REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revd-535/2026-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Renate Šantek predsjednice vijeća, mr. sc. Igora Periše člana vijeća i suca izvjestitelja, mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća, Željka Pajalića člana vijeća i Jadranke Anić-Matić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Odvjetničko društvo Vidović&Vidović iz Varaždina, Kratka 2/I, OIB 46414052982 protiv tuženika DG iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Vlado Vladika, odvjetnik u Rijeci, radi isplate, odlučujući o prijedlogu za dopuštenje revizije tuženika protiv presude Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž-505/2024-3 od 16. listopada 2025., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Pazinu, Stalne službe u Poreču-Parenzo, poslovni broj Povrv-116/2023-68 od 2. veljače 2024., u sjednici vijeća održanoj 11. veljače 2026.,
r i j e š i o j e:
I. Prijedlog za dopuštenje revizije tuženika u odnosu na pravna pitanja se odbija.
II. Prijedlog za dopuštenje revizije tuženika u odnosu na povredu temeljnih ljudskih prava zajamčenih Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda se odbacuje.
Obrazloženje
1. Tuženik je podnio prijedlog za dopuštenje revizije protiv drugostupanjske presude naznačivši u njemu pitanja za koja smatra da su pravna pitanja važna za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni i za razvoj prava u sudskoj praksi u smislu članka 385.a stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22 , 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP), a smatra da mu reviziju treba dopustiti i na temelju stavka 2. toga članka zato što mu je, prema njegovom mišljenju, povrijeđeno temeljno ljudsko pravo na pravično suđenje zajamčeno čl. 29. stavkom 1. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“, br. 56/90, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 76/10, 85/10 i 5/14 - dalje: Ustav), i člankom 6. stavkom 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine“ - Međunarodni ugovori br. 18/1997, 6/1999, 14/2002, 13/2003, 9/2005, 1/2006, 2/2010 i 13/2017, - dalje: Konvencija).
2. Tuženik je postavio pitanja koja glase:
„1. Od kada počinje teći zastarni rok zahtjeva za isplate nagrade za rad odvjetnika u slučaju zastupanja stranke temeljem punomoći u kojoj punomoći nema posebne odredbe o zastarnom roku zahtjeva za isplatu nagrade za rad odvjetnika već je samo dospijeće troškova regulirano drugačije?
2. Da li su „nagrada“ i „troškovi“ istoznačnice kod primjene tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ili su to dva odvojena i posebna pojma?“.
3. Prijedlog za dopuštenje je djelomično neosnovan, a djelomično nedopušten.
4. Polazeći od odredbe članka 387. ZPP i čl. 385.a st. 1. ZPP vijeće je ocijenilo da pravna pitanja naznačena u prijedlogu za dopuštenje revizije nisu važna za odluku u sporu, za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni niti za razvoj prava u sudskoj praksi.
5. U odnosu na prvo naznačeno pitanje ovaj sud je ocijenio da nije važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, ili za razvoj prava kroz sudsku praksu, jer tuženik u pitanju kojim problematizira početak zastarnog roka zahtjeva za isplatu nagrade za rad odvjetnika polazi od utvrđenja protivnih onima u pobijanoj odluci. Naime, samim pitanjem tuženik polazi od činjenice da potpisana punomoć za zastupanje tuženika ne sadrži posebnu odredbu o zastarnom roku, dok je u pobijanoj odluci utvrđeno da su stranke usmeno dogovorile osim visine nagrade i njeno dospijeće po okončanju postupka pred Trgovačkim sudom u Zagrebu. Na temelju tih utvrđenja drugostupanjski sud je u pobijanoj odluci izrazio pravno shvaćanje da je tužitelj tek tada stekao pravo zahtijevati isplatu nagrade za zastupanje te da od tada počinje teći zastarni rok za cjelokupno potraživanje tužitelja. Pri tome se drugostupanjski sud poziva na odluke ovog suda poslovni broj Rev-2453/14 i Rev- 2067/16 u kojima je izraženo pravno shvaćanje da u situaciji kada nema posebnog sporazuma između odvjetnika i klijenta kojeg zastupa o načinu plaćanja odvjetničkih usluga, odvjetnik ima pravo zahtijevati nagradu za svaku obavljenu radnju od kada je ta radnja obavljena. Također valja reći da se u odlukama na koje se poziva tuženik kao razlog važnosti polazi od drugačijeg činjeničnog stanja, i to da u situaciji kada nema posebnog sporazuma između odvjetnika i klijenta kojeg zastupa, odvjetnik ima pravo zahtijevati nagradu za svaku obavljenu radnju od kada je ta radnja obavljena, a što u ovoj pravnoj stvari nije slučaj, jer je utvrđeno da su se stranke usmeno sporazumjele o dospijeću nagrade.
6. Revizijski sud je ocijenio da drugo naznačeno pitanje nije pitanje u smislu čl. 385.a st. 1. ZPP, jer se pod pravnim pitanjem u smislu te odredbe podrazumijeva opće pitanje o načinu na koji se razrješavaju dvojbe o primjeni prava koje se pojavljuju u većem broju slučajeva koji su u bitnim elementima podudarni.
7. Slijedom navedenog, nisu ispunjene pretpostavke za intervenciju revizijskog suda u smislu odredbe čl. 385.a st. 1. ZPP pa je ovaj sud na temelju odredbe čl. 389.b st. 1. ZPP riješio kao pod točkom I. izreke.
8. U pogledu prijedloga za dopuštenje revizije u smislu čl. 385.a st. 2. ZPP koji tuženik podnosi zbog povrede prava na pravično suđenje, što proizlazi iz njegove tvrdnje da su odluke arbitrarne, valja reći da tuženik nije učinio vjerojatnim da bi mu to pravo bilo povrijeđeno. Nižestupanjske odluke su obrazložene, sadrže dostatne i relevantne razloge i ne mogu se po ocjeni ovoga suda smatrati arbitrarnima niti očito nerazumnima, pa slijedom navedenog nije učinjeno vjerojatnim da bi zbog osobito teških povreda odredaba parničnog postupka ili pogrešne primjene materijalnog prava bilo povrijeđeno pravo na pravično suđenje.
9. Zato je na temelju odredbe čl. 389.a st. 4. ZPP valjalo riješiti kao u točki II. izreke ovog rješenja.
Zagreb, 11. veljače 2026.
Predsjednica vijeća:
Renata Šantek
