REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev-1229/2025-2
R E P U B L I K A H R V A T S K A
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Josipa Turkalja suca izvjestitelja i člana vijeća, Slavka Pavkovića člana vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i Gordane Jalšovečki članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ŽR iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Mirko Kovač, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženice Republike Hrvatske, Ministarstva financija, OIB 52634238587, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Rijeci, radi isplate, odlučujući o reviziji tuženice protiv presude Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž-737/2021-2 od 19. prosinca 2024., kojom je djelomično potvrđena te djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj Pr-463/2018-39 od 7. svibnja 2021., u sjednici vijeća održanoj 10. veljače 2026.,
r i j e š i o j e:
I. Ukidaju se presuda Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž-737/2021-2 od 19. prosinca 2024. i presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj Pr-463/2018- 39 od 7. svibnja 2021., te se predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
II. Odluka o troškovima postupka u povodu revizije ostavlja se za konačnu odluku.
Obrazloženje
1. Presudom suda prvog stupnja u točki I. izreke naloženo je tuženici da na ime razlike plaće (za prekovremeno odrađene sate) isplati tužitelju ukupan iznos od 7.957,85 kn/1.056,18 eur bruto zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na pojedine novčane iznose, sve pobliže navedeno u točki I. predmetne presude, u roku od 8 (osam) dana. Isto tako u točki I. izreke naloženo je tuženici isplatiti tužitelju parnični trošak u iznosu od 11.493,75 kn/1.525,48 eur sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 7. svibnja 2021., do isplate, po stopi kako je navedeno za glavnu tražbinu koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od osam dana.
2. Drugostupanjskom je presudom poslovni broj Gž-737/2021-2 od 9. prosinca 2024. odbijena kao neosnovana žalba tuženice i potvrđena prvostupanjska presuda poslovni broj Pr-463/2018-39 od 7. svibnja 2021., dok je u dijelu troškova drugostupanjski sud preinačio prvostupanjsku odluku.
3.1. Protiv drugostupanjske presude tuženica je podnijela prijedlog za dopuštenje revizije te je odlučujući o tom prijedlogu, ovaj sud rješenjem poslovni broj Revd- 1987/2025-2 od 7. svibnja 2025., dopustio izjavljivanje revizije protiv drugostupanjske presude i to zbog pravnog pitanja, koje glasi:
"Kod obračuna prekovremenih sati, trebaju li se uzeti u obzir slobodni dani koji su utvrđeni evidencijom o radu i zamolbama za korištenje slobodnih dana s osnova prekovremenih sati bez obzira na činjenicu što poslodavac nije donio rješenje o korištenju istih?".
3.2. Postupajući po navedenom dopuštenju, protiv navedene drugostupanjske presude tuženica je podnijela reviziju sukladno čl. 382. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 , 70/19, 80/2022, 114/2022, 155/2023 - dalje: ZPP), zbog materijalno pravnog pitanja zbog kojeg je dopuštena te u reviziji predlaže da ovaj sud preinači pobijanu presudu i odbije tužbeni zahtjev tužitelja.
4. Tužitelj nije podnio odgovor na reviziju.
5. Revizija je osnovana.
6. Sukladno odredbi čl. 391. st. 3. ZPP ovaj sud pobijanu presudu ispituje samo u onom dijelu u kojem je revizija dopuštena i samo zbog pitanja iz čl. 385.a ZPP zbog kojeg je dopuštena.
7. Predmet spora revizijskog postupka je zahtjev tužitelja kao službenika Ministarstva financija, Carinske uprave, Područnog carinskog ureda Rijeka za isplatu razlike plaće za sate prekovremenog rada u razdoblju od 20. ožujka 2013. do 4. travnja 2018. S obzirom na sadržaj postavljenog pravnog pitanja, razvidno je da je u ovoj fazi postupka sporan način utvrđivanja nesporno iskorištenih slobodnih dana u slučaju, kada o istome, nije doneseno posebno rješenje.
8. Prvostupanjski sud je utvrdio uvidom u dostavljenu dokumentaciju, evidenciju radnog vremena tužitelja, rješenja o rasporedu, evidencije o korištenju slobodnih dana te temeljem nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka pravne osobe Centra za knjigovodstvena vještačenja d.o.o. Zagreb da je tužitelj u utuženom razdoblju radio na radnom mjestu carinika III. vrste te mu je rad sukladno rješenju organiziran u turnusu koji je u smislu odredbe članka 44. KU/08 definiran na način da 12 sati dnevno radi u ciklusima 12 (dnevni rad) – 24 (slobodno) – 12 (uključivo noć) – 48 (slobodan) te je izvršena usporedba obračunskih isprava za isplatu plaće i evidencije o korištenju radnog vremena. Isto tako utvrđeno je kako je mjesečni fond sati i mjesečni fond radnih sati uzet u obzir prilikom utvrđenja je li tužitelj u utuženom razdoblju radio prekovremeno. Nadalje, navedeno je kako u slučaju različitog broja sati slobodnih dana iz obračunskih lista i evidencija rada, kako su obračunske isprave za isplatu plaće sastavljene u skladu s Pravilnikom o sadržaju obračuna plaće, naknade plaće i otpremnine pa kako se radi o ispravama koje je sastavila tužena u skladu s posebnim propisima, dokazna snaga takve isprave sukladno odredbi čl. 230. st. 2. ZPP izjednačena je s javnim ispravama pa se istima dokazuje istinitost broja slobodnih dana za izračun plaće, dok tužena i tužitelj nisu dokazivali da su obračuni nepravilno sastavljeni nakon primitka istih, a ni tijekom postupka. Isto tako navedeno je kako je čl. 5. Zakona o radu ("Narodne novine" broj 93/14, 102 7/17 i 98/19 - dalje: ZR) utvrđeno da je poslodavac dužan voditi evidenciju o radnicima koji su kod njega zaposleni, a koja evidencija mora sadržavati podatke o radnicima i radnom vremenu. Također je zaključio da je u slučaju spora u svezi s radnim vremenom teret dokazivanja radnog vremena na poslodavcu, ukoliko poslodavac ne vodi evidenciju iz odredbe čl. 5. st. 1. i 2. ZR, što je propisano odredbama čl. 135. st. 4. ZR. Stoga je, ocjenjujući da u vezi korištenja slobodnih dana između stranaka postoji spor, zaključio da je teret dokaza na tuženici u smislu odredbe čl. 135. st. 4. ZR.
8.1. Prema utvrđenju prvostupanjskog suda, s obzirom da se evidencija o korištenju radnog vremena i obračunske liste međusobno razlikuju, taj sud je prihvatio podatke o broju sati rada i slobodnih dana obračunate na obračunskim listama za plaću, za razdoblje u kojem podaci iz obračunskih lista i evidencije o korištenju radnog vremena nisu usklađeni, a sve iz razloga što tužena tijekom postupka nije dokazala da su podaci iz obračunskih listi koje je sama sastavila netočni, niti je dokazala da je donosila rješenja o korištenju slobodnih dana u skladu s odredbom čl. 44. st. 13. KU/08, odnosno čl. 38. st. 14. KU/17, a u nedostatku tih rješenja se ne može smatrati da je tužitelj mogao iskoristiti slobodne dane prema podacima iz evidencije o korištenju radnog vremena. Stoga je taj sud prihvatio iz nalaza i mišljenja obračun po osnovi neobračunatog i neisplaćenog prekovremenog rada u iznosu od 7.975,85 kn, koji iznos predstavlja prekovremene sate rada u utuženom razdoblju umanjene za iskorištene slobodne dane, prema obračunskim listama, za razliku od podataka iz evidencije o korištenju radnog vremena kada bi preostalo neisplaćeno potraživanje tužitelja po osnovi neobračunatog i neisplaćenog prekovremenog rada iznosilo 2.293,38 kn.
9. Drugostupanjski sud je prihvatio utvrđenja i pravno shvaćanje prvostupanjskog suda te u cijelosti prvostupanjsku presudu, osim u dijelu troška.
10. Tuženica u reviziji ističe da Carinska uprava vodi uredno evidenciju o korištenju radnog vremena, da su evidencijom o korištenju radnog vremena evidentirani svi sati koje je tužitelj odradio u pojedinom mjesecu te su temelj za utvrđivanje prekovremenih sati rada dok bi ponovna isplata za ostvarivanje prekovremenih sati iskorištenih kroz institut slobodnih dana predstavljala konzumiranje navedenog prava po dvije osnove. Ističe da je Evidencija radnog vremena službena evidencija i isprava potpisana od strane pomoćnika ravnatelja i zavedena pod klasom i urudžbenim brojem u informacijskom sustavu Carinske uprave te je jedini relevantni pokazatelj stvarnog rada službenika o radnim satima u pojedinom mjesecu. Navodi kako je pogrešno drugostupanjski sud prihvatio, kao i prvostupanjski sud, u cijelosti nalaz i mišljenje vještaka iz Centra za financijska vještačenja d.o.o. i to verziju obračuna po prvoj varijanti, u kojoj je vještakinja uzela u obzir podatke o iskorištenim slobodnim danima tužitelja iskazanim u obračunskim listama, a koje obračune je Carinska uprava u potpunosti osporavala kao neosnovane i pogrešne. Stoga je, usvajajući tužbeni zahtjev postavljen sukladno vještačkom nalazu (prva varijanta), sud izostavio obrazloženje o dvostrukoj konzumaciji prava s osnove ostvarenih prekovremenih sati; korištenjem slobodnih dana kako je to utvrđeno evidencijama radnog vremena te dosuđivanjem novčanog iznosa iz točke I. presude. Time je pogrešno primijenio materijalno pravo suprotno i protivno odredbama čl. 44. st. 10. i st. 14. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike („Narodne novine“, broj 104/13. 150/13, 153/13, 71/16, 123/16), odnosno protivno odredbama čl. 38. st. 10. i st. 14. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike („Narodne novine“, broj 112/17, 12/18), te protivno odredbama članka 89. Zakona o carinskoj službi („Narodne novine“, broj 68/13, 30/14, 115/16, 39/19 i 98/19.), a koji pravni stav je prihvatio i drugostupanjski sud. Isto tako navodi da nije prihvatljivo shvaćanje suda da podaci iz obračunskih lista imaju snagu neoborive pretpostavke istinitosti.
11. Sukladno odredbi čl. 5. st. 1. i 2. Zakona o radu („Narodne novine“, broj 93/14 i 127/17 – dalje: ZR) propisano je da je poslodavac dužan voditi evidenciju o radnicima koji su kod njega zaposleni, a koja evidencija mora sadržavati podatke o radnicima i radnom vremenu, dok je odredbom iz čl. 135. st. 4. ZR propisano da je u slučaju spora u vezi s radnim vremenom, ako poslodavac ne vodi evidenciju iz čl. 5. st. 1. ZR na propisani način, teret dokazivanja radnog vremena je na poslodavcu.
12. Sukladno odredbi čl. 41. KU/08, a koja je odredba sadržajno ista kao i čl. 35. KU/17 plaću državnog službenika i namještenika čini osnovna plaća i dodaci na osnovnu plaću, a osnovna plaća je umnožak koeficijenta složenosti poslova radnoga mjesta na koje je raspoređen službenik ili namještenik i osnovice za izračun plaće, uvećan za 0,5% za svaku navršenu godinu radnog staža, s time da su dodaci na osnovnu plaću - dodaci za uspješnost na radu, dodaci za poslove s posebnim uvjetima rada i druga uvećanja plaće.
13. Odredbom čl. 44. KU/08 i čl. 38. KU/17. propisano je da će se osnovna plaća službenika i namještenika uvećati za svaki sat rada i to: za rad noću 40%, za prekovremeni rad 50%, za rad subotom 25%, za rad nedjeljom 35%, za rad blagdanom, neradnim danom utvrđenim zakonom i na Uskrs 150%, za rad u drugoj smjeni ukoliko službenik ili namještenik radi naizmjenično, ili najmanje dva radna dana u tjednu, u prvoj i drugoj smjeni 10%, za dvokratni rad s prekidom dužim od 90 minuta 10%, za rad u turnusu 5%. Dodaci iz st. 1. međusobno se ne isključuju, osim dodataka za rad u turnusu i rad u drugoj smjeni.
14. Radom u smjenama (smjenski rad) smatra se svakodnevni redovni rad službenika i namještenika prema utvrđenom radnom vremenu poslodavca koji službenik i namještenik obavlja naizmjenično tijekom tjedna ili mjeseca u prijepodnevnom (I. smjena), poslijepodnevnom (II. smjena) ili noćnom (III. smjena) dijelu dana. Rad u I. smjeni je od šest do 14 sati, u II. smjeni od 14 do 22 sata i u III. smjeni od 22 do šest sati. Radom u turnusu smatra se rad službenika i namještenika prema utvrđenom radnom vremenu poslodavca koji službenik i namještenik obavlja naizmjenično tijekom tjedna ili mjeseca u smjenama od po 12 sati dnevno u ciklusima 12-24-12-48. Prekovremenim radom, kad je rad službenika i namještenika organiziran u radnom tjednu od ponedjeljka do petka, smatra se svaki sat rada duži od osam sati dnevno, kao i svaki sat rada subotom ili nedjeljom. Prekovremenim radom, kad je rad službenika i namještenika organiziran u smjenama (dvije prve – dvije druge – dvije treće – dva dana slobodna) ili u turnusu, smatra se svaki sat rada duži od redovne smjene ili turnusa te svaki sat rada duži od redovnog mjesečnog fonda radnih sati. Ako je rad službenika i namještenika organiziran na drugačiji način, prekovremeni rad je svaki sat rada duži od dnevnog radnog vremena, te svaki sat rada duži od 40 sati tjedno. Redovni mjesečni fond radnih sati su sati koje službenici i namještenici trebaju raditi u tekućem mjesecu, a dobije se na način da se broj radnih dana u tekućem mjesecu pomnoži s osam sati. Prekovremeni rad ostvaren radom dužim od dnevnog radnog vremena ili redovne smjene i prekovremeni rad ostvaren radom dužim od mjesečnog ili tjednog fonda radnih sati iz st. 10. i 11. ovog članka međusobno se ne isključuju. Umjesto uvećanja osnovne plaće po osnovi prekovremenog rada, službenik ili namještenik može koristiti jedan ili više slobodnih radnih dana prema ostvarenim satima prekovremenog rada u omjeru 1:1,5 (1 sat prekovremenog rada = 1 sat i 30 min redovnog sata rada) te mu se u tom slučaju izdaje rješenje u kojem se navodi broj i vrijeme korištenja slobodnih dana, kao i vrijeme kad je taj prekovremeni rad ostvaren.
15. Prema odredbi čl. 221.a ZPP ako sud na temelju izvedenih dokaza (čl. 8. ZPP) ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja, a prema čl. 8. ZPP koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud prema svom uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka.
16. Pravnim pitanjem zbog kojeg je dopuštena revizija u bitnom se problematizira način utvrđivanja nesporno iskorištenih slobodnih dana u situaciji kada o tome nije doneseno posebno rješenje te u svezi s tim na komu je teret dokaza po kojoj su osnovi korišteni slobodni dani vidljivi iz evidencija o radu tuženice.
17. Ovaj sud je u činjenično i pravno podudarnom predmetu zauzeo shvaćanje u odluci Rev-445/2023-2 od 12. rujna 2023., prema kojem:
„(...)15. U postupku pred nižestupanjskim sudovima utvrđeno da je tužitelj prema evidencijama radnog vremena koristio slobodne dane po osnovi dežurstva ili straže (koji oblici rada na temelju čl. V. i VIII. Odluke/09 ne predstavljaju prekovremeni rad), ali i po drugim osnovama, pa kraj takve, iako u postupku ocjenjenom manjkave, pisane evidencije, sudovi su dužni pažljivo razmotriti sadržaj zakonskih odredbi, poslovnu praksu i običaje koji su prevladavali u mjerodavno vrijeme te ocijeniti sadržaj i narav te evidencije, odnosno utvrditi kakva je ta evidencija bila i kakva je trebala biti, te zavisno od toga prosuditi o kvaliteti evidencije radnog vremena, koju je vodila tuženica, a u kojoj su bilježeni kako prekovremeni sati ostvareni radom na terenu (prekovremeno, noću, subotom, nedjeljom pod oznakom RRV, službeni put-Sp, sahrana, straža-STR, dežurstvo-DEŽ, teren-TR i dr.) tako i slobodni dani koji su tužitelju odobravani po više osnova. Pri tomu je nužno imati u vidu jesu li tužitelju davane na uvid tako vođene evidencije radnog vremena, je li je potpisivao i na tu evidenciju tužitelj do pokretanja sudskog postupka iznosio primjedbe, i je li nakon prijema obračuna plaće kroz utuženo razdoblje imao primjedbu na (ne)obračunate prekovremene sate rada, te je li tužitelj eventualno u upravnom postupku, prije podnošenja tužbe osporavao evidencije o svom radu na terenu podnoseći pisani prigovor, neovisno o tome što se to pitanje može rješavati, kao prethodno pitanje i u ovoj parnici, a sve to posebno imajući u vidu protek vremena nakon kojeg se osporava točnost predmetne evidencije radnog vremena. Ovo stoga, jer je na tužitelju teret dokaza da je slobodne dane koristio po drugoj osnovi od one za koju u evidencijama radnog vremena stoji da je korištena odnosno da mu slobodni dani za prekovremeni rad nisu odobreni. To je ujedno i odgovor na postavljeno pitanje.“
18. Ostajući pri navedenom pravnom shvaćanju, odgovor na postavljeno pravno pitanje zbog kojeg je u ovom predmetu dopuštena revizija glasi:
Tužitelju ne pripada pravo na isplatu povećane plaće za prekovremeni rad za koji je ostvario i iskoristio slobodne dane, a koji slobodni dani su evidentirani u evidencijama rada, te od ostvarenih sati prekovremenog rada treba oduzeti iskorištene slobodne dane koje je tužitelj dobivao s osnova prekovremenog rada. (tako i u Rev-123/2023-2 od 17. siječnja 2024., Rev-344/2025 od 30. travnja 2025. i dr.)
19. Slijedom navedenog, a s obzirom da je tužitelj svoj tužbeni zahtjev temeljio na tvrdnji o pogrešno obračunatom prekovremenom radu, odnosno pogrešno vođenoj evidenciji radnog vremena, to su prema ocjeni ovog suda, a s obzirom na sve naprijed navedeno, pogrešno nižestupanjski sudovi primijenili materijalno pravo kada su u navedenim okolnostima tužbeni zahtjev tužitelja ocijenili osnovanim.
20. Stoga, s obzirom da zbog pogrešnog pravnog pristupa u ocjeni dokaza sudovi nisu u dovoljnoj mjeri raspravili osnovanost tužbenog zahtjeva uslijed čega je činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno i nema uvjeta za preinaku pobijane presude, to je valjalo na temelju odredbe čl. 391. st. 7. ZPP ukinuti obje nižestupanjske presude i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
21. S obzirom da su u naprijed navedenom dijelu ukinute obje nižestupanjske presude o troškovima postupka u povodu revizije odlučit će se u konačnoj odluci sukladno odredbi čl. 166. st. 3. ZPP-a (točka II. izreke).
Zagreb, 10. veljače 2026.
Predsjednik vijeća:
dr.sc. Jadranko Jug
