REPUBLIKA HRVATSKA

Poslovni broj: Usž-4803/2025-2

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Frankopanska 16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Senke Orlić-Zaninović, predsjednice vijeća, Eveline Čolović Tomić i Kristine Senjak Krunić, članica vijeća, te više sudske savjetnice Nele Petrović, zapisničarke, u upravnom sporu tužiteljice LĐ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa opunomoćenik Krunoslav Aljinović, odvjetnik iz Splita, Gundulićeva 26a, protiv tuženika Ministarstva prostornoga uređenja, graditeljstva i državne imovine Republike Hrvatske, Zagreb, Ulica Republike Austrije 20, OIB: 95093210687, radi određivanja prosječne najamnine tijekom provedbe Programa mjera, odlučujući o žalbi tuženika protiv točke II. izreke rješenja Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: Us I-1830/2025-7 od 29. kolovoza 2025., na sjednici vijeća održanoj 10. veljače 2026.

r i j e š i o  j e

Odbija se žalba tuženika i potvrđuje točka II. izreke rješenja Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: Us I-1830/2025-7 od 29. kolovoza 2025.

Obrazloženje

1. Uvodno označenim rješenjem prvostupanjskog upravnog suda, povodom tužbe tužiteljice, obustavlja se upravni spor (točka I. izreke), nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici troškove upravnog spora u iznosu od 1.250,00 € u roku 30 dana od primitka pravomoćnog rješenja (točka II. izreke), dok se u ostalom dijelu odbija zahtjev tužiteljice za naknadu troškova upravnog spora kao neosnovan (točka III. izreke).

2. Tuženik je žalbom osporio zakonitost točke II. izreke rješenja, odnosno odluku o troškovima spora. Potvrđuje da je dana 13. kolovoza 2025. donio rješenje kojim je obnovio postupak u odnosu na ovdje osporeno rješenje od 29. svibnja 2025., a koje rješenje je poništio. Ističe da je osporeno rješenje donio u povodu prigovora zaštićenog najmoprimca AĐ na privremeno rješenje od 14. veljače 2025., a kojim prigovorom je zaštićeni najmoprimac zatražio da mu se umanji obveza plaćanja prosječne najamnine. S obzirom na činjenicu da je zaštićeni najmoprimac dostavio potvrdu o ukupnom dohotku u prethodnoj godini i izjavu danu pod materijalnom i kaznenom odgovornošću da nema drugih primitaka niti ima u vlasništvu drugu imovinu veće vrijednosti, tuženik je, budući nije raspolagao drukčijim saznanjima, bio dužan postupiti po Zakonu i Programu mjera. Tužiteljica u tužbi navodi da, suprotno navodima zaštićenog najmoprimca danim pod materijalnom i kaznenom odgovornošću, iz zemljišnoknjižnih podataka jasno proizlazi da je zaštićeni najmoprimac suvlasnik dviju nekretnina, što upućuje na to da posjeduje imovinu čija vrijednost nedvojbeno prelazi granicu vrijednosti imovine propisane Programom mjera. Tuženik ne osporava tužbene navode, već ukazuje da iz istih ne proizlazi bilo kakvo njegovo nezakonito postupanje u ovoj upravnoj stvari, jer i sama tužiteljica navodi da je tuženik doveden u zabludu. Stoga se ne može staviti na teret tuženiku davanje lažnog iskaza od strane zaštićenog najmoprimca niti činjenica da tuženik u trenutku donošenja pobijanog rješenja nije raspolagao sa činjenicama i dokazima zbog kojih bi odluka odnosno sadržaj pobijanog rješenja bio različit. Iz spisa predmeta je vidljivo da je tuženik po službenoj dužnosti (a ne po zahtjevu stranke), nakon zaprimanja upravne tužbe na odgovor, temeljem članka 123. do 127. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“, broj: 47/09. i 110/21.), obnovio predmetni upravni postupak, poništio pobijano rješenje te odbacio prigovor zaštićenog najmoprimca na umanjenje njegove mjesečne obveze plaćanja prosječne najamnine. Smatra da prvostupanjski sud, prilikom donošenja pobijanog dijela rješenja, nije imao u vidu odredbu članka 147. stavka 4. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj: 36/24. – dalje u tekstu: ZUS), jer su troškovi ovog postupka nastali isključivo krivnjom tužiteljice, koja nije ažurno i na vrijeme u upravnom postupku dostavila sve isprave s kojima je raspolagala, pri čemu tuženik naglašava da je osporeno rješenje od 29. svibnja 2025. zakonito i doneseno u okviru njegove zakonske nadležnosti, a na temelju činjenica koje su mu bile poznate u trenutku njegovog donošenja. Slijedom navedenog, tuženik predlaže ovom Sudu usvojiti žalbu, ukinuti osporeno rješenje u pobijanom dijelu i odbiti zahtjev tužiteljice za naknadu troškova postupka.

3. Tužiteljica, u odgovoru na žalbu, pobija osnovanost predmetne žalbe u cijelosti. U bitnom, smatra kako uopće nije odlučno na koji je formalni način tuženik naknadno izmijenio ili poništio vlastito rješenje, već činjenica da je u trenutku podnošenja tužbe bilo na snazi nezakonito rješenje, koje je neposredno povrijedilo prava i interese tužiteljice te da je upravo tužba bila razlog da tuženik naknadno preispita zakonitost svog postupanja. Smatra da je tuženik bio dužan, prilikom donošenja osporenog rješenja, samostalno prikupiti i provjeriti sve relevantne činjenice, osobito imajući u vidu da se podaci o vlasništvu nekretnina nalaze u zemljišnim knjigama i da su javno dostupni. Budući da tuženik to nije učinio, do donošenja nezakonitog rješenja došlo je isključivo njegovim propustom, a ne ponašanjem tužiteljice. Sud je pravilno ocijenio da je tužiteljica uspjela u sporu, jer je postigla upravo ono što je zahtijevala – ukidanje nezakonitog rješenja, slijedom čega joj je pravilno priznata naknada nužnih troškova postupka. Radi navedenog, tužiteljica predlaže odbiti žalbu kao neosnovanu.

4. Žalba nije osnovana.

5. Ispitujući zakonitost prvostupanjskog rješenja u osporenom dijelu, sukladno članku 134. stavku 1., u vezi članka 128. stavka 4. ZUS-a, ovaj Sud nalazi da je, nakon što je obustavio predmetni upravni spor, prvostupanjski upravni sud pravilno postupio kada je tužiteljici priznao troškove spora za sastav tužbe.

6. Naime, iz prvostupanjskog rješenja je razvidno da je upravni spor obustavljen primjenom odredbe članka 103. stavka 1. ZUS-a, odnosno iz razloga jer je tuženik tijekom spora (rješenjem od 13. kolovoza 2025.) poništio ovdje osporeno rješenje od 29. svibnja 2025., čime je postupio po tužbenom zahtjevu tužiteljice. Stoga je prvostupanjski sud osnovano ocijenio opravdanim troškove zastupanja tužiteljice po odvjetniku, koji se sastoje od troška sastava tužbe uvećanog za PDV, a što je valjanim razlozima obrazložio.

7. Na drukčiji zaključak ne ukazuju ni žalbeni navodi, kojima tuženik osporava zakonitost odluke o trošku tvrdnjom da u vrijeme donošenja osporenog rješenja nije raspolagao sa svim činjenicama i dokazima, što, međutim, nije od utjecaja na donošenje drukčije odluke o ovoj stvari, već naprotiv samo dodatno ukazuje na nezakonitost osporenog rješenja. Radi navedenog, ovaj Sud nije našao osnove za usvajanje žalbe, osobito kraj nesporne činjenice da je, upravo temeljem tužbenih navoda, tuženik poništio osporeno rješenje tijekom predmetnog spora, čime je u cijelosti udovoljio tužbenom zahtjevu tužiteljice, neovisno o načinu na koji je tako postupljeno (kroz obnovu upravnog postupka).

8. Trebalo je stoga, temeljem odredbe članka 135. stavka 1. ZUS-a, žalbu odbiti kao neosnovanu.

U Zagrebu, 10. veljače 2026.

Predsjednica vijeća

Senka Orlić-Zaninović