REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-856/2025-3

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Ante Perkušića predsjednika vijeća, Goranke Barać-Ručević članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Đura Sesse člana vijeća, Mirjane Magud članice vijeća i mr. sc. Neri Radas članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Hrvatske ceste d.o.o., Zagreb, Vončinina 3, OIB 55545787885, protiv tuženice Republike Hrvatske, OIB 52634238587, koju zastupa Županijsko državno odvjetništvo u Zagrebu, radi naknade štete, odlučujući o reviziji tuženice protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-440/2022-2 od 3. veljače 2022. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-2640/2016 od 16. srpnja 2021., na sjednici održanoj 11. veljače 2026.,

r i j e š i o  j e:

I. Prihvaća se revizija tuženice i ukidaju se presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-440/2022-2 od 3. veljače 2022. i presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-2640/2016 od 16. srpnja 2021. te se predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

II. Odluka o naknadi troškova revizijskog postupka ostavlja se za konačnu odluku.

Obrazloženje

1. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-2640/2016 od 16. srpnja 2021. suđeno je:

„I. Nalaže se tuženiku platiti tužitelju iznos od 60.000,00 kuna sa zateznim kamatama tekućim na iznose

- 2.500,00 kn od 7. listopada 2013. do isplate,

- 2.500,00 kn od 5. studenog 2013. do isplate,

- 2.500,00 kn od 5. prosinca 2013. do isplate,

- 2.500,00 kn od 7. siječnja 2014. do isplate,

- 2.500,00 kn od 5. veljače 2014. do isplate,

- 2.500,00 kn od 5. ožujka 2014. do isplate,

- 2.500,00 kn od 7. travnja 2014. do isplate,

- 2.500,00 kn od 5. svibnja 2014. do isplate,

- 2.500,00 kn od 5. lipnja 2014. do isplate,

- 2.500,00 kn od 7. srpnja 2014. do isplate,

- 2.500,00 kn od 6. kolovoza 2014. do isplate,

- 2.500,00 kn od 5. rujna 2014. do isplate,

- 2.500,00 kn od 6. listopada 2014. do isplate,

- 2.500,00 kn od 5. studenog 2014. do isplate,

- 2.500,00 kn od 5. prosinca 2014. do isplate,

- 2.500,00 kn od 5. siječnja 2015. do isplate,

- 2.500,00 kn od 5. veljače 2015. do isplate,

- 2.500,00 kn od 5. ožujka 2015. do isplate,

- 2.500,00 kn od 7. travnja 2015. do isplate,

- 2.500,00 kn od 5. svibnja 2015. do isplate,

- 2.500,00 kn od 5. lipnja 2015. do isplate,

- 2.500,00 kn od 6. srpnja 2015. do isplate,

- 2.500,00 kn od 6. kolovoza 2015. do isplate,

- 2.500,00 kn od 7. rujna 2015. do isplate, i to za razdoblje do 31. srpnja 2015. prema eskontnoj stopi HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, kao neosnovan.

II. Odbija se u cijelosti zahtjev tuženika za naknadu troškova parničnog postupka, kao neosnovan.“.

2. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-440/2022-2 od 3. veljače 2022. suđeno je:

„Odbija se žalba tuženice kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-2640/2016 od 16. srpnja 2021.“.

3. Rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revd-3159/2025-2 od 22. srpnja 2025., tuženici je dopušteno podnošenje revizije protiv drugostupanjske presude, zbog pravnog pitanja koje glasi:

„Je li „Sud“ može biti utvrđen štetnikom sukladno odredbi čl. 105. st. 1. Zakona o sudovima i je li za postojanje odgovornosti Republike Hrvatske za naknadu štete potrebno utvrditi osobu štetnika da je štetu prouzročio sudac u obnašanju sudačke dužnosti?“.

4. Na temelju dopuštenja revizijskog suda tuženica je u zakonskom roku podnijela reviziju zbog navedenog pravnog pitanja te je predložila preinačiti drugostupanjsku presudu i odbiti tužbeni zahtjev, podredno ukinuti drugostupanjsku i prvostupanjsku presudu i predmet vratiti na ponovno suđenje prvostupanjskom sudu, sve uz nadoknadu troškova postupka.

5. Tužitelj u odgovoru na reviziju osporava navode iz revizije i predlaže odbiti reviziju kao neosnovanu.

6. Postupajući u skladu s odredbom čl. 391. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11 - pročišćeni tekst, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske i 70/19 – dalje: ZPP) revizijski je sud ispitao pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem je revizija dopuštena i samo zbog pitanja zbog kojeg je dopuštena.

7. Revizija je osnovana.

8. Predmet postupka je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 60.000,00 kn na ime naknade štete, za koju tužitelj tvrdi da mu je nastala zbog nezakonitog ili nepravilnog rada suda.

9. Prvostupanjski sud je prihvatio tužbeni zahtjev u cijelosti, a pošavši od utvrđenja:

- tužitelj je po pravomoćnoj presudi isplaćivao ŽŠ rentu za tuđu njegu i skrb, u mjesečnom iznosu od 2.500,00 kn

- odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske presuda na temelju koje je tužitelj isplaćivao rentu je preinačena i tužbeni zahtjev je odbijen

- Općinski sud u Splitu je 20. rujna 2013. zaprimio odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske

- tužitelju je odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske dostavljena 29. rujna 2015.

- u razdoblju listopada 2013. do rujna 2015. tužitelj je po osnovi rente isplatio ukupno iznos od 60.000,00 kn.

Sud prvog stupnja je zaključio kako, s obzirom na to da je odluka dostavljena strankama i da nije zakonom propisan rok za dostavu navedene revizijske odluke, ne postoji osnova za zaključak da se radi o nezakonitom radu Općinskog suda u Splitu, ali da se radi o nepravilnom radu tog suda jer dostava revizijske odluke nakon proteka više od dvije godine ne predstavlja uobičajeni način obavljanja sudske djelatnosti, a posebice kad se uzme u obzir da je tužitelj na temelju preinačene presude bio dužan isplaćivati rentu pa je stoga utvrdio postojanje uzročno posljedične veze između štete i štetne radnje suda i da su stoga ispunjeni uvjeti iz odredbe čl. 105. Zakona o sudovima („Narodne novine“, broj 28/13, 33/15 i 82/15 - dalje: ZS) za odgovornost tuženice za nastalu štetu.

10. Zaključak prvostupanjskog suda prihvaća drugostupanjski sud prihvaća u cijelosti ističući da pojam rad suda podrazumijeva rad suca.

11. Dakle, uvažavajući sadržaj dopuštenog pitanja, spornim se u ovoj fazi postupka ukazuje pitanje može li „Sud“ biti utvrđen štetnikom u smislu odredbe čl. 105. ZS.

12. Odredbom čl. 105. st. 1. ZS propisano je:

„Republika Hrvatska odgovara za štetu koju stranci u postupku nanese sudac svojim nezakonitim ili nepravilnim radom u obnašanju sudačke dužnosti.“.

13. U konkretnoj pravnoj stvari nije utvrđeno postupanjem kojeg suca je došlo do nepravilnog rada u obnašanju sudačke dužnosti i je li se uopće radilo o postupanju suca ili neke druge osobe.

14. To tim više što odredba čl. 105. st. 2. ZS propisuje i regresnu odgovornost suca čiji je nezakonit odnosno nepravilan rad doveo do nastanka štete u slučaju da je postupao s namjerom ili krajnjom nepažnjom.

15. Sijedom navedenog, odgovor na postavljeno pitanje glasi:

„Sud ne može biti utvrđen štetnikom u smislu odredbe čl. 105. st.1. Zakona o sudovima već je za postojanje odgovornosti Republike Hrvatske za naknadu štete potrebno utvrditi da je štetu prouzročio sudac u obnašanju sudačke dužnosti svojim nezakonitim ili nepravilnim radom.“.

16. S obzirom da zbog pogrešnog pravnog pristupa nižestupanjski sudovi nisu utvrdili sve činjenice odlučne za pravilnu primjenu materijalnog prava, te nema uvjeta za preinaku pobijanih presuda pa je valjalo presude sudova nižeg stupnja ukinuti, primjenom odredbe čl. 395. st. 2. ZPP. U nastavku postupka potrebno je utvrditi pretpostavke odgovornosti države za štetu i to prije svega nezakonit i nepravilan rad suca, postojanje štete koja je zbog toga nastala, ali i uzročna veza između nezakonitog i nepravilnog rada i nastale štete te visinu štete. Te se pretpostavke moraju kumulativno ispuniti. Pritom se napominje, a budući da se u konkretnom slučaju radi o mogućoj odgovornosti tuženice - države za drugoga (svoje tijelo i/ili zaposlenika) i to po osnovi presumirane (objektivne) krivnje, da u slučaju utvrđenja nepravilnog rada drugih zaposlenika (službenika ili namještenika) suda treba razmotriti i odgovornost koja proizlazi iz odredbe čl. 14. Zakona o sustavu državne uprave („Narodne novine“, broj 66/19 i 155/23) odnosno opće pravilo iz čl. 1062. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23), a prema kojem pravna osoba odgovara za štetu koju njezino tijelo prouzroči trećoj osobi.

17. Odluka o troškovima postupka u povodu revizije ostavljena je za konačnu odluku (čl. 166. st. 3. ZPP) pa je odlučeno kao pod stavkom II. izreke ovoga rješenja.

Zagreb, 11. veljače 2026.

Predsjednik vijeća:

dr. sc. Ante Perkušić