REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revd-656/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Renate Šantek predsjednice vijeća, mr. sc. Igora Periše člana vijeća i suca izvjestitelja, Željka Pajalića člana vijeća, Jadranke Anić-Matić članice vijeća i Ivana Vučemila člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice FU, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], koju zastupa punomoćnik Marijo Lovrić, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika ŠU, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Zoran Galić, odvjetnik u Zagrebu, radi utvrđenja, odlučujući o prijedlogu za dopuštenje revizije tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Velikoj Gorici poslovni broj Gž-378/2024-2 od 28. listopada 2025., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Novom Zagrebu poslovni broj P-47/2023-32 od 15. ožujka 2024., u sjednici vijeća održanoj 11. veljače 2026.

r i j e š i o  j e:

I. Prijedlog za dopuštenje revizije tužiteljice u dijelu koji se odnosi na pravna pitanja se odbija.

II. Prijedlog za dopuštenje revizije tužiteljice u dijelu koji se odnosi na povredu temeljnih ljudskih prava se odbacuje.

III. Zahtjev tuženika za naknadu troška odgovora na prijedlog za dopuštenje revizije se odbija.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je podnijela prijedlog za dopuštenje revizije protiv drugostupanjske presude naznačivši u njemu pitanja za koja smatra da su pravna pitanja važna za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni i za razvoj prava u sudskoj praksi u smislu članka 385.a stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22, dalje: ZPP), a smatra da joj reviziju treba dopustiti i na temelju stavka 2. toga članka zato što joj je, prema njenu mišljenju, povrijeđeno temeljno ljudsko pravo na pravično suđenje zajamčeno člankom 29. stavkom 1. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“ br. 56/90, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 76/10, 85/10 i 5/14, dalje: Ustav) i člankom 6. stavkom 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine - Međunarodni ugovori“ br. 18/1997, 6/1999, 14/2002, 13/2003, 9/2005, 1/2006, 2/2010 i 13/2017, dalje: Konvencija).

2. U odgovoru na prijedlog za dopuštenje revizije tuženik je predložio ovome sudu da ga odbaci i tužiteljicu obveže da mu nadoknadi trošak toga podneska.

3. Prijedlog za dopuštenje revizije djelomično je neosnovan, a djelomično nedopušten.

4. Predmetnom prvostupanjskom presudom odbijen je zahtjev tužiteljice da se utvrdi da je tuženik nedostojan naslijediti pokojnoga RU kao ostavitelja. Nižestupanjski sudovi smatraju da se nisu ispunile pretpostavke iz članka 125. stavka 4. Zakona o nasljeđivanju („Narodne novine“ 48/03, 163/03, 35/05, 127/13, 33/15 i 14/19, dalje: ZN) za utvrđenje da je tuženik, koji je sin ostaviteljeva bratića, nedostojan za nasljeđivanje ostavitelja, u situaciji kada se tužiteljica, ostaviteljeva sestrična, poziva na to da se tuženik teže ogriješio o obvezu uzdržavanja prema ostavitelju prema kojemu je imao zakonsku obvezu uzdržavanja, da nije htio pružiti ostavitelju nužnu pomoć, koju mu je mogao pružiti bez opasnosti za vlastiti život, te da ga je ostavio bez pomoći u prilikama koje su opasne za život ili zdravlje. Drugostupanjski sud prije svega polazi od toga da je „ostavitelj primao mirovinu, kojom je zbog činjenice da je bio djelomično lišen poslovne sposobnosti upravljao suprug tužiteljice, a kasnije i njezin sin, da je iza pok. majke naslijedio stan, te da je od 2000. -tih godina smješten u dom za starije osobe, što sve ukazuje da nije živio u prilikama koje su opasne za život ili zdravlje, te da o svim tim okolnostima prema vlastitom iskazu tužiteljica nije obavijestila tuženika“, s tim da tuženik ostavitelja nije poznavao. Stoga drugostupanjski sud zaključuje da „slučaj težeg ogrješenja o zakonsku obvezu uzdržavanja ovisi o nizu okolnosti, a uvijek će postojati kada je ostaviteljeva egzistencija bila ozbiljno ugrožena, a nasljednik zna za takvo stanje i prema svojim mogućnostima je u stanju ispunjavati tu obvezu, ali je svjesno ne ispunjava, što ovdje nije slučaj“ te da „sama okolnost što tuženik nije dobrovoljno uzdržavao ostavitelja, niti je s njim kao daljnjim srodnikom kontaktirao, nema značenje težeg ogrješenja o zakonsku obvezu uzdržavanja, kao razloga nedostojnosti za nasljeđivanje, jer za postojanje "težeg ogrješenja" o obvezu uzdržavanja na strani davatelja uzdržavanja moraju postojati i druge okolnosti koje bi ukazivale na svjesno izbjegavanje i onemogućavanje ispunjenja obveze uzdržavanja, a što bi na pr. bilo u slučaju napuštanja posla ili poduzimanja drugih radnji davatelja uzdržavanja usmjerenih na kršenje obveze uzdržavanja“.

5.1. Izložene zaključke drugostupanjskoga suda o primjeni materijalnoga prava na utvrđene činjenice tužiteljica problematizira u četiri naznačena pitanja, ali u sva ugrađuje činjenice tako da činjenično stanje prikazuje drukčijim od onoga utvrđenog u postupku, konkretno da je ostavitelju trebala pomoć jer da mu je bilo ugroženo zdravlje i život a tuženik da je svjesno izbjegavao svoje navodne obveze. Pri tome se tužiteljica, nastojeći prikazati to da pravna shvaćanja drugostupanjskoga suda odstupaju od sudske prakse županijskih sudova i revizijskoga suda poziva na pravna shvaćanja iz određenih odluka koja su donesena u činjeničnim i pravnim situacijama koje se ne mogu poistovjetiti s predmetnima.

5.2. Tako koncipirana pravna pitanja ne mogu biti važna pravna pitanja u smislu članka 285.a stavka 1. ZPP, jer, s obzirom na drukčije činjenično stanje od onoga koje je u postupku utvrđeno, nisu važna za odluku u sporu.

5.3. Zato je na temelju članka 389.b stavka 1. ZPP odlučeno kao u točki I. izreke.

6.1. Kroz peto naznačeno pitanje tužiteljica zapravo ukazuje na to da joj je povrijeđeno pravo na pravično suđenje „jer je sud u potpunosti pogrešno utvrdio činjenice“. Međutim, tužiteljica nakon ove iznesene tvrdnje ničim ne ukazuje na to iz čega se to može zaključiti da su obrazloženja nižestupanjskih presuda manjkava glede objašnjenja o utvrđenim činjenicama. Tako tužiteljica nije učinila vjerojatnom tvrdnju o povredi Ustavnih i Konvencijskih prava.

6.2. Zato je na temelju članka 389.a stavka 4. ZPP odlučeno kao u točki II. izreke.

7. Tuženiku nije dosuđena naknada troška odgovora na prijedlog za dopuštenje revizije (točka III. izreke, članak 166. stavak 1. ZPP) jer ne samo da se, s obzirom na sadržaj toga podneska, ne radi o trošku potrebnom za vođenje postupka u smislu članka 155. stavka 1. ZPP, već i zato što je tuženik propustio određeno naznačiti iznos troškova čiju naknadu traži, a to je bio dužan prema članku 164. stavku 1. toga Zakona.

Zagreb, 11. veljače 2026.

Predsjednica vijeća:

Renata Šantek