REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev-937/2024-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Ante Perkušića predsjednika vijeća, Mirjane Magud članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Slavka Pavkovića člana vijeća, Goranke Barać-Ručević članice vijeća i mr. sc. Neri Radas članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Hrvatski Telekom d.d., Zagreb, Radnička cesta 21, OIB: 81793146560, zastupanog po punomoćniku Mirku Bogdanoviću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Bogdanović, Dolički & Partneri d.o.o. u Zagrebu, protiv tuženika Grada Buje, Buje, Istarska 2, OIB: 19611257971, zastupanog po punomoćniku Dejanu Španoviću, odvjetniku u Zagrebu, radi utvrđenja, trpljenja i izdavanja tabularne isprave, odlučujući o revizijama tužitelja i tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-5912/2021-3 od 25. siječnja 2023., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Trgovačkog suda u Pazinu poslovni broj P-599/2020-44 od 7. listopada 2021., u sjednici održanoj 11. veljače 2026.,
p r e s u d i o j e:
I. Odbija se revizija tužitelja.
II. Odbija se revizija tuženika.
III. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova odgovora na reviziju.
IV. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova odgovora na reviziju.
Obrazloženje
1. Presudom suda prvog stupnja odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja kojim je zatraženo utvrditi da je na snazi i da proizvodi pravne učinke Ugovor o osnivanju prava služnosti na javnim površinama br. T 45-125/2010 od 21. prosinca 2010. sklopljen između tužitelja i tuženika (toč. I.1. izreke), potom naložiti tuženiku da trpi tužiteljevu gradnju, polaganje, održavanje, razvoj i korištenje elektroničke komunikacijske infrastrukture temeljem Ugovora o osnivanju prava služnosti na javnim površinama br . T-45- 125/2010 od 21. prosinca 2010. na nekretninama tuženika (toč. I.2. izreke), zatim naložiti tuženiku da tužitelju izda tabularnu ispravu radi upisa tužiteljeve služnosti gradnje, polaganja, održavanja, razvoja i korištenja elektroničke komunikacijske infrastrukture i povezane opreme na nekretninama pobliže označenim u izreci (toč. I.3. izreke), te obvezati tuženika da prima ispunjenje tužiteljevih novčanih obveza na temelju Ugovora o osnivanju prava služnosti na javnim površinama br. T 45-125/2010 od 21. prosinca 2010. (toč. I.4. izreke), te je tužitelju naloženo naknaditi tuženiku troškove postupka u iznosu od 50.625,00 kn, dok je zahtjev tuženika radi naknade troškova postupka u iznosu od 25.625,00 kn odbijen kao neosnovan (toč. II. izreke). Rješenjem prvostupanjskog suda ujedno je odbijena preinaka tužbe tužitelja sadržana u podnesku od 23. ožujka 2021. kojom je isti izmijenio toč. 4. tužbenog zahtjeva, a koja sada čini toč. 3. tužbenog zahtjeva.
2. Presudom suda drugog stupnja žalba tužitelja odbijena je kao neosnovana, te je potvrđena presuda suda prvog stupnja u dijelu pod toč. I.2., toč. I.3. i toč. I.4. izreke (toč. I. izreke), preinačena je presuda suda prvog stupnja u dijelu pod toč. I.1. i toč. III. izreke kojim je tuženiku dosuđen parnični trošak, te je utvrđeno da je na snazi i da proizvodi pravne učinke Ugovor o osnivanju prava služnosti na javnim površinama br. T 45-125/2010 od 21. prosinca 2010. sklopljen između tužitelja i tuženiku, kao i da svaka stranka snosi svoj parnični trošak (toč. II. izreke), dok je rješenjem suda drugog stupnja ujedno odbijena žalba tužitelja i potvrđeno rješenje suda prvog stupnja.
3. Rješenjem ovog suda poslovni broj Revd-3070/2023-2 od 31. siječnja 2024. tužitelju je dopušteno podnošenje revizije protiv presude drugostupanjskog suda zbog pravnog pitanja:
„Je li u slučaju postojanja ugovora o služnosti vlasnik/ upravitelj zemljišta dužan primati ispunjenje svojih novčanih potraživanja na temelju tog ugovora kao isključivoj pravnoj osnovi iz koje proizlazi pravo na naknadu za korištenje njegovim nekretninama, iako upravni akt (rješenje HAKOM-a) iz kojeg proizlazi obveza plaćanja naknade za pravo puta nije formalno stavljen van snage, a sve imajući u vidu odredbe čl. 161. st. 2. (vjerovnik je dužan primiti ispunjenje), čl. 166. st. 1. (vjerovnik može zahtijevati samo sadržaj ugovorne obveze) te čl. 9. Zakona o obveznim odnosima (pacta sunt servanda), u vezi čl. 63. st. 8. Zakona o elektroničkim komunikacijama te čl. 8. st. 4. Pravilnika o potvrdi i naknadi za pravo puta (kojima je propisano da, primjenom načela dispozitivnosti i supsidijarnosti, infrastrukturni operator ne plaća naknadu za pravo puta, odnosno da obveza plaćanja iste prestaje ako na nekretnini postoji koje drugo pravo temeljem kojeg infrastrukturni operator plaća naknadu za korištenje općeg dobra ili nekretnine?“.
4. Istim rješenjem tuženiku je dopušteno podnošenje revizije protiv presude drugostupanjskog suda zbog pravnog pitanja:
„Je li pravni posao kojemu je cilj stjecanje služnosti na nekretnini u vlasništvu jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave valjan ako je sklopljen bez javnog natječaja i naknade utvrđene po tržišnoj cijeni u smislu čl. 391. st. 1. i 5. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09,143/12, 152/14, 81/15, 94/17)?“.
5. Postupajući po navedenom dopuštenju, tužitelj je na temelju čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25 - dalje: ZPP) podnio reviziju protiv presude suda drugog stupnja zbog pitanja zbog kojeg je revizija dopuštena, te predložio preinačiti pobijanu drugostupanjsku presudu.
6. Tuženik je također postupio po navedenom dopuštenju ovog suda i na temelju čl. 382. st. 1. ZPP podnio reviziju protiv presude suda drugog stupnja zbog pitanja zbog kojeg je revizija dopuštena, predlažući preinačiti pobijanu presudu suda drugog stupnja.
7. Tužitelj u odgovoru na reviziju predlaže u cijelosti odbiti reviziju tuženika kao neosnovanu, uz naknadu troška odgovora na reviziju, dok tuženik u odgovoru na reviziju predlaže odbiti reviziju tužitelja kao neosnovanu, uz naknadu troška odgovora na reviziju.
8. Revizije tužitelja i tuženika nisu osnovane.
9. Sukladno odredbi čl. 391. st. 3. ZPP, ovaj sud ispitao je pobijanu presudu samo u dijelu u kojem su revizije dopuštene i samo zbog pitanja zbog kojih su dopuštene.
10. S obzirom na sadržaj pravnih pitanja zbog kojih je dopuštena revizija u ovom predmetu, u ovom je stupnju postupka sporno je li u slučaju postojanja ugovora o služnosti vlasnik, odnosno upravitelj zemljišta dužan primati ispunjenje svojih novčanih potraživanja na temelju tog ugovora kao isključivoj pravnoj osnovi iz koje proizlazi pravo na naknadu za korištenje njegovim nekretninama, iako upravni akt (rješenje HAKOM-a) iz kojeg proizlazi obveza plaćanja naknade za pravo puta nije formalno stavljen van snage. Također je sporno je li pravni posao kojemu je cilj stjecanje služnosti na nekretnini u vlasništvu jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave valjan ako je sklopljen bez javnog natječaja i naknade utvrđene po tržišnoj cijeni u smislu čl. 391. st. 1. i 5. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14, 81/15 i 94/17 - dalje: ZVDSP).
11. Predmet spora je zahtjev tužitelja radi utvrđenja da je Ugovor o osnivanju prava služnosti na javnim površinama br. T 45-125/2010, koji su stranke sklopile 21. prosinca 2010. (dalje: Ugovor), na snazi i da proizvodi pravne učinke, potom zahtjev radi nalaganja tuženiku da trpi tužiteljevu gradnju, polaganje, održavanje, razvoj i korištenje elektroničke komunikacijske strukture na temelju navedenog Ugovora, zahtjev radi izdavanja tabularne isprave radi upisa opisane služnosti za korist tužitelja na nekretninama tuženika pobliže označenima u izreci, te zahtjev radi nalaganja tuženiku da prima ispunjenje tužiteljevih novčanih obveza na temelju predmetnog Ugovora.
12. Sud prvog stupnja u cijelosti je odbio tužbeni zahtjev tužitelja, ocjenjujući kako tužitelj nema pravni interes za tužbeni zahtjev radi utvrđenja da je predmetni Ugovor na snazi i da proizvodi pravne učinke, te nalaganja tuženiku da trpi izvršavanje prava služnosti tužitelja i prima ispunjenje tužiteljevih novčanih obveza na temelju istog Ugovora, budući da je u navedenom dijelu ostvario pravnu zaštitu usvajanjem tužbenog zahtjeva radi utvrđenja da je otkaz navedenog Ugovora neosnovan i bez pravnog učinka. Dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na izdavanje tabularne isprave sud prvog stupnja ocijenio je nepodobnim za odlučivanje, uz obrazloženje kako tužitelj nije naveo potrebne podatke o nekretninama na kojima se osniva služnost. Prvostupanjski sud je ujedno ocijenio kako predmetni Ugovor nije na snazi i ne proizvodi pravni učinak, odnosno da je isti Ugovor ništetan sukladno odredbi čl. 391. st. 5. ZVDSP, s obzirom da prije njegovog sklapanja nije proveden javni natječaj sukladno odredbi čl. 391. st. 1. ZVDSP.
13. Drugostupanjski sud je ocijenio kako prilikom sklapanja predmetnog Ugovora nije bilo potrebno provoditi javni natječaj, s obzirom da se tužiteljeva služnost temelji na Zakonu o elektroničkim komunikacijama („Narodne novine“, broj 73/08) koji je stupio na snagu prije sklapanja istog Ugovora. Stoga je ocijenio kako predmetni Ugovor nije ništetan, već da je na snazi i da proizvodi pravne učinke, a slijedom čega je u navedenom dijelu preinačio odluku suda prvog stupnja i usvojio tužbeni zahtjev tužitelja. U odnosu na dio tužbenog zahtjeva kojim je zatraženo naložiti tuženiku da prima ispunjenje tužiteljevih obveza na temelju ugovora o osnivanju prava služnosti, sud drugog stupnja je ocijenio kako navedeni zahtjev nije osnovan, uz obrazloženje kako se od ugovorne strane koja nešto treba preuzeti ne može u parničnom postupku zahtijevati preuzimanje, već u slučaju odbijanja primitka novčanog iznosa druga ugovorna strana može predložiti osnivanje sudskog pologa i na taj način ispuniti obvezu.
14. Tužitelj u reviziji ističe kako sadržaj i smisao dijela tužbenog zahtjeva kojim je zatraženo utvrditi da je tuženik dužan primati ispunjenje tužiteljevih obveza na temelju Ugovora nije u načinu prijenosa ili faktičnom odbijanju zaprimanja novčanih iznosa od strane tuženika, već kako bi se učinilo nespornim da ovlaštenje i dužnost na zaprimanje tužiteljevih novčanih obveza za tuženika proizlazi upravo na temelju predmetnog Ugovora, a ne rješenja HAKOM-a o pravu puta.
15. Tuženik u reviziji navodi kako je raspolaganje nekretninom u vlasništvu jedinice lokalne samouprave osnivanjem služnosti bez javnog natječaja ništetno u svakom pojedinom slučaju, s obzirom da se provođenjem javnog natječaja prilikom raspolaganja imovinom jedinice lokale samouprave svima jamči jednaki pravni položaj, te se osnažuje načelo upravljanja istom imovinom pažnjom dobrog gospodara i onemogućuje ostvarenje nepoštenog privatnog interesa na štetu javnog interesa.
16. U pogledu revizije tužitelja, najprije valja istaknuti kako je odredbom čl. 28. st. 1. Zakona o elektroničkim komunikacijama („Narodne novine“, broj 73/08, 90/11, 133/12, 80/13, 71/14 i 72/17 - dalje: ZEK/08), koji se primjenjuje na predmetni pravni odnos, propisano kako se smatra da infrastrukturni operator ima pravo puta ako je izgradio elektroničku komunikacijsku infrastrukturu i drugu povezanu opremu na općem dobru ili na nekretninama iz čl. 27. st. 1. ZEK/08, uz uvjet da posjeduje uporabnu dozvolu izdanu na svoje ime ili na ime svojih univerzalnih ili pojedinačnih pravnih prednika, ili da se koristi elektroničkom komunikacijskom infrastrukturom i drugom povezanom opremom bez sudskog spora s upraviteljem općeg dobra ili vlasnikom nekretnine na kojoj je izgrađena ta infrastruktura, u razdoblju od najmanje tri godine od početka njezina korištenja, u kojem će slučaju, sukladno čl. 28. st. 2. ZEK/08, Hrvatska regulatorna agencija za mrežne djelatnosti (dalje: HAKOM) izdati potvrdu o pravu puta infrastrukturnom operatoru u skladu s pravilnikom iz čl. 29. st. 1. ZEK/08 koji donosi vijeće HAKOM-a.
17. Sukladno odredbi čl. 5. st. 1. Pravilnika o potvrdi i naknadi za pravo puta („Narodne novine“, broj 152/11 i 151/14 - dalje: Pravilnik), upravitelj općeg dobra ili vlasnik nekretnine može pred HAKOM-om pokrenuti postupak utvrđivanja infrastrukturnog operatora za elektroničku komunikacijsku infrastrukturu i drugu povezanu opremu na nekretninama iz čl. 2. st. 1. Pravilnika, dok je odredbom čl. 5. st. 2. Pravilnika propisano kako će, po utvrđivanju infrastrukturnog operatora temeljem čl. 2. Pravilnika i visine naknade za pravo puta, HAKOM izdati potvrdu o pravu puta infrastrukturnom operatoru. Sukladno odredbi čl. 9. st. 1. Pravilnika, obveza plaćanja naknade za pravo puta prestaje ako infrastrukturni operator zasnuje koje drugo stvarno pravo na nekretnini za koju je izdano pravo puta ili zasnuje drugi pravni odnos s upraviteljem općeg dobra ili vlasnikom nekretnine za koje je izdano pravo puta, kojim je utvrđena obveza plaćanja odgovarajuće naknade za korištenje općeg dobra ili nekretnine.
18. Iz citiranih odredbi jasno proizlazi kako je naknadu za pravo puta na temelju rješenja HAKOM-a infrastrukturni operator (tužitelj) dužan plaćati samo ukoliko s upraviteljem općeg dobra, odnosno vlasnikom nekretnine (tuženikom) za koju je izdana potvrda o pravu puta, nije zasnovao koje drugo stvarno pravo ili pravni odnos kojim je utvrđena obveza plaćanja odgovarajuće naknade za korištenje općeg dobra ili nekretnine, budući da u suprotnom slučaju prestaje obveza plaćanja naknade za pravo puta na temelju rješenja HAKOM-a sukladno čl. 9. st. 1. Pravilnika.
19. Također valja napomenuti kako je u nizu odluka ovog suda (primjerice, broj Rev - 615/2024-2 od 30. travnja 2024., broj Rev-458/2023-2 od 10. prosinca 2024., broj Rev- 757/2023-2 od 14. svibnja 2025. i broj Rev-413/2023-2 od 14. listopada 2025.) izneseno pravno shvaćanje prema kojem, u situaciji kada su stranke vezane ugovorom, upravitelj općeg dobra, odnosno vlasnik nekretnine, nije ovlašten zahtijevati plaćanje naknade preko ugovorenog godišnjeg iznosa, niti postoji obveza infrastrukturnog operatora za plaćanje preko ugovorenog iznosa.
20. Stoga na postavljeno pitanje tužitelja valja odgovoriti kako je vlasnik, odnosno upravitelj zemljišta, u slučaju postojanja ugovora o služnosti dužan primati ispunjenje svojih novčanih potraživanja na temelju tog ugovora kao isključivoj pravnoj osnovi iz koje proizlazi pravo na naknadu za korištenje njegovim nekretninama, iako upravni akt (rješenje HAKOM-a) iz kojeg proizlazi obveza plaćanja naknade za pravo puta nije formalno stavljen van snage.
21. Međutim, ovdje je potrebno istaknuti kako u pobijanoj odluci drugostupanjskog suda izraženo pravno shvaćanje prema kojem je predmetni Ugovor sklopljen između stranaka na snazi i proizvodi pravne učinke, što obuhvaća i obvezu plaćanja ugovorene naknade za pravo služnosti, a koje je shvaćanje u skladu s pravnim shvaćanjem revizijskog suda. Također valja naglasiti kako dio tužbenog zahtjeva kojim je zatraženo utvrditi da je tuženik „dužan primati ispunjenje tužiteljevih novčanih obveza“ na temelju predmetnog Ugovora upućuje na primjenu odredbi čl. 186. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15 - dalje: ZOO), na što je pravilno ukazao sud drugog stupnja. Stoga proizlazi kako primjena pravnog shvaćanja u svezi pitanja radi kojeg je dopuštena revizija u ovoj pravnoj stvari ne bi dovela do drugačije odluke suda, uslijed čega se revizija tužitelja ukazuje neosnovanom.
22. U odnosu na reviziju tuženika, prije svega valja istaknuti kako je odredbom čl. 391. st. 1. ZVDSP propisano da nekretninu u vlasništvu jedinica lokalne samouprave i jedinica područne (regionalne) samouprave tijela nadležna za njihovo raspolaganje mogu otuđiti ili njome na drugi način raspolagati samo na osnovi javnog natječaja i uz naknadu utvrđenu po tržišnoj cijeni, ako zakonom nije drukčije određeno. S time u svezi, tuženik pravilno navodi kako se pod „raspolaganjem nekretninom“ ne podrazumijeva samo otuđenje, već i, primjerice, zamjena nekretnina, davanje u zakup, koncesija, te stvarnopravno opterećenje nekretnine (tako i ovaj sud u presudi broj Revt-28/2018-3 od 29. listopada 2019.).
23. Međutim, ovdje valja naglasiti kako se u konkretnom slučaju radi o situaciji propisanoj odredbom čl. 28. st. 1. ZEK/08, odnosno pravnom odnosu između tužitelja kao infrastrukturnog operatora i tuženika kao vlasnika, odnosno upravitelja nekretnina, u pogledu elektroničke komunikacijske infrastrukture i druge povezane opreme izgrađene i položene na nekretninama u vlasništvu, odnosno pod upravom tuženika kao jedinice lokalne samouprave. Predmetnim Ugovorom pravni odnos između stranaka u pogledu navedene infrastrukture i opreme reguliran je na način da je na nekretninama na kojima tužitelj ostvaruje pravo puta ugovoreno osnivanje stvarne služnosti, uz plaćanje naknade tuženiku.
24. Stoga proizlazi kako u konkretnom slučaju prije sklapanja predmetnog Ugovora nije bilo mjesta provođenju javnog natječaja u smislu odredbe čl. 391. st. 1. ZVDSP, budući da je zakonom (odredbama ZEK/08) propisano drugačije, a kako je pravilno ocijenio sud drugog stupnja.
25. Iz navedenih razloga, na postavljeno pitanje tuženiku valja odgovoriti da je, u okolnostima konkretnog slučaja, pravni posao kojemu je cilj stjecanje služnosti na nekretnini u vlasništvu jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave valjan iako je sklopljen bez javnog natječaja i naknade utvrđene po tržišnoj cijeni u smislu čl. 391. st. 1. ZVDSP, budući da se u predmetnoj situaciji na navedeno raspolaganje na odgovarajući način primjenjuju odredbe ZEK/08.
26. Neosnovano je pozivanje tuženika na odluke ovog suda broj Rev-830/2008-2 od 28. rujna 2011. i broj Rev-14/2015-2 od 14. ožujka 2017., budući da u navedenim odlukama nije izraženo pravno shvaćanje u okviru procesnopravne situacije koja bi bila podudarna sa činjeničnim utvrđenjima u ovom predmetu.
27. Slijedom navedenog, s obzirom da shvaćanje drugostupanjskog suda u odnosu na postavljeno pitanje ne odstupa od shvaćanja ovog suda, to se revizija tuženika također ukazuje neosnovanom.
28. Iz navedenih razloga, revizije tužitelja i tuženika valjalo je odbiti na temelju čl. 391. st. 6. ZPP, te odlučiti kao u toč. I. i II. izreke.
29. Tužitelju i tuženiku nisu dosuđeni troškovi odgovora na revizije, budući da te radnje nisu bile potrebne za vođenje ove parnice (čl. 155. st. 1. ZPP), s obzirom da stranke u navedenim podnescima nisu iznijele nikakve okolnosti koje bi bile relevantne ovom sudu za donošenje odluke povodom podnesenih revizija.
Zagreb, 11. veljače 2026.
Predsjednik vijeća:
dr. sc. Ante Perkušić
