Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-417/2022-3

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, po sutkinji Jadranki Travaš kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, A. Mihanovića 3, Zagreb, OIB:84397956623, protiv tuženika Hrvatskog ureda za osiguranje, Zagreb, Martićeva 71, OIB:38922958547, kojeg zastupa punomoćnik Hrvoje Lui, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Mađarić&Lui u Zagrebu, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1540/2020-10 od 15. prosinca 2021., dana 11. veljače 2026.,

r i j e š i o  j e

I. Ukida se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj: P- 1540/2020-10 od 15. prosinca 2021. te se predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.

II. O zahtjevu tuženika Hrvatskog ureda za osiguranje za naknadu troška žalbenog postupka bit će odlučeno u konačnoj odluci.

Obrazloženje

1. Presudom Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1540/2020-10 od 15. prosinca 2021. tuženiku je naloženo isplatiti tužitelju iznos od 5.334,92 kune/708,07 EUR[1] zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 13. ožujka 2020. pa do isplate.

2. Protiv navedene presude žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23. i 146/25., dalje: ZPP). Predlaže pobijanu presudu preinačiti u smislu žalbenih navoda, uz naknadu troška žalbenog postupka u iznosu od 1.771,88 kuna/235,17 EUR, a podredno ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Žalbe tuženika je osnovana.

4. Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu štete u visini invalidske mirovine koja je isplaćena osiguraniku tužitelja SC u razdoblju od 1. prosinca 2018. do 31. prosinca 2019., sukladno omjeru odgovornosti osiguranika tuženika za nastanak predmetnog štetnog događaja od 20%, u iznosu od 5.334,92 kune/708,07 EUR.

5. Prilikom ispitivanja prvostupanjske presude i postupka koji joj je prethodio, utvrđeno je da nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a, a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe iz čl. 365. st. 2. ZPP-a.

6. Prvostupanjski sud je u predmetnom postupku utvrdio sljedeće:

- da je osiguranik tužitelja SC stradala u prometnoj nezgodi koja se dogodila 8. prosinca 1997.,

- da je među strankama nesporan omjer suodgovornosti od 80% na strani osiguranika tužitelja i 20% na strani osiguranika tuženika,

- da je osiguraniku tužitelja SC zbog ozljeda zadobivenih u predmetnoj prometnoj nezgodi priznato pravo na invalidsku mirovinu počevši od 18. rujna 2002.,

- da je osiguraniku tužitelja SC za razdoblje od 1. prosinca 2018. do 31. prosinca 2018. isplaćena invalidska mirovina u iznosu od 2.007,82 kune/266,48 EUR, zatim za razdoblje od 1. siječnja 2019. do 30. lipnja 2019. u iznosu od 12.184,62 kune/1.617,18 EUR, i za razdoblje od 1. srpnja 2019. do 31. prosinca 2019. u iznosu od 12.482,16 kuna/1.656,67 EUR, što ukupno iznosi 26.674,60 kuna/3.540,33 EUR, s time da 20% ukupno isplaćenog iznosa (zbog 80% suodgovornosti osiguranika tužitelja) iznosi 5.334,92 kune/708,07 EUR, koji iznos tužitelj i potražuje u predmetnom postupku.

7. Prvostupanjski sud je u obrazloženju presude zauzeo stav da šteta za tužitelja nastaje prilikom isplate svake invalidske mirovine, te da se stoga u konkretnom slučaju, za utvrđivanje osnove i visine nastale štete, primjenjuje kao lex specialis Zakon o mirovinskom osiguranju („Narodne novine“, broj: 157/13., 151/14., 33/15., 93/15., 120/16., 18/18., 62/18. i 115/18., dalje: ZOMO).

8. Prvostupanjski sud smatra da tužitelj ima pravo zahtijevati naknadu štete za novčana davanja koja se isplaćuju na teret mirovinskog osiguranja sve dok traje isplata tih davanja i iako su ta davanja osigurana u mirovinskom osiguranju (čl. 161. st. 1. ZOMO-a), i to izravno od Hrvatskog ureda za osiguranje ako je šteta nanesena vozilom inozemne registracije na teritoriju Republike Hrvatske koje ima valjanu međunarodnu ispravu o osiguranju od automobilske odgovornosti (čl. 164. st. 3. toč. 2. ZOMO-a), pri čemu su za utvrđivanje stvarne štete mjerodavne odredbe toga zakona (čl. 164. st. 5. ZOMO-a). Nadalje, prvostupanjski sud smatra da se u pogledu obračuna opsega štete primjenjuju odredbe ZOMO-a (čl. 161. st. 1. i 2.), koje definiraju stvarnu štetu kao štetu koja predstavlja novčano davanje isplaćeno na osnovi priznatog prava na mirovinu u punom iznosu, s time da tužitelj ima pravo na naknadu novčanih davanja isplaćenih po osnovi priznatog prava na mirovinu u punom iznosu sve dok traje isplata invalidske mirovine, bez obzira na to je li osiguranik ispunio uvjete za ostvarivanje prava na prijevremenu ili starosnu mirovinu.

9. Međutim, prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u odluci poslovni broj Rev-x 388/2018 od 25. kolovoza 2020., za odluku o sporu koji pokreće Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje protiv osiguratelja štetnika radi povrata iznosa isplaćenih na ime mirovine mjerodavan je Zakon o obveznim osiguranjima u prometu koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje, odnosno u trenutku kada su izvršene isplate mirovine. Istovjetno pravno shvaćanje zauzeto je i u kasnijim odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske, tako npr. u odluci broj Rev-5292/2019-2 od 16. lipnja 2020.

10. Prema tome, prvostupanjski sud je zauzeo drugačije pravno shvaćanje glede primjene propisa koji se ima primijeniti na konkretno potraživanje tužitelja - izdatak za isplate na ime invalidske mirovine na temelju odredbe čl. 161. ZOMO-a, a u predmetnom postupku ima se primijeniti Zakon o obveznim osiguranjima u prometu („Narodne novine“, broj: 151/05., 36/09., 75/09., 76/13. i 152/14., dalje: ZOOP), koji je bio na snazi u trenutku kada su izvršene isplate mirovine.

11. Odredbom čl. 27. ZOOP-a propisano je:

„(1) Društvo za osiguranje obvezno je zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenoga, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju.

(2) Stvarnom štetom u smislu stavka 1. ovoga članka smatraju se troškovi liječenja i drugi nužni troškovi učinjeni sukladno propisima o zdravstvenom osiguranju, kao i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno članova njezine obitelji.

(3) Razmjerni iznos mirovine određuje se prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu.

(4) Odredbe stavka 1., 2. i 3. ovoga članka odgovarajuće se primjenjuju na subrogacijske zahtjeve društava za osiguranje za naknadu stvarne štete isplaćene na temelju dobrovoljnog zdravstvenog, mirovinskog, rentnog ili sličnog osiguranja.

(5) Obvezu iz stavka 1. ovoga članka prema zavodu koji obavlja poslove zdravstvenog osiguranja društvo za osiguranje dužno je izvršiti u skladu s odredbama zakona koji uređuje obvezno zdravstveno osiguranje.“.

12. Prema ocjeni ovog suda, a sukladno jasnom izričaju odredbe čl. 27. st. 1. ZOOP- a, društvo za osiguranje (ovdje tuženik) obvezno je zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenoga, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju, što znači svaku stvarnu štetu koju ti zavodi trpe bez obzira o kojem se osiguranju radi, ako se radi o obvezi iz okvira djelatnosti pojedinih zavoda za osiguranje i ako je obveza društva za osiguranje u granicama preuzetim u ugovoru o osiguranju između društva za osiguranje i njegovog osiguranika (stvarnog štetnika).

13. No, kada je riječ o izdacima učinjenim na ime invalidske mirovine, kako je to određeno st. 2. i 3. čl. 27. ZOOP-a, obveza tuženika postoji ako postoji razlika između iznosa mirovine koji se isplaćuju i iznosa koji bi bili isplaćeni kada bi razlog isplati bila ozljeda na radu, a ne štetni događaj za koji je odgovoran tuženik na ime osiguranja stvarnog štetnika.

14. Kako je, dakle, zbog pogrešnog pravnog pristupa prvostupanjskog suda u predmetnom postupku činjenično stanje ostalo nepotpuno i pogrešno utvrđeno u pogledu visine mirovine koja bi bila isplaćena osiguraniku tužitelja u smislu odredbe čl. 27. st. 3. ZOOP-a, tako je primjenom odredbe iz čl. 370. ZPP-a valjalo odlučiti kao pod stavkom I. izreke ove odluke.

15. U ponovnom suđenju prvostupanjski sud će ispraviti nedostatke na koje mu je ukazano ovim rješenjem, sve kako bi mogao donijeti pravilnu i na zakonu osnovanu odluku.

16. Odluka o zahtjevu tuženika za naknadu troška žalbenog postupka donesena je na temelju odredbe iz čl. 166. st. 3. ZPP-a, slijedom čega je odlučeno kao pod stavkom II. izreke ove odluke.

U Zagrebu 11. veljače 2026.

Sutkinja:

Jadranka Travaš