Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-3960/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Vlaste Mrzljak, predsjednice vijeća, Milene Frankić, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Gabriele Topić Kordej, članica vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice EM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupaju punomoćnica Sandra Panjković, odvjetnica iz Siska, protiv tuženika OTP banke Hrvatska d.d. Split, Ulica Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833, zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Žurić i Partneri d.o.o. iz Zagreba, radi isplate, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv presude Općinskog suda u Sisku, poslovni broj P-121/2024-14 od 24. ožujka 2025., u sjednici vijeća održanoj dana 17. veljače 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužiteljice EM kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Sisku, poslovni broj P-121/2024-14 od 24. ožujka 2025. pod toč. III. izreke i pod toč. IV. izreke u dijelu u kojem nije prihvaćen njezin zahtjev za naknadu troškova postupka.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužiteljice za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja naloženo je tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 2.182,38 €, sa zakonskom zateznom kamatom koja na svaki pojedini iznos teče od dospijeća pa do isplate, po stopama pobliže navedenim u izreci presude (toč. I. izreke). Nalaženo je tuženiku isplatiti tužiteljici zakonske kamate na iznos od 7.767,87 eura, koje teku od dana dospijeća svakog pojedinog iznosa od dospijeća pa do isplate, po stopama pobliže navedenim u izreci presude (toč. II. izreke). Tužiteljica je odbijena s preostalim dijelom tužbenog zahtjeva (toč. III. izreke). Konačno, odlučeno je da svaka strana snosi svoj trošak postupka (toč. IV. izreke).

2. Protiv navedene presude i to pod toč. III. i toč. IV. izreke u dijelu u kojem nije prihvaćen njezin zahtjev za naknadu troškova postupka žali se tužiteljica zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP). Predlaže u navedenim dijelovima pobijanu presudu preinačiti i zahtjev tužiteljice prihvatiti uz naknadu troškova postupka kao i troškova žalbenog postupka, podredno ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje.

3. Žalba tužiteljice je neosnovana.

4. Presudom suda prvog stupnja poslovni broj P-304/2016-37 od 11. listopada 2011. utvrđene su ništetnim odredbe iz čl. 5., 10. i 11. Ugovora o kreditu sa sporazumom o prijenosu vlasništva broj: 57804/06, koji su dana 15. prosinca 2006. sklopili tužiteljica, kao korisnica kredita i tuženik, kao kreditor u dijelu kojim je tužiteljica obvezna platiti kamatu koja je promjenjiva sukladno Pravilniku o kreditiranju građana ili drugim aktom tuženika, preko ugovorena kamatne stope od 4,20% godišnje (toč. 1. izreke presude.) Nadalje, naloženo je tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 74.570,13 kn sa zateznim kamatama, koje na svaki pojedini iznos, pobliže naveden u izreci presude teku od dospijeća pa do isplate, po stopi pobliže navedenoj u izreci presude (toč. 2. izreke presude). Odbijen je alternativni tužbeni zahtjev tužiteljice postavljen podneskom od 10. siječnja 2018., a uređen podneskom od 26. srpnja 2018., kao neosnovan (toč. 3. izreke presude). Konačno, naloženo je tuženiku naknaditi tužiteljici troškove parničnog postupka u iznosu od 17.692,00 kn (toč. 4. izreke presude).

5. Presudom ovog suda poslovni broj Gž-307/2019 od 20. listopada 2020. odbijena je žalba kao neosnovana i potvrđena presuda suda prvog stupnja u dijelu pod toč. 1. izreke, dok je rješenjem ukinuta presuda suda prvog stupnja u dijelu pod toč. 2. i toč. 4. izreke i u tim dijelovima predmet vraćen sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

6. Među stranaka nije bilo sporno da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor dana 15. veljače 2016. sklopili Dodatak Ugovoru o kreditu temeljem Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 102/15 – dalje: ZID ZPK) koji su izmijenile odredbe osnovnog Ugovora o kreditu, i to valutu kredita, kamatnu stopu i iznos preostale neotplaćene glavnice, da je kredit uz valutnu klauzulu CHF denomiran u kredit uz valutnu klauzulu EUR. Konverzijom je ugovoreno da stranke utvrđuju da je korisnik kredita prihvatio izračun konverzije kredita, te je utvrđeno da je tužitelj pretplatio iznos od 58.527,02 kn (7.767,87 EUR), te su stranke Dodatkom ugovora i sporazumu o korištenju preplate ugovorile da će se za taj iznos preplate umanjivati buduće rate kredita za 50%.

7. Prema ocjeni suda prvog stupnja činjenica da je između stranaka provedena konverzija ne isključuje sama po sebi provođenje kontrole nepoštenosti odnosno ništetnosti ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli vezanoj za valutu CHF i kamatnoj stopi, već je u svakom konkretnom slučaju potrebno utvrditi je li provođenje konverzije dovelo do uspostavljanja pravične ravnoteže u ugovornim odnosima između stranaka odnosno je li konverzija u cijelosti ispravila neravnotežu koja je nastala utvrđenjem nepoštenosti odnosno ništetnosti navedenih ugovornih odredbi, da je nalazom i mišljenjem vještaka, te priloženom dokumentacijom utvrđeno da konverzijom nije u potpunosti uspostavljena pravična ravnoteža u ugovornim odnosima između stranaka odnosno nije u cijelosti ispravljena neravnotežu koja je nastala utvrđenjem nepoštenosti odnosno ništetnosti navedenih ugovornih odredbi (jer i kada se uzme u obzir preplata iz konverzije, postoji iznos s osnova promjenjive kamatne stope koje je tužitelj više platio). U odnosu na preplatu a koja je priznata tužitelju konverzijom ocjena je suda prvog stupnja da se u tom slučaju ne radi o tražbini tuženika već činjenici da je tuženik upravo tužiteljici priznao umanjenje obveze po Ugovoru odnosno u konačnici konverziji. Među strankama nije bilo sporno, a kako je to u konačnici utvrđeno temeljem provedenog vještačenja, da je konverzija provedena u skladu sa pozitivnim propisima, a iz izračuna konverzije na dan 30. rujna 2015. vidljivo je da je ugovorna kamata (početna 4,20%) u Ugovoru manja od ugovorne kamate ugovorene konverzijom (odnosno za kredit veza za valutu EUR, 6,38%).

7.1. Dakle, obzirom da je utvrđena ništetnost ugovornih odredaba jasno je da upravo iznos preplate koji je konverzijom priznat predniku tuženika i za koji iznos je umanjena njegova obveza po predmetnom Ugovoru, rezultat ništetnih ugovornih odredaba jer u protivnom takve razlike (a obzirom na visinu početno ugovorene kamatne stope i s druge strane ugovorene kamate konverzijom odnosno po kojem je izvršen izračun Konverzije) ne bi bilo niti bi ista pripala tužitelju (uz napomenu da je tužitelj tužio i ništetnost i razliku nastalu temeljem valutne klauzule u predmetu P- 426/2023, u navedenom predmetu taj iznos neće se odbijati jer će se u cijelosti odbiti nastala preplata u ovom predmetu).

7.2. Obzirom da je ista preplata priznata tužiteljici (isključivo kao rezultat ništetnih ugovornih odredbi) jasno je da sada tužiteljici, a koji potražuje iznova navedenu razliku u cijelosti, već priznata razlika ne pripada budući da je već uračunata i priznata u dug po kreditu. Dakle, radi se o tražbini tužiteljice koja mu je već priznata i uračunata i za koju mu je već umanjena njegova obveza slijedom čega sud nije mogao iznova dosuditi tužiteljici cjelokupan navedeni iznos već je za iznos isplaćene preplate (7.767,87 EUR) umanjio potraživanje tužiteljice s osnova kamatne stope (9.950,25 EUR). Obzirom da je preplata nastala trenutkom konverzije umanjeno je potraživanje tužiteljice u odnosu na iznose koji su najkasnije dospjeli.

8. Slijedom iznesenog, prihvaćanjem utvrđenja iz nalaza i mišljenja financijskog vještaka, te nalazeći prigovor zastare neosnovanim, primjenom odredbe čl. 323. st. 1. i čl. 1111. st. 3. i čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18,126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23 – dalje: ZOO) djelomično prihvaća zahtjev tužiteljice i odlučuje kao u izreci presude.

9. Ispitujući presudu u pobijanom dijelu nije utvrđeno da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP, na koje ovaj sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP.

10. Presuda suda prvog stupnja sadrže jasne i logične razloge o svim relevantnim činjenicama, u potpunosti je jasna i razumljiva, nije proturječna sama sebi niti razlozima presude, te ju je moguće ispitati, slijedom čega u postupku pred sudom prvog stupnja nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, na koju određeno ukazuje tužiteljica.

11. Pravilno je sud prvog stupnja odbio zahtjev tužiteljice u pobijanom dijelu pod toč. III. izreke, iako ne iz razloga koje je naveo u svojoj odluci.

12. Ne može se prihvatiti stajalište suda prvog stupnja da unatoč tome što je provedena konverzija sukladno odredbama ZID ZPK/15 tužiteljica ima pravo na isplatu onog što je platila temeljem nepoštenih ugovornih odredaba kao da konverzije nije bilo.

13. U konkretnom slučaju, stranke su suglasnošću volja zaključile Dodatak Ugovoru o kreditu u kojem su se sporazumjele o pretplati i uvjetima otplate preostale glavnice kredita jer su primjenom izračuna konverzije denominiranjem uz valutnu klauzulu u valuti euro i uz kamatne stope primijenjene na kredite uz valutnu klauzulu u euru izjednačile tužiteljev položaj s položajem ostalih potrošača – korisnika kredita s valutnom klauzulom u euru, sud je vještačenjem utvrdio razliku plaćenih anuiteta prema prvom otplatnom planu i početnom tečaju kao posljedice ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli i kamatnoj stopi promjenjivoj prema odlukama tuženika.

14. Pitanjem valjanosti sporazuma o konverziji sklopljenog temeljem ZID ZPK/15, bavio se i VSRH u predmetu Gos 1/2019 u kojem je doneseno rješenje 4. ožujka 2020.

14.1. U tom predmetu na naznačeno pravno pitanje: „Je li sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/15) nepostojeći ili ništetan u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli“, VSRH je odgovorio da sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Pritom je VS RH ocijenio da je ZID ZPK/15 poseban zakon (lex specialis) u odnosu na opća pravila koja uređuju matično područje obveznog prava, odnosno Zakon o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 - dalje: ZOO) slijedom čega ne mogu opća pravila ZOO o ništetnosti ili izostajanju pravnih učinaka u dijelu u kojem su u eventualnoj koliziji s režimom ZID ZPK/15 o konverziji dovesti do ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji.

15. U tom smislu valja naglasiti da je ZID ZPK/15 upravo i donesen nakon što je ocijenjeno da je u području potrošačkog kreditiranja došlo do znatne neravnoteže u odnosima između korisnika kredita kao potrošača i banaka kao kreditora (trgovca) u odnosu na ugovore o kreditu sklopljene posebno u razdoblju od 2004. do 2008. koji su denominirani u kunama s valutnom klauzulom u CHF, i to stoga što je na domaćem tržištu s vremenom izrazito jačao tečaj CHF, rasle su ugovorene promjenjive kamatne stope što je potrošače, u ispunjavanju kreditnih obveza, dovelo u izrazito težak položaj. Stoga je ZID ZPK/15 imao za cilj otkloniti nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i osigurati otplatu kreditnih zaduženja u iznosu i pod uvjetima koji potrošače kao dužnike ne dovode u neravnopravan i dužnički ovisan položaj u odnosu na kreditora kao vjerovnika, vodeći se načelom kojim se osigurava ravnopravan, a nikako povoljniji položaj u odnosu na dužnike koji su ugovorili zaštitni mehanizam u valuti EUR. Taj zakon u tom smislu predstavlja snažnu, izvanrednu, jednokratnu, retroaktivnu i vremenski ograničenu zakonodavnu intervenciju u području potrošačkog kreditiranja.

16. Navedenu je okolnost, među ostalim, imao na umu i Ustavni sud u postupku ocjenjivanja suglasnosti s Ustavom RH ZID ZPK/15 (U-I/3685/2015) u kojem je odlukom od 4. travnja 2017. ocijenio spomenuti Zakon usklađenim s Ustavom Republike Hrvatske i nije prihvatio prijedlog većeg broja predlagatelja fizičkih osoba te osam kreditnih institucija za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti Zakona s Ustavom. Ocjenjujući u opisanim okolnostima da ZID ZPK/15 zadovoljava kriterije formalne i materijalne ustavnosti, Ustavni je sud posebno naglasio da ZID ZPK/15 ima legitiman cilj jer se njime povećava socijalna zaštita, sprječava se nastavljanje nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i produbljivanja dužničke krize, pri čemu je predmetna mjera u vidu konverzije ocijenjena razmjernom legitimnom cilju koji se želio postići zato što su propisane mjere bile prikladne i nužne, a nije postojala druga manje tegobna ili ograničavajuća mjera, s jedne strane, dok, s druge, njome nije nametnut ni prekomjeran teret kreditnim institucijama kao adresatima.

17. Neovisno o tome što se Direktiva 93/13/EEZ u konkretnom slučaju ne primjenjuje (tako i Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018.), a zbog potrebe tumačenja nacionalnog prava u duhu prava EU, valja primijetiti da Direktiva ni inače ne sadrži posebne odredbe koje bi se odnosile na zaštitu potrošača pri ostvarivanju prava na povrat neosnovano isplaćenih iznosa na temelju nepoštene ugovorne odredbe, već se restitucijski zahtjevi, dakle, zahtjevi za povrat neosnovano plaćenih iznosa, ostvaruju isključivo na temelju nacionalnog prava, odnosno prema nacionalnom materijalnom i procesnom pravu sukladno načelu procesne autonomije. Pritom dostignuti standardi zaštite prava potrošača zbog nepoštenosti ugovornih odredbi u praksi europskih sudova zahtijevaju ostvarenje mogućnosti uspostavljanja stvarne ravnoteže u pravima i obvezama potrošača, s jedne, i trgovca, s druge strane.

18. Odredbama čl. 19.a do čl.19.e ZPK je u cilju otklanjanja nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i otklanjanja dužničke krize a na osnovu jednokratne i vremenski ograničene mjere u vidu konverzije kredita u valutu euro, predviđeno da se krediti vezani uz CHF konvertiraju u odgovarajuće kredite denominirane u eure i kredite denominirane u kunama s valutnom klauzulom u eurima. Kreditne institucije odnosno banke su temeljem navedenih odredbi ZPK bile obvezne postupiti po navedenom Zakonu dok su potrošači mogli sklopiti navedeni sporazum prihvaćajući konverziju (ili prijedlog banke sa izračunom konverzije ne prihvatiti već zadržati stari važeći kredit denominiran u CHF ili kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF, u kojem slučaju se otplata kredita nastavlja prema važećim ugovorenim uvjetima).

19. Iz navedenih odredbi proizlazi da je cilj ZID ZPK/15 bio korisnike kredita koji su ugovor sklopili uz valutnu klauzulu u CHF dovesti u isti položaj kao da su ugovor o kreditu sklopili uz valutnu klauzulu u EUR.

20. Sudionici u prometu slobodno uređuju obvezne odnose, a ne mogu ih uređivati suprotno Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima i moralu društva (čl. 2. ZOO).

21. Suprotno zaključku suda prvog stupnja, iz navedenih odredbi ZID ZPK/15 i Dodatka Ugovora o kreditu, sklopljenog sukladno tim odredbama, proizlazi da vjerovnik i dužnik, upravo polazeći od ništetnosti ugovornih odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, dodatkom ugovoru uređuju svoje odnose u pogledu valute obveze i kamatne stope za cijelo razdoblje od sklapanja kredita pa nadalje (na način da se korisnik kredita dovodi u isti položaj kao da je ugovor o kreditu sklopio uz valutnu klauzulu u EUR), time da se razlika između uplaćenih iznosa i obveze koju bi potrošač imao da je sklopio ugovor s valutnom klauzulom u EUR računa kao preplata, s kojom se, ovisno o okolnostima slučaja, postupa sukladno odredbi članka 19.c stavka 5. ZIZ ZPK/15.

22. Navedeni ZID ZKP/15 izričito i detaljno je propisivao način konverzije i u tom dijelu predstavlja prisilan propis. U takvoj situaciji odredbe glave II. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj: 41/14, 110/15 i 14/19 - dalje: ZZP), koje uređuju pitanje nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima, ne primjenjuju se na ugovorne odredbe kojima se u ugovor unose zakonske odredbe prisilne prirode odnosno kojima se u ugovor unose odredbe i načela konvencija koje obvezuju Republiku Hrvatsku, jer to priječi odredba čl. 49. st. 5. ZZP. Tako se u konkretnom slučaju ne primjenjuje ni odredba stavka 1. članka 49. ZZP prema kojoj se nepoštenom smatra ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

23. Slijedom iznesenog, polazeći od činjenice da je Dodatak Ugovora o kreditu sklopljen na temelju (prisilnog) propisa koji je uspješno prošao test ocjenjivanja ustavnosti u ustavnosudskom postupku, valja zaključiti da njegove odredbe obvezuju stranke jer nemaju elemenata koji bi im davali obilježje nepoštenosti i imali za posljedicu njihovu ništetnost.

24. Sklapanjem Dodataka Ugovora o kreditu na temelju odredbi ZID ZPK/15, kojim su stranke iznova, i to počevši od dana sklapanja ugovora o kreditu, uredile svoje odnose u pogledu valute obveze i promjenjivosti kamatne stope, stranke su se prešutno odrekle svojih tražbina koje bi im pripadale po osnovi ništetnosti ugovornih odredbi, i to u opsegu obračuna izvršenog u smislu odredbe čl. 19.c ZID ZPK/15. To stoga što zamjena nepoštenih ugovornih odredaba dispozitivnim zakonskim odredbama uspostavlja stvarnu ravnotežu u pravima i obvezama kako tužitelja kao potrošača, tako i tuženika (banke) kao trgovca.

25. Pri ovakvoj ocjeni valja imati na umu i ustaljeno stajalište Suda EU prema kojem se u odnosu na poduzetnike poput banaka u istim ili srodnim pravnim odnosima kao predmetnom, potrošač nalazi u slabijem položaju (tako i u odluci broj C-26/13 od 30. travnja 2014.), kao i da je ZID ZPK/15 imao primarni cilj zaštitu potrošača CHF kredita kao slabije ugovorne strane, a ostvarenje tog cilja imalo je veći značaj od pravne sigurnosti druge strane (tako i Ustavni sud, U-I/3685/2015 od 4. travnja 2017., točka 30.). Međutim, ZID ZPK/15 je u odredbama članaka 19.d. i 19.e propisao detaljnu, jasnu i transparentnu proceduru koja je prethodila zaključenju ugovora o konverziji, kao i sadržaj tog ugovora, pa je tužitelj kao potrošač bio u prilici još i prije sklapanja ugovora o konverziji proučiti njegove odredbe. Štoviše, još prije donošenja ZID ZPK/15, Vlada Republike Hrvatske je u obrazloženju Konačnog prijedloga tog Zakona (P.Z./899 od 10. rujna 2015.) istakla, među ostalim, da ZID ZPK/15 predstavlja izvanrednu i jednokratnu zakonodavnu intervenciju koja je temelj za

„trajno rješenje problema u CHF.“

25.1. Tako je ZID ZPK/15 u čl. 19.d prilično strogim pravilima nametnuo tuženiku kao vjerovniku i trgovcu, brojne obveze prije dostave ponude sklapanja ugovora o konverziji potrošaču, i to: za potrebe provjere izračuna konverzije, izraditi kalkulator na temelju kojeg je izračunata konverzija, koji uključuje detaljan pregled svih elemenata izračuna, i učiniti ga dostupnim svakom pojedinom potrošaču preko svojih mrežnih stranica kojem će potrošač pristupiti preko svog osobnog identifikacijskog broja, zatim omogućiti potrošaču pristup povijesnom pregledu: općih kretanja kreditiranja, odluka o kamatnim stopama, dnevnih tečajeva primjenjivih na kredite denominirane u CHF i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u CHF te na kredite denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR koje je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u CHF i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u CHF te na kredite denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Ujedno je tuženik kao vjerovnik i trgovac imao obvezu i prije objave spomenutog kalkulatora na mrežnoj stranici pribaviti mišljenje ovlaštenog revizora ili sudskog vještaka da je kalkulator izvršen u skladu s načinom izračuna propisanim čl. 19.c ZID ZPK/15 te takvo mišljenje objaviti na svojim mrežnim stranicama u roku od 45 dana od dana stupanja na snagu ZID ZPK/15.

25.2. Pored ovih obveza, vjerovniku je, u skladu s odredbom članka 19.e ZID ZPK/15, također nametnuta i obveza dostave izračuna konverzije kredita u roku od 45 dana od stupanja na snagu Zakona zajedno s prijedlogom novog ili izmijenjenog ugovora o kreditu, kao i pregleda stanja svih pojedinačnih vrsta tražbina, nadalje i pregled stanja svih pojedinačnih tražbina od potrošača pri čemu izračun konverzije mora sadržavati jasan pregled svih promjena i iz kojega mora biti razumljivo na koji je način utvrđen iznos preostale neotplaćene glavnice u EUR i kunama s valutnom klauzulom u EUR iz članka 19.c st. 1. točke 7. ovoga Zakona, iznos preplate iz članka 19.c. st. 1. toč. 5. ovoga Zakona ako je ona utvrđena, odnosno manje plaćeni iznos iz čl. 19.c. st. 1. toč. 6. ovoga Zakona ako je on utvrđen.

25.3. S druge strane, odredba čl. 19.e st. 5., 7., 8. i 9. propisuje obveze potrošača u slučaju prihvata konverzije (obavijestiti vjerovnika o prihvatu u roku od 30 dana), zatim u stavku 5. da učinak konverzije snosi vjerovnik na način da se u poslovnim knjigama vjerovnika konverzija iskazuje kao usklađenje tražbine zbog promjene tečajeva, odnosno rashod temeljem povrata preplate, kao i da razliku u početnoj glavnici zbog kupoprodaje deviza iz čl. 19.c st. 1. točka 1. Zakona, iznos naplaćenih zateznih kamatama, naknada i troškova iz čl. 19.c. st. 1. toč. 4., iznos kamate i tečajnih razlika na ime preplate iz čl. 19.c st. 1. toč. 5. Zakona snosi potrošač. Osim toga, st. 8. čl. 19.e ZID ZPK propisana je i sudbina odobrenih pogodnosti (padaju na teret potrošača), dok je u st. 9. propisano ako potrošač prihvati izračun konverzije kredita, vjerovnik neće tražiti dodatne instrumente plaćanja, u odnosu na ugovorene, niti postavljati dodatne uvjete potrošaču kojima se bi se derogirala njegova druga prava.

26. U pogledu pravnih učinaka konverzije izvršene predmetnim Dodatkom Ugovora o kreditu treba kazati da, sukladno odredbi čl. 19.c st. 1. ZID ZPK, konverzija kredita podrazumijeva konverziju radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i da se provodi na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio, da je koristio kredit denominiran u eure a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom, što je inače načelo konverzije kredita u skladu s odredbom čl. 19.b ZID ZPK.

27. Tako je sklapanjem Dodataka Ugovoru o kreditu od sukladno odredbi čl. 19.c ZID ZPK osiguran povrat stečene koristi banke, tuženika putem korištenja uplata potrošača za namirenje dospjelih i budućih obroka kredita u eurima koji je zamijenio kredit u CHF a do njegova sklapanja je došlo na temelju informiranog pristanka potrošača kojemu su bile poznate sve posljedice konverzije na koju je potrošač kao korisnik kredita slobodno pristao.

28. Stoga valja zaključiti da zamjena nepoštenih ugovornih odredaba zakonskim odredbama uspostavlja stvarnu ravnotežu u pravima i obvezama kako tužitelja kao potrošača, tako i tuženika (banke) kao trgovca jer, s jedne strane, omogućuje donošenje informirane odluke o sklapanju ugovora o konverziji od strane potrošača budući da je potrošač kao slabija ugovorna strana objektivno bio u mogućnosti informirano procijeniti hoće li prihvatiti ili odbiti ponudu banke za sklapanje ugovora o konverziji. Pritom se posebno naglašava da je zaključenje ugovora o konverziji ovisilo o volji potrošača jer je samo potrošaču ostavljena mogućnost izbora prihvaćanja ili neprihvaćanja konverzije. S druge strane, ovakav način uređenja zamjene nepoštenih ugovornih odredbi omogućuje i balansiranje interesa potrošača i trgovca na tržištu.

29. Naime, učinak konverzije prema ZID ZPK djeluje ex tunc što omogućuje uspostavu činjeničnog i pravnog okvira u kojem bi se potrošač našao i bez postojanja nepoštene ugovorne odredbe. Tako stvorena mogućnost uspostave činjeničnog i pravnog okvira kakav je postojao, već sama po sebi, ima restitucijski učinak jer omogućuje vraćanje koristi koju je druga ugovorna strana (trgovac) stekla od potrošača po osnovi nepoštene ugovorne odredbe (tako i Sud EU u presudi C- 308/156 EMT, točka 62.), i to u okolnostima i u proceduri koja je unaprijed poznata i unaprijed svim stranama predstavljena kao jednokratna mjera i trajno rješenje.

30. To je pravno shvaćanje nadalje podudarno s pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u presudi poslovni broj: Rev-637/2019-2 od 15. studenog 2022. gdje je odgovoreno na materijalnopravno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni tako, da tužitelj koji je kao korisnik kredita (potrošač) prihvatio konverziju na temelju ZID ZPK zaključenjem Dodatka Ugovoru o kreditu s tuženikom kao kreditorom (trgovcem), nema pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi ništetne odredbe o načinu promjene kamatne stope ugovorne (redovne) kamate iz kredita denominiranog u kunama u CHF odnosno kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF zato što izračun konverzije kredita iz čl. 19.c ZID ZPK uključuje i te uplate.

31. U tom smislu na ovaj slučaj nije primjenjivo pravno shvaćanje iz odluke Suda Europske Unije br. C-118/17 u predmetu IJ protiv Erste Bank Hungary od 14. ožujka 2019. o tome da ništetnost određenih ugovornih odredbi i njihova zamjena novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača. Za razliku od tog slučaja, u ovom se predmetu ne radi o tome da je zakonodavac zakonom koji se retrogradno primjenjuje izmijenio ugovor privatnog prava. Navedeno se shvaćanje iz odluke br. C- 118/17 tiče održanja ugovora izravnom zakonskom intervencijom u ugovorni odnos stranaka putem zakona za razliku od predmetnog slučaja utemeljenog na načelu slobode uređivanja obveznih odnosa iz čl. 2. ZOO.

32. Stoga je sklapanjem sporazuma o konverziji, na koju ponudu tuženika je tužiteljica svojevoljno pristala, nastala nova pravna osnova temeljem koje su oni anuiteti koji su isplaćeni iskorišteni za namirenje anuiteta konvertiranih u euro, primjenom Dodataka Ugovora o kreditu. U okolnostima predmetnog slučaja u kojem tužiteljica ne osporava pravilnost izvršenog obračuna konverzije sukladno čl. 19.b i 19.c ZPK, polazeći od sadržaja ugovora o konverziji/ Dodatka Ugovora o kreditu kao valjane osnove stjecanja, otklonjena je primjena odredbe čl.1111. ZOO, a time otpada i tvrdnja o osnovanosti zahtjeva za navodno obeštećenje tužiteljice obzirom na to da je njezinim pristankom na tuženikovu ponudu zaključen Dodatak Ugovora o kreditu što tužiteljičin zahtjev za povrat isplaćenog čini neosnovanim.

33. Na navode žalbe glede pravilnosti izvršenog uračunavanja, sukladno odredbama čl. 171. i čl.172. ZOO ovaj sud nije posebno odgovarao jer je preostali dio zahtjeva tužiteljice za isplatu, neovisno o pravilnosti izvršenog uračunavanja, valjalo odbiti kao neosnovan (čl. 375. st. 1. ZPP).

34. Iz navedenog proizlazi da je sud donio pravilnu odluku u pobijanom dijelu pod toč.III. izreke ( u preostalom, dosuđujućem dijelu odluka nije pobijana žalbom), ali ne primjenom materijalnog prava na koje se sud prvog stupnja pozvao, već iz razloga iznesenih u ovoj odluci, ali kako bi i pravilnom primjenom materijalnog prava trebalo donijeti identičnu odluku, to je presudu suda prvog stupnja u pobijanom dijelu pod toč. III. izreke valjalo potvrditi primjenom odredbe čl. 368. st. 2. ZPP.

35. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 166. st. 2. ZPP pri čemu je uzeta u obzir činjenica da je tužiteljica u ovom sporu zatražila pravnu zaštitu kao potrošač, a time kao slabija ugovorna stranka protiv tuženika (trgovca) kao jače stranke u njihovom međusobnom pravnom odnosu i to u pravnoj stvari gdje sudska praksa nije ustaljena, pa je sukladno praksi Europskog suda za ljudska prava slično pravno shvaćanje zauzeo je i Europski sud za ljudska prava primjerice u predmetu C i E, zahtjev broj 72152/2013) unatoč činjenici da tužiteljica nije uspjela u pretežitom dijelu sa zahtjevom za isplatu utuženog iznosa, bilo primjereno odrediti da svaka stranka snosi svoje troškove postupka i to iz razloga što tužiteljica nije mogla predvidjeti svoje izglede za uspjeh, jer sudska praksa o spornom pitanju nije ustaljena, pa tužiteljica nije mogla biti svjesna da njezin zahtjev nema razumne izglede za uspjeh, a tužbeni zahtjev nije bio lišen bilo kakvog sadržaja ili očigledno nerazuman.

36. Tužiteljica nije uspjela sa žalbom pa troškovi žalbenog postupka padaju na njezin teret (čl. 154. st. 1. ZPP).

U Zagrebu 17. veljače 2026.

Predsjednica vijeća:

Vlasta Mrzljak