.828,74 eura zajedno sa zateznim kamatama tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate.

Dopunskom presudom, Poslovni broj P-490/25-57 od 24. studenog 2025. utvrđeno je da ne postoji potraživanje tuženika prema tužiteljici u iznosu od 1.081,39 eura s osnove razlike depozita zajedno sa zateznim kamatama tekućim od 18. prosinca 2012. do isplate, te se prigovor prijeboja tuženika odbija, kao neosnovan.

2. Presudu i Dopunsku presudu pobija tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže, prihvatiti navode žalbe i presudu preinačiti a tužbeni zahtjev tužitelja odbiti, uz naknadu troškova postupka, podredno presudu i dopunsku presudu ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

3. Žalba je tuženika je djelomično osnovana.

4. Nisu pobijanom presudom ni postupkom koji joj je prethodio počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23-u daljnjem tekstu ZPP) na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP.

5. Nije sporno da su pravomoćnom presudom Općinskog suda u Bjelovaru, Stalna služba u Pakracu Poslovni broj P-179/2023 od dana 10. prosinca 2024. utvrđene ništetnim odredbe sadržane u Ugovor o [broj kredita] kojeg su prednik tužiteljice ZČ kao korisnik kredita i tužena banka kao kreditor sklopili 12.7.2005. i potvrdili ga 13.7.2005. kod javnog bilježnika Mladena Čopa pod brojem OU-223/05, kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te kojom je ugovoreno plaćanje naknade za obradu kredita i naknade za prijevremenu otplatu kredita.

Nije sporno niti to da je pravomoćnom presudom prvostupanjskog suda Poslovni broj P-179/2023 od dana 10. prosinca 2024. naloženo tuženiku isplatiti tužiteljici, temeljem ništetnih odredbi iznos od 5.098,37 Eur (4.161,05 Eur + 937,32 Eur), sa pripadajućom zatezno kamatom na pojedine iznose.

6. Prvostupanjska presuda Poslovni broj Općinskog suda u Bjelovaru, Stalna služba u Pakracu Poslovni broj P-179/2023 od dana 10. prosinca 2024. ukinuta je rješenjem Županijskog suda u Zagrebu, Poslovni broj Gž-412/2025 od 13. svibnja 2025. u dijelu kojim je odbije tužbeni zahtjev tužiteljice za iznos od 1.456,37 Eur, i u tom dijelu predmet je vraćen na ponovno odlučivanje.

7. U žalbenom stadiju postupka po tuženiku je sporna odluka o prigovoru radi prijeboja po osnovi takozvane negativne razlike i razlike u vrijednosti depozita kao i odluka o troškovima postupka.

8. Suprotno žalbenim navodima činjenično stanje je pravilno utvrđeno i materijalno pravo pravilno primijenjeno.

9. Financijskim vještačenjem utvrđeno je da preplaćeni iznos kreditne obveze tužitelja temeljem tečajnih razlika u razdoblju otplate kredita, iznosi 5.617,42 Eur. Nije sporno da je pravomoćnom presudom prvostupanjskog suda, Poslovni broj P-197/23-37 od 10. prosinca 2024., tuženik u obvezi platiti tužitelju s tog osnova iznos od 4.161,05 Eur, dok je prvostupanjska odluka ukinuta za iznos od 1.456,37 Eur, obzirom je prvostupanjski sud taj dio tužbenog zahtjeva tužitelja odbio, navodeći da se radi o iznosu koji je manje plaćen zbog negativne tečajne razlike 374,98 Eur) i razlike u depozitu (1.081,39 Eur), te kako nije bilo osnove da se ukupni iznos preplate s osnova tečajne razlike umanjuje za negativne tečajne razlike i razlike u depozitu.

10.1. U ponovljenom postupka, prvostupanjski sud u donesenoj presudi i dopunskoj presudi smatra kako niti istaknuti prigovor tuženika radi prebijanja s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta u iznosu od 374,28 Eur, niti prebijanje s osnove razlike u depozitu u iznosu od 1.081,39 Eur nije osnovan. Smatra kako je Ugovor o depozitu poseban pravni posao kojim je prednik tužiteljice predao tuženiku određena novčana sredstava u visini od 10% kredita, koja su služila kao sredstvo osiguranja kredita, te je tuženik bio ovlašten, naplatiti dugovanje iz ugovora po kreditu iz sredstava depozita a i banka je bila ovlaštena raspolagati tim sredstvima do isteka razdoblja na koji je depozit ugovoren.

10.2. Depozitna sredstva iskorištena su za zatvaranje kredita i tuženik je prilikom isplate iznosa kredita, predniku tužiteljice od iznosa njegovog duga odbio iznos depozita izraženog u CHF valuti, koji je imao na raspolaganju sve do otplate kredita, pa je pravilan zaključak prvostupanjskog suda da tuženik u naravi ništa nije izgubio, odnosno za njega nije nastala nikakva šteta, a tužiteljica isplatom iznosa depozita u CHF prema vrijednosti te valute u trenutku korištenja depozita nije stekla nikakvu korist, dakle nije došlo do stjecanja bez osnove.

11. Pravilno je po prvostupanjskom sudu pod točkom II. izreke presude utvrđeno da ne postoji potraživanje tuženika prema tužitelju u iznosu od 374,98 Eur (takozvana negativna razlika tečaja CHF) sa zateznim kamatama i odbijen kao neosnovan tuženikov prigovor radi prebijanja, a dopunskom presudom da ne postoji potraživanje tuženika prema tužiteljici u iznosu od 1.081,39 Eur na ime razlike u vrijednosti depozita sa zateznim kamatama i odbijen kao neosnovan tuženikov prigovor radi prebijanja.

12. Naime, pored činjenice da je tuženik u prijeboj stavio iznos od 374,98 Eura na ime takozvane negativne tečajne razlike koje se odnose na vrijeme kada je tečaj CHF bio niži od tečaja na dan isplate kredita i iznos od 1.081,39 Eura na ime razlike u vrijednosti depozita (5.135,00 CHF), da tužiteljica po tom osnovu nije ništa primila, a niti tuženik kao trgovac po pravilima o stjecanju bez osnove, to tuženik kao trgovac nema pravo tražiti vraćanje tih iznosa kao posljedicu nepoštenosti odredbe, posebice ako se ima u vidu da je ništetnost ugovorne odredbe o vraćanju kredita prema tečaju CHF na dan dospjelosti svakog anuiteta posebno, utvrđena neravnoteža među pravima i obvezama ugovaratelja na štetu prednika tužiteljice i da je tuženik unošenjem upravo takvih odredbi u Ugovor o kreditu, a bez pregovaranja, ugrozio razinu zaštite od nepoštenih ugovornih odredbi koja se potrošačima jamči zakonom, zbog čega i posljedice takvog kreiranja odnosa, na koje prednik tužiteljice nije mogao utjecati, mora sam snositi s obzirom da bi se predloženim uračunavanjem ugrozilo pravo potrošača na restituciju kao nužnu posljedicu ništetnosti nepoštene ugovorne odredbe.

13. Deponiranim sredstvom osiguranja po korisniku kredita, prednik tužiteljice je preuzeo značajni rizik promjene pa i mogućeg gubitka vrijednosti depozita od 5.135,00 CHF i nije ostvario nikakvu korist, već naprotiv korist je imao tuženik jer se koristio tim iznosom bez obveze plaćanja kamata na taj iznos i umanjivao obveze po kreditnoj partiji kada i kako je sam odredio.

14. Stoga, nije u pravu tuženik kada tvrdi da su pravila o stjecanju bez osnove pogrešno primijenjena jer da njemu pripada pravo na razliku po navedenim osnovama čime da bi se ostvarili početni parametri za obje ugovorne strane. S tim u vezi se ne može prihvatiti niti pozivanje tuženike na odluke Županijskog suda iz Bjelovara (Gž-718/21 i Gž-973/21), a niti na stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske iskazan u odluci broj Rev-549/2023 od 18. prosinca 2023., budući da se isti ne odnosi na pitanje osnovanosti, već na procesnu pretpostavku koja se tiče predmeta spora – formalnu pravilnost zahtjeva ili prigovora radi prebijanja koji proizlaze iz nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu, a što nije slučaj u konkretnoj parnici, s obzirom da osnovanost prigovora radi prijeboja ne proizlazi iz nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu iz naprijed navedenih razloga.

15. S tim u vezi je neosnovano pozivanje tuženika na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. st. 2. točke 11. ZPP, budući da je prvostupanjski sud za odluke kojima je odbio kao neosnovanim prigovor prijeboja dao jesne i argumentirane razloge, koji se žalbenim navodima ne dovode u dvojbu.

16. Dakle, suprotno tvrdnjama tuženika prvostupanjski je sud ispitao konkretan slučaj i odgovorio na sve bitne navode stranaka te nije postupao arbitrarno kako to pokušava prikazati tuženik.

17. Neosnovana je žalba tuženika i u odnosu na stajalište prvostupanjskog suda u odnosu na istaknuti prigovor radi prijeboja kojeg je prvostupanjski sud odbio, zaključivši da je tuženikova tražbina u zastari – iako pritom nije taj prigovor obrazlagao iz aspekta odredbe čl. 198. ZOO, a što čini tuženik u žalbi. No i pravilnom primjenom materijalnog prava trebalo bi jednakom negativnom odlukom odlučiti o tuženikovom prigovoru.

18. Naime, polazeći od činjenice da je tuženik u prijeboj stavio tzv. negativne tečajne razlike koje se odnose na ugovorno vrijeme kada je tečaj CHF/kn bio niži od tečaja na dan isplate kredita a koje je vještak utvrdio u iznosu od 374,98 Eur, te razlike s osnova depozita u iznosu od 1.081,39 Eur, to je evidentno da tužitelj s tog osnova nije ništa primio, pa ni tuženik s osnova instituta stjecanja bez osnove nema pravo tražiti povrat, a obzirom da ima svojstvo trgovca, a ne potrošača, to ni temeljem odredaba ZZP/03 o posljedicama ništetnosti nije ovlašten tražiti povrat tih iznosa.

19. Tome valja nadodati i da je ništetnost ugovorne odredbe o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF utvrđena jer stvara neravnotežu među pravima i obvezama ugovaratelja na štetu tužitelja i da je tuženik unošenjem upravo takvih odredbi u predmetni ugovor, a bez pregovaranja, ugrozio visoku razinu zaštite od nepoštenih ugovornih odredbi koja se potrošačima jamči zakonom. Zahtjev tuženika da mu se na temelju takve odredbe, koju je sam unio u ugovor, vraćaju bilo kakve koristi koje je potrošač pritom imao u izravnoj su protivnosti sa svrhom i smislom takve zaštite i razlozima zbog kojih je predmetna ugovorna odredba utvrđena nepoštenom. Posljedice takve ugovorne odredbe koju je sam tuženik unio u sadržaj predmetnog ugovora stoga snosi sam tuženik pa i onda kad se te odredbe pozitivno odražavaju na potrošača jer potrošač u njihovu kreiranju nije sudjelovao i ne mogu mu se predbaciti.

20. Osim toga, tuženik gubi iz vida i to da bi uračunavanje koje on predlaže imalo za posljedicu ugrožavanje restitucije potrošača koja je nužna posljedica ništetnosti nepoštene ugovorne odredbe.

21. Obzirom da iznesenim žalbenim navodima tuženik nije doveo u sumnju pravilnost i zakonitost prvostupanjske presude i dopunske presude valjalo je žalbu odbiti kao neosnovanu i pozivom na odredbe čl. 368. st. 1. ZPP i potvrditi navedene odluke.

22. U odnosu na žalbu tuženika, protiv odluke o troškovima postupka valja navesti da osnovano žalitelj ukazuje da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je tužiteljici priznao trošak za sastav podneska od 23. siječnja 2023. koji je podnesen tuženiku prije podnošenja tužbe. Navedeni podnesak ne prileži ovom spisu, te nije jasno kakvu je dokumentaciju od tuženika tražila tužiteljica, te s tim u vezi ovaj sud zaključuje da se radi o podnesku koji nije bio nužan za vođenje ovog postupka. Stoga je prvostupanjski sud neosnovano priznao tužiteljici trošak od 200,00 Eur + PDV za sastav podneska od 23. siječnja 2023.

23. Neosnovano navodi žalitelj da je sud pogriješio kad je tužiteljici na sve radnje obračunao PDV, obzirom prvostupanjski sud nije obračunao PDV na trošak sastava žalbe od 17. prosinca 2024. i 9. siječnja 2025. te za pristup na ročište dana 10. rujna 2025. obzirom je punomoćnik tužiteljice u troškovniku od 9. siječnja 2025. izvijestio sud da više nije u sustavu PDV.

24. S tim u vezi valjalo je tužiteljici dosuditi troškove postupka do donošenja djelomično ukidne odluke prvostupanjskog suda u iznosu od 1.200,00 Eur, što zajedno s troškovima PDV iznosi ukupno1.500,00 Eur.

25. Nakon ukidne odluke, tužiteljica je potraživala trošak sastava žalbe od 17. prosinca 2024. u iznosu od 312,50 Eur, trošak sastava žalbe u iznosu od 187,50 Eur, te zastupanje na ročištu dana 10. rujna 2025. u iznosu od 200,00 Eur, što ukupno iznosi 700,00 Eur. Dakle, tužiteljici je priznato ukupno 2.200,00 Eur. Ovom iznosu je valjalo dodati iznos od 61,75 Eur s osnova sudske pristojbe na tužbu i iznos od 316,08 Eur s osnova troškova vještačenja, te je troška tužiteljice utvrđen u iznosu od 2.577,83 Eur. Kako je tužiteljici temeljem presude Poslovni broj P-197/23 dosuđen trošak u iznosu od 999,09 Eur, taj trošak je valjalo odbiti od ukupnog troška od 2.577,83 Eur, i dosuditi joj temeljem odredbe čl. 154. st. 1. ZPP iznos od 1.578,74 Eur, a odbiti trošak u iznosu od 250,00 Eur.

26. Tuženik djelomično uspio sa žalbom ali samo u pogledu sporednog zahtjeva, to troškovi žalbenog postupka padaju na njegov teret (čl. 154. st. 1. u vezi s čl. 166. st. 1. ZPP).

U Zagrebu, 17. veljače 2026.

Predsjednik vijeća

Andrina Raspor Flis