REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revd-3470/2025-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Goranke Barać-Ručević predsjednice vijeća, dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća i suca izvjestitelja, Mirjane Magud članice vijeća, mr. sc. Neri Radas članice vijeća i Josipa Turkalja člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja OČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici u Odvjetničkom društvu Klaić & Klaić u Zagrebu, protiv tuženice Republike Hrvatske, OIB: 52634238587, Ministarstva obrane, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Sisku, radi isplate, odlučujući o prijedlogu tužitelja za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Sisku poslovni broj Gž R-139/2024-3 od 20. veljače 2025., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Sisku poslovni broj Pr-53/2022-29 od 7. svibnja 2024., u sjednici održanoj 11. veljače 2026.,
r i j e š i o j e:
I. Prijedlog tužitelja za dopuštenje revizije odbija se u dijelu koji se odnosi na postavljena pravna pitanja.
II. Prijedlog tužitelja za dopuštenje revizije odbacuje se u dijelu koji se odnosi na povredu temeljnog ljudskog prava zajamčenog Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.
III. Zahtjev tuženice za naknadu troška odgovora na prijedlog za dopuštenje revizije se odbija.
Obrazloženje
1. Tužitelj je podnio prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Sisku poslovni broj Gž R-139/2024-3 od 20. veljače 2025., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Sisku poslovni broj Pr-53/2022-29 od 7. svibnja 2024.
2. Tuženica je odgovorila na prijedlog tužitelja za dopuštenje revizije osporavajući istaknute navode tužitelja, predlažući njegov prijedlog odbiti.
3. Postupajući sukladno odredbama čl. 385.a st. 1. i čl. 387. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25 – dalje: ZPP), ovaj sud je ocijenio da nisu ispunjene pretpostavke za dopuštenost revizije u smislu odredbe čl. 385.a st. 1. ZPP-a zbog pravnih pitanja navedenih u prijedlogu za dopuštenje revizije. Naime, o postavljenim pitanjima revizijski sud ima ustaljenu sudsku praksu primjerice u odlukama broj Revr-133/15-2 od 3. siječnja 2017., Rev-3214/19-2 od 22. listopada 2019. i dr., prema kojima:
"... treba ukazati da u situaciji kad je tužitelj višednevno obavljao poslove dežurstva ili straže i kada je zbog prirode posla 24 sata dnevno neprestano morao biti prisutan na području rada (jer ga nije niti mogao napustiti) – životnim je i razumnim prihvatiti da je tužitelj kao djelatna vojna osoba imao pravo na slobodno vrijeme i da ga je koristio za odmor – i to po osam sati dnevno. Tako provedeno vrijeme (od tih osam sati dnevno, u kojemu se odmarao), unatoč obveznoj prisutnosti na mjestu rada ne može se (budući da ga nije proveo na stvarno odrađenim satima rada na poslovima radnog mjesta) smatrati prekovremenim radom tužitelja – jer ne odgovara prirodi prekovremenog rada, te se stoga i prilikom isplate plaće ne može vrednovati kao sastavni dio neprekidnog rada na poslovima radnog mjesta u trajanju od 24 sata.
Takvo pravno shvaćanje (prema kojem se dnevni odmor u trajanju od osam sati dnevno ne može prilikom isplate plaće tretirati sastavnim dijelom rada u neprekidnom trajanju od 24 sata i prekovremenim radom djelatne vojne osobe na službi dežurstva i stražarskoj službi samo osnovom činjenice što ta osoba ne može napustiti područje rada – pa taj dnevni odmor ostvaruje na tome području, a ne doma), a koje polazi od činjeničnog zaključka – da nije niti životnim i razumnim prihvatiti da bi ijedan djelatnik rad obavljao kroz neprekidno trajanje od 24 sata dnevno, i to u kontinuitetu od sedam dana uzastopno, revizijski sud je već zauzeo u svojoj odluci Revr-753/09 od 17. studenoga 2019."
3.1. Nadalje, u ovom sporu se, s obzirom na vrijeme nastanka obveze i vrijeme pristupanja Republike Hrvatske Europskoj Uniji, ne primjenjuje ni odredba čl. 2. toč. 1. Direktive 2003/88, Europskog parlamenta i Vijeća od 4. studenoga 2003. o određenim vidovima organizacije radnog vremena, prema kojoj se za potrebe Direktive „radno vrijeme” definira kao „vremensko razdoblje u kojem radnik radi, stoji na raspolaganju poslodavcu i obavlja svoje poslove i zadatke u skladu s nacionalnim propisima i/ili praksom“. Zbog istog razloga za rješenje ovog spora nije odlučno niti pravno shvaćanje u odlukama Suda Europske Unije na koje se tužitelj poziva.
3.2. U odnosu na pravno pitanje kojim tužitelj problematizira odluku o troškovima postupka valja reći da odluka na koju se u prijedlogu tužitelj poziva, a koja se odnosi na kriterije za dosudu troškova parničnog postupka, ne daje odgovarajući razlog važnosti tom pitanju jer nije riječ o podudarnim situacijama. Naime, u predmetu Cindrić i Bešlić protiv Republike Hrvatske, u posebnim okolnostima tog predmeta i s obzirom na činjenicu da se Vrhovni sud Republike Hrvatske složio s time da u dotičnim djelima koja predstavljaju ratni zločin postoje određene sličnosti s terorističkim aktom; da je definicija terorističkog akta podložna tumačenju sudova i u relevantnom razdoblju nije bila pojašnjena; da je protivnik podnositelja zahtjeva bila država koju zastupa Državno odvjetništvo; te da iznos troškova koje treba naknaditi nije neznatan s obzirom na financijsku situaciju podnositelja zahtjeva, Europski sud za ljudska prava smatra kako odluka da podnositelji zahtjeva moraju platiti puni iznos troškova zastupanja države u dotičnom postupku predstavlja nerazmjeran teret za njih. Konačno, posljednje pitanje (teret dokazivanja) je činjenične naravi i vezano je za predložene dokaze i utvrđene okolnosti ovog slučaja, a takvo pitanje, koje je utemeljeno na činjeničnim okolnostima konkretnog predmeta, nije važno pitanje za jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu. Stoga je, na temelju odredbe čl. 389.b st. 1. i 2. ZPP-a, riješeno kao u toč. I. izreke ovog rješenja.
4. Tužitelj se u prijedlogu za dopuštenje revizije pozvao i na razlog za dopuštenje revizije koji se odnosi na to da mu je u postupku pred nižestupanjskim sudovima zbog osobito teških povreda odredaba parničnog postupka ili pogrešne primjene materijalnog prava povrijeđeno kakvo temeljno pravo zajamčeno Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Ovaj sud međutim ocjenjuje da tužitelj nije učinio vjerojatnim da bi mu u postupku pred nižestupanjskim sudovima zbog osobito teških povreda odredaba parničnog postupka ili pogrešne primjene materijalnog prava bilo povrijeđeno kakvo temeljno pravo u smislu postojanja pretpostavki iz odredbe čl. 385.a st. 2. ZPP-a. Slijedom navedenog, valjalo je, na temelju odredbe čl. 389.a st. 4. ZPP-a, odlučiti kao u toč. II. izreke ovog rješenja.
5. Zahtjev tuženice za naknadu troška sastava odgovora na prijedlog za dopuštenje revizije odbijen je kao neosnovan jer isti nije bio potreban u smislu čl. 155. st. 1. ZPP-a.
Zagreb, 11. veljače 2026.
Predsjednica vijeća:
Goranka Barać-Ručević
