Republika Hrvatska

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske

Zagreb

Broj: Ppž-1665/2025

Broj: Ppž-1665/2025

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca: Mladena Genca, kao predsjednika vijeća, te Sanje Gospočić i Tomislava Tomašića, kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice – specijalistice Sanje Radeljak, kao zapisničarke, u prekršajnom postupku protiv okrivljenika VČ, kojeg brani Milan Veić, odvjetnik iz Splita, zbog prekršaja iz članka 69a. Zakona o deviznom poslovanju ("Narodne novine" broj: 96/03, 140/05, 132/06, 150/08, 92/09, 133/09, 153/09, 145/10, 76/13, 52/21 i 141/22), odlučujući o žalbi okrivljenika VČ, podnesenoj protiv rješenja Vijeća za prekršajni postupak, Financijskog inspektorata, Ministarstva financija Republike Hrvatske, od 2. prosinca 2024. godine, Klasa: 440-08/23-04/1102, Urbroj: 513-08-01/109-24-48, na sjednici vijeća održanoj dana 11. veljače 2026.,

p r e s u d i o  j e

I Djelomično se prihvaća žalba okrivljenika VČ, te se preinačuje pobijano rješenje u odluci o kazni na način da se okrivljeniku za prekršaj činjenično opisan i pravno označen u izreci pobijanog rješenja izriče novčana kazna u iznosu od 3.000,00 eura (tritisuće eura) koju je okrivljenik dužan platiti u roku od 15 dana po primitku ove presude.

II U preostalom pobijanom a nepreinačenom dijelu odbija se kao neosnovana žalba okrivljenika VČ, te se potvrđuje pobijano rješenje.

III Ukoliko okrivljenik plati dvije trećine izrečene novčane kazne u roku od 15 dana po primitku ove presude, novčana kazna smatrat će se plaćenom u cijelosti.

IV Okrivljenik je dužan naknaditi troškove ovog žalbenog suda u paušalnom iznosu od 100,00 eura (sto eura) u roku od 15 dana po primitku ove presude.

Obrazloženje

1. Rješenjem o prekršaju prvostupanjskog tijela državne uprave koje vodi prekršajni postupak okrivljenik GČ proglašen je krivim i kažnjen novčanom kaznom u iznosu od 4.200,00 eura (četiritisućedvjesto eura) zbog prekršaja iz članka 69a. Zakona o deviznom poslovanju, pobliže opisanog u izreci pobijanog rješenja.

2. Predmetnim rješenjem okrivljenik je obvezan na naknadu troškova prekršajnog postupka u paušalnom iznosu od 150,00 eura (stopedeset eura).

3. Protiv prvostupanjskog rješenja Vijeća za prekršajni postupak, Financijskog inspektorata, Ministarstva financija Republike Hrvatske okrivljenik je podnio žalbu iz svih zakonom predviđenih žalbenih osnova, navodeći u bitnom da nije počinio prekršaj koji mu se stavlja na teret, te da u njegovom postupanju nije bilo namjere, slijedom čega da je osuđujuća presuda za njega nepravedna. Istaknuo je da su kritične zgode u vozilu bile tri osobe, a predmetni novac da pripada svakom od njih, slijedom čega da nije počinjen prekršaj jer bi ukupno dozvoljeni iznos za prijenos preko granice bez prijave bilo 30.000,00 eura, no da prvostupanjsko tijelo tu činjenicu nije uopće utvrđivalo odnosno da je istu pogrešno utvrdilo. Dodao je da iz prvostupanjske odluke nije dovoljno jasno u kakvoj vezi je okrivljenik s iznosom od 20.600,00 eura, a vezano za to da činjenično stanje nije potpuno i točno utvrđeno jer tijekom postupka nisu saslušani niti supruga okrivljenika niti njegovo dijete na okolnost čiji je to zapravo bio novac. Uz žalbu okrivljenik je priložio odluku Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske broj: FPž-1094/15 od 29. ožujka 2018.

4. Žalitelj predlaže da se radi razloga navedenih u žalbi, žalba prihvati.

5. Žalba je djelomično osnovana.

6. Ispitujući pobijano rješenje u smislu članka 202. Prekršajnog zakona („Narodne novine“ broj: 107/07, 39/13, 157/13, 110/15, 70/17, 118/18, 114/22), uz ocjenu navoda žalbe, Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske je našao da je prvostupanjsko tijelo državne uprave koje vodi prekršajni postupak, na temelju potpuno i točno utvrđenog činjeničnog stanja, pravilno primijenilo materijalno pravo, pravilno pravno označivši djelo okrivljenika kao prekršaj iz primijenjenog propisa, te da nije nastupila zastara prekršajnog progona, a uz to da nisu počinjene bitne povrede odredbi prekršajnog postupka iz članka 195. stavka 1. točke 6., 7., 9. i 10. Prekršajnog zakona, na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, a niti povrede na koje upire žalitelj.

7. Naime, neosnovano žalitelj ističe da prvostupanjsko tijelo nije u potpunosti i pravilno utvrdilo činjenično stanje, s obzirom da je Vijeće za prekršajni postupak, Financijskog inspektorata, na temelju provedenog prekršajnog postupka, a naročito na temelju obrane okrivljenika VČ, iskaza saslušanog svjedoka PČ, carinske službenice, te izvršenog uvida u dokumentaciju koja prileži spisu, cijeneći po slobodnoj ocjeni provedene dokaze, osnovano zaključilo da su se u ponašanju okrivljenika u kritično vrijeme stekla sva bitna obilježja prekršaja iz članka 69a. Zakona o deviznom poslovanju, jer kritične zgode prilikom izlaska iz Europske unije preko Republike Hrvatske, na graničnom prijelazu Kamensko, nije Carinskoj upravi prijavio prijenos gotovine u iznosu od 20.600,00 eura u pisanom obliku ili elektronički putem obrasca za prijavu, tako da izvođenje daljnjih dokaza, ispitivanjem supruge okrivljenika i njegove kćerke koje su kritične zgode bile s okrivljenikom u vozilu, po mišljenju ovog suda nije bilo potrebno, naročito stoga što okrivljenik tijekom prvostupanjskog postupka izvođenje takvih dokaza nije niti predlagao. Uz to valja napomenuti kako je okrivljenik iznoseći obranu također izričito izjavio da je pronađen novac dobio kao pozajmicu od firme u kojoj je zaposlen, pa se njegovi daljnji kontradiktorni navodi kojima ističe da se radi o zajedničkom novcu njega, njegove supruge i 21 godišnje kćeri, čine posve neuvjerljivim. Naime, da je prilikom sastavljanja Zapisnika o obavljenom nadzoru unošenja gotovine u Europsku uniju i iznošenja gotovine iz Europske unije od 25. svibnja 2022., kojeg je okrivljenik vlastoručno potpisao, okrivljenik naveo da predmetni novac ne pripada samo njemu, već i njegovoj supruzi i njegovoj kćeri, djelatnici carine bi temeljem članka 158. stavka 6. i 7. Prekršajnog zakona bili ovlašteni utvrđivati činjenice ispitivanjem tih osoba u svojstvu osumnjičenika i svjedoka. Međutim, takve tvrdnje okrivljenika izostale su tijekom provođenja carinskog nadzora, dok navode da se radilo o zajedničkom obiteljskom novcu koje je isticao tijekom prvostupanjskog postupka, a koje sada ponavlja u žalbi, okrivljenik nije potkrijepio niti jednim relevantnim dokazom, slijedom čega nije doveo u pitanje postojanja svoje krivnje za prekršaj koji mu se stavlja na teret. Stoga ovaj sud smatra da je prvostupanjsko tijelo državne uprave koje vodi prekršajni postupak osnovano proglasilo okrivljenika krivim za prekršaj koji mu se stavlja na teret, a za odluku o krivnji dalo je valjane razloge o odlučnim činjenicama koje u cijelosti prihvaća i ovaj sud.

8. Ovaj sud ističe da prijelaz preko državne granice, općenito gledajući, predstavlja individualni čin svakog pojedinca, pa se stoga sve što svaki pojedinac nosi sa sobom ili u svojoj prtljazi smatra da osobno prenosi preko granične crte, u svoje ime i za svoj račun, tako da nije prihvatljiva obrana okrivljenika u dijelu u kojem navodi da je predmetni novac kojeg kritične zgode nije prijavio u pisanom obliku ili elektronički putem obrasca za prijavu bio zajednički, odnosno da je pripadao kako njemu, tako i njegovoj supruzi i njegovoj kćeri koje su predmetne zgode bili s njim u vozilu. Unatoč tome što je svatko tko pri ulasku ili izlasku iz Europske unije preko Republike Hrvatske nosi gotovinu u vrijednosti od 10.000,00 eura ili veću, mora samoinicijativno nadležnom tijelu tu gotovinu prijaviti u pisanom obliku ili elektronički putem obrasca za prijavu, dakle bez obzira da li ga je djelatnik carine prethodno pitao ima li što za prijaviti i neovisno o podrijetlu novca i njegovoj namjeni, iz iskaza saslušanog svjedoka PČ proizlazi da je kao carinska službenica pitala okrivljenika ima li što prijaviti, te da se njeno pitanje čiji je to novac odnosilo na sve osobe koje su kritične zgode bile u vozilu, kad je otvorivši vrata vozila vidjela da se u neseseru koji je bio na sjedištu pored supruge okrivljenika nalazi novac, nakon čega je okrivljenik izjavio da je to njegov novac, dok je njegova supruga izjavila da novac nije njezin. Imajući u vidu provedeni dokazni postupak, u kojem branitelj okrivljenika nije prigovorio iskazu svjedoka PČ u dijelu u kojem se isti razlikuje od navoda obrane okrivljenika, naročito u pogledu izjave okrivljenika i njegove supruge čiji je predmetni novac, ovaj sud smatra da je tijekom postupka činjenično stanje potpuno i točno utvrđeno, te pravilno primijenjeno materijalno pravo.

9. Kako odredbom članka 69a. Zakona o deviznom poslovanju, nije propisano da će se za predmetni prekršaj okrivljenik kazniti samo za namjeru, to je okrivljenik osnovano temeljem odredbe članka 25. stavka 1. Prekršajnog zakona proglašen krivim za djelo koje mu se stavlja na teret, jer je kao državljanin Republike Hrvatske bio dužan upoznati se s pozitivnim propisima koji uređuju prijenos novca prilikom izlaska iz Europske unije preko Republike Hrvatske.

10. Razmatrajući u smislu navoda žalbe odluku o kazni Vijeća za prekršajni postupak, Financijskog inspektorata, ovaj sud je našao da je prvostupanjsko tijelo državne uprave koje vodi prekršajni postupak, odmjeravajući visinu kazne imalo u vidu relevantne okolnosti propisane člankom 36. Prekršajnog zakona, pri čemu je olakotnim ocijenjena dosadašnja nekažnjavanost okrivljenika, te njegove obiteljske prilike, dok posebno olakotne i otegotne okolnosti nisu nađene, tako da mu je izrečena novčana kazna unutar propisanog raspona novčane kazne za ovakvu vrstu prekršaja. Međutim, ovaj sud smatra da je okrivljeniku izrečena previsoka novčana kazna, naročito vodeći računa da se radi o nekažnjavanoj osobi. Slijedom istaknutog ovaj sud je uzevši u obzir i protek vremena od počinjenja prekršaja do odlučivanja ovog suda, a dugotrajnost postupka se ne može pripisati zlouporabi procesnih ovlaštenja okrivljenika i njegovog branitelja, te izostanak štetnih posljedica počinjenog prekršaja, preinačio odluku o kazni iz pobijanog rješenja, izrekavši sada okrivljeniku novčanu kaznu kao pod točkom I izreke ove presude.

11. Ovako izrečena kazna razmjerna je težini počinjenog prekršaja i stupnju odgovornosti okrivljenika, te je pogodna da se njome ostvari kako opća tako i posebna svrha izricanja prekršajnih sankcija, slijedom čega ovaj sud smatra da će se okrivljenik ubuduće kloniti činjenja ovakvih i sličnih prekršaja.

12. Međutim potrebno je istaknuti da je odredbom članka 152. stavka 3. Prekršajnog zakona propisano da će se novčana kazna smatrati u cijelosti plaćenom ukoliko osuđena osoba plati dvije trećine izrečene novčane kazne u danom roku. Stoga ukoliko okrivljenik u roku od 15 dana od primitka ove presude, plati dvije trećine ovom presudom izrečene novčane kazne, novčana kazna smatrat će se plaćenom u cijelosti. Kako je iz sadržaja spisa vidljivo da je okrivljenik dvije trećine izrečene novčane kazne za ovaj prekršaj već platio po primitku prekršajnog naloga, to nije dužan platiti novčanu kaznu izrečenu ovom presudom.

13. Odluka o troškovima prvostupanjskog postupka također je na zakonu utemeljena i valjano obrazložena u pobijanom rješenju. Uz to, okrivljenik je obvezan naknaditi troškove žalbenog postupka u paušalnom iznosu na temelju odredbe članka 138. stavka 2. točke 3c. Prekršajnog zakona, s obzirom da je, odlučujući o žalbi okrivljenika, ovom odlukom pravomoćno utvrđena prekršajna odgovornost okrivljenika, a iznos paušalnih troškova odmjeren je s obzirom na složenost i trajanje postupka pred ovim sudom.

14. Zbog navedenih razloga trebalo je odlučiti kao u izreci ove presude.

15. Ova presuda je pravomoćna.

U Zagrebu, 11. veljače 2026.

Zapisničarka:

Predsjednik vijeća:

Sanja Radeljak, v.r.

Mladen Genc,v.r.

Presuda se dostavlja Vijeću za prekršajni postupak, Financijskog inspektorata, Ministarstva financija Republike Hrvatske u 5 otpravaka: za spis, okrivljenika, branitelja i tužitelja.