Poslovni broj: Usž-4847/2025-2
REPUBLIKA HRVATSKA
VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Frankopanska 16
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Senke Orlić-Zaninović, predsjednice vijeća, Eveline Čolović Tomić i Kristine Senjak Krunić, članica vijeća, te više sudske savjetnice Nele Petrović, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja ZG, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa opunomoćenik Toni Primorac, odvjetnik iz Rijeke, Prolaz Marije Krucifikse Kozulić 2/III, protiv tuženika Državnog inspektorata Republike Hrvatske, Područnog ureda Zagreb, Službe za nadzor radnih odnosa, Zagreb, Šubićeva 29, OIB: 33706439962, radi šutnje uprave, odlučujući o žalbama tužitelja i tuženika protiv točke II. izreke rješenja Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us I- 3182/2025-8 od 14. listopada 2025., na sjednici vijeća održanoj 10. veljače 2026.
r i j e š i o j e
I. Odbijaju se žalbe tužitelja i tuženika i potvrđuje točka II. izreke rješenja Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us I-3182/2025-8 od 14. listopada 2025.
II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka.
Obrazloženje
1. Uvodno označenim rješenjem prvostupanjskog upravnog suda, u točki I. izreke, obustavlja se upravni spor, dok se ovdje osporenom točkom II. izreke, nalaže tuženiku da tužitelju naknadi trošak upravnog spora u iznosu od 1.250,00 € s pripadajućim zakonskim kamatama, dok se u preostalom dijelu tužiteljev zahtjev za naknadu troškova odbija kao neosnovan.
2. Tuženik je podnio žalbu protiv odluke o trošku u dijelu kojim je obvezan naknaditi tužitelju trošak upravnog spora u iznosu od 1.250,00 €. Smatra da u konkretnom slučaju tužiteljev zahtjev zbog šutnje uprave nije opravdan te priznavanje takvog troška nije u skladu s načelom učinkovitosti iz članka 8. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine", broj: 36/24. – dalje u tekstu: ZUS). Navedeno proizlazi i iz odredbe članka 147. stavka 8. ZUS-a, kojom je propisano da stranka koja zlouporabi prava koja joj pripadaju u sporu, nema pravo na naknadu troškova. Naime, u predmetnom sporu, pokrenutom radi šutnje uprave, tužitelj nije pokazao interes za osporavanje odluke u meritumu, nego je podneskom od 1. rujna 2025., izjavio da je zadovoljan rješenjem tuženika od 25. srpnja 2025. Prihvaćanjem negativnog rješenja tuženika (kojim je odbijena žalba tužitelja) zadovoljavajućim, jasno je pokazano da tužitelju očito nije bio cilj ispravljanje nezakonitosti merituma upravne stvari, već isključivo stjecanje troškova zastupanja, slijedom čega je neosnovan i njegov zahtjev za naknadu troškova upravnog spora u smislu članka 147. stavka 8. ZUS-a. Dodatno ističe kako tužitelj nije osnovano pokrenuo predmetni upravni spor zbog šutnje uprave, jer je rješenje o žalbi (od 25. srpnja 2025.) doneseno u zakonom propisanom roku i prije podnošenja predmetne tužbe, a što nastavno pojašnjava. Radi navedenog, predlaže ovom Sudu poništiti točku II. izreke osporenog rješenja i odbiti zahtjev tužitelja za naknadu troškova upravnog spora.
3. Tužitelj žalbom osporava odluku o trošku u dijelu u kojem je odbijen sa zahtjevom za naknadu troškova spora, a koji je zatražen za sastav podnesaka od 1. rujna 2025., 9. listopada 2025. te 10. listopada 2025. Podneskom od 1. rujna 2025., tužitelj je obavijestio prvostupanjski sud da je zaprimio rješenje tuženika od 25. srpnja 2025., kojim je odbijen njegov prigovor te kako je isti zadovoljan s tim rješenjem. Podneskom od 9. listopada 2025., tužitelj se očitovao na navode tuženika iznesene u odgovoru na tužbu, slijedom čega se i sastav tog podneska ima smatrati opravdanim izdatkom u smislu članka 144. stavka 1. ZUS-a. U odnosu na podnesak od 10. listopada 2025. (prema podacima sveza spisa pravilan datum je 13. listopada 2025.), tužitelj ističe da je rješenjem suda od 10. listopada 2025., pozvan očitovati se je li naknadno donesenom odlukom tuženika od 25. srpnja 2025. zadovoljan ili proširuje tužbeni zahtjev i na novu odluku, te se tim podneskom očitovao na predmetno rješenje i zatražio trošak sastava tužbe te svih do sada sastavljenih podnesaka. Smatra da je trošak sastava svih podnesaka opravdan izdatak u smislu članka 144. stavka 1. ZUS- a, obzirom da je sud pozvao tužitelja da se očituje iako je tužitelj već prvim podneskom od 1. rujna 2025. obavijestio prvostupanjski sud kako je zadovoljan s naknadno donesenim rješenjem tuženika. Nastavno tužitelj citira odredbu članka 147. stavka 1. ZUS-a, koju dovodi u vezu s odredbom članka 144. stavka 1. istog Zakona, te upire na stajalište Suda iskazano u rješenju, poslovni broj: Usž-3156/2025-2 od 3. rujna 2025., zaključno navodeći da se, uzimajući u obzir specifičnost upravnog spora u kojem dolazi do šutnje administracije, dodatno pojačava potreba za naknadom svih troškova koje je tužitelj imao u obrani svojih prava pred sudom. Slijedom svega navedenog, tužitelj predlaže ovom Sudu usvojiti žalbu te naložiti tuženiku da mu, pored troška sastava tužbe, nadoknadi i trošak sastava predmetnih podnesaka, a sve uvećano za zateznu kamatu koja teče od dana presuđenja pa do isplate, prema postavljenom tužbenom zahtjevu. Ujedno potražuje i naknadu za sastav ove žalbe u iskazanom iznosu, uvećano za zatezne kamate.
4. Žalbe nisu osnovane.
5. Ispitujući zakonitost prvostupanjskog rješenja u osporenom dijelu, sukladno članku 134. stavku 1., u vezi članka 128. stavka 4. ZUS-a, ovaj Sud nalazi da je, nakon što je obustavio predmetni upravni spor, prvostupanjski upravni sud pravilno postupio kada je tužiteljici priznao troškove spora za sastav tužbe.
6. Naime, iz prvostupanjskog rješenja je razvidno da je upravni spor obustavljen primjenom odredbe članka 103. stavka 1. ZUS-a, odnosno iz razloga jer je tuženik tijekom spora (rješenjem od 25. srpnja 2025.), odlučio o žalbi tužitelja, čime je u cijelosti postupio po tužbenom zahtjevu tužitelja.
7. Slijedom izloženog, proizlazi nespornim da je tužitelj u predmetnom upravnom sporu uspio jer je, nakon podnošenja tužbe zbog šutnje uprave, tuženik donio rješenje o tužiteljevoj žalbi. Stoga, i po ocjeni ovoga Suda, tužitelj ima pravo na naknadu opravdanih troškova, temeljem odredbe članka 147. stavka 1. ZUS-a, zbog čega tuženik neosnovano u žalbi traži da se tužiteljev zahtjev za naknadu troškova spora u cijelosti odbije.
8. Na drukčiji zaključak ne ukazuju ni žalbeni navodi, kojima tuženik pravilnost odluke o trošku osporava tvrdnjom da je rješenje o žalbi doneseno u zakonom propisanom roku, što, međutim, nije moguće ispitivati u ovom žalbenom postupku, kraj činjenice da žalbom nije osporena i točka I. izreke prvostupanjskog rješenja, koja je stoga postala pravomoćna, a kojom je predmetni upravni spor obustavljen upravo iz razloga jer je tuženik tijekom spora postupio po tužbenom zahtjevu.
9. Sud nalazi neosnovanim i prigovore tužitelja usmjerene na naknadu za sastav predmetnih podnesaka, a koji, i po ocjeni ovoga Suda, ne predstavljaju opravdani izdatak u smislu članka 144. stavka 1. ZUS-a.
10. Naime, podnesak od 1. rujna 2025. (obavijest da je tužitelj zadovoljan rješenjem tuženika), kao i podnesak od 13. listopada 2025. (očitovanje po pozivu suda da je zadovoljan odlukom tuženika), osim što su sadržajno identični, nisu bili potrebni za donošenje odluke u ovoj stvari, jer bi spor bio obustavljen i da tužitelj nije dostavio takve podneske, sukladno ovlaštenju iz članka 103. stavka 1. ZUS-a, prema kojem će sud obustaviti spor ako tuženik tijekom spora u cijelosti postupi po tužbenom zahtjevu, odnosno članka 100. stavka 2. ZUS-a, prema kojem će sud donijeti rješenje o obustavi spora ako tužitelj ne da izjavu da je naknadno donesenom odlukom zadovoljan, a na koju okolnost je prvostupanjski sud upozorio tužitelja u svom rješenju od 10. listopada 2025., kojim ga je pozvao na očitovanje.
11. Nadalje, očitovanje tužitelja na odgovor na tužbu tuženika (podnesak od 9. listopada 2025.), kao procesna radnja, nije bilo potrebno za donošenje odluke u ovoj stvari, slijedom čega se, i po ocjeni ovoga Suda, taj trošak ne smatra opravdanim izdatkom u smislu odredbe članka 144. stavka 1. ZUS-a. Ovo osobito imajući u vidu članak 48. ZUS-a, koji propisuje obvezu dostave tužbe na odgovor tuženiku i zainteresiranim osobama, a iz kojeg proizlazi da odgovor na tužbu tuženika ne iziskuje od tužitelja daljnje procesne radnje o kojima može ovisiti daljnji tijek upravnog spora ili odlučivanje u meritumu stvari, a niti uopće tužitelj ima pravo odgovora na odgovor na tužbu u smislu citirane procesne odredbe, što pak posljedično ukazuje na neopravdanost troška sastava takvog podneska.
12. Uvažavajući izloženo, tužitelj neosnovano smatra da ima pravo na naknadu troškova sastava predmetnih podnesaka, jer za takvu tvrdnju nema temelja u mjerodavnim odredbama ZUS-a, radi čega ovaj Sud nije našao osnove za usvajanje žalbe iz razloga na koje ukazuje tužitelj.
13. Na kraju, ovaj Sud nije našao osnove niti za naknadu troškova žalbenog postupka, jer tužitelj nije uspio sa žalbom u ovom sporu pa mu, sukladno članku 147. stavku 1. ZUS-a, ne pripada pravo na naknadu tog troška, radi čega je navedeni zahtjev valjalo odbiti.
14. Trebalo je stoga, temeljem odredbe članka 135. stavka 1. i članka 148. stavka 4. ZUS-a, odlučiti kao u izreci ovog rješenja.
U Zagrebu, 10. veljače 2026.
Predsjednica vijeća
Senka Orlić-Zaninović
