Poslovni broj: Usž-2776/2025-2

REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Frankopanska 16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga Suda Borisa Markovića, predsjednika vijeća, Željke Zrilić Ježek i Blanše Turić, članica vijeća, te sudske savjetnice Marte Sraka, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja Vodovod i odvodnja d.o.o., Šibenik, Kralja Zvonimira 50, OIB: 26251326399, zastupanog po opunomoćeniku Marku Mijatu, odvjetniku u Vodicama, Obala I. J. Cote 27, protiv tuženika Ministarstva regionalnog razvoja i fondova Europske unije, Miramarska cesta 22, Zagreb, OIB: 69608914212, radi postupanja u postupku donošenja Odluke o utvrđenoj nepravilnosti, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: Us I-1452/2023-10 od 24. veljače 2025., na sjednici vijeća održanoj 11. veljače 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužitelja i potvrđuje točka I. izreke presude Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: Us I-1452/2023-10 od 24. veljače 2025.

II. Poništava se točka II. izreke presude Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: Us I-1452/2023-10 od 24. veljače 2025. u dijelu kojim je naloženo tužitelju da na ime naknade troška ovog spora isplati tuženiku iznos preko iznosa od 15,00 eura.

III. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: Us I-1452/2023-10 od 24. veljače 2025. u točki I. izreke odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev za poništenje rješenja tuženika, klasa: UP/I-910-04/19-02/385, urbroj: 538-05-3-3-1/557-23-3 od 17. travnja 2023. Točkom II. izreke nalaže se tužitelju da u roku od 15 dana od dana dostave pravomoćne odluke o naknadi troška ovog spora, na ime naknade troška ovog spora isplati tuženiku iznos od 160,49 eura, dok se tužiteljev zahtjev za naknadu troška ovog spora odbija kao neosnovan.

2. Rješenjem tuženika od 17. travnja 2023. odbija se prigovor tužitelja izjavljen na postupanje Hrvatskih voda povodom Odluke o utvrđenoj nepravilnosti, klasa: 325- 01/15-01/944, urbroj: 374-1-13-19/285 od 26. lipnja 2019.

3. Tužitelj protiv naznačene presude izjavljuje žalbu u cijelosti, iz svih dopuštenih razloga. Prvenstveno tužitelj ističe da je upravo činjenica da nije zaprimio Odluku o utvrđenoj nepravilnosti bila i jedan od prigovora na postupanje Hrvatskih voda koji prigovor uopće nije bio predmet ocjene prilikom donošenja pobijane presude. Osim što ovaj prigovor uopće nije bio predmet ocjene prilikom donošenja pobijane presude sud je tijekom postupka odbio dokazni prijedlog tužitelja da se u spis predmeta dostavi sporna Odluka zbog čega se pobijana presuda temelji na pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju te su istom povrijeđene odredbe postupovnog prava, posebice odredba članka 119. stavak 5. i članak 93. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“ 36/24. – dalje u tekstu: ZUS). Nadalje, tužitelj ističe kako su Hrvatske vode bile dužne tužitelju omogućiti izjašnjavanje prije donošenja Odluke, i u slučaju osporavanja iste, pokrenuti odgovarajući postupak za mirno rješenje, te smatra da su ovakvim postupanjem Hrvatske vode teško povrijedile odredbe Općih uvjeta Ugovora o dodjeli bespovratnih sredstava za projekt "Sustav odvodnje i pročišćavanje otpadnih voda aglomeracije Vodice – Tribunj – Srima – faza 2" stoga je postupanje Hrvatskih voda nezakonito. Osim što je donio Odluku bez ikakvog sudjelovanja tužitelja u utvrđivanju činjenica na kojima se ista temelji, propuštanjem dostave Odluke tužitelju Hrvatske vode su onemogućile tužitelja u izjavljivanju pravnog lijeka na istu odnosno zaštitu prava i na zakonu zasnovanih interesa tužitelja. Činjenica da mu je dostavljena Obavijest o Odluci omogućuje tužitelju isključivo poduzimanje pravnih radnji protiv Obavijesti, ali ne i protiv Odluke. S tim u vezi sud je propustio utvrditi činjenice bitne za donošenje odluke o glavnoj stvari zbog čega se pobijana presuda temelji na pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju, a posebice stoga što je prvostupanjski sud odbio dokazne prijedloge tužitelja za saslušanjem predloženih stranaka i svjedoka te je onemogućio tužitelja u raspravljanju, a time je povrijeđeno i ustavno jamstvo na sudsku kontrolu zakonitosti postupanja i akata tijela javne vlasti. Nastavno, ukazuje kako se prvostupanjski sud u obrazloženju pobijane presude poziva na sadržaj "Zajedničkih nacionalnih pravila 2014-2020, V.3.1., podtočka 5.1.11.", međutim, spisu predmeta ne prilažu predmetna Zajednička nacionalna pravila, niti su ista objavljena u službenim glasnicima Republike Hrvatske, iz čega proizlazi da je sud sadržaj Zajedničkih nacionalnih pravila utvrđivao iz navoda tuženika bez da je uopće izvršio uvid u ista. Nadalje, tužitelj navodi da umjesto da se presuda temelji na odredbama Ugovora sud se u obrazloženju iste poziva na odredbe Uredbe (EU) broj 1303/2013 koja se uopće ne odnosi na tužitelja jer sud citira odredbu članka 74. stavak 3. predmetne Uredbe iz koje odredbe jasno proizlazi da se ista odnosi na odgovornost države članice prema Europskoj komisiji pa je nejasno na koji način se ista ima primjenjivati u rubriciranom predmetu na pravni odnos tužitelja i Hrvatskih voda, posebno s obzirom da obrazloženje pobijane presude ne sadrži nikakve razloge iz kojih bi proizlazila primjena ove odredbe na tužitelja. Tužitelj naglašava da se odredbama Uredbe EU broj 1303/2013 regulira odnos (prava, obveze i odgovornost Europske komisije i države članice), odnosno institucionalni okvir za ESI fondove, pa stoga zaključuje da niti jedna odredba predmetne Uredbe ne propisuje obvezu države članice da provodi financijske korekcije koje predloži Komisija EU korisnicima sredstava. Slijedom iznesenog, zaključuje kako su presudom povrijeđene odredbe materijalnog i postupovnog prava, posebno odredbe članka 60. ZUS-a. Nadalje, sve i da je došlo do propusta tužitelja u postupku javne nabave, kojim propustom bi bile povrijeđene odredbe nacionalnog prava (Zakona o javnoj nabavi), da bi postojala nepravilnost trebalo je utvrditi štetu odnosno mogućnost nastanka štete koja bi opteretila proračun Unije neopravdanim izdatkom. Poziva se na presude Suda Europske unije poslovni broj: C-406/14 i C-408/16, kao i na presude poslovni broj: C- 260/14 i C-261/14 u kojima je iznesen stav kako nepravilnost postoji ako je ta povreda štetno utjecala ili bi mogla štetno utjecati na opći proračun Europske unije obračunom nepravilnog rashoda. Nastavno navedenom u rubriciranom predmetu tuženik nije iznio ni jedan navod niti je dostavio i jedan dokaz na okolnost mogućnosti nastanka štete za proračun EU. U odnosu na činjenično stanje vezano za samu realizaciju ugovora o javnoj nabavi radova, na kojem činjeničnom stanju se temelji pobijana presuda, ukazuje se kako je sud povredom odredaba ZUS-a onemogućio tužitelja u raspravljanju pred sudom jer sud u potpunosti ignorira navode tužitelja da činjenica kašnjenja izvođača s izgradnjom nema nikakve veze s činjenicom sklapanja Dodatka 2. Ugovoru o izvođenju radova. Ponavlja kako je jedini i isključivi povod sklapanju Dodatka 2. bila viša sila odnosno okolnosti utvrđene nakon sklapanja Ugovora o javnoj nabavi radova koje se nisu mogle predvidjeti prije sklapanja ugovora i nisu bile predviđene dokumentacijom za nadmetanje. Bez obzira je li izvođač kasnio ili nije kasnio s početkom ugovorenih radova činjenica na koju je tužitelj ukazivao jest da zbog okolnosti koje su utvrđene nakon sklapanja ugovora isti ne bi mogao biti izvršen u roku bez sklapanja Dodatka 2. Tužitelj je upravo na okolnosti zbog kojih je sklopljen sporni Dodatak 2. Ugovor o izvođenju radova predlagao izvođenje dokaza, a koje dokazne prijedloge je odbio sud zbog čega se presuda temelji na pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju. Time je sud povrijedio pravo tužitelja na pravično suđenje i pristup sudu i jamstvo sudske kontrole postupanja i akata tijela javne vlasti, a što je protivno obvezujućoj praksi Ustavnog suda Republike Hrvatske. Konačno, tužitelj osporava i odluku o troškovima postupka jer uopće nije vidljivo na koji način i po kojoj osnovi je tuženiku dosuđen trošak postupka. Poziva se na primjenu odredbi Pravilnika o naknadi troškova u sudskim postupcima („Narodne novine“ 8/88., 3/94. i 150/05.), a prema kojem putni troškovi obuhvaćaju naknadu za prijevoz sredstvima javnog prometa te se visina naknade za prijevoz utvrđuje na osnovi putne karte ili na drugi odgovarajući način. Dakle, na temelju jasne i izričite odrede Pravilnika tuženik je bio dužan uz zahtjev za naknadu troška dostaviti i dokaze na okolnost navedenih troškova najkasnije prije zaključenja glavne rasprave u rubriciranom predmetu. Slijedom svega navedenog, predlaže poništiti pobijanu presudu i vratiti predmet na ponovno odlučivanje te potražuje trošak sastava žalbe.

4. U odgovoru na žalbu tuženik u bitnome ponavlja navode iz obrazloženja osporenog rješenja kao i navoda odgovora na tužbu. Ponovno se poziva na Zajednička nacionalna pravila 2014. do 2020. v.3.1. te naglašava da su tužitelju prava i interesi u potpunosti zaštićeni mogućnošću izjavljivanja prigovora upravljačkom tijelu na odluku posredničkog tijela razine 2 (dalje u tekstu: PT2) pod nazivom Obavijest o bitnim elementima Odluke o utvrđenoj nepravilnosti. Također ističe da je tužitelju u tijeku postupka utvrđivanja nepravilnosti na dva načina dostavljen zahtjev za pojašnjenjem vezano uz sklapanje spornog Dodatka broj 2. Ugovora o radovima, čime mu je omogućeno da sudjeluje u utvrđivanju činjeničnog stanja prilikom odlučivanja o nepravilnosti, međutim, tužitelj na predmetni zahtjev je odgovorio izvan ostavljenog roka tako da je sadržaj njegovog očitovanja razmatran u postupku rješavanja po prigovoru na Obavijest o bitnim elementima Odluke o utvrđenoj nepravilnosti. Vezano na primjedbu Uredbe EU broj: 1303/2013 i na relevantnu praksu Suda Europske unije ukazuje da je presudama predmetnog Suda C-406/14 i C-408/16 jasno zauzet stav da je za utvrđivanje postojanja nepravilnosti i primjene financijskog ispravka dovoljno da "se ne može isključiti mogućnost da je ta povreda utjecala na proračun predmetnih fondova", odnosno da "nepravilnost koja opravdava potrebu da se primjeni financijski ispravak postoji ako se ne može isključiti da je takva uporaba utjecala na proračun predmetnog fonda". Tuženik naglašava kako je tužitelj prekršio nacionalni propis - Zakon o javnoj nabavi jer je odgovornost za kašnjenje izgradnje samog postrojenja, koje se kašnjenje odnosi na fazu izgradnje prije puštanja postrojenja u pokusni rad, tijekom kojeg su utvrđene okolnosti koje su izvođaču otežale provođenje istog, ipak isključivo na strani izvođača. Predmetno kašnjenje nikako se ne može opravdati okolnostima koje sadrže elemente više sile, a koje su nastale tek nakon što je predmetno kašnjenje već nastalo. Stoga je tužitelj neopravdano sklopio Dodatak 2. Ugovora o radovima s izvođačem kojim mu je odobren dodatni rok od 120 dana za dovršenje projekta te mu posljedično nije naplaćena niti ugovorna kazna. Opisanim postupanjem tužitelja prekršena su načela javne nabave jer je moguće da bi bilo i više zaprimljenih ponuda da su potencijalni ponuditelji znali da će za izgradnju postrojenja prije puštanja u pokusni rad imati više od tri mjeseca dodatnog vremena nego što je inicijalno predviđeno ugovornom dokumentacijom pa se ne može isključiti mogućnost da je ta povreda utjecala na proračun predmetnih fondova, odnosno da nepravilnost koja opravdava potrebu da se primjeni financijski ispravak postoji ako se ne može isključiti da je takva uporaba utjecala na proračun predmetnog fonda. Tuženik naglašava kako je notorna činjenica da je tužitelj opisanim sklapanjem Dodatka 2. Ugovoru o izvođenju radova dopustio izvođaču dodatni rok od 120 dana za dovršetak radova na postrojenju iako takva mogućnost nije bila predviđena pozivom na nadmetanje niti dokumentacijom za nadmetanje te iako je odgovornost za kašnjenje bila na izvođaču, a koje kašnjenje se dogodilo puno ranije i potpuno nevezano uz pokusni rad postrojenja, a tijekom kojeg je došlo do problema s povećanim salinitetom ulazne vode u odnosu na predviđenu, na koju okolnost se tužitelj poziva i u vezi čega zahtjeva provođenje građevinskog vještačenja odnosno saslušanje nadzornog inženjera te odgovorne osobe tužitelja, stoga tuženik smatra da je provođenje predloženih dokaza u potpunosti bespredmetno i suvišno kako je to zaključio prvostupanjski sud. Vezano uz navode tužitelja glede priznatih troškova tuženik naglašava kako je taj trošak u dosuđenom iznosu tuženik dokumentirao računima i putnim nalogom pa se navodi tužitelja u cijelosti ukazuju netočnim i neosnovanim. Tuženik u cijelosti ostaje pri svojim navodima pobijanog rješenja te predlaže odbiti žalbu kao neosnovanu i potvrditi pobijanu presudu.

5. Žalba u odnosu na točku I. izreke presude je neosnovana, a u odnosu na točku

II. izreke presude je djelomično osnovana.

6. Prema podacima spisa predmeta proizlazi da je tužitelj sudjelovao u postupku dodjele bespovratnih sredstava u okviru kojeg je 25. srpnja 2017. sklopljen Ugovor o dodjeli bespovratnih sredstava između Ministarstva zaštite okoliša i energetike (sada: Ministarstvo gospodarstva i održivog razvoja) kao posredničkog tijela razine 1, Hrvatskih voda kao posredničkog tijela razine 2 s jedne strane i tužitelja kao korisnika s druge strane, i to u svrhu provedbe projekta Sustav odvodnje i pročišćavanje otpadnih voda aglomeracije Vodice – Tribunj – Srima faza 2, referentne oznake KK.06.4.2.11., a 26. lipnja 2018. sklopljen je I. Dodatak Ugovoru o dodjeli bespovratnih sredstava. Nadalje, za predmetni projekt proveden je postupak javne nabave te je tužitelj kao naručitelj s odabranim ponuditeljem WTE WASSERTECHNIK GmbH sklopio Ugovor o javnoj nabavi s time da je kriterij za odabir ponude bila ekonomski najpovoljnija ponuda.

7. Iz spisa predmeta proizlazi da je provedena revizijska misija Europske komisije o čemu je 22. veljače 2019. zaprimljen dokument sa zaključcima i rezultatima provedene predmetne revizije u svezi čega je podnesena prijava sumnje na nepravilnost. Dana 25. travnja 2019. donesena je Odluka o utvrđenoj nepravilnosti, broj: 16. Nastavno na izvješće revizijske misije Europske komisije upravljačko tijelo je zatražilo ponovni pregled svih izmjena Ugovora te je temeljem pregleda utvrđeno da je došlo do bitne izmjene Ugovora za vrijeme njegova trajanja, jer je 19. ožujka 2018. zaključen Dodatak sporazumu, kojim se ugovorna cijena povećava te se izvođaču produljuje rok dovršetka radova za 46 dana do 15. rujna 2018. Nadalje, sklopljen je Dodatak 2 Sporazumu za izgradnju postrojenja za pročišćavanje otpadnih voda 18. ožujka 2019., kojim se rok dovršetka produžuje za 120 dana do 13. siječnja 2019., sukladno odluci inženjera od 6. veljače 2019. Predmetno produljenje roka dovršetka za 120 dana odobreno je zbog problema s parametrima ulazne otpadne vode tijekom početnih ispitivanja i pokusnog rada koja nije u skladu s ugovornim specifikacijama. Time je utvrđena neusklađenost tijekom provedbe ugovora u skladu s člankom 89. točka 4. Direktive 2014/25/EU Europskog parlamenta i vijeća od 26. veljače 2014. o nabavi subjekata koji sudjeluju u sektoru vodnog gospodarstva, energetskom i prometnom sektoru te sektoru poštanskih usluga, jer je Dodatkom 2 Sporazuma produžen rok dovršetka objekta za 120 dana, a da pri tome nije produženo razdoblje pokusnog rada, čime se poništava kašnjenje izvođača s početkom pokusnog rada, stoga je zaključeno da je odluka inženjera kojom se praktički produžuje rok dovršetka prethodnih aktivnosti po ugovoru zbog problematike u završnim aktivnostima nije ispravna i navedenim je naručitelj izgubio mogućnost potraživanja kazne po članku 5. točka 2.3. Ugovora. Dodatak 2 Sporazumu predstavlja bitnu izmjenu ugovora, s obzirom da je ekonomska ravnoteža mijenjana u korist ponuditelja na način koji nije bio predviđen u uvjetima osnovnog ugovora o javnoj nabavi, slijedom čega je prijavljena nepravilnost 22 – znatna izmjena elemenata ugovora određenih u pozivu na nadmetanje ili dokumentaciji za nadmetanje. Kako je utvrđeno da je počinjena nepravilnost broj 22 – znatne izmjene elemenata ugovora određenih u pozivu na nadmetanje i u dokumentaciji za nadmetanje, određen je financijski ispravak od 25% iznosa ugovora, ali kako je već prije utvrđeno da je počinjena nepravilnost broj 16 – nedostatak transparentnosti ili jednakog postupanja tijekom ocjene, predmetnom odlukom utvrđena je financijska korekcija od 25% prihvatljive vrijednosti ugovorenog iznosa, obzirom da jednake stope ispravaka po obje nepravilnosti nisu kumulirane, već se najozbiljnija nepravilnost uzima kao pokazatelj za donošenje odluke o stopi ispravka.

8. Ovaj Sud ne nalazi osnovanim istaknute žalbene prigovore tužitelja, koji su u bitnom istovjetni prigovorima iz tužbe, a na koje je prvostupanjski sud iscrpno odgovorio i s kojim zaključcima se slaže ovaj Sud. Naime, u prilog odluke Komisije od 19. prosinca 2013. nalaze se smjernice za utvrđivanje financijskih ispravaka koje u slučaju nepoštivanja pravila o javnoj nabavi Komisija primjenjuje na izdatke koje u okviru podijeljenog upravljanja financira Unija te je utvrđeno da se za nepravilnost pod točkom 22 navodi kako bitni elementi sklapanja ugovora uključuju i rokove dovršetka. Sklapanjem Dodatka 2 Sporazumu omogućeno je produljenje rokova dovršetka, a što predstavlja bitnu izmjenu ugovora, s obzirom da je ekonomska ravnoteža mijenjana u korist ponuditelja na način koji nije bio predviđen u uvjetima osnovnog ugovora o javnoj nabavi, pa su prekršena načela javne nabave iz članka 4. stavak 1. i članka 319. u vezi s člankom 321. stavkom 2. Zakona o javnoj nabavi/2016. Dakle, u postupku je utvrđena nepravilnost u sustavu upravljanja i kontrole korištenja europskih strukturnih investicijskih fondova, na temelju obveza koje za svaku državu članicu proizlazi iz članka 122. Uredbe EU, broj: 1303/2013, dok je člankom 74. ove Uredbe propisana odgovornost država članica da njihovi sustavi upravljanja i kontrole za programe budu uspostavljeni u skladu s pravilima za pojedine fondove te da ti sustavi uspješno funkcioniraju, kao i da osiguraju postojanje učinkovitih mehanizama za provjeru pritužbi na ESI fondove. Opseg pravila i postupci takvih mehanizama odgovornost su država članica u skladu s njihovim institucionalnim i pravnim okvirom. Države članica na zahtjev Komisije ispituju žalbe podnesene Komisiji, koje su obuhvaćene područjem primjene njihovih mehanizama, a države članice na zahtjev obavješćuju Komisiju o rezultatima tih ispitivanja. Nadalje, člankom 2. točka 36. ove Uredbe propisano je da „nepravilnost“ znači svako kršenje prava Unije ili nacionalnog prava u vezi s njegovom primjenom, koje proizlazi iz djelovanja ili propusta gospodarskog subjekta uključenog u provedbu ESI fondova koje šteti ili bi moglo naštetiti proračunu Unije, tako da optereti proračun Unije neopravdanim izdatkom.

9. Odredbama Uredbe EU, broj: 1303/2013 na koju se prvostupanjski sud pravilno pozvao u obrazloženju svoje presude, detaljno se propisuje postupak i provođenje revizija od strane Europske komisije te nigdje nije propisano da je prilikom provođenja postupka revizije Europska komisija dužna omogućiti sudjelovanje korisniku, već proizlazi da se kontrola u pravilu provodi na temelju dostupnih informacija i dokumentacija.

10. Iz spisa predmeta proizlazi da je u tijeku pregleda izmjena ugovora posredničko tijelo razine 2 zatražilo očitovanje od tužitelja. Međutim, isti se nije očitovao u zadanom roku te je njegovo očitovanje uzeto u obzir prilikom odlučivanja o izjavljenom prigovoru.

11. Nadalje, na dostavljenu obavijest posredničkog tijela razine 2 od 26. lipnja 2019. jasno je dana uputa o pravnom lijeku, prema kojoj tužitelj može podnijeti Ministarstvu regionalnog razvoja i fondova EU kao upravljačkom tijelu prigovor vezano uz elemente odluke o utvrđenoj nepravilnosti u roku od osam dana od dana primitka uz obvezno navođenje razloga zbog kojih se prigovor podnosi. Predmetna dostavljena obavijest od strane Hrvatskih voda sadržajno odgovara Odluci o utvrđenoj nepravilnosti, a izjavljivanjem prigovora tužitelju je dana mogućnost očitovati se o svim bitnim činjeničnim i pravnim pitanjima u svezi utvrđene nepravilnosti. Potrebno je naglasiti kako je Obavijest o bitnim elementima Odluke u utvrđenoj nepravilnosti dostavljena tužitelju uz uputu o pravnom lijeku, koji je tužitelj i iskoristio, a sve na način kako je to propisano Zajedničkim nacionalnim pravilima 2014-2020 v.3.1., a koja Zajednička nacionalna pravila donosi Ministarstvo regionalnog razvoja i fondova EU kako bi se osigurala usklađena provedba i upravljanje projektima financiranim iz Europskih strukturnih i investicijskih fondova u Hrvatskoj te su ova pravila objavljena u lipnju 2017. i objavljena na stranici predmetnog Ministarstva.

12. Nadalje, prvostupanjski sud pravilno je odbio predložene dokaze od strane tužitelja, obzirom da je postupak kontrole provedbe projekta proveden u skladu sa smjernicama za utvrđivanje financijskih ispravaka u slučaju nepoštovanja pravila o javnoj nabavi, koju Komisija primjenjuje na izdatke koje u okviru podijeljenog upravljanja financira Unija te je pod točkom 22 navedeno kako se bitni elementi sklapanja ugovora uključuju u rokove dovršetka upravo sukladno predmetnim smjernicama. Utvrđeno je da je počinjena nepravilnost broj 22 – znatna izmjena elemenata ugovora određenih u pozivu na nadmetanje ili dokumentaciji za nadmetanje, jer je potpisivanjem Dodatke broj 2 sporazuma izmijenjena ekonomska ravnoteža u korist ponuditelja na način koji nije bio predviđen u uvjetima osnovnog ugovora o javnoj nabavi.

13. Imajući u vidu karakter utvrđene nepravilnosti, pravilno je prvostupanjski sud ocijenio da je provođenje građevinskog vještačenja kao i saslušanje nadzornog inženjera nesvrsishodno, jer je utvrđena nepravilnost utvrđena temeljem priložene dokumentacije i već sklopljenog Dodatka 2 Sporazumu. Osim toga, nije sporno da je došlo do kašnjenja u izvršenju radova, već je bitno da je odobrenjem produžetka rokova za izvršenje radova, onemogućena naplata kazne za zakašnjenje, čime je narušena ekonomska ravnoteža u korist ponuditelja. Također, potrebno je naglasiti da su postupci dodjele bespovratnih sredstava strogo formalni te se od sudionika očekuje odgovarajuća razini poznavanja dotične materije kao i pažnja potrebna za udovoljavanje zahtjevima strogosti mjerodavne regulacije, a države članice Europske unije podvrgnute su dužnosti poštovanja navedene striktnosti pri ispunjavanju svojih obveza povezanih s korištenjem europskih sredstava. U ovim postupcima potrebno je voditi računa o zakonitom korištenju europskih sredstva.

14. Kako se presuda temelji na pravilno i potpuno utvrđenom činjeničnom stanju na koje je pravilno primijenjeno materijalno pravo, a nisu počinjene niti povrede pravila postupka, trebalo je na temelju odredbe članka 135. stavak 1. ZUS-a žalbu odbiti kao neosnovanu i odlučiti kao pod točkom I. izreke ove presude.

15. Vezano na odluku o troškovima upravnog spora, potrebno je uputiti na odredbe Pravilnika o naknadi troškova u sudskim postupcima ("Narodne novine", 8/88., 3/94. i 150/05. – dalje: Pravilnik), prema kojima putni troškovi obuhvaćaju naknadu za prijevoz sredstvima javnog prometa, a visina naknade za prijevoz utvrđuje se na osnovi putne karte ili na drugi odgovarajući način. Tuženiku je pogrešno priznat trošak cestarine u iznosu od 52,80 eura i goriva za službeni automobil na relaciji Zagreb – Split – Zagreb u iznosu od 92,69 eura, odnosno u ukupnom iznosu od 145,49 eura, jer naknada za prijevoz sukladno Pravilniku obuhvaća trošak prijevoza sredstvima javnog prometa i na osnovi putne karte. Tuženiku je trebalo priznati samo pola dnevnice sukladno Kolektivnom ugovoru za državne službenike i namještenike ("Narodne novine", 56/22. – 29/24.) za pristup jedne službene osobe na održanoj raspravi u iznosu od 15,00 eura i temeljem priloženog putnog naloga, pa je sukladno navedenom odlučeno kao pod točkom II. izreke ove presude.

16. S obzirom da tužitelj nije uspio u žalbenom postupku s pretežitim dijelom svog zahtjeva, nema pravo na naknadu troškova žalbenog postupka sukladno odredbi članka 147. stavak 2. ZUS-a.

U Zagrebu 11. veljače 2026.

Predsjednik vijeća

Boris Marković