Poslovni broj: Usž-3778/2025-2
REPUBLIKA HRVATSKA
VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Frankopanska 16
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Senke Orlić-Zaninović, predsjednice vijeća, Eveline Čolović Tomić i Kristine Senjak Krunić, članica vijeća, te više sudske savjetnice Nele Petrović, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja Hrvatske komore fizioterapeuta, Zagreb, Donje Svetice 46C, OIB: 48223065486, protiv tuženika Ministarstva zdravstva Republike Hrvatske, Zagreb, Ksaver 200a, OIB: 88362248492, uz sudjelovanje zainteresirane osobe CP, C, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], radi odobrenja za samostalan rad, odlučujući o žalbi tužitelja protiv rješenja Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: Us I-594/2025-6 od 27. lipnja 2025., na sjednici vijeća održanoj 10. veljače 2026.
r i j e š i o j e
Odbija se žalba tužitelja i potvrđuje rješenje Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: Us I-594/2025-6 od 27. lipnja 2025.
Obrazloženje
1. Osporenim rješenjem prvostupanjskog upravnog suda odbacuje se tužba tužitelja izjavljena protiv rješenja tuženika, KLASA: UP/I-034-08/25-01/79, URBROJ: 534-07-2-3/6-25-03 od 10. ožujka 2025., kojim se CP, ovdje zainteresiranoj osobi, daje odobrenje za samostalan rad za prvostupnika fizioterapije na razdoblje od 6 godina, uz nalog Uredu za registraciju i licenciranje tužitelja upisati prvostupnika fizioterapije u Registar fizioterapeuta.
2. Tužitelj je protiv osporenog rješenja izjavio žalbu zbog bitne povrede odredaba upravnog spora, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava, a sve sukladno članku 126. stavku 1., u vezi članka 128. stavka 4. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine", broj 36/24. – dalje u tekstu: ZUS). U žalbenim razlozima, u bitnom, upire na članak 18. stavak 3. ZUS-a, te navodi da, suprotno stajalištu prvostupanjskog suda, ima pravni interes za podnošenje tužbe s obzirom da je upravo tužitelj jedino i isključivo trebao sudjelovati u donošenju odluke o odobrenju za samostalan rad zainteresiranoj osobi, a ne tuženik, koji je kao nenadležno stvarno tijelo donijelo pobijanu odluku. Nadalje, prvostupanjski sud, iako na to upire, pritom ne citira niti jedan propis iz kojeg bi proizlazilo kako nadzorne ovlasti tuženika nad tužiteljem obuhvaćaju i supstituciju ovlasti nadziranog tijela, slijedom čega takav navod prvostupanjskog suda tužitelj nalazi paušalnim i trivijalnim. Smatra da je, upravo kao javnopravno tijelo, tužitelj trebao sudjelovati u donošenju odluke povodom zahtjeva zainteresirane osobe podnesenog tuženiku, zbog čega je izreka pobijanog rješenja proturječna obrazloženju istog. Nastavno u žalbi tužitelj upućuje na odredbe Zakona o fizioterapeutskoj djelatnosti ("Narodne novine", broj 120/08.), a iz kojih, u bitnom, proizlazi da tuženik nije nadležan odlučivati o zahtjevima koji su u isključivoj ovlasti tužitelja, te da je, stoga, tužitelj trebao sudjelovati u donošenju predmetne odluke. S obzirom na sve navedeno, tužitelj predlaže ovom Sudu poništiti osporeno rješenje i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
3. Tuženik, u odgovoru na žalbu, ostaje kod svih navoda iz odgovora na tužbu te drži da je prvostupanjski sud ispravno odbacio tužbu tužitelja iz razloga jer ne postoje pretpostavke za vođenje predmetnog upravnog spora, a sve sukladno odredbi članka 18. stavka 1. ZUS-a. Smatra da prvostupanjski sud ispravno tumači pozitivne zakonske propise i obrazlaže da tužitelj nije sudjelovao niti je trebao sudjelovati u postupku donošenja rješenja, kojim se zainteresiranoj osobi daje odobrenje za samostalan rad za prvostupnika fizioterapije. Naglašava da je rješenje doneseno temeljem provedenog izvanrednog upravnog nadzora nad zakonitošću rada i općim aktima tužitelja, a zbog kontinuiranog nepostupanja tužitelja po aktima tuženika, odnosno oglašivanja tužitelja na postojanje obvezujućih zakonskih odredaba, i to na štetu zainteresirane osobe. Nadalje se tuženik poziva na odredbe Zakona o zdravstvenoj zaštiti i Zakona o sustavu državne uprave, kojima je jasno propisano da, ako nadzirano upravno tijelo u ostavljenom roku ne postupi po uputi, tijelo koje provodi upravni nadzor ovlašteno je neposredno obaviti poslove državne uprave koji su predmet nadzora. Iznoseći i druge razloge iz kojih proizlazi da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio odlučne činjenice, tuženik predlaže ovom Sudu žalbu tužitelja odbiti.
4. Žalba nije osnovana.
5. Ispitujući osporeno rješenje u granicama razloga navedenih u žalbi, sukladno odredbi članka 134. stavka 1. u vezi članka 128. stavka 4. ZUS-a, ovaj Sud nalazi da je prvostupanjski upravni sud pravilno postupio kada je odbacio tužbu, te da time nije povrijedio zakon na štetu tužitelja.
6. Naime, iz podataka sveza spisa razvidno je da je u predmetnom upravnom postupku rješenjem tuženika odlučeno o zahtjevu zainteresirane osobe za izdavanje odobrenja za samostalan rad za prvostupnika fizioterapije, te da u tom postupku tužitelj nije imao status stranke niti mu je to rješenje dostavljeno kao stranci u postupku, već kao javnopravnom tijelu koje je obvezno provesti upis zainteresirane osobe (prvostupnika fizioterapije) u Registar fizioterapeuta.
7. Kraj takvog stanja stvari, tužitelj neosnovano smatra da bi aktivna legitimacija za podnošenje tužbe protiv tog rješenja tuženika proizlazila iz njegovog zakonskog ovlaštenja temeljem kojeg, pored ostalog, izdaje, obavlja i oduzima odobrenje za samostalan rad fizioterapeuta, jer to ovlaštenje ne daje pravo tužitelju na sudjelovanje u predmetnom postupku, u kojem je tuženik odlučio o zahtjevu zainteresirane osobe sukladno ovlastima iz svoje nadležnosti.
8. Stoga, suprotno žalbenim navodima, Hrvatska komora fizioterapeuta ne može imati status tužitelja u ovom sporu ni po osnovi članka 18. stavka 1. ZUS-a (prema kojoj je tužitelj fizička ili pravna osoba koja smatra da su joj prava i pravni interesi povrijeđeni pojedinačnom odlukom) niti po osnovi članka 18. stavka 3. ZUS-a (prema kojoj tužitelj može biti javnopravno tijelo koje je sudjelovalo ili je trebalo sudjelovati u donošenju odluke), a na koju okolnost se osvrnuo i prvostupanjski sud pravno relevantnim razlozima, koje prihvaća i ovaj Sud, jer su utemeljeni na ispravnom tumačenju mjerodavnih zakonskih odredaba.
9. S obzirom na navedeno, i po ocjeni ovoga Suda, u konkretnom slučaju ne postoje pretpostavke za vođenje predmetnog upravnog spora, jer se pojedinačnom odlukom tuženika ne dira u neko pravo ili pravni interes tužitelja, zbog čega je prvostupanjski sud pravilno postupio kada je, sukladno članku 46. stavku 1. točki 2. ZUS-a, tužbu tužitelja odbacio.
10. Trebalo je stoga, temeljem odredbe članka 135. stavka 1. ZUS-a, žalbu odbiti kao neosnovanu.
U Zagrebu, 10. veljače 2026.
Predsjednica vijeća
Senka Orlić-Zaninović
