Republika Hrvatska
Županijski sud u Zagrebu
Trg Nikole Šubića Zrinskog 5
Poslovni broj: Kž-17/2025-4
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E NJ E
Županijski sud u Zagrebu, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca Gordane Mihele Grahovac kao predsjednice vijeća te Željke Skomeršić i Koraljke Bumči kao članica vijeća, uz sudjelovanje zapisničarke Marine Bobanović, u kaznenom predmetu protiv okrivljene ZA, zbog kaznenog djela iz članka 291. stavak 1. Kaznenog zakona (Narodne novine br. 125/11, 144/12, 56/15, 61/15, 101/17 i 118/18 – dalje u tekstu: KZ/11), odlučujući o žalbi oštećene kao tužiteljice NA podnesenoj protiv rješenja Općinskog kaznenog suda u Zagrebu broj Kov-1128/2024 od 10. prosinca 2024., u sjednici vijeća održanoj 10. veljače 2026.,
r i j e š i o j e
Odbija se žalba oštećene kao tužiteljice NA kao neosnovana.
Obrazloženje
1. Pobijanim rješenjem Općinskog kaznenog suda u Zagrebu na temelju članka 355. stavak 1. točka 4. Zakona o kaznenom postupku (Narodne novine broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. - pročišćeni tekst, 91/12. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19., 80/22. i 36/24.; dalje: ZKP) u vezi s člankom 355. stavak 2. ZKP odbačena je optužnica oštećene kao tužiteljice NA podnesene po opunomoćeniku, odvjetniku Čedi Prodanoviću od 23. rujna 2024. protiv okrivljene ZA zbog kaznenog djela protiv službene dužnosti, zlouporabe položaja i ovlasti iz članka 291. stavka 1. KZ/11.
2. Protiv tog rješenja oštećena kao tužiteljica NA je po opunomoćeniku Čedi Prodanoviću, odvjetniku u Zagrebu, podnijela žalbu zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom ovome sudu da preinači pobijano rješenje i potvrdi optužnicu odnosno podredno ukine pobijano rješenje.
3. Žalba nije osnovana.
4. Žaliteljica smatra da postoji dovoljno dokaza da je okrivljenica osnovano sumnjiva za djelo koje je predmet optužbe, odnosno da ne postoji očito proturječje između prikupljenih dokaza takvo da bi na raspravi izricanje osuđujuće presude bilo nemoguće, iz čega slijedi da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio činjenično stanje jer je ''nesporno'' da je okrivljenica poduzela radnje precizirane u činjeničnom opisu i ponovljene u žalbi. Oštećena kao tužiteljica je višekratno komunicirala sa svim institucijama koje su bile uključene u njezine sporove s ocem djeteta CA, a to što je prilikom tih komunikacija bilo nesporazuma sa ravnateljicom škole, Centrom za socijalnu skrb, Centrom za posebno skrbništvo i dr., ti nesporazumi su proizlazili iz činjenice što ona nije u pravilu nailazila na razumijevanje, njezini prijedlozi i prigovori na postupanje institucija su se a limine odbacivali, što ne znači da je ona bila nezainteresirana i da nije surađivala, već se ta suradnja svodila na pogodovanje CA što je kod oštećenice naravno izazivalo trajnu frustraciju i osjećaj nemoći.
4.1. Okrivljenica je propustila postupati po zakonu kada je predložila donošenje privremene mjere, a da unatrag dvije godine nije obavila razgovor i pribavila mišljenje djeteta. CA i njegovom odvjetniku Hrvoju Jukiću je davala informacije o stanju predmeta, a odvjetnika ujedno i instruirala. U prilog žalbenim navodima, poziva se na izjave o obavljenim obavijesnim razgovorima sa RA, AA, ZAD i MA, smatrajući da je prvostupanjski sud nekritički i paušalno ocjenjivao dokaze i pogrešno zaključio da ne postoji osnovana sumnja da je okrivljenica počinila kazneno djelo.
4.2. To što se u pobijanom rješenju na neki način promiče teza da odluka suda u predmetnom postupku o skrbništvu nad maloljetnim ĆA nije zasnovana na službenim radnjama koje je u tom predmetu poduzela okrivljenica, ne znači da ona nije nezakonito postupala kako bi pogodovala CA, a samim time i nanijela štetu oštećenoj kao tužiteljici, jer je svoje službene radnje poduzimala upravo da pogoduje CA što se negativno odrazilo na pravne interese oštećene kao tužiteljice.
5. Iako žaliteljica ukazuje da ne postoji očito proturječje između prikupljenih dokaza, ovdje treba skrenuti pozornost da prvostupanjski sud niti ne odbacuje optužnicu po toj zakonskoj osnovi, dakle onoj drugoj po redu propisanoj člankom 355. stavak 1. točka 4. ZKP, već smatrajući da nema dovoljno dokaza da je okrivljenica osnovano sumnjiva za djelo koje je predmet optužbe, što je prva zakonska osnova za odbačaj propisana istom zakonskom odredbom, tako da te dvije osnove obustave treba razlikovati.
6. Prema ocjeni drugostupanjskog suda, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da u konkretnoj situaciji nema dovoljno dokaza da je okrivljenica osnovano sumnjiva za kazneno djelo zlouporabe položaja i ovlasti koje je predmet optužbe odnosno da bi kao posebna skrbnica maloljetnog ĆA vezano za parnični postupak koji se vodio između njegovih roditelja zbog skrbi o djetetu, bilo iskoristila svoj položaj, bilo prekoračila granice svoje ovlasti, pa time CA pribavila korist, a oštećenoj kao tužiteljici NA prouzročila štetu.
7. Žaliteljica zamjera prvostupanjskom sudu što promiče tezu da odluka suda u predmetnom postupku o skrbništvu nad maloljetnim djetetom nije utemeljena na službenim radnjama okrivljenice, pri čemu zanemaruje da je predmet optužbe upravo postupanje okrivljenice vezano za taj predmet u kojem je, prema tvrdnji optužbe pribavljena korist CA, dok je oštećenoj kao tužiteljici NA prouzročena šteta, pri čemu da bi bila ostvarena zakonska obilježja kaznenog djela, inkriminirana korist odnosno šteta mora biti posljedica upravo od strane okrivljenice poduzetih radnji, iskorištavanja položaja odnosno prekoračenja granica ovlasti.
8. Međutim, okrivljenica je postupala kao posebna skrbnica maloljetnog djeteta. Poseban skrbnik je u punom smislu zastupnik djeteta i u fokusu mu je dijete, a ne želje i očekivanja roditelja ili drugih osoba.
9. Žaliteljica nezakonito postupanje okrivljenice vidi u tome što je predlagala donošenje privremene mjere po kojoj bi maloljetno dijete trebalo živjeti sa ocem CA, a da pri tome nije obavila razgovor i pribavila mišljenje djeteta.
9.1. Upravo suprotno, okrivljenica je obavijestila sud da nije obavila razgovor s maloljetnim ĆA zato što je dijete u više navrata već saslušavano pa da bi to za njega bilo traumatično što znači da se u tom trenutku prilikom procjene rukovodila pravilom da se dijete saslušava samo onoliko puta koliko je to nužno i u skladu sa svojom ulogom u postupku, a to je zastupati volju i najbolji interes djeteta. Osim toga, kada je nakon toga kao posebna skrbnica obavila razgovor sa djetetom u dva navrata u prisutnosti oba roditelja i o tome obavijestila sud, stranke su postigle suglasnost da nije potrebno utvrđivati mišljenje djeteta.
10. U pravu je prvostupanjski sud kada napominje da je odluku o skrbništvu nad djetetom sud donio na temelju nalaza i mišljenja stručnog tima Centra za socijalnu skrb Maksimir i svih ostalih dokaza izvedenih u tom postupku, a okrivljenica se kao posebna skrbnica pridružila mišljenju Centra, kao i kada zaključuje da nema dokaza da bi okrivljenica postupala u cilju pogodovanja CA niti na njegovo traženje poduzimala radnje kojima bi iskoristila svoj položaj ili prekoračila granice svoje ovlasti, a koje bi ujedno imale za posljedicu pribavljanje koristi CA odnosno prouzročenje štete NA.
11. Ovdje se radilo o sudskom postupku u kojem je oštećena kao tužiteljica imala svojstvo tuženice, dok je okrivljenica postavljena kao poseban skrbnik djetetu kako bi ga zastupala u postupku u kojem se odlučuje o roditeljskoj skrbi. Konkretne radnje okrivljenice opisane u činjeničnom opisu niti po stavu drugostupanjskog suda nemaju uporišta u dokazima na kojima se temelji optužnica, čiji je sadržaj sud iznio u pobijanom rješenju i potom pravilno zaključio da nema dovoljno dokaza za osnovanu sumnju da je okrivljenica počinila kazneno djelo.
12. Naime, sumnja potrebna za odluku o potvrđivanju optužnice mora biti osnovana, što znači provjerljiva i potkrijepljena određenim dokazima koji ukazuju na ispunjenje svih bitnih, kako objektivnih tako i subjektivnih obilježja inkriminiranog kaznenog djela, pri čemu zaključak o postojanju osnovane sumnje mora predstavljati zaokruženu cjelinu i ozbiljnu razinu sumnje da bi predmet bio upućen u raspravnu fazu kaznenog postupka. Službene zabilješke o obavljenim obavijesnim razgovorima na koje se žaliteljica poziva nisu dokaz pa time ne dovode u pitanje zaključak prvostupanjskog suda o nedostatku dokaza koji bi ukazivali na postojanje osnovane sumnje da bi okrivljenica počinila kazneno djelo zlouporabe položaja i ovlasti.
13. Slijedom navedenog, kako žalbenim navodima nije dovedena u pitanje pravilnost i zakonitost pobijanog rješenja, nakon što je pobijano rješenje ispitano i u skladu s odredbama članka 494. stavak 4. ZKP, valjalo je odlučiti kao u izreci rješenja.
Zagreb, 10. veljače 2026.
Predsjednica vijeća:
Gordana Mihela Grahovac
