REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-809/2024-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Slavka Pavkovića predsjednika vijeća, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća i suca izvjestitelja, Damira Kontreca člana vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i Josipa Turkalja člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja PI, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Branimiru Žarkoviću, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika BI, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Zvonku Žaji, odvjetniku u Karlovcu, radi isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv dijela presude Županijskog suda u Puli-Pola poslovni broj Gž-1330/2022-3 od 3. srpnja 2023., kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Karlovcu poslovni broj P-331/2019-40 od 7. rujna 2022., u sjednici održanoj 10. veljače 2026.,

p r e s u d i o  j e:

I. Preinačuje se presuda Županijskog suda u Puli-Pola poslovni broj Gž- 1330/2022-3 od 3. srpnja 2023. u dijelu pod točkom I. izreke i sudi:

Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i u dijelu koji se odnosi na isplatu iznosa od 5.368,57 eura / 40.449,49 kuna s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od 26. ožujka 2019. do isplate i u tom dijelu potvrđuje se presuda Općinskog suda u Karlovcu poslovni broj P-331/2019-40 od 7. rujna 2022. u dijelu pod točkom I. izreke, kao što se potvrđuje presuda Općinskog suda u Karlovcu poslovni broj P-331/2019-40 od 7. rujna 2022. i pod točkom II. izreke (odluka o troškovima parničnog postupka).

II. Nalaže se tužitelju naknaditi tuženiku na ime troškova revizijskog postupka iznos od 848,41 eura, u roku od 15 dana.

III. Zahtjev tužitelja za naknadu troška sastava odgovora na prijedlog za dopuštenje revizije i odgovora na reviziju se odbija.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 108.862,36 kuna sa zateznim kamatama tekućim od 26. ožujka 2019. do isplate te zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka sa zateznim kamatama od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate (točka I. izreke). Tužitelju je naloženo naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 35.000,00 kuna (4.645,29 eura) sa zateznim kamatama tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude 7. rujna 2022. do isplate (točka II. izreke).

2. Drugostupanjskom presudom djelomično je prihvaćena žalba tužitelja i preinačena je presuda suda prvog stupnja te je suđeno tako da je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 5.368,57 eura / 40.449,49 kuna sa zateznim kamatama tekućim od 26. ožujka 2019. do isplate te mu naknaditi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.857,75 eura / 13.997,24 kuna sa zateznim kamatama tekućim od 3. srpnja 2023. do isplate, dok je zahtjev tuženika za naknadu parničnih troškova odbijen kao neosnovan (točka I. izreke). U preostalom dijelu, kojim je odbijen tužbeni zahtjev za isplatu daljnjeg iznosa od 68.412,87 kuna sa zateznim kamatama od 26. ožujka 2019. do isplate te kojim je odbijen preostali dio zahtjeva tužitelja za naknadu parničnih troškova s pripadajućim zateznim kamatama od dana donošenja prvostupanjske odluke, kao i zahtjev za isplatu zateznih kamatama na parnične troškove dosuđene za razdoblje od donošenja prvostupanjske presude do donošenja drugostupanjske odluke, odbijena je kao neosnovana žalba tužitelja i potvrđena je prvostupanjska presuda (točka II. izreke). Tuženiku je naloženo naknaditi tužitelju troškove žalbenog postupka u iznosu od 287,69 eura / 2.167,60 kuna, dok je u preostalom iznosu od 489,84 eura / 3.690,70 kuna odbijen zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka (točka III. izreke), kao i zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka (točka IV. izreke).

3. Ovaj sud je rješenjem broj Revd-3712/2023-2 od 12. prosinca 2023. dopustio tuženiku podnošenje revizije protiv drugostupanjske presude zbog pravnog pitanja:

"U smislu odredbi čl. 72. st. 1. i 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (''Narodne novine'', broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12 i 152/14) u kojem trenutku dolazi do razvrgnuća suvlasništva uspostavom etažnog vlasništva posebnog dijela nekretnine, odnosno predstavlja li sklapanje ugovora o diobi, a na temelju prethodno izrađenog plana posebnih dijelova i pribavljene potvrde nadležnog upravnog tijela o samostalnim uporabnim cjelinama trenutka uspostave etažnog vlasništva posebnog dijela nekretnine ili je potreban upis istog u zemljišnim knjigama da bi isto bilo uspostavljeno?".

4. Postupajući po navedenom dopuštenju, tuženik je podnio reviziju pozivom na odredbu čl. 382. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11- pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 - Odluka Ustavnog suda RH, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 - dalje u tekstu: ZPP) zbog pravnog pitanja zbog kojeg je dopuštena te u reviziji predlaže preinačiti drugostupanjsku presudu u pobijanom dijelu, na način da se tužbeni zahtjev tužitelja odbije u cijelosti, uz naknadu mu troškova revizijskog postupka.

5. Tužitelj u odgovoru na reviziju predlaže odbaciti reviziju, podredno odbiti, uz naknadu mu troškova sastava odgovora na prijedlog za dopuštenje revizije i na reviziju. Tužitelj prilaže uz reviziju potvrdu Upravnog odjela za graditeljstvo i okoliš, Odsjeka za prostorno uređenje i graditeljstvo od 27. veljače 2024. kojom se potvrđuje da se nekretnina sastoji od dva stana i da svaki za sebe čini samostalnu uporabnu cjelinu. Međutim, za napomenuti je tužitelju da je u ovoj pravnoj stvari glavna rasprava zaključena (15. srpnja 2022.) pa tako i prethodni postupak, nakon kojeg zaključenja se ne mogu iznositi nove činjenice i predlagati novi dokazi.

6. Revizija je osnovana.

7. Postupajući sukladno odredbi čl. 391. st. 3. ZPP, u povodu revizije revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u dijelu u kojem je revizija dopuštena i samo zbog pitanja iz članka 385.a ZPP zbog kojeg je dopuštena.

8. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 108.862,36 kuna sa zateznim kamatama od 26. ožujka 2019., kao dana sklapanja Ugovora o diobi predmetne nekretnine, kada je po shvaćanju tužitelja dospjela obveza iz Ugovora o završavanju kuće u [adresa] od 9. ožujka 1991., prema kojem ugovoru traži ispunjenje ugovorne obveze.

9. Tijekom postupka pred prvostupanjskim sudom je utvrđeno:

- da su Ugovor o završavanju kuće u [adresa] od 9. ožujka 1991. (dalje u tekstu: Ugovor o završavanju kuće) sklopili tužitelj, UI (majka tužitelja, umrla 2020., nakon podnošenja tužbe obzirom je tužba u ovoj pravnoj stvari podnijeta 2019.) i DI (pokojni otac tuženika), kojim ugovorom se tužitelj obvezao financirati završavanje kuće u [adresa] pod uvjetima: kuća će se završiti tako da prizemlje pripadne ČI, a prvi kat UI; tužitelj se obvezao platiti sve potrebne radove za završavanje kuće: zatvaranje unutrašnjih stepenica koje vode iz prizemlja na prvi kat, izgradnju vanjskih stepenica koje će voditi na prvi kat, izgradnju stepenica koje će voditi iz dvorišta na put koji će se izgraditi iza kuće do vanjskih stepenica, završavanje postojećih stepenica koje vode u prizemlje, dozidavanje prvog kata i izgradnja kompletnog krova, uređenje dvorišta te izgradnju vanjske terase iza kuće. U ugovoru je navedeno da ukoliko će se ikada u budućnosti kuća prodavati ili vlasništvo podijeliti tako da UI ili DI mogu zajedno ili svaki svoj dio prodati trećim osobama, UI i DI se obvezuju PI (ovdje tužitelju) vratiti njegova uložena sredstva za gornje radove,

- da su navedena sredstva bila korištena za dozidavanje odnosno gradnju prvog kata kuće koji je pripao UI, pa je zbog dozidavanja morala promijeniti i krov,

- da je pokojni otac tuženika bio veterinar, poznavao je puno ljudi koji su mu uređivali donji kat kuće, što je i sam financirao,

- da su prednici stranaka zajednički gradili i financirali gradnju kuće.

10. Na temelju izvedenih dokaza prvostupanjski sud je, ocjenjujući prigovor zastare, zaključio da dospjelost odnosno ispunjenje uvjeta prema odredbi Ugovora o završavanju kuće nije nastupila pa nije niti osnovan prigovor zastare, obzirom je u ugovoru navedeno da se UI i DI obvezuju vratiti uložena sredstva za radove PI ukoliko će se ikada u budućnosti kuća prodavati ili vlasništvo podijeliti tako da UI ili DI mogu zajedno ili svaki svoj dio prodati trećim osobama.

10.1. Prvostupanjski sud je ocijenio da su se stranke podijelile već 1991. (obzirom na sadržaj Ugovor o završavanju kuće) slijedom čega sklapanje Ugovora o diobi od 26. ožujka 2019. ne predstavlja diobu vlasništva nekretnine već predstavlja samo formaliziranje diobe vlasništva koja dioba je provedena još 1991. i koja je bila nesporna između pravnih prednika stranaka, a koja je i danas nesporna među samim strankama i suvlasnicima nekretnine. Stoga da tužitelj pogrešno tumači odredbu da je podjela vlasništva odnosno sklapanje ugovora o diobi od 26. ožujka 2019. ispunjenje uvjeta temeljem kojega bi tužitelj imao pravo na povrat uloženih sredstava, jer je ista podjela vlasništva učinjena i ranije, a do ispunjenja uvjeta prodaje nekretnine odnosno posebnog dijela od strane tuženika nije došlo, a niti je sud iz iskaza stranaka utvrdio da će do toga doći. U tom smislu niti taj uvjet nije ispunjen, na temelju kojega bi tužitelj imao pravo na povrat uloženih sredstava.

10.2. Prvostupanjski sud smatra da tužitelj ne bi imao pravo tražiti od tuženika povrat sredstava za završavanje kuće, jer je i sam tužitelj u svom iskazu naveo da je 1991. i 1992. svojoj majci za završetak kuće dao ukupno 30.000,00 DEM, a koji novac je bio namijenjen njoj i bratu DI, time da je majka istim novcem financirala ugovorene radove. Prema tome, imajući u vidu da je tužitelj svojoj majci dao novac, ali ne i ČI kao pravnom predniku tuženika, to sud smatra da je isti mogao samo od svoje majke zahtijevati povrat navedenog novca, ali ne i od ČI, jer iz iskaza tužitelja proizlazi da taj novac nije davao DI.

10.3. Prvostupanjski sud je odbio tužbeni zahtjev, ocjenjujući da se nisu ispunile pretpostavke iz Ugovor o završavanju kuće, a da su ugovorne strane zajednički gradile kuću te svoj rad i financijska sredstva pretočili svaki u svoj dio kuće stoga da prema odredbama Ugovor o završavanju kuće nema pravne osnove na kojoj tužitelj temelji svoj tužbeni zahtjev, jer su financijska sredstva ugovornih strana uložena svaki u svoj dio kuće.

11. Drugostupanjski sud preinačuje prvostupanjsku odluku, smatrajući da se iz teksta Ugovora o završavanju kuće ne može zaključiti da je podjela izvršena već 1991., jer da je u Ugovoru o završavanju kuće samo navedeno da će se kuća završiti tako da prizemlje pripadne DI, a kat UI, pa sud ocjenjuje da su stranke preuzele obvezu u budućnosti podijeliti nekretninu na način kako je to ugovoreno.

11.1. Dakle, po ocjeni suda drugog stupnja posljednjim stavkom Ugovora o završavanju kuće postavljena su dva alternativna uvjeta za vraćanje uloženih sredstava tužitelju – (1) prodaja kuće ili (2) podjela vlasništva. Prodaja kuće nije realizirana, ali da je sklapanjem Ugovora o diobi od 26. ožujka 2019., na temelju prethodno izrađenog plana posebnih dijelova i pribavljene potvrde nadležnog upravnog tijela o samostalnim uporabnim cjelinama, dogovorena dioba vlasništva pa da je danom sklapanja Ugovora o diobi i dospjela obveza vraćanja, i to polovice iznosa kojeg je tužitelj dao za završetak kuće u [adresa].

12. Odredbom čl. 72. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine", broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12, 94/17 - službeni pročišćeni tekst, 152/14, 81/15 - službeni pročišćeni tekst, dalje u tekstu: ZVDSP) propisano je da se vlasništvo određenoga posebnoga dijela nekretnine uspostavlja upisom u zemljišnu knjigu kao pravo povezano s određenim suvlasničkim dijelom te nekretnine. Vlasništvo određenoga posebnoga dijela nekretnine upisuje se u vlasničkom listu na suvlasničkom dijelu onoga suvlasnika za kojega je osnovano vlasništvo posebnoga dijela, uz navođenje posebnoga dijela nekretnine i sporednih dijelova na koje se proteže, a na posjedovni se list stavlja natpis: Etažno vlasništvo (čl. 72. st. 2. ZVDSP).

13. Odredbom čl. 119. st. 1. ZVDSP propisano je da se vlasništvo nekretnine stječe zakonom predviđenim upisom stjecateljeva vlasništva u zemljišnoj knjizi na temelju valjano očitovane volje dotadašnjega vlasnika usmjerene na to da njegovo vlasništvo prijeđe na stjecatelja, ako zakonom nije određeno drukčije. Stavkom 2. istog članka propisano je da se odredbe ZVDSP o stjecanju vlasništva nekretnine upisom u zemljišnu knjigu na odgovarajući način primjenjuju i na promjene i prestanak vlasništva na temelju pravnih poslova.

14. Stoga, uzimajući u obzir citirane odredbe ZVDSP, odgovor na postavljeno pitanje je sadržan u odredbi čl. 72. st. 1. ZVDSP koja propisuje da se vlasništvo određenoga posebnoga dijela nekretnine uspostavlja upisom u zemljišnu knjigu kao pravo povezano s određenim suvlasničkim dijelom te nekretnine.

15. Slijedom navedenog, primjenjujući ovu odredbu na konkretan slučaj, za zaključiti je da nije ispunjen niti jedan uvjet iz Ugovora o završavanju kuće, obzirom kuća nije prodana niti je podijeljeno vlasništvo kuće na način da je uspostavljeno vlasništvo određenoga posebnoga dijela nekretnine. Stoga se prema navedenom ugovoru nije ispunio uvjet za povrat iznosa uloženih sredstava odnosno obveza nije dospjela, kao što je to ocijenio i prvostupanjski sud.

16. U tom smislu valjalo je, na temelju odredbe čl. 391. st. 7. ZPP, preinačiti drugostupanjsku presudu u pobijanom dijelu i odlučiti kao u izreci presude pod točkom I.

17. Ujedno je valjalo naložiti tužitelju da tuženiku naknadi troškove sastava prijedloga za dopuštenje revizije i revizije sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 138/23, 107/25), a koja se primjenjuje u smislu Tbr. 52. st. 3. iste pa tako prema Tbr. 10. toč. 5. tuženiku pripada za svaku radnju po 100 bodova, a u okviru zatraženog, s PDV-om 748,27 eura. Tuženik je zatražio i naknadu troška plaćenih sudskih pristojbi na prijedlog za dopuštenje revizije i reviz iju te mu prema Tar.br. 1. st. 2. Uredbe o Tarifi sudskih pristojbi ("Narodne novine", broj 37/23) pripada iznos od 100,14 eura, slijedom čega mu je ukupno dosuđeno 848,41 eura i odlučeno kao u izreci pod točkom II.

18. Tužitelju nije priznat trošak sastava odgovora na prijedlog za dopuštenje revizije i odgovora na reviziju jer se radi o troškovima koji nisu bili potrebni za vođenje ove parnice (čl. 155. st. 1. ZPP). Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci pod točkom III.

Zagreb, 10. veljače 2026.

Predsjednik vijeća:

Slavko Pavković