REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-375/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Renate Šantek predsjednice vijeća, mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća i suca izvjestitelja, Željka Pajalića člana vijeća, mr. sc. Igora Periše člana vijeća, Jadranke Anić-Matić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja CB iz [adresa], Frane Laurana - Vranjanina 42, OIB [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Gordani Vidmar, odvjetnici iz Odvjetničkog društva Vidmar i Partneri j.t.d. iz Zagreba, Medulićeva 24, protiv tuženika Zagrebački holding d.o.o. iz Zagreba, Ulica grada Vukovara 41, Podružnica Tržnice Zagreb, Zagreb, Šubićeva 40/V, OIB 85584865987, zastupanog po punomoćnicima Zoranu Šuniću, Edmondu Miletiću, Marku Lisecu, Matei Tadić i Mislavu Kanciru, odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Šunić i partneri j.t.d. iz Zagreba, radi isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž R-441/2022-11 od 27. rujna 2024., kojom je djelomično potvrđena , a djelomično preinačena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr - 790/2019-90 od 25. travnja 2022., u sjednici održanoj 11. veljače 2026.,

p r e s u d i o  j e:

I. Revizija tuženika se odbija u odnosu na toč. I. a) i b) izreke presude Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž R-441/2022-11 od 27. rujna 2024.

II. Revizija tuženika se prihvaća i ukida se toč. I. c), II. i III. izreke presude Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž R-441/2022-11 od 27. rujna 2024. i predmet se u tom dijelu (odluci o troškovima postupka) vraća sudu drugog stupnja na ponovno odlučivanje.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju 43.936,47 € sa pripadajućim kamatama na pojedine mjesečne iznose pobliže specificirane u izreci presude suda prvog stupnja počev od studenog 2011. do svibnja 2019. sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na pojedinačne mjesečne iznose od 10.12.2011. pa zaključno sa 10.7. 2015. (pod I. izreke), dok je tužitelj odbijen sa zahtjevom za isplatom zakonske zatezne kamate tekuće na iznose poreza na dohodak i prireza poreza na dohodak, te zahtjev za isplatom budućeg mjesečnog iznosa u bruto iznosu od 1.098,90 € (toč. II. izreke), te zahtjev za isplatom 49.442,81 € sa zatraženom zakonskom zateznom kamatom (pod toč. III. izreke).

2. Presudom suda drugog stupnja presuđeno je:

„I. Žalbe tužitelja i tuženika se odbijaju kao djelomično neosnovane i uvažavaju kao djelomično osnovane pa se presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu od 25. travnja 2022., poslovni broj Pr-790/2019-90

a) potvrđuje:

- u pobijanom usvajajućem dijelu u odnosu na zahtjev za isplatu razlike plaće za period od studenog 2011. do lipnja 2015. u bruto iznosu od 331.039,34 HRK/ 43.936,47 EUR s pripadajućim kamatama na svaki pojedini iznos od dospijeća pa do isplate (sadržan u točki I izreke),

- u pobijanom odbijajućem dijelu za preostali dio tužbenog zahtjeva u iznosu od 372.526,87 HRK / 49.442,81 EUR zajedno s pripadajućim zateznim kamatama kao i zahtjevom za buduću isplatu mjesečnog bruto iznosa od 8.279,64 HRK/ 1.098,90 EUR s zakonskom zateznom kamatom (točka III izreke),

b) preinačava u pobijanom usvajajućem dijelu u kojem je naloženo tuženiku da tužitelju izvrši isplatu na ime razlike plaće za period od srpnja 2015. do svibnja 2019. tako da se u tom dijelu tužbeni zahtjev odbija kao neosnovan ( sadržan u točki I izreke), c) preinačava u odluci o trošku i sudi:

Nalaže se tuženiku da tužitelju na ime parničnog troška isplati iznos od 11.030,14 EUR s zakonskom zateznom kamatom tekućom od 25. travnja 2022. po stopi koja se do 31. prosinca 2022. određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godina dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja, sve u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi trošak sastava žalbe u iznosu od 781,25 EUR u roku od 15 dana.

III. Zahtjev tuženika za naknadu troška za sastav žalbe odbija se kao neosnovan.“.

3. Protiv presude suda drugog stupnja reviziju dopuštenu rješenjem ovoga suda Revd 70/2025-2 od 15. siječnja 2025. podnosi tuženik pozivom na čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novineˮ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 - dalje: ZPP) u odnosu na slijedeće pravno pitanje:

„1. Može li radnik, koji je u radnom sporu uspio s tužbenim zahtjevom na utvrđenje da odluka o otkazu ugovora o radu s ponudom izmijenjenog ugovora nije dopuštena (odnosno da je nezakonita) te s kondemnatornim zahtjevom radi povratka na radno mjesto, ali je propustio u prekluzivnom roku podnijeti ovršni prijedlog radi vraćanja na rad prema odredbi čl. 268. Ovršnog zakona, zahtijevati naknadu na ime razlike plaće za razdoblje od dana nedopuštenog otkaza do pravomoćnosti presude u sudskom postupku u kojem se odlučivalo o nedopuštenosti otkaza ugovora o radu ili takvu naknadu može zahtijevati za razdoblje od dana nedopuštenog otkaza do dana isteka roka u kojem je je imao pravo podnijeti ovršni prijedlog radi vraćanja na rad?

2. Ukoliko sud u jednom dijelu (isplata razlike plaće za period od studenog 2011. do lipnja 2015.) prihvati tužbeni zahtjev kao osnovan, a u drugom dijelu (isplata razlike plaće za period od srpnja 2015. do svibnja 2019.) odbije tužbeni zahtjev kao neosnovan, može li zaključiti da je u odnosu na osnovu uspio 100%, a da je u odnosu na visinu uspio u postotku razmjernom iznosu s kojim je uspio (konkretno 47 %)? Odnosno, može li sud razdvajati uspjeh u parnici na dva dijela i to u odnosu na osnovu i u odnosu na visinu ili je potrebno uspjeh u parnici razmatrati jedinstveno, nakon kvalitativne i kvantitativne ocjene uspjeha i u odnosu na osnovu i u odnosu na visinu, obzirom se dio tužbenog zahtjeva koji je osnovan i onaj koji je neosnovan odnose na različito razdoblje za koje se zahtijeva isplata?“

Revizija je dopuštena uz obrazloženje da u pogledu pravnog shvaćanja do kada radniku kojem je dan nezakonit otkaz ugovora o radu a nije u prekluzivnom roku zatražio povratak na rad pripada pravo na isplatu plaće za vrijeme trajanja otkaza postoji različita praksa ovog suda (Rev-461/2021 od 8. ožujka 2023. i Rev-325/2016 od 29. studenog 2016.).

4. Predlaže da se revizija prihvati i pobijane nižestupanjske presude preinače ili ukinu uz naknadu parničnih troškova.

5. Odgovorom na reviziju tužitelj osporava revizijske navode tuženika i predlaže da se revizija odbaci, podredno odbije.

6. Revizija nije osnovana u odnosu na odluku u pogledu merituma spora, dok je osnovana u odnosu na odluku o troškovima postupka.

7. Pobijana presuda je povodom revizije ispitana u skladu sa čl. 391. st. 1. ZPP samo u dijelu u kojem je revizija dopuštena i samo zbog pitanja zbog kojeg je dopuštena.

8. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatom razlike plaće za razdoblje od studenog 2011. do svibnja 2019. kao posljedice nedopuštene odluke tuženika o redovitom otkazu ugovora o radu s ponudom izmijenjenog ugovora u ukupnom iznosu od 93.379,29 € (703.566,21 kn) sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom.

9. Povodom revizije sporna je ocjena nižestupanjskih sudova prema kojoj tužitelju pripada pravo na isplatu razlike plaće za razdoblje od studenog 2011. do lipnja 2015. u iznosu od 43.936,47 €, odnosno pravno shvaćanje nižestupanjskih sudova da tužitelj ima pravo na isplatu naknade plaće od dana donošenja nedopuštene odluke o otkazu ugovora o radu pa do isteka roka za podnošenje ovršnog prijedloga za vraćanjem na rad (30. lipnja 2015.), kao i odluka o parničnim troškovima.

10. Prethodno iznijeto pravno shvaćanje nižestupanjski sudovi su zauzeli u odnosu na slijedeće tijekom postupka utvrđene činjenice:

- da je presudom Općinskog radnog suda u Zagrebu br. Pr-5376/11 od 9. svibnja 2014., koja je postala pravomoćna i ovršna 30. travnja 2015. tuženiku naloženo da tužitelja vrati na radno mjesto koje sadrži poslove i radne zadatke njegovog ranijeg radnog mjesta (pomoćnika direktora za tehničke poslove), odnosno na drugo odgovarajuće radno mjesto u skladu sa stručnom spremom i sposobnostima tužitelja

- da je ovršni prijedlog tužitelja za vraćanjem na rad pravomoćnom i ovršnom odlukom odbačen kao nepravovremen (Pu Ovr-1111/2019)

- da je rok u kojem je tužitelj trebao podnijeti ovršni prijedlog za prisilnu provedbu sudske presude kojom je naloženo vraćanje na rad istekao 30. lipnja 2015.

11. Ocjenjujući da tužitelj nije podnio ovršni prijedlog za provedbu ovrhe za vraćanjem na rad u roku propisanom čl. 268. Ovršnog zakona („Narodne novine“ br . 112/12, 25/13, 93/14, dalje: OZ) nižestupanjski sudovi polazeći od čl. 87. st. 3. Zakona o radu („Narodne novine“ br. 149/09, 61/11, 82/12, 73/13, 93/14, 130/23, dalje: ZR/09) dosuđuju tužitelju isplatu naknade razlike plaće za razdoblje od studenog 2011. (kada je došlo do rasporeda tužitelja na rad na drugo radno mjesto temeljem nedopuštene odluke poslodavca (tuženika) o otkazu ugovora o radu s ponudom izmijenjenog ugovora o radu) pa do isteka prekluzivnog roka za podnošenje ovršnog prijedloga za provođenjem odluke o vraćanju na rad (30. lipnja 2015.) sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na pojedinačne mjesečne iznose razlike plaće. U preostalom dijelu kojim tužitelj traži isplatu razlike plaće za daljnje razdoblje (od srpnja 2015. pa do svibnja 2019. – kada je vještak izvršio obračun razlike plaće) tužbeni zahtjev tužitelja je odbijen.

12. Prema čl. 87. st. 3. ZR/09 radnik ima pravo na naknadu plaće za vrijeme prekida rada do kojega je došlo krivnjom poslodavca ili uslijed drugih okolnosti za koje radnik nije odgovoran.

13. Prema čl. 268. OZ rok za podnošenje ovršnog prijedloga na temelju ovršne isprave kojom je poslodavcu naloženo da zaposlenika vrati na rad je 60 dana od kada je ovrhovoditelj stekao pravo da taj prijedlog podnese.

14. Ovaj sud je u pogledu postavljenog pravnog pitanja iznio pravno shvaćanje u predmetu Revr 325/16 od 29. studenog 2016. prema kojem:

„….Propuštanje traženja ovrhe radi vraćanja na rad u tom prekluzivnom roku, sukladno shvaćanju iznesenom u više odluka ovog suda i to Revr-342/06 od 12. listopada 2006., Revr- 693/11-2 od 18. rujna 2012., Revr-1325/11-2 od 17. srpnja 2012. i drugima, predstavlja gubitak prava na prisilno vraćanje na rad, ali time i svih prava koja od tuda proizlaze za njega kao radnika u radnom odnosu pa tako i prava na naknadu plaće u smislu odredbe čl. 85. st. 3. Zakona o radu („Narodne novine“, broj 38/95, 54/95, 65/95, 17/01 i 82/01 – dalje: ZR) za razdoblje od propuštanja tog roka do lipnja 2011….“

„…tužiteljica ima pravo zahtijevati naknadu plaće za razdoblje od dana nezakonitog prestanka radnog odnosa pa do trenutka kada je izgubila pravo vraćanja na rad…“

„…Naime, kod nesporne činjenice da tužitelj, suprotno odredbi čl. 238. Ovršnog zakona („Narodne novine“, broj: 57/96, 29/90, 173/03, 194/03, 151/04, 88/05 i 67/08) nije unutar zakonskog roka od 30 dana zatražio vraćanje na rad, a tuženik ga dragovoljno nije vratio na rad, danom saznanja za pravomoćnost odluke o nezakonitosti rješenja o prestanku radnog odnosa tužitelju, prestalo je i njegovo pravo na vraćanje na rad, a time i sva prava koja od tuda proizlaze za njega kao radnika u radnom odnosu, dakle pravo na naknadu plaće u smislu odredbe čl. 63. Zakona o radnim odnosima („Narodne novine“, broj: 52/94), odnosno čl. 85. Zakona o radu („Narodne novine“, broj: 38/95, 54/95, 65/95, 17/01, 82/01, 114/03, 30/04, 142/03 i 137/04 – dalje: ZR)…“

„….Isto tako, protekom roka u kojem je imao pravo tražiti vraćanje na rad ovrhovoditelj gubi i za ubuduće sva prava iz navedenog radnog odnosa. Međutim, u slučaju nedopuštenosti otkaza ugovora o radu radniku se uspostavlja njegov radnopravni status koji je postojao prije otkazivanja. U načelu mu pripadaju sva prava koja bi imao u razdoblju od prestanka radnog odnosa na temelju nedopuštenog otkaza do uspostavljanja prijašnjeg radnopravnog statusa. U tom smislu, suprotno pravnom shvaćanju nižestupanjskog suda, u okolnostima kada radniku prijašnji radnopravni status nije uspostavljen, niti je u roku iz odredbe čl. 238. OZ-a zatražio ovrhu radi vraćanja na rad, radnik prava iz radnog odnosa ostvaruje do trenutka kada je izgubio pravo vraćanja na rad (do isteka roka od 30. dana predviđenog odredbom čl. 238. OZa) i bez obzira na činjenicu je li radnik nakon pravomoćnosti te odluke zahtijevao vraćanje na rad….“ isto i u odluci Revr 242/17 od 21. veljače 2018.

15. Imajući u vidu prethodno citirane odredbe, te reafirmiranjem pravnih shvaćanja iz prethodno citiranih odluka, odgovor na prvo postavljeno pravno pitanje glasi:

Radnik, koji je u radnom sporu uspio s tužbenim zahtjevom na utvrđenje da odluka o otkazu ugovora o radu s ponudom izmijenjenog ugovora nije dopuštena (odnosno da je nezakonita) te s kondemnatornim zahtjevom radi povratka na radno mjesto, ali je propustio u prekluzivnom roku podnijeti ovršni prijedlog radi vraćanja na rad prema odredbi čl. 268. Ovršnog zakona, ima pravo na naknadu na ime razlike plaće za razdoblje od dana nedopuštenog otkaza do dana isteka roka u kojem je je imao pravo podnijeti ovršni prijedlog radi vraćanja na rad.

16. Kako je pravno shvaćanje na kojem se temelji pobijana odluka u pogledu merituma spora u skladu sa prethodno iznijetim odgovorom na postavljeno pravno pitanje revizija tuženika je u odnosu na meritum spora odbijena, te je temeljem čl. 391. st. 6. ZPP odlučeno kao pod točkom I. izreke.

17. Drugo ostavljeno pravno pitanje odnosi se na odluku o troškovima postupka.

18. Sud prvog stupnja je prilikom odlučivanja o troškovima postupka ocijenio da je uspjeh stranaka u postupku podjednak, te je pozivom na čl. 154. st. 2. ZPP odlučio da svaka stranka snosi svoje troškove, osim u dijelu koji se odnosi na troškove vještačenja, koje je tuženiku naložio da tužitelju isplati u cijelosti.

19. Polazeći od pravnog shvaćanja da je uspjeh tužitelja u sporu u pogledu osnove potpun, dok je u pogledu visine postavljenog tužbenog zahtjeva tužitelj uspio djelomično (47%), sud drugog stupnja pozivom na čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP dosuđuje parnične troškove.

20. Ovakva pravna ocjena suda drugog stupnja nije pravilna.

21. Tužitelj je tužbenim zahtjevom potraživao isplatu razlike plaće od studenog 2011. (donošenja nedopuštene odluke o otkazu ugovora o radu sa ponudom izmijenjenog ugovora o radu) pa do lipnja 2019. (izrade nalaza vještaka). U odnosu na tako postavljen zahtjev tužitelj je u sporu uspio kako u pogledu osnove, tako i u pogledu visine u potpunosti za razdoblje od studenog 2011. do 30. lipnja 2015. dok je za razdoblje od srpnja 2015. pa do lipnja 2019. tužiteljev zahtjev u cijelosti ocijenjen neosnovanim (kako u pogledu osnove, tako i u pogledu visine).

22. Slijedom navedenog odgovor na drugo postavljeno pravno pitanje glasi:

U okolnostima kada se tužbenim zahtjevom traži isplata novčanih iznosa koji povremeno dospijevaju, pa za jedan dio razdoblja tužbeni zahtjev kako u pogledu osnove tako i u pogledu visine bude ocijenjen osnovanim, dok za drugi dio razdoblja tužbeni zahtjev u pogledu osnove i visine bude ocijenjen neosnovanim ne može se uzeti da je uspjeh tužitelja u sporu u pogledu osnove bio potpun.

23. Slijedom navedenog, sud drugog stupnja zbog pogrešnog pravnog pristupa prilikom ocjene uspjeha tužitelja u sporu u pogledu osnove i visine nije odgovorio na žalbene navode stranaka i stoga je pobijana odluka u dijelu koji se odnosi na troškove postupka ukinuta temeljem čl. 391. st. 7. ZPP i predmet je vraćen istom sudu drugog stupnja na ponovno odlučivanje.

Zagreb, 11. veljače 2026.

Predsjednica vijeća:

Renata Šantek