Republika Hrvatska

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske

Zagreb

Broj: Ppž-8919/2025

R E P U B L I K A H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Maria Soljačića kao predsjednika vijeća, te Marjane Rajić i Tomislava Tomašića kao članova vijeća, uz sudjelovanje višeg sudskog savjetnika - specijalista Željka Kudrića, kao zapisničara, u prekršajnom postupku protiv okrivljenika ČU, zbog prekršaja iz članka 43. stavak 1. točka 1. i stavak 3. Zakona o sprječavanju unošenja i širenja stranih te invazivnih vrsta i upravljanja njima ("Narodne novine" broj 15/18 i 14/19), odlučujući o žalbi tužitelja Državnog inspektorata Republike Hrvatske, Područni ured Osijek, Ispostava u Vukovaru, podnijetoj protiv presude Općinskog suda u Osijeku, broj: Pp- 2183/2025-2 od 25. kolovoza 2025., na sjednici vijeća održanoj 11. veljače 2026.,

r i j e š i o  j e

Prihvaćanjem žalbe tužitelja Državnog inspektorata Republike Hrvatske, Područni ured Osijek, Ispostava u Vukovaru, osnovanom, ukida se pobijana presuda i predmet dostavlja prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Obrazloženje

1. Pobijanom prvostupanjskom presudom Općinskog suda u Osijeku, na temelju članka 161. stavak 6. Prekršajnog zakona, oslobođen je od optužbe okrivljenik RU da bi na način činjenično opisan u izreci pobijane presude, počinio prekršaj iz čl. 43. st. 1. toč. 1. i st. 3. Zakona o sprječavanju unošenja i širenja stranih te invazivnih vrsta i upravljanja njima.

2. Istom presudom određeno je da troškovi prekršajnog postupka padaju na teret proračunskih sredstava prvostupanjskog suda.

3. Protiv navedene presude tužitelj je pravodobno podnio žalbu zbog bitne povrede odredaba prekršajnog postupka i povrede materijalnog prekršajnog prava.

4. Žalba je osnovana.

5 Ispitujući pobijanu presudu po službenoj dužnosti, sukladno članku 202. stavku 1. Prekršajnog zakona („Narodne novine“, broj: 107/2007., 39/2013., 157/2013., 110/2015., 70/2017., 118/2018. i 114/2022.), te u okviru žalbenih navoda tužitelja, Sud utvrđuje da je u prvostupanjskom postupku došlo do pogrešne primjene materijalnog prekršajnog prava i pogrešnog zaključivanja suda, što žalitelj opravdano prigovara.

6. Prvostupanjski sud je, ispitujući optužni prijedlog sukladno odredbi čl. 161. st. 6. Prekršajnog zakona, okrivljenika oslobodio optužbe za prekršaj iz čl. 43. st. 1. toč. 1. i st. 3. Zakona o sprječavanju unošenja i širenja stranih te invazivnih vrsta i upravljanja njima, navodeći da opisano djelo nije prekršaj jer nije navedeno „a da je time nanio štetu prirodi koja nije znatna ili je trajna“.

7. Međutim, Zakon o sprječavanju unošenja i širenja stranih te invazivnih vrsta i upravljanja njima u članku 9. propisuje opću zabranu unošenja, uzgoja i stavljanja stranih vrsta na tržište bez dopuštenja, osim ako se utvrdi da ne predstavljaju opasnost za bioraznolikost, ekosustave ili zdravlje ljudi.

8. Člankom 43. stavak 1. točka 1. i stavak 3. Zakona o sprječavanju unošenja i širenja stranih te invazivnih vrsta i upravljanja njima, propisano je da prekršaj čini fizička osoba obrtnik koja uvodi strane vrste u prirodu i/ili u ekosustave u kojima prirodno ne obitavaju, uzgaja strane vrste i stavlja na tržište Republike Hrvatske strane vrste bez dopuštenja iz članka 12., članka 14. i članka 17. ovoga Zakona, a time nanese štetu prirodi koja nije znatna ili trajna (članak 9. stavak 2.).

9. Zakonska obveza ishođenja dopuštenja Ministarstva zaštite okoliša i zelene tranzicije utvrđena člancima 12., 14. i 17. Zakona o sprječavanju unošenja i širenja stranih te invazivnih stranih vrsta i upravljanju njima predstavlja srž sustava zaštite okoliša kojeg taj Zakon ostvaruje, jer se time propisuje prethodna procjena ekološkog rizika i utvrđivanje da određena strana vrsta ne predstavlja opasnost za bioraznolikost, usluge ekosustava i/ili zdravlje ljudi. Činjenica da je radnja uvođenja, uzgoja ili stavljanja strane vrste na tržište preduvjetno povezana s tom procjenom i dopuštenjem znači da bez takvog dopuštenja navedena radnja izlazi iz zakonitog okvira zaštite okoliša te sama po sebi upućuje na izostanak provjere rizika, što je upravo ono što Zakon nastoji spriječiti i sankcionirati člankom 43. Zakona.

10. Kako proizlazi iz zakonskih odredbi, posebno članka  9. Zakona o sprječavanju unošenja i širenja stranih te invazivnih stranih vrsta i upravljanju njima, osnovna je pravna obveza nositelja aktivnosti koje obuhvaćaju uvođenje, uzgoj ili stavljanje stranih vrsta na tržište da prethodno ishoduje dopuštenje Ministarstva zaštite okoliša i zelene tranzicije, odnosno da prođu propisanu procjenu ekološkog rizika i utvrde da takve aktivnosti ne predstavljaju opasnost za bioraznolikost, usluge ekosustava i/ili zdravlje ljudi.

11. Upravo je ta obveza izdavanja dopuštenja zakonski utemeljen mehanizam procjene i sprečavanja mogućega štetnog utjecaja na prirodu i okoliš, jer bez takvog dopuštenja nije utvrđeno da dotične strane vrste ne predstavljaju ekološki rizik. Takva procjena rizika predstavlja temeljnu svrhu propisa i njegovog sustava zaštite, da se spriječi negativan utjecaj stranih vrsta prije nego što se one uopće uvedu, uzgajaju ili stave na tržište

12. U navedenom smislu, radnja uzgoja i stavljanja stranih vrsta na tržište bez propisanog dopuštenja Ministarstva nije puko formalno propuštanje administrativnog postupka, nego je upravo ta činjenica zaobilaženje zakonom uređenog sustava procjene rizika, što suštinski uključuje i mogućnost negativnog utjecaja na okoliš, što Zakon nastoji spriječiti.

13. Stoga se kao bitan element materijalnog sastava prekršaja mora smatrati upravo obveza prethodnog ishođenja dopuštenja Ministarstva, a ne samo formalno navođenje štetnog utjecaja u tekstu optužnog prijedloga, kako pogrešno zaključuje prvostupanjski sud.

14. Slijedom navedenog, činjenični opis optužnog prijedloga sadrži sve konstitutivne elemente bića prekršaja iz čl. 43. st. 1. toč. 1. i st. 3. Zakona o sprječavanju unošenja i širenja stranih te invazivnih vrsta i upravljanja njima, zbog čega je pobijanu presudu trebalo ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu, koji će odluku o krivnji okrivljenika donijeti nakon provedenog prekršajnog postupka pa je, na temelju čl. 206. st. 1. Prekršajnog zakona, riješeno kao u izreci ovog rješenja.

U Zagrebu 11. veljače 2026.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Željko Kudrić, v. r.

Mario Soljačić, v.r.

Rješenje se dostavlja Općinskom sudu u Osijeku u 4 otpravka: za spis, okrivljenika i tužitelja.