Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-997/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Gordane Bošković Majerović, predsjednice vijeća, sutkinje Milene Frankić, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i sutkinje Vlaste Mrzljak, članice vijeća u pravnoj stvari tužitelja PŠ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćnici Marini Franulović Ažman, odvjetnici u Rijeci, protiv tuženika Addiko Bank d.d. (ranijeg naziva Hypo Alpe-Adria-Bank d.d.), OIB: 14036333877, sa sjedištem u [adresa], zastupane po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Knezović & Partneri iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude i rješenja Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-1599/2019-36 od 16. siječnja 2024., u sjednici vijeća održanoj dana 17. veljače 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika Addiko bank d.d., kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-1599/2019-36 od 16. siječnja 2024. pod toč. I., II., IV., V., VII., VIIII., IX. i XI. izreke.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

III. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu troška sastava odgovora na žalbu.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja utvrđene su ništetnim odredbe Ugovora o [broj kredita] sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, zaključenog 10. kolovoza 2006. između tužitelja i tuženika solemiziranog (potvrđenog) 11. kolovoza 2006. po javnoj bilježnici Mariji Grozdanić-Deklevi iz Rijeke, pod brojem ovjere OU- 1486/2006, kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženice – Odlukom o kamatnim stopama tuženice ili drugim aktom tuženice, a preko ugovorene kamatne stope od 3,88% godišnje (toč. I. izreke). Naloženo je tuženiku isplati tužitelju iznos od 13.278,12 eura sa zateznom kamatom koja na svaki pojedini iznos pobliže naveden u izreci presude teče od dospijeća pa do isplate, po stopama pobliže navedenim u izreci presude (toč. II. izreke). U preostalom dijelu, iznad iznosa iz toč. II., a do zatraženog iznosa od 15.770,96 eura, s pripadajućim kamatama, tužbeni zahtjev je odbijen (toč. III. izreke). Utvrđene su ništetnim odredbe Ugovora o [broj kredita] sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, zaključenog 10. kolovoza 2006. između tužitelja i tuženika solemiziranog (potvrđenog) 11. kolovoza 2006. po javnoj bilježnici Mariji Grozdanić-Deklevi iz Rijeke, pod brojem ovjere OU- 1486/2006. kojima je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak (CHF), odnosno kojima je ugovoreno da se glavnica kredita veže uz valuti švicarski franak (CHF) te kojima je ugovorena otplata (vraćanje) kredita uz korištenje valutne klauzule vezane uz valutu švicarski franak (CHF)-toč. IV. izreke. Naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 33.383,56 eura sa zateznom kamatom koja na svaki pojedini iznos pobliže naveden u izreci presude teče od dospijeća pa do isplate, po stopama pobliže navedenim u izreci presude (toč. V. izreke). U preostalom dijelu, iznad iznosa iz toč. V., a do zatraženog iznosa od 33.561,45 eura, s pripadajućim kamatama, tužbeni zahtjev je odbijen (toč. VI. izreke). Utvrđena je ništetnom odredba Ugovora o [broj kredita] sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, zaključenog 10. kolovoza 2006. između tužitelja i tuženika solemiziranog (potvrđenog) 11. kolovoza 2006. po javnoj bilježnici Mariji Grozdanić-Deklevi iz Rijeke, pod brojem ovjere OU-1486/2006, i to u čl. 8. u dijelu kojim je ugovoreno da je, u slučaju prijevremene konačne otplate kredita ili djelomične otplate kredita, banka ovlaštena zaračunati naknadnu sukladno Odluci o naknadama za usluge HYPO ALPE-ADRIA-BANK d. d (toč. VII. izreke). Naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 3.405,55 eura sa zateznom kamatom od 30. lipnja 2013. pa do isplate, po stopama pobliže navedenim u izreci presude (toč. V. izreke). Naloženo je tuženoj naknaditi tužitelju troškove postupka, u iznosu od 14.666,71 euro sa zateznom kamatom koja teče od 16. siječnja 2024. do isplate po stopi pobliže navedenoj u izreci presude (toč. IX. izreke). U preostalom dijelu, iznad iznosa iz toč. IX., a do zatraženog iznosa od 14.820,00 eura, s pripadajućim kamatama, zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka je odbijen (toč. X. izreke). Konačno, odbijen je zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka, u zatraženom iznosu od 12.500,00 eura. (toč. XI izreke).

2. Rješenjem je dopuštena preinaka tužbe iz podneska koji je tužitelj dostavio sudu 17. veljače 2022. (toč. I. izreke). Utvrđeno je da tuženik nije pristao na djelomično povlačenje tužbe, sadržano u podnesku koji je tužitelj dostavio sudu 27. listopada 2023., i to u dijelu koji se tiče isplate po osnovi ništetnih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi za iznos od 2.492,84 eura, a u dijelu koji se odnosi na isplatu po osnovi ništetnih odredaba o valutnoj klauzuli za iznos od 177,89 eura, s pripadajućim kamatama (toč. II. izreke). Konačno, naloženo je tužitelju za pristup na glavnu raspravu, održanu 12. listopada 2023. stalnom sudskom vještaku Darku Haniku isplati nagradu u iznosu od 45,12 eura (toč. III. izreke).

3. Protiv navedene presude žali se tuženik.

4. Tuženik se žali protiv presude i to pod toč. I., II., IV., V., VII., VIIII., IX. i XI. izreke zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj:53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23-dalje: ZPP). Predlaže u navednim dijelovima presudu preinačiti sukladno navodima žalbe i zahtjev tužitelja odbiti, uz naknadu cjelokupnih troškova postupka, podredno ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, uz naknadu troškova žalbenog postupka.

5. U odgovoru na žalbu tužitelj osporava žalbene navode tuženika i predlaže žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu uz naknadu troška sastava odgovora na žalbu.

6. Žalba je neosnovana.

7. Ispitujući presudu, kao i postupak koji joj je prethodio, nije utvrđeno da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP, na koje ovaj sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP.

8. Presuda suda prvog stupnja sadrži jasne i logične razloge o svim relevantnim činjenicama, u potpunosti je jasna i razumljiva, nije proturječna sama sebi niti razlozima presude, te ju je moguće ispitati, slijedom čega u postupku pred sudom prvog stupnja nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, na koju određeno ukazuje tuženik.

9. Presuda nije donesena kršenjem načela kontradiktornosti i jednakosti procesnih sredstava stranaka koja strankama pružaju ujednačenu mogućnost utjecanja na tijek i rezultate postupka, ponajprije sudjelovanjem u procesnim radnjama i da u bitnome sadrži razborite i objektivne razloge, to se ne mogu prihvatiti žalbeni navodi tuženika u dijelu pozivanje na povredu zajamčenog prava na pravično suđenje (čl. 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda- "Narodne novine"

-Međunarodni [broj]., 6/1999., 14/2002., 13/2003., 9/2005., 1/2006., 2/2010./, članak 29. stavak 1. Ustava Republike Hrvatske- "Narodne novine", broj:

56/1990., 135/1997., 8/1998., 113/2000., 124/2000., 28/2001., 41/2001., 55/2001., 76/2010., 85/2010., 5/2014., u daljnjem tekstu: Ustav), povredu načela razmjernosti (čl. 16. stavak 2. Ustava) i jednakosti pred zakonom (čl. 14. st. 2. Ustava), a niti da se radi o arbitrarnoj presudi.

10. U odnosu na žalbene navode o neprovođenju testa poštenosti za navesti je, da je presudom Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C-26/13 odlučeno da čl. 4. st. 2. Direktive Vijeća EU 93/13/EEZ koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom, treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva. To znači da su u ugovoru o kreditu tužitelju morali na jasan način biti objašnjeni razlozi i pojedinosti načina promjene kamatne stope, kao i odnos s drugim odredbama Ugovora, tako da on na temelju razumljivih kriterija može predvidjeti njihove ekonomske posljedice. Odredba o valutnoj klauzuli je odlučujuća ugovorna odredba, pa tako ova odredba u Ugovoru o kreditu, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja te dovodi do toga da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužniku, a dužnik svaku promjenu ne može predvidjeti niti provjeriti. Stoga se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka na štetu tužitelja, jer su predmet i cijena bitni sastojci ugovora, a temeljem navedene ugovorne odredbe tuženik je onemogućio utjecaj druge ugovorne strane na visinu kamata, što je suprotno odredbi čl. 26. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 126/21-dalje: ZOO), koja propisuje da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora. Osim toga, pobijane odredbe predmetnog Ugovora suprotne su odredbi čl. 12. ZOO, kojom je određeno da su se stranke u zasnivanju obveznih odnosa i u ostvarivanju prava i obveze iz tih odnosa, dužne pridržavati načela savjesnosti i poštenja, odnosno, da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa, a mjerilom ponašanja se ocjenjuje ponašanje prosječnog potrošača s jedne strane te urednog i savjesnog gospodarstvenika, kada je riječ o profesionalnoj djelatnosti, s druge strane.

11. Sud prvog stupnja je potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje, a na koje je u pobijanom dijelu prihvaćanjem zahtjeva tužitelja pravilno primijenio materijalno pravo.

12. Među strankama nije sporno da su 10. kolovoza 2006. sklopile Ugovor o (stambenom) kreditu, na temelju kojega je tuženik tužitelju stavio na raspolaganje protuvrijednost iznosa od 157.000,00 CHF, koji joj se tužitelj obvezao otplatiti kroz period od 30 godina. Također, nije sporno da su Ugovorom od 10. kolovoza 2006. godine ugovorene valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa koja je u trenutku sklapanja tog pravnog posla iznosila 3,88%. Konačno, nije sporno da je tužitelj predmetni kredit otplatio prije dogovorenog roka otplate, točnije da je sve svoje obveze iz Ugovora o kreditu ispunio zaključno s 30. lipnjem 2013. , s tim da mu je prilikom prijevremene otplate kredita tuženik naplatio naknadu za prijevremenu otplatu kredita, u visini od 25.659,14 kn.

13. Predmet spora je zahtjev za utvrđenje ništetnim dijela odredbi Ugovor o kreditu kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa u skladu s odlukom o kamatnim stopama kreditora, valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te čl. 8. u dijelu kojim je ugovoreno da je, u slučaju prijevremene konačne otplate kredita ili djelomične otplate kredita, banka ovlaštena zaračunati naknadnu sukladno Odluci o naknadama za usluge prednika tuženika (HYPO ALPE-ADRIA-BANK d. d), te povrat stečenog bez osnove s osnova navedenih ništetnih odredaba Ugovora o kreditu.

14. Sud prvog stupnja, rukovodeći se utvrđenjima iz odluka domaćih sudova donesenih u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (na koje se pozvao tužitelj u tužbi) te odredbama Zakona o zaštiti potrošača koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu ("Narodne novine", broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09-dalje: ZZP/07) te odredbama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 126/21-dalje: ZOO), zaključuje da je pravomoćnim presudama u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača odlučeno da je, između ostalih i prednik tuženika u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. (u kojem razdoblju je sklopljen i Ugovor koji je predmet ove pravne stvari), povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (uključujući i tužitelja) sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom i drugim internim aktima tuženika, te u razdoblju od od 1. lipnja 2004. do 1. srpnja 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (uključujući i tužitelja) sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe kojima je ugovorena promjenljiva kamatna stopa u skladu s odlukom tuženika, kao i vezanost iznosa kredita uz valutu CHF

15. Stoga, cijeneći predmetne ugovorne odredbe sadržane u Ugovoru o kreditu kojima je ugovorena promjenljiva kamatna stopa u skladu s odlukom tuženika, kao i vezanost iznosa kredita uz valutu CHF ništetnima, kao i utvrđenja iz odluka domaćih sudova donesenih u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (čl. 502. c ZPP), nalazeći prigovor zastare neosnovanim obvezuje tuženika na povrat tužitelju neosnovano isplaćenog iznosa od 13.278,12 eura na ime preplaćenog iznosa s osnove promjenjive kamatne stope i iznosa od 33.383,56 eura s osnove valutne klauzule, kako je to utvrđeno financijskim vještačenjem, te odlučuje kao pod toč. I., II., IV., V. izreke presude, dok u preostalom dijelu zahtjev tužitelja odbija i odlučuje kao pod toč. III. i VI. izreke.

16. Nadalje, sud prvog stupnja, glede naknade za prijevremenu otplatu kredita predviđene odredbom čl. 8. Ugovora o kreditu kojom je određeno da je u slučaju prijevremene otplate kredita banka ovlaštena zaračunati naknadu u skladu s Odlukom o naknadama za usluge banke utvrđuje da je već na prvi pogled vidljivo je da se radi o odredbi kojom se tužitelju, kao potrošaču, nameću određene obveze, a da on prije sklapanja ugovora nije u mogućnosti upoznati se s tom odredbom. Naime, iz odredbe čl. 8. st. 2. Ugovora o kreditu uopće nije vidljivo koji je to iznos koji je tužitelj bio u obvezi platiti prilikom prijevremene otplate kredita, s tim da je nužno ponoviti da je između stranaka spora neprijeporno da je u njihovom pravnom odnosu došlo do prijevremene otplate kredita i da je tuženik tužitelju po toj osnovi naplatio naknadu za prijevremenu otplatu.

17. Stoga, cijeneći predmetnu ugovornu odredbu sadržanu u Ugovoru o kreditu nepoštetnom, a time i ništetnom (čl. 82. st. 1. ZZP/03 u vezi s čl. 87. st. 1. ZZP/03) nalazeći prigovor zastare neosnovanim obvezuje tuženika na povrat tužitelju neosnovano isplaćenog iznosa od 3.405,55 eura te odlučuje kao pod toč. VII. i VIII. izreke presude.

18. Odluka suda prvog stupnja pravilna je i zakonita pa ju prihvaća i ovaj sud drugog stupnja.

19. Imajući u vidu predmet spora, valja navesti da je u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu bio na snazi Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 96/2003-dalje: ZZP/03), koji je čl. 81. st. 1. propisivao da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je čl. 84. ZZK bilo propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive.

20. Tuženik u žalbi navodi da su predmetna odredbe Ugovora o kreditu jasne, lako razumljive i uočljive čime osporava rezultate provedenog testa nepoštenosti u konkretnom slučaju smatrajući da je sud prvog stupnja pogrešno primijenio odredbe čl. 81. st. 1. i čl. 84. ZZP/03

21. Zahtjev transparentnosti koji je sadržan u odredbi čl. 85. ZZP/03, prema kojoj, ako, na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive, podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega. Pritom se zahtjev transparentnosti ugovornih odredbi ne može svesti samo na razumljivost tih odredbi na formalnoj i gramatičkoj razini nego ga, u cilju zaštite koju predviđaju odredbe ZZP treba shvatiti šire, posebno imajući na umu da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na trgovca i to osobito u pogledu razine obaviještenost.

22. Presudama donesenim u kolektivnom sporu i to Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. i Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. na koje se poziva sud prvog stupnja i koji ga obvezuju, utvrđene su ništetne odredbe o promjenjivosti kamatne stope sukladno jednostranoj odluci banke i odredbe o valutnoj klauzuli uz koju je vezana glavnica švicarski franak pa presude po tužbi radi zaštite kolektivnih interesa potrošača imaju direktan učinak i na ovaj predmet, a u smislu čl. 502. a i čl. 502. c ZPP.

23. Pogrešno smatra tuženik da su utvrđenja iz kolektivnog postupka neprimjenjiva na izvanugovorni odnos radi stjecanja bez osnove, budući je sud samo u pojedinačnim sporovima postupcima za isplatu pokrenutim nakon stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama ZPP ("Narodne novine", broj: 70/19), a to ovaj postupak nije, vezan za utvrđenja iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava, dok je do tada takvim odlukama bio vezan samo u postupcima za naknadu štete, o čemu se ovdje ne radi.

24. Strogo gramatički tumačeći navedenu zakonsku odredbu tuženik bi bio u pravu, jer je ovdje riječ o stjecanju bez osnove, a ne naknadi štete, ali uzimajući u obzir svrhu unošenja u ZPP, koji je procesni zakon, čitave glave 32. (Tužba za zaštitu kolektivnih prava), vodeći računa o tome da su "stjecaje bez osnove" i "naknada štete" kategorije materijalnog prava (obje predstavljaju izvanugovorne obveze, te pravnu osnovu za isplatu), te činjenicu da je u glavi 32., zakonskom izmjenom na koju ukazuje žalitelj, izmijenjena samo odredba čl. 502. c dodavanjem iza riječi "naknada štete" riječi "ili isplata", ovaj sud ne nalazi da bi time bila počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 502. c ZPP. (u odlukama Vrhovnog suda RH Rev-3142/18, a ni odluci Ustavnog suda RH br. U-III- 2233/19, koje se također tiču primjene ove zakonske odredbe, nisu zauzeti stavovi koji bi dovodili u pitanje ovakav stav ovog suda drugog stupnja).

25. U konkretnom slučaju radi o potrošačkom ugovoru, dakle upravo o onom sporu koji je obuhvaćen kolektivnom zaštitom.

26. U postupku kolektivne zaštite povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, jasno je utvrđeno da su odredbe kojim je ugovorena promjena kamatne stope jednostranom odlukom banke, kao i odredba o valutnoj klauzuli, bile nejasne, nerazumljive i teško uočljive i da su uzrokovale neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, slijedom čega je sud prvog stupnja, suprotno žalbenim prigovorima tuženika, imao osnova zaključivati o tome da se i u konkretnom slučaju radi o odredbama koje su uzrokovale neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača, suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Iz navedenog razloga, suprotni žalbeni navodi tuženika koji se svode na iznošenje vlastite ocjene predmeta spora, ne mogu se prihvatiti kao pravno relevantni, jer su u pitanju razlozi koje je raspravio sud u postupku kolektivne zaštite.

27. Stoga je sud u postupku u kojem pojedini potrošač ostvaruje svoja prava, temeljem odredbe čl. 502. c ZPP, vezan za postojanje povrede propisa zaštite potrošača, a slijedom toga i obvezan primijeniti već utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu, s obzirom na to da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 41/14, 110/15, 14/19 i 19/22), u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a kako je to propisano odredbom čl. 118. ZZP, i kako se o tome izjasnio i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci br. Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019., u kojoj je jasno izrazio pravno shvaćanje da u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori, nije potrebno ponovno utvrđivati jesu li sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, s obzirom na to da postoji temeljem čl. 502. c ZPP-a, a isto tako i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 41/14 i 110/15-dalje: ZZP/14), vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu.

28. Pored iznesenog, valja navesti kako su sudovi u navedenim presudama donesenim u sporovima radi kolektivne zaštite potrošača, proveli test neravnoteže (analizom činidbe i protučinidbe), kao i test nesavjesnosti, te su svoju ocjenu o nesavjesnosti banaka, između ostaloga i tuženika, utemeljili u bitnom na činjenicama da trgovac nije potrošaču dao dovoljno informacija u fazi pregovaranja i zaključivanja Ugovora o kreditu, a koje su bile važne za donošenje informirane odluke, da potrošača nisu upoznali s rizicima koji za njega proizlaze iz ugovora o kreditu, da potrošača nisu informirali o uvjetima jednostrane promjene kamatne stope (prema odluci trgovca), da je bila riječ o ugovorima u kojima je obveza potrošača ovisila o promjenjivim elementima (valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa), da su sporne odredbe u standardni ugovor ušle na inicijativu trgovaca (banaka), da su banke u vrijeme sklapanja ugovora trebale voditi računa i o interesima druge strane i odrediti neku referentnu vrijednost, da je nepošteno koristiti se odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a kojima su banke bile ovlaštene jednostrano promijeniti obvezu potrošača, da su potrošači bili u ovisnom položaju, jer nisu imali drugu mogućnost doći do novčanih sredstava izvan kredita, da potrošači nisu mogli imati utjecaj (reklamacijom) na izmjenu jednostrane odluke banke u pogledu promjene kamatne stope, a koji test nesavjesnosti su sudovi proveli s obzirom na okolnosti prije sklapanja ugovora o kreditu, odnosno prilikom pregovaranja o uvjetima kredita i trenutku sklapanja kredita.

29. Točno je, da je ugovaranje valutne klauzule dopušteno i zakonito (čl. 22. ZOO), no u konkretnom slučaju, riječ je o nepoštenim ugovornim odredbama jer tuženik kao trgovac nije tužitelja kao potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu tužitelja, a što je utvrđeno i iskazom samog tužitelja.

30. Naravno da naprijed navedeno ne bi isključivalo mogućnost da tuženik u predmetnoj pojedinačnoj parnici dokazuje da se konkretni ugovor ne može podvesti pod činjenični supstrat na kojem se temelje pravna utvrđenja i stavovi iz presuda donesenih u kolektivnom sporu-na primjer da tužitelj nema svojstvo potrošača, što on u predmetnoj parnici nije ni tvrdio, ili da ugovorne odredbe o načinu promjene stope ugovorne kamatne stope odlukom kreditora te o valutnoj klauzuli nisu identične onima koje je imao u vidu sud u kolektivnom sporu, tj. da je odredba predmetnog ugovora bila razumljiva za potrošača, i da se je o njoj prilikom sklapanja ugovora pregovaralo, slijedom čega se ista ne bi mogle smatrati nepoštenom. Međutim, tuženik to u provedenom postupku, i prema ocjeni ovog suda, nije dokazao jer u tom pravcu sudu prvog stupnja nije niti ponudio odgovarajuće dokaze kojima bi bilo moguće utvrditi da su tužitelju pri sklapanju ugovora kreditorovi zaposlenici protumačili i objasnili značaj i posljedice spornih ugovornih odredbi (od predloženog dokaza saslušanjem svjedoka AŠ tuženik je odustao na ročištu održanom 19. prosinca 2023.), odnosno da su mu te odredbe učinili razumljivima, ali razumljivim ne samo formalno i gramatički kako tužena poima razumljivost ugovorne odredbe, već razumljivima i suštinski kako ju poima i sud u sporu za zaštitu kolektivnih interesa, ali i Sud Europske unije u predmetu C-186/16, prema kojem razumljivost odredbe podrazumijeva da su korisniku kredita od strane kreditora pružene potpune informacije kako bi mogao donositi razborite i informirane odluke te da na temelju njih može procijeniti ekonomske posljedice koje bi takve odredbe mogle imati za njegove financijske obveze.

31. Stoga se suprotno navodima žalbe kako nije proveden test transparentnosti i test poštenosti glede spornih odredbi ugovora o kreditu, nedvojbeno može zaključiti da se o spornim odredbama Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, niti je ovdje tužitelju jasno i dvosmisleno predočeno, niti je isti to mogao sagledati, koliko će kroz vrijeme trajanja kredita biti u obvezi platiti tuženiku.

32. Pravilno je sud prvog stupnja utvrdio ništetnom i odredbu čl. 8. Ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovoreno da je, u slučaju prijevremene konačne otplate kredita ili djelomične otplate kredita, banka ovlaštena zaračunati naknadnu sukladno Odluci o naknadama za usluge HYPO ALPE-ADRIA-BANK d.d. jer se radi o tipskom unaprijed formuliranom ugovoru, a tuženik nikakvim dokazima nije osporio navode tužitelja da se o predmetnoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo.

33. Imajući uvidu da je tuženik u konkretnom slučaju koristio unaprijed pripremljene standardne, tipske ugovorne odredbe kojom je ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, niti je tuženik dokazao da je tužitelj mogao utjecati na visinu te naknade, čime je banka u tom ugovornom odnosu nastupala kao jača ugovorna strana pa je takva odredba nepoštena i ništetna u smislu čl. 81. st. 1. ZZP/03, a takvo pravno shvaćanje zauzeto je i na sastanku predsjednika građanskih odjela županijskih sudova s predstavnicima Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske na kojem je donesen zaključak broj: Su IV-308/2020 od 5. studenog 2020. u kojem je navedeno:

"Ugovorna odredba iz ugovora o kreditu kojim je ugovoreno pravo banke na naknadu za prijevremenu otplatu kredita u smislu odredbe čl. 49. Zakona o zaštiti potrošača može biti utvrđena ništetnom, ako se o toj odredbi nije pregovaralo".

34. Odredba čl. 49. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 41/14, 110/15, 14/19) na koju se poziva citirani Zaključak identična je odredbi čl. 81. ZZP/03 važećeg u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu.

35. Tuženik, koji je nesporno unaprijed sastavio predmetnu ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost ugovorene visine naknade u postotku od odobrenog iznosa kredita niti ju je, u izostanku ikakvih parametara vezanih za troškove obrade, učinio odredivom, dok uvjete i naknadu za prijevremenu obradu kredita uopće nije odredio ni ih učinio odredivim, što rezultira time da, kako je navedeno, iste nisu ni jasne niti lako razumljive a nisu ni posebno uočljive kada se čita tekst sa ostalim odredbama ugovora, što je u suprotnost s odredbom čl. 59. toč. 3. ZZP/03 U ugovoru nisu iskazani razlozi plaćanja i stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi zahtjeva za kredit niti se o tome sa tužiteljem pregovaralo. Pri tome treba kazati da sama činjenica da je naknada za obradu kreditnog zahtjeva i prijevremenog raskida određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, govori u prilog tome da tako ugovorenom naknadom za obradu kreditnog zahtjeva nisu "pokriveni" stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog kreditnog zahtjeva, jer bi u tom slučaju naknada bila ugovorena u nominalnom iznosu.

36. Štoviše tuženik niti tijekom ovog postupka nije dokazao opravdanost ugovorene visine naknade u postotku od odobrenog iznosa kredita, koju je naplatio u trenutku isplate kredita.

37. Na opisani način, primjenom sporne odrede, tuženik je izbjegao utjecaj tužitelja kao druge ugovorne strane na cijenu i takve jednostrano određene ugovorne odredbe protivne su načelu savjesnosti i poštenja iz čl. 4. ZOO.

38. Odredbama čl. 1021. do 1024. ZOO kao ni tada važećim Zakonom o bankama ("Narodne novine", broj: 84/02 i 141/06) nije predviđeno plaćanje jednokratne naknade prilikom korištenja kredita, već se plaćanje naknade moralo ugovoriti, pa je riječ o odredbama koje nisu izuzete iz područja primjeni odredbi ZZP/2003 o zaštiti od nepoštenih ugovornih odredaba. Iako nije bilo zabranjeno, niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o jednokratnoj naknadi prilikom korištenja kredita, isto je nepovoljno utjecalo na pravni položaj tužitelja kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu.

39. Temeljem čl. 323. st. 1. ZOO u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju ima se dati odgovarajuća naknada u novcu prema cijenama u vrijeme donošenja odluke. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111. ZOO.

40. Pravilan je zaključak suda prvog stupnja da tužitelju osim dosuđenog iznosa kojeg je tuženik naplatio temeljem ništetnih odredbi (čl. 323. st. 1. ZOO), pripada pravo i na isplatu zateznih kamata na pojedinačne iznose glavnice i to od dana kada je tužitelj plaćao dosjele anuitete kredita tuženiku i kada je platio naknadu za prijevremenu otplatu kredita, odnosno od kada je tuženik primio novac (čl. 1115. ZOO)

41. Tuženik je nepošteni stjecatelj, kakvim ga je očito ocijenio i sud prvog stupnja jer je povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima i koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora, kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara što je sve imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je također postupljeno suprotno odredbama tada važećeg ZZP i odredbama ZOO, slijedom čega su žalbeni navodi tuženika neosnovani.

42. Naime, prema odredbi čl. 328. ZOO pravo na isticanje ništetnosti se ne gasi, stoga na to pravo ne utječe niti činjenica da je ugovor ispunjen, odnosno da je tužitelj platio naknade za obradu kredita, na što se poziva tuženik, s tim da se ništetnost ne može isticati samo u slučaju ako je uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značaja (čl. 326. st. 2. ZOO) no, u konkretnom slučaju se ne može govoriti o zabrani manjeg značaja s obzirom na opseg i posljedice ništetnosti spornih ugovornih odredaba.

43. U odnosu na tvrdnje tuženika koje je isticao tijekom postupka, a i sada u žalbi, vezano uz metodu izračuna navedene razlike, uz tvrdnju da je sud prvog stupnja neosnovano odbio prijedlog tuženika za provođenje financijskog vještačenja primjenom kamatne stope koja je vrijedila za kunske kredite u predmetnom razdoblju, valja odgovoriti da je vještak utvrdio visinu potraživanja u skladu sa zadatkom koji mu je dao sud, slijedom čega (zbog učinka odluke povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i jer nije odlučna samo povreda ekonomskih interesa potrošača, već i povreda njegove pravne pozicije), na pravilnost odluke ne utječu žalbeni prigovori tuženika kojima ističe svoje prigovore na metodologiju izračuna, s time da iz stanja spisa proizlazi da tuženik nije imao prigovora na matematički izračun vještaka, već da je prigovarala tome da je predmetni ugovor "pretvoren u ugovor s fiksnom kamatom", tako da navedeni prigovori, stoga, nisu od utjecaja na utvrđenu visinu potraživanja.

44. U odnosu na navedene zahtjeve pravilno je sud prvog stupnja ocijenio prigovor zastare neosnovanim.

44.1. Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 u odnosu na dio zahtjeva koji se odnosi na ništetnost kamatne stope postala je pravomoćna 13. lipnja 2014., a u odnosu na ništetnost valutne klauzule 14. lipnja 2018., a tužba je podnesena 7. lipnja 2019. pa opći zastarni rok od pet godina iz čl. 225. ZOO nije protekao (Objedinjeno pravno shvaćanje građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske Su-4-33/2022-2 od 31. siječnja 2022.), dok u odnosu na potraživanje naknade za prijevremenu otplatu kredita zastara nije ni počela teći jer ona počinje teći tek od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili ustanovljena ništetnost ugovora u tom dijelu (prema zaključku Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020.).

45. Odluka o parničnom trošku je pravilna i zakonita, kako to po osnovu (čl. 154. st. 1. ZPP) tako i po visini dosuđenih troškova (čl. 155. st. 1. ZPP) i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine 138/23).

46. Tarifnim brojem 52. st. 3. Tarife propisano je kada sud ili drugo tijelo odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane, primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka. U vrijeme donošenja odluke o trošku postupka u predmetu na snazi je Tarifa koja u Tbr. 54. propisuje da vrijednost boda iznosi 2,00 eura. Stoga je pravilno sud prvog stupnja trošak tužitelju obračunao primjenom Tar. br. 52 st. 3. Tarife, pa suprotne žalbene navode tuženika nije moguće prihvatiti.

47. Slijedom svega prethodno navedenoga je valjalo na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi pobijanu presudu.

48. Tuženik nije uspio sa žalbom pa mu ne pripadaju troškovi žalbenog postupka (čl. 154. st. 1. u vezi s čl. 166. st. 1. ZPP).

49. Tužitelju nije priznat trošak odgovora na tužbu jer isti nije bio potreban za vođenje postupka (čl. 155. st. 1. ZPP).

U Zagrebu 17. veljače 2026.

Predsjednica vijeća:

Gordana Bošković Majerović