Poslovni broj: Usž-4613/2025-2
REPUBLIKA HRVATSKA
VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Frankopanska 16
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Borisa Markovića, predsjednika vijeća, Blanše Turić i Željke Zrilić Ježek, članova vijeća te sudske savjetnice Marte Sraka, zapisničarke, u upravnom sporu tužiteljice DB, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa Krešimir Loboja, odvjetnik u Zagrebu, Kneza Borne 14, OIB: [osobni identifikacijski broj], protiv tuženika Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Zagreb, Koturaška 43/IV, OIB: 18683136487, radi poreza na kuću za odmor, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv presude Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: Us l-887/2024-7 od 12. lipnja 2025., na sjednici vijeća održanoj 11. veljače 2026.
p r e s u d i o j e
I. Odbija se žalba tužiteljice i potvrđuje se presuda Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: Us l-887/2024-7 od 12. lipnja 2025.
II. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troškova žalbenog postupka
Obrazloženje
1. Presudom Upravnog suda u Splitu točkom I. izreke odbijen je tužbeni zahtjev za poništenje rješenja Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, klasa: UP/II-410-15/22-01/83, urbroj: 513-04-23- 2 od 8. studenoga 2023. Točkom II. izreke odbijen je zahtjev tužiteljice za naknadu troškova upravnog spora.
2. Osporenim rješenjem tuženika od 8. studenoga 2023. odbijena je žalba tužiteljice izjavljena protiv rješenja Grada Dubrovnika, Upravnog odjela za proračun, financije i naplatu, Odsjek za gradske poreze i naplatu, klasa: UP/I-410-15/21-04/166, urbroj: 2117-1-07-02-22-3 od 21. siječnja 2022. kojim je utvrđeno da tužiteljica nije obveznik plaćanja poreza na kuće za odmor za 2021. godinu te je poništeno rješenje istog tijela od 12. travnja 2021. kojim je tužiteljici utvrđena obveza plaćanja poreza na kuću za odmor u iznosu od 507,60 kuna.
3. Protiv označene presude tužiteljica je podnijela žalbu iz svih zakonom propisanih žalbenih razloga. Pozivajući se na članak 8. Zakona o upravnim sporovima prigovara što je prvostupanjski sud odbio saslušati svjedoka LB te stoga smatra da nije utvrđeno pravo stanje stvari. Ističe da pozivajući se na činjenicu da joj je poništenim rješenjem utvrđena obveza plaćanja poreza na kuću za odmor ne dokazuje vlasništvo predmetne nekretnine već pravo vlasništva dokazuje pravomoćnim i ovršnim rješenjem o nasljeđivanju poslovni broj: O-610/2017 kojim je nesporno utvrđeno da je tužiteljica izvanknjižna suvlasnica predmetne nekretnine u ½ dijela. Navodi da je tuženik donio pobijana rješenja bez da je prethodno odlučio o obnovi postupka, na način protivan odredbama članka 126. stavka 3. i 4. Zakona o općem upravnom postupku čime je tužiteljici uskraćena mogućnost raspravljanja i očitovanja na navode tuženika kao i mogućnost predlaganja dokaza. Smatra da se u konkretnom slučaju nije radilo o novim činjenicama niti novim saznanjima već o postupanju nadležnog tijela Grada Dubrovnika u zadržavanju nekretnine koja nikad nije plaćena od strane istog, a sve temeljem rješenja o eksproprijaciji iz 1989. godine. Zaključuje da u predmetnom slučaju nisu postojali zakonski uvjeti za obnovu postupka. Predlaže da Sud usvoji žalbu, preinači pobijanu presudu, usvoji tužbeni zahtjev, a podredno istu ukine, vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje te naloži tuženiku naknaditi tužiteljici trošak upravnog spora. Potražuje i trošak za sastav žalbe.
4. Tuženik iako uredno pozvan nije dostavio odgovor na žalbu.
5. Žalba nije osnovana.
6. Ispitujući osporenu presudu sukladno članku 134. stavku 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“ broj: 36/24.) u dijelu u kojem je osporena žalbom i u granicama razloga navedenih u žalbi, ovaj Sud utvrđuje da ne postoje žalbeni razlozi zbog kojih se presuda osporava, a niti razlozi na koje pazi po službenoj dužnosti.
7. Iz podataka spisa predmeta proizlazi da je prvostupanjski sud ocijenio zakonitim rješenje tuženika kojim je odbijena žalba tužiteljice izjavljena protiv prvostupanjskog rješenja kojim je utvrđeno da tužiteljica nije obveznica poreza na kuću za odmor za 2021. godinu te je poništeno rješenje istog tijela klasa: UP/I-410-15/21-04/166, urbroj:
2117/01-07-02-21-1 od 12. srpnja 2021. kojim je tužiteljici utvrđena obveza plaćanja poreza na kuću za odmor u iznosu od 507,60 kuna za nekretninu na adresi [adresa].
8. Prvostupanjski sud održao je 29. svibnja 2025. raspravu i na taj način sukladno odredbi članka 6. Zakona o upravnim sporovima omogućio strankama da se izjasne o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet ovog upravnog spora.
9. Odredbom članka 25. Zakona o lokalnim porezima („Narodne novine“ broj: 115/16. i 101/17.) propisano je da porez na kuće za odmor plaćaju pravne i fizičke osobe koje su vlasnici kuća za odmor, a u smislu članka 2. stavka 1. točke 12. tog Zakona kuća za odmor je svaka zgrada ili dio zgrade ili stan koji se koristi povremeno ili sezonski.
10. Prema ocjeni ovoga Suda, osnovano je prvostupanjski sud ocijenio da iz ukupnosti navedenih dokaza proizlazi da tužiteljica nije vlasnica kuće za odmor koja se nalazi u Dubrovniku, na adresi [adresa], površine 33,84 m2 te je stoga pravilno ocijenio da rješenje od 12. srpnja 2021. kojim joj je utvrđena obveza plaćanja poreza na kuće za odmor za 2021. za navedenu nekretninu nije zakonito niti pravilno.
11. Naime, naknadnim uvidom u Izvadak iz zemljišnih knjiga, Općinskog suda u Dubrovniku utvrđeno je da tužiteljica nije vlasnik kuće za odmor koja je predmet oporezivanja u ovoj upravnoj stvari, već je ista u vlasništvu Grada Dubrovnika. Stoga, obzirom na činjenicu da su u smislu odredbe članka 25. Zakona o lokalnim porezima obveznici plaćanja poreza na kuće za odmor vlasnici/suvlasnici nekretnine koja je predmet oporezivanja, a naknadno je utvrđeno da tužiteljica nije vlasnik/suvlasnik predmetne kuće za odmor, pravilno je u postupku obnove provedenom po službenoj dužnosti u smislu odredbe članka 127. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“ broj: 47/09. i 110/21.) prvostupanjsko tijelo donijelo rješenje kojim je utvrđeno da tužiteljica nije obveznik plaćanja poreza na kuće za odmor predmetne nekretnine.
12. U odnosu na prigovor tužiteljice da u konkretnom slučaju nisu ispunjeni uvjeti za obnovu postupka u smislu odredbe članka 127. Zakona o općem upravnom postupku ističe se da je naknadnim uvidom u Izvadak iz zemljišnih knjiga utvrđeno da tužiteljica nije vlasnica kuće za odmor stoga je u konkretnom slučaju riječ o novoj činjenici u smislu odredbe članka 123. stavka 1. Zakona o općem upravnom postupku koja je dovela do drugačijeg rješenja u postupku obnove.
13. Nadalje se ističe da sukladno odredbi članka 49. stavka 4. Zakona o upravnim sporovima upravni sud je ovlašten odlučiti koji će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica pa iz prava tužiteljice na predlaganje dokaza ne proizlazi obveza suda da predložene dokaze i izvede, ako je odluku mogao donijeti na temelju drugih dokaza izvedenih tijekom postupka. Sukladno navedenom, prvostupanjski sud osnovano je na temelju dokaza izvedenih u ovom upravnom sporu tj. čitanjem svih isprava koja se nalaze u sudskom spisu, te čitanjem cjelokupnog spisa tuženika koji je dostavljen uz odgovor na tužbu utvrdio da su rješenja tuženika i prvostupanjskog tijela zakonito donesena.
14. Slijedom svega navedenog, prema ocjeni ovoga Suda osporena se presuda temelji na pravilno i potpuno utvrđenom činjeničnom stanju na koje je pravilno primijenjeno mjerodavno materijalno pravo, a nisu utvrđene povrede pravila sudskog postupka jer je presuda valjano i razložno obrazložena pa stoga ne postoje žalbeni razlozi zbog kojih se presuda odbija.
15. Trebalo je stoga na temelju odredbe članka 135. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima žalbu odbiti tužiteljice odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu.
U Zagrebu 11. veljače 2026.
Predsjednik vijeća
Boris Marković
