REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-968/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Marine Paulić predsjednice vijeća, Ivana Vučemila člana vijeća i suca izvjestitelja, Darka Milkovića člana vijeća, mr. sc. Senije Ledić članice vijeća i Renate Šantek članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja UG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Maru Mihočeviću, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Mihočević & Bajs d.o.o. iz Zagreba, protiv tuženice ŠG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnici Vesni Alaburić, odvjetnici iz Zagreba, radi objave ispravka informacije, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž-2211/2019-4 od 20. travnja 2022., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Sesvetama poslovni broj Pn - 535/2019-17 od 25. srpnja 2019., u sjednici održanoj 10. veljače 2026.,

p r e s u d i o  j e:

I. Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troška sastava odgovora na reviziju.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom je presudom u točki I. izreke odbijen kao neosnovan zahtjev tužitelja kojom je tražio da se tuženici naloži objava ispravka informacija objavljenih o tužitelju 2. veljače 2018. u elektroničkoj publikaciji www.telegram.hr u članku autora EG pod naslovom "Izgleda da blizak Borasov suradnik, profesor etike UG nije bio baš etičan (kaže povjerenstvo Filozofskog faksa)", a koji ispravak glasi:

"1. Nije točno da je UG više puta napredovao na temelju istih znanstvenih radova.

2. Nije točno da je većina znanstvenih radova na temelju kojih je UG imenovan redovnim profesorom 2005. već bila uzeta u obzir šest godina prije toga kad je imenovan izvanrednim profesorom.

3. Nije točno da se u slučaju UG već objavljenim i vrednovanim radovima, ponovnim objavljivanjem dodatno ulazi u vrednovanje znanstvenikove produkcije pa time i ostvaruje napredovanje mimo uobičajenih kriterija kao što nije točno niti to da je u slučaju UG došlo do ozbiljnog napuštanja dobre prakse.

4. Nije točno da kandidat dr. UG ima vrlo oskudnu bibliografiju (objavljene radove), tako da je osporavan već njegov izbor u zvanje znanstvenog savjetnika i redovnog profesora, a potom i izbor u trajno zvanje redovnog profesora. Slijedom navedenog, prof. dr. sc. UG odlučno odbacuje kao netočne i neistinite sve navode kojima se insinuira da bi isti na bilo koji način kršio etička načela i običaje dobre prakse u humanističkim znanostima odnosno da bi isti dvostruko napredovao na temelju istih radova." Odbijen je i zahtjev tužitelja za nadoknadu parničnog troška, te je u točki II. izreke naloženo tužitelju nadoknaditi tuženici parnični trošak u iznosu od 5.937,50 kn, u roku od 15 dana.

2. Drugostupanjskom je presudom u točki I. izreke odbijena kao neosnovana žalba tužitelja i potvrđena prvostupanjska presuda, dok je u točki II. izreke odbijen zahtjev tuženika za naknadu troška žalbenog postupka.

3. Protiv drugostupanjske presude reviziju iz čl. 382.a st. 1. podst. 4. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08,123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22 - dalje: ZPP) podnosi tužitelj pobijajući je u cijelosti zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da se revizija prihvati, a pobijana presuda preinači prihvaćanjem tužbenog zahtjeva, podredno ukine i predmet vrati na ponovno suđenje prvostupanjskom sudu.

4. Tuženik je odgovorio na reviziju, ocijenio ju je neosnovanom predložio je istu odbiti, te je zatražio trošak sastava odgovora na reviziju.

5. Revizija nije osnovana.

6. Prema odredbi čl. 391. st. 2. ZPP-a revizijski sud pri odlučivanju o reviziji ispituje pobijanu presudu samo u dijelu kojim se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji, pa je u tim granicama pobijana presuda i ispitana.

7. Na temelju provedenih dokaza nižestupanjski sudovi su utvrdili:

- da je tuženica glavna urednica portala www.telegram.hr na kojemu je 2. veljače 2018. objavljen članak autora EG pod naslovom "Izgleda da blizak Borasov suradnik, profesor etike UG nije bio baš etičan (kaže povjerenstvo Filozofskog faksa)",

- da je tužitelj od tuženice kao glavne urednice zatražio objavu ispravka netočnih informacija te do dana podnošenja tužbe nije objavljen ispravak,

- da je tuženica 8. veljače 2018. uputila obavijest tužitelju o razlozima neobjavljivanja ispravka, pozivajući se na sadržaj zadnjeg odlomka u zahtjevu tužitelja koji, prema mišljenju tuženice, predstavlja komentiranje i vrijeđanje te bi objava tih navoda bila u suprotnosti sa zakonima i dobrim običajima te bi mogla dovesti do eventualne odgovornosti nakladnika za štetu,

- da je u istoj obavijesti tužitelj pozvan svoj zahtjev za ispravak uskladiti sa zakonskim propisima kako bi bio objavljen, što tužitelj nije učinio.

8. Na temelju navedenog i utvrđenja da ne postoji identitet tužbenog zahtjeva i zahtjeva za ispravak informacije, odnosno da tužbeni zahtjev tužitelja ne sadrži posljednji odlomak (koji glasi: "Budući predmetni članak sadrži maliciozne, klevetničke i neist inite navode, to je i objavljivanjem takvog članka postupljeno protivno svim pravilima novinarske struke i na štetu ugleda naše stranke. Stoga ovim putem zahtijevamo objavljivanje ovog ispravka netočne informacije u cijelosti, na način propisan u čl. 41. st. 1. Zakona o medijima."), koji je sastavni dio zahtjeva za ispravak upućen tuženici, sud prvog stupnja ocjenjuje da već iz tog razloga tužbeni zahtjev ne može biti prihvaćen, zbog čega se taj sud nije ni upustio u ocjenu opravdanosti razloga za odbijanje objave ispravka informacije.

9. Drugostupanjski sud, uz navedeno. utvrđuje i da iz sadržaja članka koji je objavljen na portalu čija je glavna urednica tuženica, proizlazi da se u članku navodi kako je tužitelj prijavljen da je više puta napredovao na temelju istih znanstvenih radova, da je prijava podnesena još 2011. te se zasniva na tvrdnji da je većina znanstvenih radova tužitelja već bila uzeta u obzir kada je imenovan izvanrednim profesorom, zatim se navodi da je u svezi s prijavom postupalo Etičko povjerenstvo Filozofskog fakulte ta koje je prethodno zatražilo mišljenje od dvoje umirovljenih profesora tog fakulteta, ĆG i GG, da se u nastavku komentiraju izjave tih profesora i to ĆG o tome da se na takav način ostvaruje napredovanje mimo uobičajenih kriterija, dok je profesor GG ukazao na sadržaj svoje ranije izjave koju je dao 2014. o tome da tužitelj ima vrlo oskudnu bibliografiju pa da je osporavan već i njegov izbor u zvanje znanstvenog savjetnika i redovnog profesora, a potom i izbor u trajno zvanje redovnog profesora. Slijedom navedenog zaključio je da se u navedenom tekstu prenosi sadržaj mišljenja Etičkog povjerenstva Filozofskog fakulteta u Zagrebu, a ne iznose se tvrdnje koje bi izlazile izvan sadržaja tog mišljenja, a u potvrdu kojeg zaključka navodi i iskaz tužitelja koji je potvrdio da su točni navodi o postojanju prijave protiv njega Etičkom povjerenstvu Filozofskog fakulteta u Zagrebu iz 2011., s tim što je dodatno istaknuo da je to pitanje riješeno donošenjem mišljenja ad hoc Etičkog povjerenstva.

10. Drugostupanjski sud ujedno smatra da je tužitelj u ovom postupku bio dužan dokazati da je informacija koju je tuženik objavio netočna ili nepotpuna, jer bi to bila temeljna pretpostavka propisana odredbom čl. 40. st. 1. Zakona o medijima ("Narodne novine", broj 59/04, 84/11 i 81/13 - dalje: ZM), da bi se tuženici kao glavnoj urednici mogla naložiti objava takvog ispravka u smislu odredbe čl. 46. ZM-a. Stoga, cijeneći da tužitelj, i u zahtjevu za objavu ispravka glavnom uredniku, i u tužbenom zahtjevu, tvrdi da nije točno: da bi napredovao na temelju istih znanstvenih radova, da nije točno da je većina znanstvenih radova već uzeta u obzir kada je imenovan izvanrednim profesorom, da nije točno da se u njegovom slučaju ostvaruje napredovanje mimo uobičajenih kriterija te da nije točno da ima vrlo oskudnu bibliografiju (objavljene radove), međutim, utvrđujući da se u tekstu prijeporne informacije ne iznose kao tvrdnje autora članka, već se prenose zaključci iz nalaza Etičkog povjerenstva Filozofskog fakulteta u Zagrebu, taj sud smatra da je radi demantiranja takvih tvrdnji, tužitelj trebao dokazati da u mišljenju Etičkog povjerenstva takve tvrdnje nisu iznesene, odnosno da su pogrešno prenesene. Utvrđujući da u tom smislu tužitelj nije nit i postavio svoj zahtjev za ispravak upućen glavnom uredniku, jednako kao ni tužbeni zahtjev, ocijenio je da pravilnim pravno stajalište suda prvog stupnja da u ovom postupku tužitelj nije dokazao ispunjenost pretpostavki za primjenu odredbi čl. 46. ZM- a.

11. Neosnovano tužitelj u reviziji ukazuje na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a jer pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati zato što presuda ima jasne i neproturječne razloge o odlučnim činjenicama, a o tim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika. Suprotno revizijskim navodima, drugostupanjski sud je naveo u obrazloženju iz kojeg razloga je smatrao osnovanim i izneseno pravno shvaćanje prvostupanjskog suda kao i činjenice temeljem kojih je došao do takvog zaključka.

12.1. Neosnovani su i navodi tužitelja o počinjenoj bitnoj povredi odredaba parničnog postupka iz čl. 8. i čl. 338. st. 4. ZPP-a, te (sadržajno) i čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 375. ZPP-a, koje obrazlaže tvrdnjama prema kojima je iz obrazloženja prvostupanjske presude proizlazi kako taj sud nije izvršio uvid u isprave u spisu, odnosno da je propustio cijeniti kao dokaz predmetne odluke Ustavnog suda RH i Matičnog odbora za područje humanističkih znanosti, posljedično čemu zbog pogrešnog pravnog stava istu uopće nije analizirao, a što drugostupanjski sud nije sankcionirao. To iz razloga što u žalbi na prvostupanjsku presudu tužitelj nije iznosio takve prigovore pa se o tim i takvim prigovorima drugostupanjski sud nije ni mogao izjasniti (čl. 386. st. 3. ZPP -a). Stoga ne stoji tvrdnja tužitelja da drugostupanjski sud nije cijenio sve žalbene navode tužitelja jer je cijenio odlučne navode žalbe, a to što nije utvrdio povredu prvostupanjskog suda (koji se pozvao na odredbu čl. 48. ZM-a i zaključio da tužitelju ne pripada pravo na objavu ispravka), u ovom slučaju nije odlučno. Naime, sud drugog stupnja je je ocijenio sve žalbene navode koji su bili od odlučnog značenja, pa tako i one kojima se osporavala pravilnost ocjene u postupku izvedenih dokaza.

12.2. U odnosu na revizijske navode da se drugostupanjski sud nije upuštao u ocjenu dokaza niti je postupio temeljem načela savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza pojedinačno te je prilikom donošenja odluke propustio ocijeniti dokumentaciju priložene po tužitelju, valja odgovoriti da sud drugog stupnja uopće nije sam ocjenjivao u postupku izvedene dokaze, već je, odgovarajući na žalbene navode, ispitivao pravilnost ocjene dokaza koju je dao sud prvog stupnja što mu je i bio zadatak pri ispunjavanju kojeg je dao razložne razloge zbog kojih je tu ocjenu prihvatio. Činjenica da tužitelj tu ocjenu ne prihvaća nije odlučna i ta okolnost, sama po sebi, ne znači ostvarenje navedenih bitnih povreda. Utoliko navedena okolnost ne daje pobijanoj presudi obilježje proturječnosti niti nerazumljivosti zbog koje se ona ne bi mogla ispitati, niti stoji tvrdnja tužitelja da drugostupanjski sud nije cijenio žalbene navode tužitelja. Slijedom naprijed navedenog, nije ostvaren revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka.

13. Predmet je postupka zahtjev tužitelja za ispravak informacije utemeljen na odredbi čl. 40. st. 1. ZM-a.

14. Neosnovano tužitelj osporava pravilnost primjene materijalnog prava kod odbijanja tužbenog zahtjeva. Ispravak informacije je tekst kojim se ostvaruje mogućnost da se netočna (neistinita) ili nepotpuna činjenična tvrdnja objavljena kao informacija ispravi točnom i potpunom informacijom, što je upravo i svrha ispravka kako ju je odredio zakonodavac u odredbi čl. 40. st. 1. ZM-a. Kod činjenice da su sudovi utvrdili da se u navedenom tekstu samom prenosi sadržaj mišljenja Etičkog povjerenstva Filozofskog fakulteta u Zagrebu, a da se ne iznose tvrdnje koje bi izlazile izvan sadržaja tog mišljenja, pravilno je shvaćanje drugostupanjskog suda prema kojem je tužitelj u takvoj činjeničnoj i pravnoj situaciji bio dužan dokazati da je informacija koju je tuženik ob javio netočna ili nepotpuna, jer bi to bila temeljna pretpostavka propisana odredbom čl. 40. st. 1. ZM-a, da bi se tuženici kao glavnoj urednici mogla naložiti objava takvog ispravka u smislu odredbe čl. 46. ZM-a.

15. Stoga, cijeneći da se u tekstu prijeporne informacije ne iznose kao tvrdnje autora članka, već se prenose zaključci iz nalaza Etičkog povjerenstva Filozofskog fakulteta u Zagrebu, drugostupanjski sud pravilno smatra da je radi demantiranja takvih tvrdnji, tužitelj trebao dokazati da u mišljenju Etičkog povjerenstva takve tvrdnje nisu iznesene, odnosno da su pogrešno prenesene, no kako tužitelj u tom pravcu nije niti postavio svoj zahtjev za ispravak upućen glavnom uredniku, niti je tako postavio predmetni tužbeni zahtjev, pravilno je ocijenio da u ovom postupku tužitelj nije dokazao ispunjenost pretpostavki za primjenu odredbi čl. 46. ZM-a, što znači da je objavljena informacija točna i potpuna (sadržaj mišljenja Etičkog povjerenstva Filozofskog fakulteta u Zagrebu), pa su sudovi pravilno primijenili navedeno materijalno pravo kada su odbili tužbeni zahtjev.

16. Dodatno se pojašnjava tužitelju da, u skladu s odredbom čl. 48. st. 2. ZM -a, u postupku radi objave ispravka informacije glavnom je uredniku, kao razlog za neobjavljivanje ispravka, dopušteno dokazivati točnost činjenica iz objavljene informacije. To znači da, osim razloga navedenih u odredbi čl. 42. st. 4. ZM -a, glavni urednik nije dužan objaviti ispravak ni onda kada je informacija koja se pobija istinita, odnosno točna i potpuna. Prema tome, kada glavni urednik kao tuženik u postupku radi ispravka objavljene informacije dokaže da je informacija na koju se zahtjev za objavu ispravka odnosi istinita, odnosno potpuna i točna, kao što je to, prema utvrđenju nižestupanjskih sudova, dokazao tuženik u ovom postupku (sadržaj mišljenja Etičkog povjerenstva Filozofskog fakulteta u Zagrebu), tada nema zakonske osnove za prihvaćanje tužbenog zahtjeva za ispravak objavljene informacije. U takvim okolnostima se jedino može zaključiti da nije ostvaren ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

17. U predmetnom, spornom, tekstu se ne tvrdi da je tužitelj napredovao na temelju istih znanstvenih radova, ne tvrdi da je većina tih znanstvenih radova već uzeta u obzir kad je imenovan izvanrednim profesorom, ne tvrdi da su u njegovom slučaju ostvaruje napredovanje mimo uobičajenih kriterija, ne tvrdi da ima oskudnu bibliografiju. U spornom tekstu se, kako je već navedeno, samo prenose zaključci iz nalaza Etičkog povjerenstva Filozofskog fakulteta u Zagrebu pa je tužitelj svoje reagiranje trebao usmjeriti na sadržaj tih zaključaka kako je pravilno zaključio drugostupanjski sud, zbog čega se tužiteljevo reagiranje i ne može smatrati ispravnom u smislu čl. 41. st. 4 . U a već je tužitelj trebao dokazati da u mišljenju Etičkog povjerenstva takve tvrdnje nisu iznesene, odnosno da su pogrešno prenesene, što n i po ovome sudu nije dokazao.

18. U odnosu na revizijske navode kojima se osporava pravilnost činjeničnog utvrđenja točnosti objavljene informacije, valja odgovoriti da pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje nije razlog zbog kojeg se revizija može podnijeti (arg. iz članka 385 . ZPP). Utoliko ovi revizijski navodi nisu od utjecaja na ocjenu osnovnosti revizije.

19. Kako ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, valjalo je, na temelju odredbe članka 393. st. 2. ZPP-a, reviziju tužitelja odbiti kao neosnovanu i odlučiti kao u točki I. izreke.

20. Odlučujući na temelju odredbe članka 166. stavka 1. ZPP-a o zahtjevu tuženika za naknadu troška odgovora na reviziju, revizijski sud ocjenjuje da taj trošak nije bio potreban za vođenje ove parnice u smislu odredbe članka 155. stavka 1. ZPP -a, jer u njemu nije izneseno ništa novo. Što već ranije nije navedeno, pa je stoga taj zahtjev odbijen kao neosnovan, posljedično čemu je odlučeno kao u točki II. izreke ove presude.

Zagreb, 10. veljače 2026.

Predsjednica vijeća:

Marina Paulić